Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > "Dobri momci" imaju prava i na loše kasetne bombe
Savremeni svet

"Dobri momci" imaju prava i na loše kasetne bombe

PDF Štampa El. pošta
Edvard Herman   
utorak, 12. februar 2013.

(Z magazine, februar 2013)

Kada su državni sekretar Hilari Klinton i predsednik Barak Obama ozbiljno i strogo upozorili Siriju da će njena upotreba hemijskog oružja biti “potpuno neprihvatljiva“ (Obama), kao i da će ona time “prekoračiti crvenu crtu, i da će oni koji su za to odgovorni biti pozvani na odgovornost“ (Klinton), i kada su to bez komentara ponovili “Njujork tajms“ i vodeći zapadni mediji, čovek se mogao samo diviti toj zaprepašćujućoj hipokriziji.

Pa, najzad, u modernim vremenima su Sjedinjene Države Amerike bile prvak u korišćenju hemijskog oružja, protivile su se međunarodnim sporazumima za ukidanje upotrebe tog oružja, a sada još i redovno upotrebljavaju osiromašeni uranijum u svojim ratovima – a to je, kako nuklearno tako i hemijsko, oružje koje šteti ogromnom broju ljudi koji nisu direktan cilj tih napada. Američka masovna upotreba “Narandžastog agensa“ (Agent Orange) u ratu u Vijetnamu je naširoko poznata, a poznata je i njena upotreba municije sa belim fosforom u Iraku. Zar je moguće da Obama i novinari najpoznatijih medija to zaista ne znaju? Ili je to jednostavno ona arogancija nadmoćnih i njihovo ukorenjeno verovanje da moral i međunarodno pravo počinju da važe tek u slučaju ako neprijatelj učini nešto takvo?

Može biti i kombinacija toga, jer često upada u oči njihova snaga samozavaravanja i ukorenjena dvostruka merila. Moguće je da je klasični primer toga bila ona “žuta kiša“ (“yellow rain”) otrova koje su, navodno, Sovjeti lansirali u Laosu početkom 1980-ih godina. To je bilo zasnovano na izuzetno mršavim dokazima – ali Reganova vlada je to ipak efikasno koristila za ocrnjivanje “imperije zla” (“evil empire”). Na kraju je pokazano da su te tvrdnje bile lažne (ta žuta kiša je ustvari bio pčelinji izmet), ali to je bilo dobro iskorišćeno uz pomoć "Volstrit džornala" (Wall Street Journal - WSJ) i širenja preko ostalih vodećih mas-medija. Mnogo kasnije pošto je bilo dokazano da se radilo o prevari, izdavač WSJ-a, Piter Kan (Peter Kann) je ipak navodio “otrovana Laoska polja“ da bi pokazao “ko su bili dobri – a ko loši momci“ ovoga sveta. (“Klinton ignoriše pouke istorije iz Vijetnama“: “Clinton Ignores History’s Lessons In Vietnam,” WSJ, September 9, 1992). Drugim rečima, Kan je, talambaseći o već davno dokazanim lažnim sovjetskim gadostima sa „žutom kišom“ u Laosu, u potpunosti zamaskirao onaj stvarni masovni hemijski rat koji su SAD vodile u Vijetnamu. Šta kažete na ovaj primer nepoštenja, ili samozavaravanja – ili kombinacije tih dveju stvari? Zanimljivo je da su baš Kanove sopstvene novine bile te koje su 1997. objavile da 500.000 dece u Vijetnamu pati od urođenih defekata koji su posledica politike onih Kanovih “dobrih momaka“ (Peter Waldman, “Body Count: In Vietnam, the Agony Of Birth Defects Calls An Old Warto Mind,” WSJ, December 12, 1997: “Prebrojavanje: U Vijetnamu muke sa urođenim defektima podsećaju na nekadašnji rat“).

Današnji apologeti imperijalizma, u čijem centru se nalaze SAD, se takođe prave ludi o hemijskom ratovanju u Vijetnamu i ostalim mestima, kao i o upotrebi osiromašenog uranijuma. U svom nedavnom klasičnom delu iz tog žanra, koji establišment obožava [The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined (Viking, 2011): “Dobri anđeli naše prirode: zašto se nasilje smanjilo“], Stiven Pinker (Steven Pinker) direktno laže o toj temi, pričajući svojim čitaocima da jedan od dokaza za novu moralnost u svetu i za opadanje nasilja potiče od velikih svetskih demokratija Zapada – a to je zato što su one stavile van zakona i ne koriste hemijsko i biološko oružje. Međutim, mada posvećuje nekoliko strana nasiljima u vijetnamskom ratu, Pinker nijednom ne pominje masovnu upotrebu takvog oružja u “Operaciji kauboj“ (Operation Ranch Hand), a ni u ostalim programima u toj zemlji.

Što se Sirije tiče, zvanični propagandisti nisu tvrdili da je Sirija zaista koristila takva oružja – samo su govorili da Zapad ima “obaveštajne podatke“ da Sirija možda čini pripreme da to uradi, i da bi ona ta oružja mogla koristiti iz svog osećanja očajanja. „Mi smo zabrinuti da sve očajniji Asadov režim može da se okrene hemijskom oružju, ili da može izgubiti kontrolu nad njim ako ga se domogne neka od mnogih grupa koje sada deluju u samoj Siriji“ (Hilari Klinton). Sa velikim kašnjenjem, rukovodioci vodećih masmedija su počeli da pominju i izražavaju zabrinutost o prisustvu Al kaide među “mnogim grupama boraca za slobodu“ koje inače pomažu SAD i njihovi saveznici.

Ovo sve može da ispadne i započinjanje još jedne serije “povratnog udara bumerangom“ tj. posledica pomoći Al kaidi iz oportunističkih razloga – baš kao što se to dogodilo i u Avganistanu, a možda i u Libiji: SAD pomažu momke koji će – kada dođe vreme tome, biti nazivani “najgorim od najgorih“, i preobraziti se iz izdašno naoružavanih boraca za slobodu u kandidate za koje će SAD zahtevati izručenja, i koje će onda mučiti i ubijati.

Osim opasnosti od hemijskog oružja u Siriji, zapadni zvaničnici i mediji su i duboko dirnuti tvrdnjama da sirijske vlasti u ovom konfliktu koriste kasetne bombe (K. J. Čivers – “U Siriji padaju žrtve od kasetne municije“ - C. J. Chivers: “In Syria, Cluster Munitions Takes Its Toll”, New York Times, December 21, 2012). Ovaj tok događanja je već poznat, pa na čudnovat način čak i smešan: vodeći mediji tu ponovo sarađuju u ciljanom procesu demonizacije zasnovanom na nesigurnim činjenicama, ali su ipak indignirani.

Tako su i Srbi bili lansirani kao počinioci “etničkog čišćenja“ u građanskom ratu podržavanom od strane NATO-a, ali isti taj pojam se ne koristi za dugotrajni i masovni proces etničkog čišćenja koje nad Palestincima vrši Izrael. Gadafi je, navodno, pretio krvoprolićem u Bengaziju, pa su uz podršku vodećih mas-medija i UN, SAD i njihovi NATO saveznici uz lokalne pobunjenike i najamnike izvršili pravi masovni pokolj što je svoj vrhunac dostiglo sadističkim ubijanjem Gadafija (o čemu je Klintonova zadovoljno i uz smeh izjavila: „Došli smo, borili se, i on je mrtav!“).

Izmišljena opasnost od oružja masovnog uništavanja Sadama Huseina je bila temeljac američkog agresivnog rata koji je za posledicu imao još jednu razrušenu zemlju, masovna ubistva, i pogubljenje vladajućeg nevaljalca. Sada je Sirija na redu. Nevaljali Iran, koji preti svetu odlučnošću da napreduje sa svojim nuklearnim programom će, izgleda, biti posle toga na redu programa za fabrikovanje neuspešnih država (failed-state program) koji sprovode Velike demokratije (Pinker koristi naziv “Velike demokratije“ - Great Democracies za te vlade, koje se, inače zgražavaju nad svakim nasiljem).

Ali, vratimo se kasetnim bombama: njih su SAD na veliko koristile u Vijetnamu i Laosu, onda u svom ratu protiv Srbije 1999. (to su samo neki od ostalih ratova). Izrael ih je izdašno koristio u svom napadu na Liban 2006, posebno u poslednjim danima tog konflikta, kada je mir već bio na vidiku, sejući bolove i smrt širom teritorije Libana. Posle tog napada na Liban, na njegovom tlu je ostalo otprilike 500.000 bombi. Jedan komandir izraelskih raketnih jedinica je kazao: „Ono što smo činili je bilo ludački i čudovišno: zasipali smo cele gradove kasetnim bombama“ (Meron Rapaport: „Jedan zapovednik izraelske vojske: ` Ispalili smo više od jednog miliona kasetnih bombi u Libanu` - Meron Rappaport, “IDF commander: We fired more than a million cluster bombs in Lebanon”, Haaretz, September 12, 2006). Ali, ni zvaničnici SAD ni vodećih mas-medija nisu imali kritičke komentare tih operacija – a da i ne govorimo da su izražavali upozoravanja ili pretnje zbog njih. Njima su to bile samo neke “porođajne muke“ – ili su to ipak bile “samrtne muke“ (?) – novog Srednjeg Istoka.

“Njujork tajms“ nikada nije ni pronašao niti citirao onog komandanta izraelske raketne jedinice koji je izraelsku upotrebu kasetnih bombi nazvao “čudovišnom“. Jedini urednički komentar tog lista na ovu temu nije precizirao broj tih bombi, niti je dao obaveštenja o vremenu kada su bacane, nije izneo nikakvu kritiku Izraela zbog njihove upotrebe – a pogotovo ni reč o njihovoj upotrebi kao kriminalnoj ili čudovišnoj. Tu se radi o nekoj vrsti antiseptičnosti u već postojećoj tradiciji opravdavanja tog velikog etničkog čišćenja (urednički komentar: “Nema mesta kasetnim bombama“ - “No Place For Cluster Bombs,” August 26, 2006). Upadljivo je da njegovi članci o ratu nikada u svojim naslovima nemaju ništa o ciljanju na civilne oblasti, ni o šteti – a taj list je takve stvari izričito citirao u slučaju Gadafija u Libiji i Asada u Siriji. Za Izrael u Libanu, najbliže što se na ovu temu u tom listu može naći je nešto kao: “Libanci grupe za pružanje pomoći nailaze na opasnosti u ruševinama“ (“Lebanese and Aid Groups Find Dangerin Rubble”, August 25, 2006), mada taj isti list objavljuje i članak o tome da “Hjuman rajts voč“ (Human Rights Watch) označava politiku Izraela kao ratni kriminal (Kifner, August 24,) kao i još jedan članak koji je pružio neke detalje o divljaštvu protiv civila u tom izrealskom ratu (Worthand Kifner, August 25).

SAD su odbile da potpišu konvenciju iz 2008. kojom se zabranjuje upotreba kasetnih bombi, Izrael takođe (ali i Rusija, Kina i neki drugi). Kako kaže Ričard Norton-Tejlor (Richard Norton-Taylor): „Amnesti internešenel, Oksfam i Član 36 (“Amnesty International, Oxfam and Article 36“) – grupa koja koordinira protivljenje tom sistemu naoružanja – rekli su da se humanitarni obziri ignorišu na razgovorima koje podržavaju UN, kao i da će oni u sredu pozvati Britaniju da se odupre pokušajima SAD da se odobri ono što te grupe opisuju kao `dozvola za ubijanje` (‘license to kill’) kasetnim bombama“ ( "Kako kažu aktivisti, SAD pritiskaju UN da ukinu zabranu kasetnih bombi` - `US pushing UN to lift ban on cluster bombs, say campaigners,`Guardian, November 22, 2011). Međutim, kako SAD tvrde, novi model kasetnih bombi može biti vrlo precizno naciljan i ima vrlo nizak procenat neuspeha. Mora biti onda da su one koje ima Sirija zastareli i loš model kasetnih bombi – ali će ipak pre biti da samo dobri momci i njihove marionete (tj. mi i naši saveznici) smeju posedovati i koristiti kasetne bombe?

Jedna od važnih odlika kasetnih bombi i njihove upotrebe je visok broj žrtava kod dece – pa, zar zvaničnici SAD i novinari vodećih medija nisu tako veliki zaštitnici dečice? Nije li predsednik Obama plakao nad mrtvom decom u Njutaunu (Newtown, Connecticut), zar nisu vodeći mediji bili šokirani tom tragedijom? Ali – onda s druge strane imamo 500.000 dece u Vijetnamu sa urođenim deformitetima – a to je i mesto gde su stotine hiljada druge dece bile ubijana, ranjena ili traumatizovana, a dobila su mikroskopsku pažnju ili izraz žaljenja, kao što ni nisu ni žrtve posle prestanka sukoba (u stvari, jesu – ali to je bio surovi 18-ogodišnji bojkot).

Uz to, imamo i klasičnu reakciju Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) na izveštaj o 500.000 dečijih žrtava “sankcija masovnog uništavanja“ u Iraku: “Bilo je to vredno toga“ – a nigde neke kritičke reakcije u vodećim medijima i bez ikakvog gubitka statusa po Olbrajtovu.

Tu je i sadašnji talas ubijanja “ratnika“ (“militants”) pomoću bespilotnih letilica (drones), a uz to i kolateralno – dece. Time rukovodi onaj isti uplakani Obama, a nigde ozbiljne kritike u vodećim mas-medijima. Pored toga, tu je i onaj izveštaj o “izuzetnom porastu“ broja urođenih deformacija i mrtvorođene dece u Faludži (Irak) – pripisan izuzetno izdašnom korišćenju američkog oružja i koji dovodi do “krize u narodnom zdravlju“ (Sara Morison: “Ogroman porast urođenih deformiteta u Iraku u vezi sa američkim bombardovanjem kasetnim bombama“ - (Sarah Morrison, “Huge Rise in Iraq Birth Defects Linked to US Cluster Bombing,” Independent [UK], 15 October 2012).

Vodeći svetski mediji nikada nisu pokazivali interesovanje za ovu mrtvu i oštećenu decu u dalekim zemljama, mada naši lideri proglašavaju da je svaki ljudski život dragocen. Ne zanima njih čak ni život i dobrobit američke dece, gde mnoga bivaju ubijana po ulicama getoa, a sve veći broj se grčevito bori da preživljava u svetlu sve više narastajućih nejednakosti, i u kome socijalni aspekti države sve više bivaju napadani.

Ta hipokrizija establišmentskih diskusija o hemijskom ratu, kasetnim bombama i dobrobiti dece je izuzetno velika. Zaista je više od bezobrazluka kada u svojim pridikama i upozorenjima o sirijskom hemijskom oružju i kasetnim bombama, Obama i Klinton kao da ne uviđaju svoju aroganciju i bezočna dvostruka merila. Oni kao da veruju da su im moralne pouke čiste i nepolitičke, a vodeći mas-mediji to još i naduvavaju iznad dometa običnog bezočnog bezobrazluka.

Edvard Herman (Edward S. Herman) je ekonomista, medijski kritičar i autor brojnih knjiga, uključujući i “Politiku genocida“ (The Politics of Genocide) zajedno sa Dejvidom Pitersenom (David Petersen)

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis