Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Degolistička Francuska ima svog kandidata
Savremeni svet

Degolistička Francuska ima svog kandidata

PDF Štampa El. pošta
Mila Alečković-Nikolić   
subota, 18. april 2009.
Prvi put posle napuštanja Matinjona, francuski degolista, bivši ministar spoljnih poslova, ministar policije i premijer Dominik de Vilpen vratio se u Skupštinu gde su ga njegove pristalice pozvale da govori o nedavnom NATO „anšlusu“ Francuske. Vilpenov čuveni govor 14. februara 2003. godine u Ujedinjenim nacijama i osuda varvarstva u Mesopotamiji solidarisali su prvo Nemačku i Belgiju, a zatim i čitavu Evropu protiv rata u Iraku, povrativši slavu degolističke Francuske i njenog evropskog luka. Vilpen je već tada demistifikovao veštačku „borbu protiv terorizma“.

Kada je Zapadno Rimsko carstvo shvatilo da je Vilpen (posle Širaka) čovek na koga sa odobravajućim očima gleda Moskva, prilično se uskomešalo. Pogrešno je mišljenje da se degolizam borio samo za vojnu i političku nezavisnost Francuske. Degolistička poruka neulaska u NATO vojni savez, u kome je poneki „generalni sekretar“ mogao da bude Evropljanin, ali je vojna komanda uvek i obavezno bila američka, ugravirana je u jednu mnogo širu sliku sveta i značila je mnogo više. U stvari, poruka degolističke politike bila je: Francuska veruje u multipolarni svet i u veliku Evropu sa Rusijom. Dakle, Francuska neće ulaziti ni u jedan savez protiv Rusije, odnosno ni u jedan savez u kome nije i Rusija.

Čim je Vilpen identifikovan kao autentični degolista, administracija DŽordža Buša izvadila je iz šešira dugo pripremanog Minhauzena koji je stasavao uz Frenka Viznera starijeg – Nikolu Nađ Boča Sarkozija, čoveka za koga se jasno vidi „da ne voli Francusku“, kako kaže Parižanka Dajana DŽonston. Taj kozer i samozvanac ne veruje u suštini ni u šta. Izdao je Klovisa, Kapete, Svetu Jovanku, Komunu, Revoluciju, maj ‘68. Izdao je sve da bi uzvisio sebe. Odmah nakon Vilpenovog odbijanja da u Irak pošalje francuske trupe, on se u ime ne zna se uopšte koga Americi javno izvinio zbog ovog francuskog stava.

Sarkozi je danas Francusku vratio u NATO pakt uprkos protivljenju 90 odsto Francuza. Vratio je državu u vojni deo NATO ugovora kao zaštićeni krijumčar droge koga niko ne sme da uhapsi. Parlament mu je poslužio da ukine poslednju tekovinu demokratije uopšte, a degolizma posebno – narodni referendum. Osim malog sloja ugojenih činovnika i njihovih konkubina zaposlenih u provašingtonskim medijima, Francuzi su užasnuti pred mišlju da Francuska definitivno gubi epitet slobodne zemlje i da njome trenutno upravlja atlantistička inkvizicija sastavljena od prerušenih „liberalnih“ Torkvemadinih doušnika.

Na šezdesetu godišnjicu NATO saveza maljčik Sarkozi poklanja NATO istorijsku Francusku koju njegovi preci nisu stvarali. Poniznost provincijskih vezira i maltretiranje svetske raje obeležili su 3. i 4. april u Strazburu. Strazbur je tih dana bio „zabranjeni grad“, ljudi nisu smeli da izađu bez propusnice, a u jednom trenutku nisu smeli da izađu čak ni iz svojih kuća, kao da su upravo oni najveći neprijatelj NATO vojne alijanse. Saobraćaj je prekinut, sve je stalo zbog rođendana NATO saveza. Sarkozi je među prvima dotrčao da sultanu baci pod noge ukradeni poklon: francuski narod i francusku zemlju.

Međutim, Spinozin bog u prirodi uvek se postara da zlu suprotstavi dobro. Demonstranti su uprkos zabrani izlaska iz kuća probili sve kordone. Ni dvadeset četiri hiljade francusko-nemačkih policajaca nije uspelo da zaustavi reku ljudi. Demonstranti nisu zaboravili pitanje koje je još davne 1954. godine postavio general De Gol: čemu uopšte dalje služi NATO savez? Goreo je i jedan hotel u Strazburu, kao simbol NATO požara u svetu. Istoričar Dominik de Vilpen, starogrčki i evropski duh, čovek koji odlično poznaje istoriju kapesijanske i republikanske otadžbine, pobornik velike Evrope sa Rusijom, savršeni besednik, sinteza Monteskijea, Dodea i Valerija, svedočio je ponovo, u svetu novog ništavila, da je degolizam uprkos svemu živ.

Pristalice jedinog pravog Sarkozijevog protivkandidata organizovale su prošle nedelje Vilpenov kontranapad u Senatu. Vilpen nije zaboravio ni nas Srbe, u jednom trenutku saborce. Njegovu knjigu Krik što tera zle duhove preveli smo pre nekoliko godina na srpski jezik. Tako mi je i sad stigao njegov poziv da prisustvujem uvertiri multipolarnog obračuna sa globalističkom samovoljom.

I dok naša zbunjena televizija u Beogradu ovih dana daje reportaže o francuskim NATO prokuratorima koji na lošem engleskom jeziku (jer ih je sramota da govore francuski) bucmastih obraza i žvaćući žvake tvrde da je NATO baš „o-kej“, niko ni ne zna da postoji jedna lepša, poštenija i uspravnija zemlja. Međutim, ruski mediji o ovoj pravoj Francuskoj uveliko pišu. Pre nekoliko dana u sali „Viktor Igo“ gurali su se svi Vilpenovi prijatelji – poslanici, Širakov establišment, kao i mnogobrojni levičari. Treba početi poređenjem jednog poslanika: „Vilpen je čovek koji želi da pomiri Francuze i zato govori o socijalnoj pravdi, dok Sarkozi govori samo o fiskalnoj pravdi.“ Dominik de Vilpen ponovio je tog dana svoju besedu iz Ujedinjenih nacija. Videlo se da je podrška koju on ima ogromna, i da treba samo da objavi svoju kandidaturu. Kao svaki plemeniti čovek, Vilpen se dugo lomio oko ulaska u najprljaviji deo politike. Vredni ljudi, za razliku od banalnih kreatura, dugo preispituju svoje postupke. Prelomiće sve to za njega ovoga puta sudbina. Ona je već učinila svoje. Umesto da sedi u zatvoru, kako je to bio lukavo projektovao suparnik Sarkozi, izmislivši optužbu protiv njega i smestivši mu da ga mesecima saslušava Sanhendrion, Vilpen je iz sveg tog zamešateljstva izašao nevin i čist i danas ponovo propoveda na najvišem mestu. Ušao je u Palatu Burbon lep, dostojanstven i uspravan, kao i otadžbina koja ga je dočekala. Njega Francuska jednostavno voli, jer on Francusku, kao srednjovekovni riter, podseća na to da ona još uvek postoji i da će neko morati da je oslobodi.

S ironičnim osvrtom na Sarkozija i njegovo guranje da se na rođendanu NATO pakta slika što bliže Obami, Vilpen je govor sadašnjeg predsednika okvalifikovao kao hvalisav i smešan, a njega kao nervoznog, konfuznog i provokatora, koji zemljom vlada sam sa još nekoliko prijatelja. „Sarkozi prvo trči u krilo NATO, a onda tobože preti G20 odsustvom Francuske. Jasno je da će on biti prisutan, i to od predjela do deserta“, zaključio je ironično Vilpen. „Napuštanje velike politike degolizma i ulazak u ratoborni atlantizam za Francusku je greh. Naša zemlja je danas u opasnosti, a Francuzi će suditi“, završio je musketarski, uputivši ovog puta Sarkoziju sasvim jasan poziv na dvoboj.

Na pomen Srbije i Jugoslavije, Vilpen odgovara protiveći se bombardovanju bilo koje zemlje sveta. „Glasaćemo za vas!“ rekli su studenti koji su ušli u Skupštinu. Ostalo je još samo da Vilpen formalno objavi ulazak u predsedničku borbu. Ako to učini, biće to njegova pobeda već danas, budući da je sadašnji šef države i proguran na izborima upravo zbog Vilpenovog uzdržavanja.

Vilpen je govor završio u duhu onoga zbog čega su Francusku nekada poštovali svi ljudi sveta. Bile su to reči novog D’Artanjana: „Ja se ne borim protiv nekoga, nego se borim za Francusku. Jedna stvar potpuno je sigurna. Nikada i niko neće moći da mi otme ljubav koju nosim prema mojoj zemlji.“ Posebno ne neka liliputanska protuva atlantizma, diktature profitarijata i propalog spekulativnog kapitala – odzvanjalo je u glavama brojnih duhova koji su se toga dana solidarno sabili u palati Burbon.

Bivši premijer i jedini pravi suparnik Nikoli Sarkoziju najavio je, najzad, u sali „Viktor Igo“ svoj politički povratak. Sve dok ovaj vitez i Orleankin saborac ne uzjaše svog konja ceo francuski narod ličiće na Igoove „Jadnike“.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner