Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Daniel Miteran u spomen
Savremeni svet

Daniel Miteran u spomen

PDF Štampa El. pošta
Mila Alečković-Nikolić   
subota, 26. novembar 2011.

Majka joj je bila profesor matematike, a otac direktor francuske škole koja je u toku nemačke okupacije odbila da podnese spisak Gestapou o broju i imenima jevrejske dece u razredu. Porodica Guz otvorila je svoju kuću za pobunjenike, a troje dece vaspitali su u duhu ideja francuskog nacionalnog rodoljublja i internacionalnog socijalizma.

U pokret otpora ušla je kći francuskih učitelja i socijalista, Daniejel Emilijen Izabel Guz u sedamnaestoj godini života, a za komunikacije u udruženim akcijama sabotaža nemačkih ciljeva u okupiranoj Francuskoj odmah joj je dodeljen izvesni drug F. Morland. Njegovu devojku koja gorko plače na rastanku, sudbinski je, po zadatku, Danijel morala da odglumi na pariskoj železničkoj stanici pod budnim okom Gestapoa. Za istog tog Morlanda, kada mu je skinuto tajno šifrovano ime, udala se pred kraj rata 1944. godine i uzela njegovo prezime Miteran.

Ceo život se divila Fidelu Kastru i javno govorila da između američke CIA i kubanskog lidera bira ovog drugog.

Ostala je upamćena po prvoj reakciji posle saopštene izborne pobede njenog muža Fransoa koji je 1981. postao predsednik francuske Republike. Limuzina koja je njih dvoje, posle proglašenja rezultata predsedničkih izbora čekala ispred izbornog štaba, do Jelisejske palate trebalo je da prođe autoputem koji nije bio besplatan. Automobil sa novim francuskim predsednikom na rampi se nije zaustavio, a Danijel je začuđeno pitala: "Zar mi ne plaćamo putarinu?".

Prvi prijem u Jelisejskoj palati priredila je dočekavši brojne goste u farmerkama i običnom džemperu, kako bi najavila promenu stila otmenosti. Lično sam je videla, dok nam je svima otvarala ogromna vrata, oteravši lakeje u stranu. Sitna i mršava ženica u sportskim cipelama snažno nam je stiskala ruku, uvodeći nas u prostorije u koje ranije narod nije ulazio.

Na njen poziv, majka me je, kao parisku studentkinju, tih osamdesetih godina prošloga veka, povela na večeru u stan Danijel i Fransoa Miterana na levoj obali Sene, pored metro-stanice "Mober-Mutualite". Jedva da su se neki čuvari videli ispred te zgrade iz sedamnaestog veka, sa drvenim stepeništem, u kojoj nije bilo ni lifta, i gde je predsednički par izabrao prostor od šezdeset kvadrata za svoje javno predstavljanje. Naravno, mogli su oni da poseduju palate po čitavoj Francuskoj, ali su u tom trenutku želeli da pokažu kako to nije važno, kao i da će njihova spoljašnja lična karta biti skromnost, koja je posle De Golove smrti naglo zaboravljena. Iako je u mladosti bio na "desnici", Miteran je, reformama koje je preduzeo, uspešno i vešto izgradio lik "levičara". Najbolja strana Fransoa Miterana bila je kasnije upravo podražavanje velikog francuskog generala, prethodnika u svemu što je imalo neki nacionalni i nadnacionalni značaj.

Odnosi Francuske sa Nemačkom i Rusijom, kao i interes za Balkan, ponovo su došli na red u Miteranovoj spoljnoj politici, a umesto skromnih vojničkih De Golovih košulja, bio je isturen lik Danijel Miteran, velike jednostavnosti i skromnosti. Danijel nije glumila damu, već je oponašala ženu iz naroda koja je pred kamerama pokazala kako ume da veze, kuva i bude glava u porodici. Na izlasku iz Miteranovog stana, ponela sam mali porculanski komplet koji je ona, zajedno sa suprugom, poklonila majci, a koji se danas nalazi u vitrini majčine spomen-sobe u Beogradu. Danijelin brat, Rože Guz godinama nam je slao i poklanjao francuske knjige.

Kao treće dete, sećajući se svojih roditelja, Danijel je osnovala fond "Francuska za slobodu", kojim je želela da pomogne svu siromašnu i neslobodnu decu sveta, a kasnije i političke zatvorenike.

Nažalost, u ratu na Balkanu nije razumela skoro ništa, a njena roditeljska briga za sve političke žrtve sveta, utrošena je, takoreći, besmisleno. Ali, za nju je bilo već kasno da saznaje i obaveštava se, a savetnici koji su je okruživali, pred kraj Miteranovog mandata, postajali su sve drskiji i sve korumpiraniji, kako to, od fransuske revolucije pa do danas, biva na kraju svakog vladajućeg ciklusa. Jer, upravo po bezobrazluku i bezobzirnosti vladajućih činovnika, njihov brzi kraj može uvek jasno da se nasluti.

Kada su, već posle Miteranove smrti, francuski avioni poleteli u bombardovanje tadašnje Jugoslavije, majka je, uz pismo Danijel Miteran, vratila svoj drugi orden Legije časti, dobijen od francuske levice.

Sećanje ipak ostaje trajno, kao i "knjiga mojih sećanja" Danijel Miteran, krhke i zagonetne žene, čiji odlazak sa ovoga sveta danas malo ko pominje.

Što god da se o predsedničkom paru Miteran misli, on je posle De Golovog upravljanja zemljom, i, naravno, večnih kapesijanskih kraljeva, jedini koji ostaje da živi francuskoj narodnoj istoriji.

Francuska je u njihovo doba bila ono što odavno više nije, zemlja velike kulture i velikog milosrđa. Ona nije na anglosaksonski način davila, sekla i kuvala narode u uzavrelom sirovom globalnom loncu, nego je od njih tražila da ostanu svoji, nacionalni i tradicionalni, a frankofonija je primala i gajila sve specifičnosti imigranata i pridošlica. Ni De Golova, ali ni Miteranova Francuska danas sigurno ne bi bombardovale Libiju, niti bi se uopšte vratile u vojni deo NATO pakta pod američku komandu.

Tadašnja Francuska republika rešila bi sve ove drame na drugačiji način, kao što je i sama Danijel pisala u svojoj knjizi o Indijancima i svim simboličkim Indijancima našeg globalnog veka: "Ti su ljudi, pre svega, naša braća."

Odlazak Danijel Miteran odlazak je jedne od poslednjih silueta iz velike generacije ljudi koji su doslovno živeli svoju laičku "parafrazu" drevnog hrišćanskog osećaja, svetovnu trojnu zakletvu "Sloboda, Bratstvo i Jednakost", iako ona, uprkos svemu, nije mogla da zameni dubinskog homo religiosus-a u ljudskom biću. Oni su se, za razliku od današnjih nosilaca "preventivnog rata i borbe protiv terorizma", barem na tu parolu, s ponosom, pozivali. Za ovu generaciju smrt nije bila ekonomska varijabla, proba oružja, ili tehnološka igra, već ideološka žrtva i religiozna , ili laička svetinja.

Svi su oni mislili isto što i njihov drug iz pokreta otpora, Andre Malro, još jedan čovek sa tajnim imenom "pukovnik Berže", koji je preko radio Londona hvatao De Golov glas slobodne Francuske, kao što su naši roditelji u to doba krišom slušali "radio Moskvu". Svi su se oni duhom sastajali u rečima koje je Malro izgovorio od tada , pa za sva vremena:

"Život ne vredi ništa, ali ništa nije vredno života".

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner