Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Če Obama: novi kult ličnosti
Savremeni svet

Če Obama: novi kult ličnosti

PDF Štampa El. pošta
Helen Sirls   
četvrtak, 22. januar 2009.

Onome ko je stajao na Nacionalnom šetalištu na hladnoći, čekajući da započne ceremonija inaguracije, teško je bilo da se otme utisku da se sprema nešto potpuno novo. Nije u pitanju samo to što smo svi mi bili svedoci delića istorije – polaganja zakletve prvog crnog predsednika nacije. Mi smo istovremeno prisustvovali inauguraciji prve prave ikone i superstara za predsednika Sjedinjenih Država.

Teško je objasniti u kojoj je meri Obama-ikona preplavio zemlju a naročito njen glavni grad. Novi predsednik nije samo popularan, niti je čak samo politički superstar. Predsednik Obama postao je nešto drugo u očima nacije, možda čak i sveta. On je sada ikona. I poput svake prave ikone, njegov lik je svugde.

Kult Obame započeo je prilično skromno, sa uobičajenim bedževima, plakatima i nalepnicama. Ali od samog početka u pitanju je bilo nešto više od tradicionalnog pružanja političke podrške. Obamin lik postao je centralna stvar njegove političke kampanje. Slogan „Da, mi možemo“ i pop-art slika Obame uhvatili su više atmosfere nego što bi staromodna politička kampanja ikada uspela. Sada slavna pop art slika koju je napravio Šeperd Fejri, grafiti umetnik iz Los Anđelesa, postepeno je počela da se pojavljuje na majcama i posterima. Teško da je iko ikada razmišljao o nošenju majce sa likom DŽordža Buša, osim da bi ga ismejao. Sada, nošenje predsednika na majci ne samo da je popularno, već je u određenim krugovima postalo gotovo obavezno.

Obamin lik ne pojavljuje se samo na majcama. Tu su Obama-kape, Obama-pernice, Obama-duksevi, Obama-skrinsejveri, nakit sa Obamom, šolje za kafu sa Obamom i ulični murali sa Obamom. Obamamanija je prešla i u mejnstrim. Danas u Vašingtonu, Obamin lik nalazi se i na kartama za metro. Brojne zgrade ukrašene su ogromnim panoima kojima se pokazuje dobrodošlica novom predsedniku. Čak je i Nacionalna galerija portreta uhvatila korak sa trendom, izloživši originalni kolaž Šeperda Fejrija mnogo pre nego što je zvanični portret predsednika uopšte naručen.

Snaga kulta koji okružuje Obamu toliko je jaka, da je raznim trgovcima na inaguraciji bilo prilično teško da pronađu nove načine da obeleže ovaj dan. Naravno, mnogi su pokušali. Na mom putu u grad primetila sam poznatu lokalnu prodavnicu brze hrane koja je istakla ogromna crvena, bela i plava slova OBAMA isklesana od leda. Crkva u šesnaestoj ulici nudila je toplu čokoladu i mogućnost fotografisanja sa kartonskim Obamom u prirodnoj veličini. Na samom šetalištu prodavalo se sve od specijalnih Obama-marama za inauguraciju i dolarskih novčanica sa Obaminim likom (umesto lika predsednika Linkolna), pa do mog favorita, Obama-vode.

Sveprožimajuća priroda lika predsednika Obame je nešto novo i sasvim drugačije za američku predsedničku politiku. Kada je predsednik DŽordž. V. Buš postavljen na to mesto, možda ste mogli da nabavite šolju, spomen zlatnik ili bedž, ali čak ni njegovi najvatreniji poklonici nisu se kitili njegovim likom. Doduše, neki su nosili kaubojske šešire, ali to je otprilike sve na šta se svodio kult ličnosti predhodnog stanovnika Bele Kuće.

Nasuprot tome, lik našeg novog predsednika je svugde, a opet niko to ne smatra čudnim niti jezivim. Za vreme Hladnog rata, američki političari demonizovali su komunističke zemlje zbog kulta ličnosti koji je okruživao njihove vođe. Ali Maova Kina ili Staljinova Rusija ne mogu ni da primirišu Obaminoj Americi kada je u pitanju kult koji okružuje novog predsednika SAD.

Jedno od objašnjenja Obamamanije jeste da ljudi jednostavno žele sa sobom da ponesu jedan delić istorije. Četrdeset godina nakon govora „Ja imam san“ Martina Lutera Kinga na istom mestu, mnogi vremešni Amerikanci ronili su suze radosti, neverice i trijumfa dok je prvi crni predsednik polagagao zakletvu. To je bila dirljiva prilika i ne začuđuje da su mnogi želeli uspomenu ili suvenir povodom trenutka za koji je većina mislila da se nikada neće dogoditi.

Ali kult oko ličnosti Obame daleko prevazilazi lov na suvenire. Kada kupite suvenir, uobičajeno je da ga stavite na policu i zaboravite. Ovo je nešto drugo. Obamin lik nije samo nešto što se sakuplja. To je nešto što se nosi i pokazuje. On obeležava one koji ga nose i predstavlja simbol, a ne samo znak. Štaviše, kao simbol, on znači nešto drugo nego što znači predsednik Obama, političar od krvi i mesa.

Političar i predsednik Obama ima svoje političke ciljeve i stremljenja, baš kao i drugi političari. Sa druge strane, Obama-Ikona nije vezan ni za kakve stvarne i konkretne ciljeve. Misliti da su svi oni koji nose majce sa Obaminim likom i koji lepe postere Obame strasni poklonici Obaminog političkog programa, značilo bi propustiti suštinu onoga što se ovde desilo.

To lice sada predstavlja viziju nade i vere u budućnost. To je nada koju dele i sa kojom žele da se identifikuju mnogi. A kada preduzeća i pojedinci ističu Obamin lik, oni zapravo pokazuju svoju veru i identifikuju se sa takvim osećanjem. To nije nada u nešto specifično, ali to ne umanjuje njenu privlačnost. Ljudi žele da budu deo Obama-nacije. To je nacija izgrađena na osećanju – sličnija osećanju prema sportskom klubu nego prema nekom stvarnom političkom činiocu.

Ili je možda bolja paralela sa kultnim likom sa postera iz šezdesetih, Če Gevarom, čiji je stilizovan lik, takođe samo lice odvojeno od političke poruke, ukrašavao sobe mladih širom Amerike i Evrope. Retki su među njima bili oni koji su znali išta o Če Gevari kao političaru, ali je imati taj poster na zidu značilo biti progresivan i radikalan. Danas su, doduše, progresivizam i radikalizam zamenjeni nadom i verom. I nisu samo tinejdžeri ti koji žele da se poistovete sa ovom porukom.

(tekst preuzet iz magazina Spiked, www.spiked-online.com)