Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Autoritarizam i privredni rast ne idu zajedno
Savremeni svet

Autoritarizam i privredni rast ne idu zajedno

PDF Štampa El. pošta
Deni Rodrik   
petak, 13. avgust 2010.
(11. 8. 2010)

Negativne posledice vladavine čvrste ruke - primer Rusija

Nekoliko stotina prodemokratskih aktivista okupilo se nedavno na trgu u Moskvi kako bi izrazili protest protiv vladinih ograničenja na slobodu okupljanja. Držali su parole na kojima je pisalo „31“ što se odnosi na član 31 ruskog ustava, koji garantuje slobodu okupljanja. Ubrzo je stigla policija kako bi rasterala demonstrante. Vodeći kritičari Kremlja i nekoliko drugih užurbano su uvedeni u policijsko vozilo i odvezeni daleko.

Događaji kao ovi gotovo su postali svakodnevnica u Rusiji, gde premijer Vladimir Putin vlada jakom rukom, progone se vladini oponenti, narušavaju ljudska prava a zloupotrebe u oblasti pravde postale su rutina. U vreme kada su demokratija i ljudska prava postali globalne norme, ovakve povrede zakona ne pomažu jačanju ruske globalne reputacije. Autoritarni lideri poput Putina razumeju ovo, ali očigledno oni to vide kao cenu vrednu plaćanja kako bi neobuzdano vladali kod kuće.

Ono što lideri poput Putina ne shvataju jeste da je njihova politika kompromis ekonomske budućnosti zemlje i globalnog ekonomskog položaja.

Šta je bolje za ekonomski rast - jaka ruka vodilja bez pritiska političke konkurencije ili mnoštvo konkurentskih interesa koji podstiču otvorenost za nove ideje i nove političke igrače?

Istočnoazijski primeri (Južna Koreja, Tajvan, Kina) izgleda da ukazuju na prvo. Ali kako onda neko može da objasni činjenicu da su gotovo sve bogate zemlje - sa izuzetkom onih koje duguju svoja bogatstva samo prirodnim resursima - demokratske? Treba li politička otvorenost da prethodi umesto da sledi ekonomski rast?

Kada pogledamo sistematske istorijske dokaze, umesto pojedinačnih slučajeva, nalazimo da je autoritarizam vrlo malo u sprezi sa privrednim rastom. Na svaku autoritarnu zemlju koja je uspela brzo da napreduje, postoji nekoliko onih koje se to nisu. Na svakog Li Kuan Jeva (osnivač i premijer Republike Singapura od 1959. do 1990) ide nekoliko onih poput Mobutu Sese Seka iz DR Konga.

Demokratije obezbeđuju mnogo veću ekonomsku stabilnost, koja se meri usponima i padovima poslovnog kruga. Oni se bolje prilagođavaju spoljnim ekonomskim udarima. Generišu mnogo više investicija u ljudskom kapitalu - zdravlju i obrazovanju. One proizvode pravednija društva.

Nasuprot tome, autoritarni režimi, proizvode ekonomije koje su krhke kao i njihovi politički sistemi. Njihova ekonomska sposobnost počiva na snazi pojedinaca ili na trenutnim povoljnim okolnostima. Oni ne mogu da teže nastavku ekonomskih inovacija ili globalnom ekonomskom rukovodstvu.

Na prvi pogled, čini se da je Kina izuzetak. Od kraja 1970-ih, posle Maovog katastrofalnog eksperimenta, Kina je obavila dobar posao i bez premca iskusila visoku stopu ekonomskog rasta. Premda je to demokratizovalo neke njene lokalne donosioce odluka, kineska Komunistička partija i dalje čvrsto drži u svojim rukama nacionalnu politiku i sliku o ljudskim pravima obeleženu učestalim zloupotrebama.

Ali, Kina je i dalje relativno siromašna zemlja. Njen budući ekonomski napredak zavisan je ne malim delom od toga da li će uspeti da otvori svoj politički sistem konkurentnim na isti način kao što je otvorila svoju ekonomiju. Bez ove transformacije, nepostojanja institucionalnih mehanizama da se izrazi neslaganje će proizvoditi konflikte koji će savladati kapacitete režima da ih suzbije. Politička stabilnost i ekonomski rast će patiti.

I Rusija i Kina su velike i moćne ekonomije. Njihovi primeri mogu uticati na lidere širom sveta da pomisle da oni mogu da teže za ekonomskom nadmoći dok jačaju zastrašivanje domaće političke opozicije.

Turska, kao rastuća ekonomska sila na Bliskom istoku, sve do nedavno činilo se kao da je jedina muslimanska demokratija u regionu. Tokom prvog mandata premijer Redžep Tajip Erdogan smanjio je neka ograničenja kurdskim manjinama i sproveo reforme koje ravnaju pravni režim zemlje sa evropskim normama. Nedavno su, međutim, Erdogan i njegovi saveznici, pokrenuli prikrivenu kampanju zaplašivanja oponenata i cementiranja vladine kontrole nad medijima i javnim institucijama. Uhapšeno je stotine vojnih zvaničnika, akademika i novinara na osnovu lažnih optužbi da su podsticali terorizam i političke pučeve.

Takav preokret u pravcu autoritarizma ne sluti na dobro turskoj ekonomiji, uprkos njenim jakim osnovama. Trebalo bi se osvrnuti na ekonomske sile u usponu poput Brazila, Indije i Južne Afrike, koje su već obavile demokratsku tranziciju i malo je verovatno da će nazadovati. Naravno, nijedna od ovih zemalja nije bez problema. Brazil mora da stekne puni ekonomski dinamizam i pronađe put ka brzom napredovanju. Indijska demokratija mogla bi biti osujećena u svom otporu prema ekonomskim promenama. I Južna Afrika pati od šokantno visoke stope nezaposlenosti.

No ovi izazovi nisu ništa u odnosu na važan zadatak institucionalne transformacije koja čeka autoritarne države. Ne treba biti iznenađen ukoliko Brazil ostavi Tursku u prašini, Južna Afrika eventualno nadmaši Rusiju, a Indija prevaziđe Kinu.

Autor je profesor političke ekonomije na fakultetu DŽon F. Kenedi pri Univerzitetu Harvard