Početna strana > Prikazi > Prikaz knjige Veljka Đurića Mišine: „Memorandumi Sinoda SPC nemačkim vojnim komandantima Srbije 1941-1942. godine"
Prikazi

Prikaz knjige Veljka Đurića Mišine: „Memorandumi Sinoda SPC nemačkim vojnim komandantima Srbije 1941-1942. godine"

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
četvrtak, 01. oktobar 2020.

Takozvana „druga Srbija“ decenijama okrivljuje Srbiju za „Memorandum SANU“, proglašavajući ga „nacionalističkim programom Srbije“. Taman se činilo da im je dezinformacija uspela, kad iz dubina istorijske građe izroni knjiga direktora Muzeja žrtava genocida Veljka Đurića Mišine: Memorandumi Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve 1941-1942. godine vojno-upravnim komandantima Srbije.

 Pred javnost je Đurić izneo čak četiri memoranduma kojima je Crkva, početkom nacističko-fašističke okupacije Jugoslavije, smelo posvedočila okupatoru o užasima uništavanja srpskog pravoslavnog naroda tokom prve godine rata.

Đurić je danas vodeći poznavalac istorije Srpske pravoslavne crkve u periodu njenog najvećeg stradanja tokom XX veka, pa je čitaocima radi podsećanja, u prvom delu, priredio pregled istorijskih događaja neposredno pred aprilski rat i početak doba okupacije koji se pretvarao u pakao NDH. Pregled je autor razvio ka podsećanju na jedinstvenu ulogu čelnih ljudi NDH - Rimokatoličke crkve u njoj, sve do samog kancelara i vođe Trećeg rajha - u ogromnom zločinu nad srpskim pravoslavnim narodom i njegovom Crkvom.

Uz obilje izvorne dokumentarne građe navedene u referencama, objavljeni su i brojni dokumenti stravičnog masovnog zločina nad Srbima koje javnost do sada nije mogla da vidi. To je još uvek samo vrh ogromnog ledenog brega. Bez upuštanja u pravno kvalifikovanje dela i odgovornih lica, ova građa svedoči o konkretnim vidovima vršenja zlodela, njegovim organizatorima, izvršiocima, podstrekačima i pomagačima. Iznosi  činjenice o svakom saizvršiocu ponaosob, o oblicima njihovog saizvršilaštva, ne zaobilazeći ni ljude iz samog vrha Vatikana. Pisano neumoljivo objektivno, a u cilju rasvetljavanja teških istorijskih prilika neposredno pred stvaranje koncentracionih logora NDH, monografija suštinski i formalno ispunjava sve uslove nalaza i mišljenja veštaka pred velikim sudom istorije. Pred nama su nesumnjive činjenice, neumoljivi, nesporni i dovoljni dokazi. Pišući pregled događaja, autor je posebno podsetio na rimokatoličenje, ali i islamizaciju i unijaćenje pravoslavnih Srba. Prikazao je i paradigmatske subine arhijereja i sveštenoslužitelja Srpske pravoslavne crkve, njenih objekata i imovine.

Memorandumi Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve 1941-1942. godine vojno-upravnim komandantima Srbije, nova njiga Veljka Đurića Mišine u izdanju Muzeja žrtava genocida i Odbora za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve

Novi tempo i novi koraci dance macabre pojavljuju se na 74. strani. Preduzimljivi mitropolit Josif (Cvijović) je u ime Sinoda preuzeo odgovornost za poduhvat prikupljanja dokumentarnih činjenica od izbeglih sveštenika [77], formirajući već oktobra 1941. g. Komisiju za prikupljanje materijala o stradanju SPC i naroda. Na čelu Komisije je bio episkop Nektarije (Krulj) i profesori BU Pero Slijepčević i Milenko Filipović, a u njenom sastavu je bio i Ljubomir Durković  [78]. Od velikog je značaja činjenica da je Komisija već s počeka rada sastavila Uputstvo o izveštajima koji će sadržati svedočenja sveštenoslužitelja o stradanjima Crkve i naroda [78]. Komisija je sarađivala sa Komesarijatom za izbeglice Nedićeve vlade i na osnovu prikupljenog materijala (hiljada dokumenata i svedočanstava) izrađen je plan sistematizacije građe, a tematski su uobličena čak četiri dokumenta: Akcija rimokatoličke crkve, Akcije franjevaca, Jasenovački logor i Lobor grad [75]. O tim dokumentima javnost za sada zna samo iz zapisnika saslušanja Milenka Filipovića pred komunističkim organima vlasti 1945. g. U uslovima jezivog stradanja, Crkva je delovala pravovremeno, stručno, organizovano i staloženo. Već 1942. g. je prikupljeno toliko dokumentarne građe da je na nastojanje M. Filipovića počelo stvaranje kartoteke, biblioteke i okupljanje veoma širokog kruga stručnjaka koji bi istraživao aktuelno stradanje Crkve i naroda. Razvijen je arhivski i multidisciplinarni metodološki okvir za utvrđivanje razmera stradanja, i za svako pojedinačno stradanje i za zločin. Taj rad je nastupanjem komunističke vladavine bio u zastoju, a potom ometan ratovima, opštom bedom i raznim opstrukcijama.

Direktor Muzeja žrtava genocida, dr Veljko Đurić Mišina, autor knjige Memorandumi Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve 1941-1942. godine vojno-upravnim komandantima Srbije

Prva dva Memoranduma Sinoda upućena nemačkom okupatoru su sastavljena već u leto i jesen 1941. g. [95-97]. Ključne podatke i dokumente o stradanju Crkve i naroda, koje sadrži memorandumska građa, Miloš Sekulić je izneo iz okupirane Srbije i podneo ih izbegloj Kraljevskoj vladi Dušana Simovića, pa je na osnovu te građe i vlada sastavila poseban Memorandum koji je trebalo da bude upućen vladi i predsedniku SAD [87]. Ovim je građa o stradanju Srba dospela i pred određene „jugoslovenske“ igrače, koji su dance macabre u Londonu zaigrali u kontra-ritmu. Komplikovana je bila odiseja Miloša Sekulića, ali se on uprkos vatikanskim ometanjima, uz pomoć Momčila Ninčića i Milana Gavrilovića, preko Carigrada i Afrike, uspešno probio do Simovićeve vlade u Londonu i dostavio dokumentaciju o stradanju Srpske pravoslavne crkve i naroda. Hrvatski ministar Simovićeve vlade, Rudolf Bićanić je tada, po nalogu Vatikana, objavio kontra-memorandum o stradanjima srpske Crkve i naroda [87]. Kada je Miloš Sekulić, novembra 1941. g, trebalo da objavi podatke o stradanju srpske Crkve i Srba na novinarskoj konferenciji u Londonu, onemogućen je. General Dušan Simović je, u svojstvu predsednika vlade, pred 200 prisutnih novinara, Sekuliću zabranio da saopšti užasnu istinu, jer bi „to moglo da rasturi Jugoslaviju“ [88]. Posle Simovića, Sekulića i Memorandum su napali: Luj Adamič, Bogdan Radica, i Jozo Tomašević. Za Savu Kosanovića (ministra u Simovićevoj vladi) je sav dokumentarni materijal kojeg je doneo Sekulić bio „gebelsovska propaganda“ [88], iako je podneta memorandumska građa sadržavala i fotografiju od ustaša razorene crkve u Smiljanu gde je kršten Kosanovićev ujak Nikola Tesla [65]. Uspeh denunciranja Sekulića, Memoranduma i građe bio je potpun. Uspešno je ometeno objavljivanje okupatorskih zločina demokratskoj svetskoj javnosti. Istina o stradanju srpske Crkve i naroda je ostala slabo vidljiva za britansku i američku javnost. Srpska emigracija je pometena, zbunjena, pa se zbog sumnji u verodostojnost Memoranduma i dokumentarne građe podelila. Ironijom Embahada Miloša Crnjanskog ovo bi se moglo nazvati Simovićevim „napadom s boka“ na Memorandum Sinoda. Međutim, Đurić je istoričar a ne književnik, pa je njegov izraz objektivan: on iznosi činjenice bez stilizovanja.

Ni u okupiranoj Srbiji Memorandumi Sinoda nisu doživeli bolju sudbinu. Ministar prosvete Velibor Jonić je smatrao da bi memorandumski „zaključci i izrazi mogli da naškode srpskoj stvari“, pa je naročito nastojao da treći Memorandum ne bude upućivan u inostranstvo [89]. Uprkos protivljenju Nedićeve vlade, naročito ministra Jonića, četvrti Memorandum je Sinod uputio Feliksu Bendleru koji je potom Sinodu izričito zabranio da Memorandum upućuje u inostranstvo [92].

Hram Sv. apostola Petra i Pavla u Smiljanu, podignut dozvolom carice Marije Terezije sredinom XVIII veka. U tom hramu su sveštenoslužili otac Nikole Tesle, Milutin Tesla i Stevan Kosanović, a ustaše su ga razorile 1942. g. Savi Kosanoviću je građa iz Memoranduma predstavljala „gebelsovsku propagandu“. Na slici: Fotografija razorene pravoslavne crkve u Smiljanu iz memorandumske građe Sinoda

Od značaja je to da je Sinod stvari nazivao pravim imenom, te u prvom Memorandumu minuciozno navodi zločine imenujući ih po vrstama krivičnih dela, dok posebno grupiše zločine Mađara, Albanaca i Hrvata

Đurić je objavio sadržinu sva četiri Memoranduma koja je Sinod podneo nemačkim vojnim zapovednicima okupirane Srbije, i to ne treba prepričavati već pročitati. Međutim, od značaja je to da je Sinod stvari nazivao pravim imenom, te u prvom Memorandumu minuciozno navodi zločine imenujući ih po vrstama krivičnih dela, dok posebno grupiše zločine Mađara, Albanaca i Hrvata. Sadistički načini ubijanja su bili posebno navedeni [110], a nemački zapovednik je zamoljen da učini sve u cilju  obustavljanja terora i oslobođenja arhijereja, sveštenoslužitelja i interniranog naroda. Drugi Memorandum sadrži precizno navedene primere ubijanja, mučenja, zatvaranja, odvođenja u koncentracione logore, nasilnog pokatoličavanja, rušenja pravoslavnih crkava, pljačkanja i ucena, kao i beleške izjava hrvatskih predstavnika vlasti [124-127], ali je bez konkretne molbe okupacionim vlastima. Verovatno je autorima drugog Memoranduma ukazivanje na pisanja Katoličkog tjednika izgledalo dovoljno da probudi savest okupacionog upravitelja Srbije. I treći Memorandum obaveštava vojnog upravitelja Srbije o nedelima hrvatskih vlasti. Ovde se već minuciozno navode podaci o ubijenima po imenu i prezimenu, ali i precizni navodi o brojevima žrtava na teritoriji NDH i objašnjenja o „četničkim“ i „boljševičkim“ akcijama kao posledicama stavljanja Srba van zakona. Međutim, ovaj Memorandum sadrži i poseban prilog o odgovornosti Katoličke crkve i njenih poglavara u Hrvatskoj za zločine u NDH. Četvrti Memorandum je protest protiv rimokatoličenja pravoslavnih Srba koji se završava molbom da se Srpska pravoslavna crkva u NDH stavi pod zaštitu.

Iako je Nedićeva vlada u okupiranoj Srbiji spasila i zbrinula preko 400 hiljada izbeglica, ipak je Sinod Srpske pravoslavne crkve bio taj koji je imao hrabrosti da nemačkim vojnim zapovednicima otvoreno i direktno progovori o zločinima nad Srbima van teritorije koju je okupator poverio Nedićevoj upravi. Užas ovakvih zločina protiv čovečnosti tada još nije imenovan genocidom na međunarodnom nivou, ali je Sinod imenovao sve pojedine poznate vrste zločina nad pravoslavnim Srbima u HDH.

Ova knjiga sadrži obiman spisak literature, a na unutrašnjim koricama sažetu biografiju i odabranu bibliografiju autora. Umesto zaključka, svojom sadržinom knjiga postavlja pitanje: hoće li srpska nauka (i država i Crkva) već jednom odlučno nastaviti putem Slijepčevića, Filipovića i Durkovića kojim su oni krenuli uprkos nacističkoj i fašističkoj okupaciji, davne 1941. godine?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner