Početna strana > Prikazi > "Kultura novog kapitalizma" Ričarda Seneta
Prikazi

"Kultura novog kapitalizma" Ričarda Seneta

PDF Štampa El. pošta
Ivan Marković   
utorak, 04. novembar 2008.

 

Prikaz knjige: Ričard Senet: Kultura novog kapitalizma, Arhipelag, Beograd, 2007. Prevod sa engleskog: Aleksandra Stojanović. Str: 172.

Kada je harvardski profesor DŽefri Saks reorganizovao poljsku ekonomiju znao je da to moze imati dalekosežne posledice po ovu istočnoevropsku zemlju ali ga to nije preterano uzbuđivalo. On je ekonomiju jedne zemlje posmatrao kao tržištni eksperiment i kada je eksperiment propao profesor se vratio u Ameriku da bi se bavio problemima životne sredine. Na globalnom nivou, finansijska kriza nije eksperiment ali je ozbiljan test za postojeći sistem. Kako se krah mogao i smeo dogoditi ostalo je da se odgovori ali konkretne akcije posle urušavanja govore same za sebe. Bez javne debate i konstruktivnog određivanja jasnog plana ili dugoročne strategije, američki ministar finansija Henri Polok, uz odobrenje predsednika, predao je jedan segment američke privrede u ruke vladi. Volstrit Žurnal je objavio tekst o tome kako je država procenila da neki finansijski giganti ne mogu da prežive novonastale okolnosti u datom modusu funkcionisanja a „njihov krah bio bi razoran po državu“. Budućnost će pokazati kakvi zaključci će biti doneti, i da li će oni za posledicu imati promenu dosadašnjeg modela funkcionisanja velikih poslovnih organizacija. O raznim vidovima organizovanja institucija i njihove delotvornosti na ekonomskom i kulturnom polju govori ova knjiga Ričarda Seneta.

Autor ne otkriva samo način rada savremenih firmi i kompanija već istražuje način na koji njihovo funkcionisanje prodire na teritoriju kulture. Priča počinje u Port Hjuronu 1962. proglasom Nove levice gde su mladi radikali, entuzijasti i delimično idealisti proklamovali želju za modifikovanjem postojećih institucija, i to onih najvećih, koje su se po definiciji odlikovale izuzetnom složenošću i krutošću. Željeni model rasparčavanja glomaznih struktura bila je posledica ideje da treba ukinuti takve „birokratske zatvore“, „gvozdeni kavez“, kako bi se stvorile zajednice koje bi svojim manjim obimom donele drugačije odnose individua koje funkcionišu unutar njih. Cilj je izgledao jednostavan, logičan i pre svega dostižan- smanjenje glomaznosti ogromnih statičkih sistema donelo bi više poverenja i solidarnosti medju zaposlenima koji ga sačinjavaju. Novonastali sistemi bi bili dinamični, čuvali bi svoju vitalnost upravo stalnim promenama i modifikacijama čime bi nužno moralo doći do boljeg međusobnog razmevanja i višeg stepena prepoznavanja ljudskih potreba. Ukratko, došlo bi do višeg stepena slobode.

Zablude takvih postavki u koje je, po sopstvenom priznanju, šezdesetih godina prošlog veka verovao i sam Senet, bile su otrežnjujuće. U stvari, mnoge želje levih radikala su ispunjene ali posledice nisu bile u zoni predpostavljenih ili, sada se može slobodno reći- željenih rezultata. Efikasnost novih sistema u ekonomskom smislu nije sporna ali takav rast bio je praćen korodiranjem određenih kulturnih vrednosti.

Po Senetu, razvoj kapitalizma u njegovom hodu od primitivnog, divljeg, preko socijalnog do postmodernog ili novog uvek je postavljao različite zahteve individuama u pogledu njihovih kulturnih potreba. „Stari“ kapitalizam nije bio efikasan ni u ekonomskom ni u „ljudskom“ pogledu. U knjizi se navodi podatak da je sredinom 19. veka 40 procenata radno sposobnih stanovnika u Engleskoj bilo nezaposleno a 70 procenata novih fabrika je propadalo usled nedovoljno dobre organizacije. Usavršavanje birokratije i projektovanje Bizmarkovog militarizovanog, hijerarhijskog modela organizacije donelo je u sferu ekonomije potrebnu stabilnost sistema. Sistem je građen piramidalno, svaki element je svoju funkcionalnost crpeo iz jasno definisanih odnosa sa drugim elementima i celinom. Nova levica je priželjkivala krah tako ustrojenog koncepta i savremena istorija im je ispunila želju ali ne na način na koji je promena priželjkivana. Naravno, tranzicija iz socijalnog u novi kapitalizam donela je određene koristi ali ne i očekivano podizanje kvaliteta institucijalnog života. Jedan od glavnih, ako ne i glavni doprinos koji je doneo socijalni kapitalizam po Senetu je organizovano vreme. Suština je da individue (svesno ili nesvesno) tragaju za osmišljavanjem svojih života u okviru sistema u kojima deluju. Izostanak takvog strukturisanja stvarnosti vodi u nezadovoljstvo, stres, osećaj beznačajnosti, što su izazovi sa kojima se sve više suočava novi kapitalizam. Sa druge strane, pojedinci u novoj konstelaciji odnosa biraju neke druge strategije da bi opstali kao ličnosti u novom poretku.

Za Seneta postoje tri suštinske vrednosti koje imaju potencijal da postanu kulturno utočište modernog čoveka- priča, korisnost i zanatsko umeće.

Pitanje priče je pitanje povezivanja događaja u vremenu koji se na taj način organizuju u iskustvo. U novom kapitalizmu sve je teže imati svest o povezanoj životnoj priči jer su organizacije opterećene kratkim rokovima i zaposleni ne mogu dobiti postojanost i stabilnost kakvu su imali u socijalnom kapitalizmu. Na primer, u piramidalno ustrojenim birokratijama, institucijama zdravstvene i socijalne zaštite u Čikagu i Londonu, autor je razgovarao sa zaposlenima koji su radili u lošim finansijskim uslovima. U tim razgovorima on je postavljao jednostavno pitanje- zašto ovi radnici ne idu u privatni sektor gde su uslovi mnogo bolji? Po Senetu, zato što imaju osećaj da rade nešto korisno. Takođe, u velikim organizacijama, piramidalno ustrojenim, ljudi su mogli da projektuju svoju priču na sigurnosti posla, na transparentnosti uslova potrebnih da se napreduje u hijerarhiji. Tako su mogli da vide sebe u određenim strukturama firme u narednih dvadeset, trideset godina.

Kasnije, međutim, dolazi do pojave takozvanog nestrpljivog kapitala kao posledice porasta moći deoničara. Prva na udaru novih investitora je bila hijerarhija- korporativni direktori gubili su moć jer se pojavila „bočna struja“ investitora koja je delovanje organizacije gledala iz ugla cene akcija a ne dividendi kompanije. Tako je čvrstina institucije postala glavni nedostatak, znak slabosti koji se javljao usled nedostatka fleksibilnosti koju zahteva tržište. Primera radi, Rokfelerov način da se osigura tržište bio je eliminacija konkurencije, firma je funkcionisala po Veberovom modelu da socijalni sklad unutar organizacije proističe iz sigurnosti ljudi da struktura može podneti bilo kakvu pretnju spolja, ukratko- da je stabilna. Kasnije se to menja, mera uspeha neke organizacije postaje srazmerna njenoj fleksibilnosti koja, opet, donosi nestabilnost. Primer koji Senet navodi je iz IBM-a, gde je glavni rukovodilac Luis Gerstner 1993. kada je došao na rukovodeći položaj „nasledio najčvršći gvozdeni kavez birokratije, a do 1996. rasturio je najveći deo tog nasleđa“ (str. 38). Namera je bila jasna- destabilizacija je bila nužna kako bi se zadovoljio princip fleksibilnosti.

Sa porastom fleksibilnosti kompanija i automatizacijom smanjivao se domen tačno određenih veština. Te veštine su ranije bile podloga za povezivanje iskustva u priču, ali sada se sve više pojavljuje potreba da zaposleni iskaču iz svojih usko stručnih polja i prilagođavaju se novim zahtevima firmi, koje se opet, prilagođavaju novim uslovima tržišta. Linearnost starih piramidalnih organizacija gde se procesi proizvodnje sastoje iz jasno utvrđenih koraka, sa definisanim fazama, zamenjen je nelinearnošću novih organizacija gde procesi podležu mogućnostima izmene. Tako se neka softverska firma može baviti izradom neke kompjuterske igre a kasnije vratiti na pojednostavljivanje same izrade takvog proizvoda kroz promenu i modifikovanje njenih kodova. Zatim se opet može otići u fazu osmišljavanja markentiških mogućnosti i plasmana proizvoda. Zaposleni su tako prinuđeni da stalno rade različite poslove u nedefinisanim okolnostima, oni više nemaju mnogo uslova za osmišljavanje i dugoročno planiranje, u stvari, uskraćuje im se mogućnost izgradnje sopstvene priče. Po Senetu, ova nesigurnost ne proističe iz samih potreba tržišta, ona je deo novog institucijalnog modela.

U novim institucijama teško je uobličiti priču jer nema potrebne stabilnosti, često se ne zna da li će se u bliskoj budućnosti raditi isti ili neki potpuno drugačiji posao u okviru iste organizacije. Takođe, zaposleni, po Senetovim istraživanjima, često osećaju da nemaju nikakav uticaj na donošenje odluka, da su eksterni deo lanca odlučivanja, što nije bio slučaj u starim institucijama gde su odluke direktora putovale dugo od karike do karike a zaposleni ih prilagođavali konkretnoj situaciji na terenu. Iz nedostataka stabilnosti i samim tim mogućnosti realno utemeljene priče ishodilo je i pitanje drugog kulturnog utočišta- pitanje korisnosti.

Korisnost, po Senetu, jeste osećanje osobe da doprinosi nečemu što je bitno drugim ljudima. Međutim, on tvrdi da se zao duh beskorisnosti raširio u političkoj ekonomiji. To bi se moglo nadomestiti u građanskom društvu, kroz neformalne odnose. Kroz istraživanja i razgovore sa zaposlenima u britanskim javnim službama, autor je došao do zaključka da su mnogi svesni birokratske krutosti u institucijama u kojima rade ali i pored niskih primanja i mogućnosti promene posla oni ostaju tamo gde jesu.

Isto tako, kroz razgovore sa imigrantima koji rade loše plaćene poslove u državnim bolnicama iako bi mogli da to isto rade u opremljenijim i finansijski moćnijim privatnim klinikama. Zaključak je bio jednostavan- u Britaniji velika većina građana poštuje državne zdravstvene institucije. Dakle, zaposleni su se odricali materijelne dobiti zarad društvenog statusa, što pokazuje da je subjektivan osećaj korisnosti relevantno kulturno utočište. Sami radnici koji osećaju takvu vrstu korisnosti kvalitetnije obavljaju posao i lakše osmišljavaju životnu priču jer je usklađuju kroz društvenu komponentu.

Treća Senetova vrednost jeste zanatsko umeće. U širem smislu zanatsko umeće je veština u bilo kom poslu ili veština delovanja u nekom socijalnom okviru („Socijalno zanatsko umeće moglo bi se ogledati u nastojanju da se živi u skladnom braku.“ str.88). Ono predstavlja „želju da se nešto uradi dobro zarad stvari koja se radi“. Međutim, takvu želju u novim institucijama je jako teško ostvariti. DŽordžina Born sa univerziteta Kembridž je proučavala medijsku kuću BBC devedesetih godina prošlog veka kada je tadašnji izvršni direktor DŽon Birt došao na ideju da reformiše ovu instituciju. Angažovao je grupu savetnika Makinsi sa zadatkom da projektuje desetogodišnji strateški plan BBC-a. Savetnici su posao učili praktično usput jer su bili mladi i bez iskustva. Tada su mnogi zaposleni koji su bili stručnjaci u svojim oblastima premešteni u odele gde su morali da rade drugačiju vrstu posla o kome su znali malo ili ništa. Savetnici su, naravno, isplaćeni, kao i u slučaju pomenutog DŽefrija Saksa, ali šteta je već bila načinjena. U savremenim firmama i sam posao počinje da liči na strukturu organizacije- menja se i prilagođava potrebama a samim tim, zbog nestrpljivog kapitala koji uslovljava kratke rokove, ne može biti savladan pravilno. To rađa površnost i nevoljno izvršavanje zadataka radnika koji nisu za njega pravilno obučavani.

Zanatsko umeće zahteva i posvećenost kao posledicu verovanja zaposlenog u sopstvenu objektivnu vrednost i kvalitet posla koji obavlja. Želja da se neka stvar uradi dobro bez obzira na materijalni dobitak je vitalna vrednost zanatskog umeća. Postoje mnogobrojni primeri zadovoljstva i potrebe da se stvari „rade na pravi način“ a Senet navodi način poslovanja jedne „pravno problematične firme“ za izradu softvera. Reč je bila o tome da je ta firma zahtevala od zaposlenih izradu nepotpunog softvera čiji bi se nedostaci ispravljali tek po pristizanju žalbi potrošača. Tako bi proizvod stigao na tržište ranije a na njemu bi se radilo i u toku prodaje. Programerima je na taj način oduzeta profesionalna satisfakcija za dobro obavljen posao i oni su se pobunili, osnivajući profesionalni pokret „umeće u kodu“.

U savremenom kapitalizmu sve se više cene potencijalne sposobnosti od konkretno stručnih. To je zato što je firmama bitnije da zaposleni bude sposoban i dovoljno talentovan da se menja u odnosu na promenljive zahteve posla. Nije više toliko važno da li se jedan posao zna izuzetno dobro, već volja i sposobnost brzog prilagođavanja. Ovo, naravno, na uštrb kvaliteta jer takav pristup često ishodi u površnost. Zbog procene sposobnosti pojedinca da bude fleksibilan nastala je i potreba posebne vrste testiranja sposobnosti u školama - Scholastic Aptitude Tests (SAT). Testiranje je osmišljeno i pokrenuto kako bi se projektovala uloga talenta u modernoj karijeri. Posle drugog svetskog rata autori testa su se koncentrisali da utvrde sirov kvalitet ispitanika za upisivanje na Harvard. U testovima su postavljani zadaci koji su zahtevali minimum stečenog znanja iz određenog predmeta, akcenat je bio na načinu razmišljanja i snalaženju pred konkretnim problemima. Tako je test iz matematike konstruisan na takav način da se ispolji matematičko razmišljanje a ne već stečeno matematičko znanje. Na testu iz jezika istraživao se proces razmišljanja kroz reči a ne uz pomoć ideja. Time je samom procesu data vrednost dok je sadržaj marginalizovan. Namera autora testova je bila da se vrednuje samo mentalna sposobnost, talenat da se operiše u zadatim okolnostima što je od vitalnog značaja za funkcionisanje novih organizacija.

Ova studija nudi detaljan opis načina promene institucija kroz razne faze kapitalizma i kako se individua nosi sa strahovima da će postati nepotrebna u novom društvu fleksibilnih vrednosti. Isto tako, istražuje se potrošačko ponašanje u sferi ekonomije i politike. Treba napomenuti da Senet opisuje institucijalne promene koje se dešavaju samo u najsavremenijem segmentu ekonomije koja podrazumeva savremene tehnologije i globalne finansije u okviru firmi sa najmanje tri hiljade zaposlenih. Naravno, većina ljudi ne radi u takvim firmama ali suština Senetove postavke je da kulturni uticaj tog malog segmenta ekonomije nije u skladu sa njenom veličinom i uveliko je prevazilazi. Kako sam kaže u predgovoru: „Bez stida izvodim zaključak o kulturi kao celini na osnovu malog dela društva, samo zato što su avatari određene vrste kapitalizma ubedili toliko mnogo ljudi da je put koji oni predlažu pravi put u budućnost“ (str. 15.)

Senetova knjiga daje dubinski pogled u izazove novog kapitalizma poredeći ga sa svojim predhodnicima. Obilje primera iz ličnog iskustva i iskustava drugih istraživača pomogla je da se pojasni platforma Nove levice iz Port Hjurona i opišu razlozi zašto rezultat tih promena nije bio na nivou očekivanog. Takođe, na jednostavan, sažet i zanimljiv način Senet je pokušao i uspeo da prikaže prodor novog kapitalizma na područje kulture i njegov uticaj. Na konstruktivan način, bez crno-belih stavova, izlažući za i protiv obe strane, on je na visokom nivou ispitao i objasnio paradoks „novog poretka moći koji je stečen kroz nikad površniju kulturu“.