Početna strana > Prikazi > Dragan Simeunović: "Terorizam, opšti deo"
Prikazi

Dragan Simeunović: "Terorizam, opšti deo"

PDF Štampa El. pošta
Dragan Petrović   
petak, 18. septembar 2009.

Prikaz knjige Dragana Simeunovića Terorizam, opšti deo, Pravni fakultet u Beogradu, 2009, 250 str.

Sredinom 2009. godine, u izdanju Pravnog fakulteta u Beogradu, pojavila se naučna monografija Terorizam, opšti deo Dragana Simeunovića, redovnog profesora Fakulteta političkih nauka i Pravnog fakulteta u Beogradu. Autor je inače dobro poznat široj naučnoj javnosti kao međunarodno priznat stručnjak u oblasti političkih nauka, koji je, pored više oblasti kojima se bavi, specijalizirao upravo na temi ove knjige. Stoga njeno pojavljivanje daje mogućnost stručnoj javnosti, ali i široj čitalačkoj publici da se upozna sa najnovijim saznanjima u ovoj oblasti. S druge strane, ova knjiga daje osobenu klasifikaciju fenomena terorizma, pa se može posmatrati i kao univerzitetski udžbenik i kao naučna monografija.

Prvi deo „Definisanje, klasifikovanje i istorijat terorizma“ obuhvata pet poglavlja. Shodno metodologiji političkih nauka koja zahteva definisanje posmatranog fenomena, i profesor Simeunović je definisanju pojma terorizma posvetio značajnu pažnju u čak tri poglavlja. Nakon sveobuhvatne analize fenomena terorizma iz više uglova, daje se ona definicija koju ćemo ovde navesti.

„Kao višedimenzionalni politički fenomen savremeni terorizam se može teorijski najopštije odrediti kao složeni oblik organizovanja grupnog, i ređe individualnog ili institucionalnog političkog nasilja obeležen ne samo zastrašujućim brahijalno fizičkim i psihološkim, već i sofisticirano-tehnološkim metodama političke borbe kojima se obično u vreme političkih i ekonomskih kriza, a retko i u uslovima ostvarene ekonomske i političke stabilnosti jednog društva, sistematski pokušavaju ostvariti ‘veliki ciljevi’ na morbidno spektakularan način, a neprimereno datim uslovima, pre svega društvenoj situaciji i istorijskim mogućnostima onih koji ga kao političku strategiju upražnjavaju. Društveno-ugrožavajući opus terorizma obuhvata pretnju silom u okviru intenzivne psihološko-propagandne delatnosti, zloupotrebu interneta u terorističke svrhe, otmice, ucene, psihofizičko zlostavljanje, atentate, sabotaže, diverzije, samoubilačke napade, pojedinačna i masovna politička ubistva, i intenciju ispoljavanja ređe nad stvarnim i potencijalnim političkim protivnicima, a češće nad predstavnicima sistema i nevinim žrtvama. Kao vid individualnog, nelegitimnog, nelegalnog i neinstitucionalnog nasilja terorizam je uvek okrenut protiv određenih institucija nekog društva, odnosno in concretum protiv neke države.“ (str. 80)

Klasifikacija terorizma data je u četvrtom poglavlju. Prema svojim ciljevima terorizam se može klasifikovati na: 1. ideološki motivisan (u okviru toga na levičarski i desničarski), 2. etnoseparatistički i 3. verski fundiran terorizam (on se deli na terorizam sekti i na terorizam fundiran na interpretacijama velikih religija). Klasifikacija terorizma prema sredstvima je na: 1. klasični, 2. biohemijski i 3. nuklearni terorizam. Prema metodima terorizam se klasifikuje na: 1. klasični, 2. samoubilački, 3. sajber i 4. narko-terorizam. Klasifikacija terorizma prema tipu aktera – subjekata terorizma obuhvata: 1. individualni terorizam, 2. terorizam organizacija i ilegalnih grupa, i 3. institucionalni terorizam (državni i sl.).

Peto poglavlje prvog dela čini „Istorijat terorizma“. Simeunović ukazuje na to da se uprkos tome što je reč teror iz latinskog ušla u francuski jezik u 14. veku, a u engleski u 16, termin terorizam prvi put javlja oko francuske buržoaske revolucije krajem 18. veka, ali ne da bi označio ono što mi danas podrazumevamo pod ovim pojmom, već nasilje revolucionarne vlasti. Tako je između ostalog 30. avgusta 1793. u listu francuskih revolucionara Glasnik jednakosti (Courier de l'Egalite) objavljeno da je „neophodno da se teror koji vrši giljotina proširi na celu Francusku i privede pravdi sve izdajnike. Nema drugog sredstva koje može da inspiriše neophodni teror koji će konsolidovati revoluciju“ (str. 87). Preteče terorizma su po profesoru Simeunoviću asasini, ali ne i ziloti i tati koje neki teoretičari u ovu grupu ubrajaju (str. 97–108). Anarhizam je važno ideološko zaleđe terorizma u 19. veku, jer nosi antiparlamentarizam. Tako je Prudon, iako se lično nije izjašnjavao za nasilje, svojom krilaticom „da je opšte pravo glasa kontrarevolucija“ u znatnoj meri uticao na neke poznije teoretičare anarhizma da se potpuno distanciraju od parlamentarnog puta revolucije, ostvarujući tako njegov zahtev da proletarijat mora potpuno raskrstiti sa svim oblicima buržoaske demokratije (str. 110). Bakunjin poziva na svetu revoluciju do istrebljenja buržoazije kao vladajuće i uništenje njene države (str. 113). Slične stavove imaju i drugi istaknuti predstavnici anarhizma (Johan Most, Karlo Pizakane, Nečajev, Karl Hajncen i dr.). Profesor Simeunović ističe da se na sastanku u Cirihu sa Bakunjinom 1869. od prisutnih srpskih socijalista jedino Svetozar Marković suprotstavio njegovom opštem opredeljenju za nasilje kao isključivo sredstvo ostvarenja revolucije. „Koliko je malo imalo smisla tadašnje Bakunjinovo zalaganje da se otpočne revolucija u jednoj tako zaostaloj sredini kao što je tadašnja Srbija, vidi se i iz Markovićevog jetkog komentara da Srbija ima još uvek šest okruga pod Turcima.“ (str. 114) Bakunjin se sledećih godina, delom iz taktičkih razloga, odriče isključivo nasilja kao načina političke borbe protiv buržoazije, naročito od trenutka njegovog uključenja u Prvu internacionalu. Krajem 19. veka u Rusiji je osnovano više tajnih terorističkih društava, koja su između ostalog ubila i cara Aleksandra Drugog 1881. godine.

Tokom 20. veka došlo je do snažnog razvoja revolucionarnog i početaka nastajanja nacionalističkog terorizma u svetu. Pored različitih oblika terorističkih organizacija u svetu, ovde beležimo i neke koje su delovale na balkanskim i jugoslovenskim prostorima, poput VMRO, ustaškog pokreta. Interesantno je da tokom druge polovine 20. veka sve više dolazi do izražaja dupli standard prilikom identifikovanja terorističkih organizacija u svetu, zavisno od sopstvenih interesa velikih sila.

Kraj 20. veka je i vreme snaženja starih i pojave novih vrsta terorizma. Islamistički terorizam je postao svetska opasnost broj jedan, a samoubilački i sajber terorizam su postali nove, ali važne pojave u svetu terorizma (str. 120).

Drugo poglavlje knjige „Savremeni terorizam“ ima tri dela. Prvi se bavi ideološki motivisanim terorizmom (str. 123–168), drugi etnoseparatističkim terorizmom (str. 169–195) i treći verski fundiranim terorizmom (str. 196–235).

Ideološki motivisani terorizam je podeljen na savremeni levičarski i desničarski terorizam. Levičarski terorizam je često motivisan uverenjem u besperspektivnost parlamentarne političke borbe. Tako se iz tih ekstremističkih levičarskih krugova prebacuje levim političkim partijama etabliranim u politički sistem zapadne demoratije kompromiserstvo i odsustvo ostvarenog efekta po realne interese donjih slojeva stanovništva, za čije se interese ove stranke deklarativno zalažu (str. 124). U analizi savremenih levičarskih terorističkih organizacija vidimo da one deluju u velikom broju zemalja sveta, što se delom može tumačiti i krizom levice u svetu. Naime, posle rušenja Berlinskog zida i urušavanja istočnoevropskih socijalističkih režima početkom devedesetih godina predstavnici parlamentarne levice su uglavnom predstavnici različitih oblika socijaldemokratije. Krajnja levica ostaje sve malobrojnija i loše parlamentarno organizovana, pa deo frustracije preuzimaju ekstremne političke organizacije levice, od kojih neke imaju dodira i sa nasilnim oblicima političke borbe (kojih je, istina, veoma mali broj, ali one još postoje). Levičarski terorizam su posebno u ideologiji razvili Če Gevara i Režis Debre (str. 131).

Kada je u pitanju desničarski terorizam, autor se zadržava na ekstremizmu kao rodnom tlu desničarskog terorizma. Neprijatelj se posmatra kao nešto što treba „učiniti bezopasnim, a to se može postići ili njegovim potčinjavanjem ili uništenjem ili pretvaranjem Njih u Nas“ (str. 150).

Dakle, ekstremisti se ne zadovoljavaju negovanjem svoje kulture, tradicije, ideologije. Oni žele da potpuno potčine, unište, eliminišu drugog. „Činjenica da je više ekstremista među pripadnicima muškog pola se bazira dobrim delom na čuvarskoj kao biološkoj i tradicionalno više muškoj poziciji, ali i na činjenici da je narcizam jači kod muškaraca nego kod žena. Samim tim spremnost da se odbaci nešto Drugo što nisam ja ili Mi je daleko izraženija kod muškaraca. Naročito strah da bi neko drugi mogao biti dominantniji, uvaženiji, uzorniji za druge i time hijerarhijski bolje pozicioniran u odnosu na nas dovodi do netrpeljivosti ne samo prema pojedincu, već i prema celoj njegovoj rasi, naciji, verskoj ili nekoj drugoj grupaciji. On nije Mi, on pripada Njima, a kako oni nisu bolji od nas pošto smo Mi u svemu najbolji, onda i njegova vrednost ne može biti veća od moje. Tako se grupni narcizam javlja kao terapeutsko sredstvo za lečelje okrnjenog individualnog.“ (str. 151)

Među ekstremistima nema mešanog identiteta zato što je on otežavajući odgovor na pitanje „Ko sam ja?“ (str. 153). Kao kulminacija ekstremističkog ponašanja javlja se dizanje ovog identiteta na kolektivno, odnosno može doći do masovnog političkog ubistva, pa i genocida. Tu se kao jedan od egzemplarnih primera uzima ustaški genocid u Drugom svetskom ratu, kolektivni logori – Jasenovac, Jadovno i drugi, masovna bacanja žrtava u jame i dr. Autor s pravom konstatuje da je opasna tendencija izjednačavati hrvatski narod sa ustašama, jer jedan ekstremizam može roditi i razvijati drugi. Profesor Simeunović ukazuje i na to da desničarski terorizam svoju uslovno posmatrano individualnu slabost nadoknađuje potrebom za oslanjanjem na državu ili instituciju (str. 161).

Etnoseparatistički terorizam obuhvata niz savremenih oblika terorizma, pri čemu je glavna odlika udruživanje po nacionalnoj matrici, najčešće u pravcu dobijanja teritorijalnih i statusnih ustupaka. Tu se navode kao aktuelni primeri Severna Irska, Baskija, Korzika, Kurdi, Čečenija, Šri Lanka, albanski terorizam na Kosovu, jugu (uže) Srbije i u Crnoj Gori.

Najzad, verski fundiran terorizam je najviše kao savremeni fenomen povezan sa islamskim terorizmom. On dobija na značaju od 11. septembra 2001. i naročito se identifikuje sa Al kaidom. Međutim, njegovi oblici su ispoljeni i ranije u svetu i zahvataju i balkanske prostore, poput Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije, zapadne Makedonije i dr. Poseban vid verski fundiranog terorizma su verske sekte (str. 235–237).

Knjiga Terorizam, opšti deo izuzetno je značajan naučno-stručni rad koji, zahvaljujući svom sadržaju, kao i tome što je pisan na pristupačan način, može biti koristan i zanimljiv i široj čitalačkoj publici i javnom mnjenju. Ova se knjiga – za razliku od mnoštva izdavačkih poduhvata na ovu temu koji se pre svega bave terorističkim organizacijama i njihovim akcijama – izdvaja po tome što terorizam tretira kao društveni i politički fenomen i bavi se problemima njegovog istorijata, kao i naporima međunarodnih institucija, pre svega UN, da se usvoji jedna zajednička definicija terorizma.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner