Početna strana > Rubrike > Politički život > Propisivanje zakona i prepisivanje lekova
Politički život

Propisivanje zakona i prepisivanje lekova

PDF Štampa El. pošta
Predrag Urošević   
sreda, 23. septembar 2009.
Najnoviji pokušaji u zdravstvenoj politici u pogledu racionalizacije prepisivanja recepata svakako su za pohvalu, međutim, način na koji je to zamišljeno više je nego amaterski, i samo još jedan teg oko vrata davljenika koji se zove zdravstvo. Amaterizam ove akcije Ministarstva zdravlja ogleda se u činjenici da se racionalizacija zdravstvene službe ne postiže restriktivnim administrativnim merama, već standardizacijom zdravstvene službe.

Ono što je više nego zabrinjavajuće jeste činjenica da profesionalne asocijacije, koji su bile u obavezi da učestvuju u ovom projektu, ne reaguju na ove poteze vlade. Ova udruženja su ključna u kreiranju, praćenju i analizi svih problema u zdravstvu, edukaciji, stvaranju sveopšte atmosfere poštovanja prema lekarima i zaštiti pacijenata i njihovog dostojanstva. Još tužnija, gotovo depresivna, jeste činjenica da političke stranke, koje imaju toliko članova među doktorima da bi mogle da otvore medicinske fakultete, nisu našle za shodno da prokomentarišu kako ovaj potez Ministarstva zdravlja, tako ni sve ostale za svih ovih 6–7 godina. Njihova dominantna preokupacija je folk politika i otimanje vlasti.

Mediji, nažalost, učestvuju vrlo aktivno u ovom novokomponovanom političkom vašaru, stvarajući atmosferu pesimizma, haosa i primitivizma. Najbolji dokaz je mnoštvo afera oko korupcije u zdravstvu, neproverene izjave i komentari, neprofesionalne analize koje ne bi trebalo da imaju mesta ni u lokalnim novinama. Setimo se samo situacije oko afere da se pacijentima „kradu“ organi u pojedinim bolnicama. Nekritičnost u komentarisanju ovog događaja dobila je tolike razmere da je ova vest bila objavljena čak i na prvom programu RTS-a. Ove apsurdne situacije ostaju, gotovo po pravilu, bez ozbiljnijih komentara svih relevantnih struktura u društvu, osim ponekad, Ministarstva zdravlja koje celu stvar projektuje kroz socijalnu i/ili političku prizmu, ne ulazeći u suštinu problema.

Nedostatak kolektivne svesti je uslovio vrlo ozbiljan fenomen, opštu nekritičnost društva, što se odražava i u zdravstvu. Najveći fenomen i paradoks u srpskoj novijoj istoriji jeste zavera srpske nacije nad samom sobom, odnosno obezvređenje naše kolektivne svesti. Da li naša kolektivna svest postaje žrtva svetske globalizacije, kako ekonomske, tako i informacijske, pa i kulturne, vreme će nesumnjivo pokazati, ali već sada mnoge činjenice upućuju na takav zaključak.

Kritičnost društva, isto tako, prema mnogim društvenim pojavama je često vrlo smanjena i utopljena u mnoštvu apsurda. Diktatura primitivizma i neprofesionalnosti je toliko uzela maha da nema segmenta života koji je pošteđen ovih patoloških pojava. Nepostojanje društvene elite je kritično za mnoge stvari koje su se desile ili će se desiti. Nažalost, naša elita je već decenijama predmet političkih manipulacija stranaka, posebno u profesionalnim telima i asocijacijama. Najtužnija pojava je svakako delovanje intelektualaca kroz perspektivu političkih stranaka koji u ovakvom ambijentu ne mogu da imaju lidersku ulogu u društvu.

Standardizacija zdravstvene službe je i najbolja racionalizacija

Kada je reč o prepisivanju recepata, standardizacija zdravstvene službe znači da se recept može prepisati jedino u kontekstu pregleda ili savetovanja pacijenta isključivo u službenom ambijentu, tj. ordinaciji. Zatim, treba imati u vidu da je naš zdravstveni sistem baziran dobrim delom na specijalističkim službama, što je suštinska razlika, i u nekim slučajevima, prednost našeg zdravstvenog sistema u odnosu na zapadni koji je baziran na primarnoj zdravstvenoj zaštiti lekara opšte prakse. Dakle, lišiti važnog nosioca zdravstva prepisivanja recepta je neracionalno, skupo i uneće dodatnu konfuziju u naš već konfuzni zdravstveni sistem. Uz to, svesti opštu praksu na prepisivanje (propisivanje) lekova umesto da se ova služba kvalitativno unapredi i modernizuje je teška greška. Doduše, u mnogim zdravstvenim sistemima postoje restrikcije u prepisivanju određenih lekova, ali je to u vrlo jasno definisanim situacijama kada se radi o skupom leku, a prethodni nisu dali rezultate. Na kraju zabranjivati doktorima da prepisuju recepte je nedopustiva diskriminacija profesije, bez obzira na teška finansijska opterećenja nastala usled nekritičnog prepisivanja lekova.

Neke od apsurdnosti novog zakona o prepisivanju lekova

Apsurdnosti novog zakona o prepisivanju lekova su brojne i teško da se mogu nabrojati u ovom članku. Njihov zajednički imenitelj je konfuzija, rasipanje vremena i umnožavanje postojećih problema koji će se teško rešiti u sadašnjem zdravstvenom sistemu. Uzmimo, na primer, situaciju u kojoj lekar opšte prakse ne može da prepiše lekove za pedijatrijske pacijente, a reč je o banalnoj upali krajnika pacijenta starog deset godina kome je dovoljno prepisati terapiju penicilinom u trajanju 5–7 dana. Zatim, zamislimo situaciju gde kardiolog koji je pregledao pacijenta zbog bolova u grudima ne može da prepiše nitroglicerin tablete ili sprej koji su lekovi od najveće hitnosti, pa ovaj pacijent mora da ide kod izabranog lekara, a u međuvremenu može da se dogodi napad srčane angine i da naprasno umre. U isto vreme ako ovaj pacijent ne dobije srčani napad zbog novog propisa, dobiće, možda, ako poželi da kupi lek cijalis (ili vijagru) u privatnoj apoteci gde su ovi lekovi u slobodnoj prodaji (cijalis je, naime strogo kontraindikovan da se uzima kod pacijenata koji imaju ishemičnu bolest srca ili povišen krvni pritisak).

Beda u zdravstvu ili zdravstvo u bedi

Situacija u zdravstvu je najdrastičniji dokaz društvene krize i apsurda. To se pre svega ogleda u veoma zastareloj organizaciji zdravstvene službe koja ne odgovara sadašnjem vremenu visoke tehnologije. Posledica ove nekompetentne organizacije je društveni ambijent koji je izvor sistemskih grešaka. Odnos privatne medicine i javnog zdravstva je u potpunom rascepu, koncepcija primarne zdravstvene zaštite pogrešna i staromodna, urgentna medicina apstraktan pojam, koncepcija rada opštih bolnica iz prošlog veka, a korupcija u zdravstvu „cveta“.

Zdravlje je kod nas bilo i ostalo isključivo društvena kategorija, a zdravstveni sistem servant socijalnog mira i spokoja. Doktorska profesija se degradira iz dana u dan, doktori sve više postaju birokrate, servanti društvene hipokrizije i sveopšte dezorijentacije, sabijeni u sendviču postkomunističke ideologije i perioda tranzicije, obespravljeni i poniženi, svedeni na sitne izvršioce rutinskih zadatka koji se zove zdravlje. Međutim, i pod takvim okolnostima doktori, medicinske sestre, tehničari i sve prateće službe ostvaruju u pojedinim segmentima medicine vrhunske rezultate, rečju, svetske.