Početna strana > Rubrike > Politički život > Politika nerealnih predikata
Politički život

Politika nerealnih predikata

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Milutinović   
utorak, 08. april 2008.

DSS je jedina naša stranka koja se može uporediti sa LDP po tome u kolikoj je meri njen politički program očišćen od svake realnosti. Njen predsednik Vojislav Koštunica inicirao je raspisivanje ovih izbora pod izgovorom da je Srbiji potrebna „državotvorna i nacionalno odgovorna vlada“. Ja zaista ne znam šta znači reč „državotvorna“ u državi koja postoji već skoro dva veka. A problem sa drugim delom objašnjenja je u tome što je „nacionalna odgovornost“ conditio sine qua non svake vlade. To ne znači da ne mogu postojati loše i zbog toga nacionalno neodgovorne vlade, ali znači da nijedna vlada neće za sebe tvrditi da je nacionalno neodgovorna, a sa druge strane, da „nacionalna odgovornost“ nije, kantovski rečeno, realan predikat. Drugim rečima, ne može se direktno utvrditi da li je neka vlada nacionalno odgovorna, nego se to može uraditi samo preko nečeg drugog što ta vlada radi. Kod DSS nikako da se pređe na to drugo.

Pokažimo to najpre na sloganima. U sloganima DSS se izgleda mora naći reč „Srbija“. Poslednja tri slogana su bila baš takva: „Živela Srbija“, „Izaberi Srbiju“ (slogan Velje Ilića na predsedničkim izborima, koga je podržao DSS i sada je u koaliciji sa DSS za ove izbore) i najzad, „Podrži Srbiju“. Ovi su slogani već na prvi pogled koliko neupitni, toliko i prazni. Međutim, oni su ipak izraz dubljih tokova u formiranju politike DSS. Setimo se da su funkcioneri DSS na pitanja tipa: Da li vam je bliža EU ili Rusija? odgovarali sa: Nama je najbliža Srbija. Nevolja sa ovim odgovorom je u tome što se on podrazumeva u pitanju. Ono u stvari glasi: Da li je, po vašem mišljenju, u interesu Srbije da ide ka EU ili ka Rusiji? Odgovoriti na takvo pitanje sa „Mi smo za Srbiju“, jednostavno je izbegavanje odgovora. Izbegavanje da se zađe u prostor u kome realnost može da igra neku ulogu.

Možda bi iz DSS na ovu primedbu odgovorili da se ne može preći na ova konkretnija pitanja jer još nije rešeno ono osnovno: „Da li ste za Srbiju?“ Na primer, nedavno Vojislav Koštunica kaže: „Ovo nisu izbori za i protiv EU, nego za i protiv Srbije“. Naizgled, Koštunica ovde opet govori o nekoj realnosti: neko je za, a neko protiv Srbije. Ali, ako je ovo poruka u kojoj ima bilo kakve političke realnosti onda bi bilo dovoljno pitati nekog glasača da li je za ili protiv Srbije pa ako ovaj odgovori da je za, pitanje njegovog glasa bi se moglo smatrati rešenim. Ja sam za Srbiju, dakle glasam za DSS. Međutim, teško da postoji glasač, koji se otrgao od navike da sam dopunjava prazne političke poruke, pod pretpostavkom da smatra nemogućim da neko želi da njegov glas kupi toliko jeftino, a koji neće smatrati da je ovo još uvek nedovoljno. Valjda treba objasniti zbog čega su oni protiv, a vi za Srbiju. Šta to oni rade ili zastupaju pa su protiv Srbije. Kada se pređe na ta pitanja, a odluka o tome ostavi glasačima, postaje još jasnije koliko je prethodna poruka ko je za a ko protiv Srbije bila prazna: podrazumeva se da jedna stranka misli da je njen program dobar a programi protivnika manjkavi, ali je na raspravi i glasačima da o tome odluče. Ako bi o tome odlučivale stranke, politička utakmica ličila bi na fudbalsku utakmicu u kojoj ekipe izlaze na teren, poviču jedni drugima „5:0 za nas“, „3:0 za nas“ i raziđu se.

Tu bi neko iz DSS mogao da kaže da bi oni mogli da razgovaraju o konkretnim političkim programima, ali im je nelagodno, jer poenta nije u programu. Taj program je OK, ali su oni izgubili „poverenje u bivše političke partnere“. Ovaj potez je čest kod nas (na istoj matrici je i optužba da je neko izdajnik), ali je opet problem što se na ovaj način, pošto sva realnost ostaje u konkretnim pitanjima, ovim prelaskom na, u principu nedostupne namere aktera, politika ponovo udaljava od realnosti. Zbog toga je taj potez zabranjen u demokratskoj politici, a ne zbog toga što je nemoguće da neko ima zle namere. Tu bi, na primer, nešto moglo da se nauči od Putina. U nedavnom intervjuu magazinu Time, Putin Buša naziva časnim čovekom, a invaziju na Irak naziva greškom. Tu ovo insistiranje na Bušovoj časti potcrtava ovu grešku, jer pokazuje da se Putin rukovodi objektivnim razlozima, realnošću.

Neko bi mogao da kaže da politika DSS jeste neodređena u ovim sloganima, ali da ona ipak postaje određenija kada se ipak uđe u detalje. Uzmimo na primer EU. Da li je DSS za ulazak u EU ili ne? Odgovor znamo: ona je za, ali pod uslovom da Srbija uđe u EU sa Kosovom u svom sastavu. Čini se da je ovde sve konkretno i jasno. Međutim, ako Velimir Ilić, koalicioni partner DSS, kaže da ćemo u EU ući za mnogo godina, a i da je pitanje da li će ona postojati dok mi dođemo na red, da li on zvuči kao neko ko se nada tom ulasku ili neko ko se nada da će EU do tad propasti, pa nećemo morati ni ulaziti? S druge strane, ako je DSS principijelno za EU, dakle, ako smatra da je za Srbiju korisno da uđe u EU, ali da su ta politika i ta korist suspendovane samo ad hoc zbog sukoba sa EU oko pitanja Kosova, zašto DSS nikada ne govori o ceni tog suspendovanja? Zašto nagoveštava mogućnost da napravi koaliciju sa SRS koja smatra da Srbiji od EU može doći samo zlo? Zašto u javnosti DSS prati jaka kampanja u kojoj se ulazak u EU kao takav, dakle, nezavisno do Kosova, slika najgorim bojama? Jednoznačni odgovori na ova pitanja o EU u vezi DSS jednostavno ne postoje. A najgori odgovor se mogao čuti ovih dana od njih samih u kome se pitanje ulaska u Evropu svodi na geografski pojam Evrope, pa se onda tvrdi da smo mi oduvek u Evropi. Ali, o toj dosetki sa izbegavanjem odgovora već smo govorili u drugom pasosu.

Na planu ideologije, oko DSS se okuplja diskurs koji govori o odbrani autentičnosti Srbije u odnosu na EU i globalizovani svet. Problem sa tim je što je sam pojam autentičnosti, kako ga shvataju zastupnici ove politike, takođe prazan. Autentično je naravno ono što je jedinstveno, povezano samo sa Srbima kao narodom i sa ovim podnebljem, što nije preuzeto od drugih. Ovde se ideologija ponovo oslanja na naivnu predstavu da mora postojati nešto takvo i da je lako razdvojiti ono što je tuđe i ono što je naše. Međutim, to uopšte nije lako: šta je to što je autentično naše: pravoslavlje? – u stvari deo naglašeno univerzalističkog hrišćanstva, ćirilica? – nastala iz grčkog pisma, kuhinja? – pola turska, pola austrijska itd. Ovi argumenti izazivaju nezadovljstvo kod ljudi koji se odmah kada ih čuju pitaju kako to da samo mi nemamo ništa svoje. A odgovor je jednostavan: niko nema ništa autentično svoje u tom smislu da je do njega došao prebiranjem svoga i odstranjivanjem tuđeg. Ono što nas razlikuje od drugih je celina onoga što jesmo i naša subjektivnost – jedino ona je zaista autentična. A koliko je DSS-u stalo do te naše autentičnosti vidi se po količini materijala koji nam nudi za upoređivanje sa našim stavovima.

I sve drugo u vezi DSS ide po ovoj istoj matrici. Da li ćete napraviti vladu sa DS ili SRS? Odgovor: „DSS principijelno nikada ne govori o postizbornim koalicijama“. Čak i sada, kada je to pitanje ključno pitanje izbora. Drugim rečima, glasači DSS glasaju, doduše, za tu stranku, ali je pitanje za šta tačno još oni glasaju. Što reče Velimir Ilić u emisiji „Nije srpski ćutati“, na pitanje sa kim će DSS posle izbora i konstataciju da bi glasači DSS verovatno želeli da to znaju: „Naši glasači veruju nama. Oni znaju da će svaka naša odluka biti dobra“.

Velimir misli da je srpski verovati, a ovo malo do izbora, potrošiće na što praznije poruke, pa kud puklo da puklo.