Početna strana > Rubrike > Politički život > Novi Zakon o radu - država protiv radničke klase
Politički život

Novi Zakon o radu - država protiv radničke klase

PDF Štampa El. pošta
Marko Koprivica   
ponedeljak, 28. jul 2014.

Vlada i Skupština Srbije su očekivano izgurali novi Zakon o radu i PIO, čime je premijer Vučić nastavio da izvršava svoj najavljeni „domaći zadatak“. Obećanje dato lično nemačkoj kancelarki pre mesec dana, da će Vlada Srbije vrlo brzo doneti nova zakonska rešenja u oblasti rada i poslovanja, moralo se ispuniti. Vučić je tada rekao da nailazi na poverenje stranih zvaničnika jer im deluje pouzdano. Svoju lojalnost je stoga morao dokazati i na ovom primeru.

Iako su Vučić i ministar rada Vulin izjavljivali da će to biti „zakon i za investitore i za radnike“, „i po meri poslodavca i po meri radnika“, znalo se da te fraze služe samo da se preventivno umiri i uljuljka potencijalno buntovna radnička populacija. Mada ti potencijali nisu veliki, što se potvrdilo i u slučaju poslednjih protesta protiv ovih zakona, za svaki slučaj je javnosti trebalo poslati poruku da Vlada tobože brine za opšte dobro, a naročito za radnike, koji ionako čine većinu građana. Ali, ta iluzija, ako ju je neko imao, trajala je veoma kratko. Vučić i Vulin su brzo otvorili karte i jasno poručili kome novi Zakon o radu (kao uostalom i stari), ide u korist. Mogli smo to i sami predvideti po analogiji sa krimi romanima i filmovima. Kao što je tamo bitno saznati ko ima motiv za ubistvo, tako je i ovde trebalo samo pitati ko ima motiv za dalje ubijanje radničke klase u Srbiji. Naravno, to su kapitalisti-izrabljivači, odavno eufemistički preimenovani u „poslodavce“ i „investitore“, među kojima oni inostrani za ovu vlast imaju naročitu težinu i značaj, jer im ona očigledno služi.

Država je kao „arbitar“, kako reče Vulin, „preuzela svoju ustavnu ulogu“, i „presekla tamo gde se poslodavci i sindikati nisu dogovorili“, očekivano, u korist kapitalista, tj. „poslodavaca“ i „investitora“ (ko to kaže da je marksistička priča o „građanskoj“ državi kao instrumentu vladajuće klase, out?) Tako Vučić u intervjuu za američku TV stanicu Si-En-Bi-Si (CNBC) sasvim otvoreno kaže: „Naš najvažniji zadatak je da stvorimo bolje uslove za poslovne ljude, za privlačenje novih investicija. Na putu smo ka EU i moramo da izgradimo zaista atraktivno mesto za investitore iz inostranstva“. Na drugom mestu Vučić kratko i jasno, kao „argument“ posle kog prestaje svaka rasprava i stavlja se tačka: „Ovaj zakon su podržali oni koji žele da ulažu novac u Srbiju“. Na kraju, da jasnije ne može biti, Vučić kaže: „Zakon o radu nije donet da bilo koga štiti, već da stvori najbolje moguće uslove za ulaganja u našu zemlju, da poslodavci mogu da ostvare profit, da mogu da plaćaju i zapošljavaju radnike“. Dakle, Vučić je sam sebi upao u usta u istoj rečenici. Vidimo šta i koga država i njen zakon zapravo štite. Da kapitalisti mogu da ostvaruju profit, to je rodno mesto i „tajna“ ovog Zakona o radu! „Levičar“ Vulin se samo nadovezuje na svog šefa, i to doslovce, pokazujući za čiju stranu država, kao „arbitar“ u ovom „duelu“ rada i kapitala, sudi i navija: „Svi koji zapošljavaju u ovoj zemlji, i najmanji i najveći, kažu - ovo je dobro“. „Mi sada imamo najmanje kamatne stope na kredite u istoriji...To znači da su investitori rekli u Srbiju vredi ulagati, to je neka razumna ekonomija i zato tu rizik nije veliki“. A da bi bilo jasno kome Vučić, Vulin i ostali iz Vlade uistinu služe, čiju volju i interese izvršavaju, zajedno nam u glas poručuju da je „ceo svet“ podržao i pozdravio njihovu „reformsku“ politiku, što će reći „MMF, Svetska banka, Evropska Unija, Savet Evrope itd.“, sa čijim se direktivama, kako sam Vulin prizna u Skupštini, „usklađuje“ Zakon o radu.

Tako vladini funkcioneri, umesto da budu službenici građana Srbije, konkretno naših radnika iz čijih se džepova u krajnjem i finansiraju njihovo postojanje i privilegije, predstavljaju servis, pre svega, inostranih centara moći, dakle, onih koji niti su građani Srbije, niti pripadaju radničkoj klasi. Kada ti poslovno-politički krugovi iz inostranstva stave neke primedbe na po njih nepovoljna zakonska rešenja (o čemu je recimo govorio američki ambasador Kirbi), „naša“ vlada to ozbiljno prima k znanju i promptno reaguje da se takvi „nedostaci“ otklone, dok s druge strane, kada naši sindikati i deo javnosti kritikuje i protestuje, njima se poručuje da će država bez oklevanja „preseći“, skršiti svaki takav otpor, ne prezajući od korišćenja svog represivnog aparata. Tako se unapred stavlja do znanja da neke ozbiljnije izmene onoga što je Vlada zacrtala da sprovede nikako ne dolaze u obzir.

Čuli smo tu preteću represivnu retoriku poslednjih dana i nedelja. Premijer Vučić nas obaveštava da „osnovno što ima da kaže je: Ova vlada se neće plašiti. I neće odustati“. „Neka se buni ko god hoće, ali od jedne stvari neću da odstupim, jer mi je to i pravo i dužnost. Neću odstupiti od reformi i od zakona kojima je rad upravo i svrha“. Uzgred, njegov autorski tekst iz „Informera“ pod naslovom „Akcija odmah“ i vodećim geslom „Reforme, odmah! Zakoni, odmah! Rad, odmah!“, koji oličava spremnost državne vlasti da se nasilno obračuna sa svojim neistomišljenicima i oponentima, odmah nas je podsetio na udarni slogan nekadašnje kampanje DS-a „Budućnost odmah“ (uostalom, Vučić voli da se poziva i poredi s Đinđićem, a ovo je slogan iz perioda neposredno nakon Đinđićeve smrti). Ministarka Mihajlović eksplicitno ponavlja Vučićeve reči: „Ova vlada i SNS neće odustati od donošenja novog Zakona o radu, ma koliko nam sindikalni lideri pretili protestima“. Šef poslaničke grupe SNS Zoran Babić takođe demonstrira retoriku državne moći: „Država će biti snažnija od bilo kakvog pritiska, od onih koji žele da sačuvaju svoje lične beneficije“. A Vulin nam poručuje da „Zakon o radu usvaja Skupština Srbije, a ne poslodavci i sindikati“ i da „Srbija“ (a oni su poistovetili Srbiju sa sobom) „neće stati“. Od njegove priče da „država ne vidi sindikate kao protivnike“, i da „neće krivicu prebacivati na političke protivnike“ nije ostalo ništa. Sindikati i njihovi lideri su izloženi medijskoj satanizaciji i linču provladinih tabloida, a sam Vulin i njegov „Pokret socijalista“ su difamirali sindikalni protest optužbama da iza njega navodno stoji opozicioni DS. Još jednom se pokazalo da premijer, Vlada i njen protočni kanal u vidu Skupštine, imaju u ovoj „demokratskoj“ državi prvu i poslednju reč, oni su sve i svja! Kao šlag na tortu došlo je saopštenje MUP-a da će „snimati i fotografisati učesnike protesta protiv Zakona o radu“. Pa sad, ko želi da ima dosije u MUP-u i zbog toga neke nevolje u životu, neka slobodno protestuje protiv Zakona o radu!

Kada država ispoljava takvu nervozu i agresivnost kod slabašnih glasova kritike i protesta, šta bismo tek mogli da očekujemo da je, kako bi trebalo da bude, organizovana široka javna rasprava o Zakonu o radu?! Jer za radnike je Zakon o radu isto što i Ustav za građane, najviši akt koji određuje i reguliše njihov život na radnom mestu, a imajući u vidu značaj rada za život u celini, presudno utiče i na njihovu čitavu sudbinu. Zato bi u donošenju tog akta, slično Ustavu, trebalo neposredno da učestvuju svi radnici, a ne samo („reprezentativni“) sindikati, na nekoj vrsti radničkog referenduma. Vlada, međutim, ne samo da nije omogućila ovakvu proceduru koja se danas, na žalost, može smatrati pukom utopijom (premijer je uostalom izričito rekao da ne želi povratak „socijalističkog samoupravljanja“), nego nije ispunila ni ono što Zakon o državnoj upravi i sam njen Poslovnik nalažu. A to je obaveza da se nacrti zakona daju na javnu raspravu, naročito oni kojima se bitno menja uređenje neke oblasti, ili ako za njih postoji posebno interesovanje javnosti.Ta rasprava treba da traje najmanje 20 dana, i da bude objavljena na sajtu Ministarstva[1]. Ono što smo imali u vidu nekoliko sastanaka predstavnika (dva) sindikata, poslodavaca i ministarstva u okviru „Socijalno-ekonomskog saveta“ ne može se smatrati pravom javnom raspravom jer je iz nje isključen veći deo (radničke) javnosti. Vulin je ionako rekao da „nisu u obavezi da organizuju javnu raspravu“. A pogotovo je problematično što je na kraju sindikatima, prema njihovom svedočanstvu, po principu „uzmi ili ostavi“, nametnut nacrt zakona sa brojnim važnim izmenama sa kojima nisu bili upoznati, i čak protivno dogovoru s premijerom od prethodne večeri. Savim je logično onda da su sindikati odlučili da ne prihvate ovakav nacrt zakona i pozovu na proteste.

Tako je država pokazala da su joj kapitalisti-eksploatatori, ne samo strani već i domaći, kojima od milošte tepa sa „poslodavci“ i „investitori“, jednakiji od njenih radnika, tj. većine njenih građana. Kao da ovi posao samo daju, a ne i uskraćuju i oduzimaju, i kao da samo ulažu, a ne i izvlače i odlažu van zemlje Srbije. Kao da je posao milostinja kapitalista, a ne osnovno pravo i potreba čoveka. I kao da kapital stvara rad („otvara nova radna mesta“), a ne rad kapital (u svemu tome je perfidna manipulativnost ovih izraza). A pošto su kapitalisti od strane države zbrinutiji nego radnici, uzvratili su joj zdušnom podrškom, orkestrirano i horski. Gomila kojekakvih opskurnih paradržavnih i drugih agencija koje zastupaju i štite njihove interese, ali i ovdašnjih filijala Imperije i poznatih tajkuna i njihovih udruženja, pozdravila je novi Zakon o radu. Tu su se našli „Srpska asocijacije menadžera“ („SAM“), „Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj“ („NALED“), „Fiskalni savet Srbije“, „Američka privredna komora u Srbiji“, „Unija poslodavaca Srbije“, Miškovićev „Delta holding”, najbogatiji srpski tajkun Miodrag Kostić-Kole itd. Kako i ne bi kad je Vulin rekao da su kod nas trenutno „najmanje kamatne stope na kredite u istoriji“ i da „nema velikih rizika“, pa smo, sve u svemu, „razumna ekonomija“ za njihov kapital i investicije. Pa koji kapitalista onda ne bi došao u Srbiju, odnosno ostao u njoj, i ulagao u takav kapitalistički raj?!

Dotle je naša radnička klasa prepuštena samoj sebi i krajnje sumornoj budućnosti. Ona ne može da računa na podršku ne samo države, tj. vladajućih stranaka koje njome upravljaju, nego ni opozicionih. Sve stranke sem DS-a u Skupštini su glasale za novi Zakon o radu i izričito rekle da ne podržavaju sindikalne proteste, a sam DS je svoju kritiku tog zakona sveo na strančarenje i sticanje političkih poena u nadigravanju sa vladajućom SNS. Od njega se kao stranke „građansko-demokratskog“ centra, u čijem finansiranju uglavnom učestvuje (krupni) kapital,  a presudni ton daju pripadnici (malo)građanske klase, uostalom, ni ne može očekivati da ozbiljnije podrži radničku priču i njihove interese. O izdajstvu „levičarskih“ vladajućih stranaka, „Socijalističke partije Srbije“ i „Pokreta socijalista“, izlišno je uopšte govoriti, tu se može ostati samo bez teksta i komentara. Sudbina samih sindikata je neizvesna. Možemo očekivati udar države na njih, sa ciljem da u budućnosti ne postoji nijedna instanca i snaga u društvu koja može biti tačk(ic)a otpora antiradničkom zakonodavstvu i politici. Tako Zoran Babić najavljuje obračun sa sindikatima koje je već targetirao kao „država u državi“, a Vulin zakone o sindikatu i štrajku, prema kojima će sindikati prvo morati da dokažu svoju „reprezentativnost“, tj. da se legitimišu da uopšte postoje i da se čuje njihov glas. Ne bi me čudilo da na kraju kao „legalni“ ostanu samo oni sindikati koji idiotski aminuju svaku vladinu antiradničku meru, kao što je opskurna „Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata“ (mož'te mislite, ima ih tu više!), čiji je nekadašnji lider Dragan Milovanović, podsetimo se, kao pripadnik rukovodstva DOS-a i ministar rada u „prvoj demokratskoj vladi“ saučestvovao u Đinđićevoj tranzicionoj šok-terapiji nad radničkom klasom Srbije. Ova „asocijacija sindikata“ je od tada (pre)poznata kao tipična provladina agentura čiji je osnovni zadatak i smisao postojanja ne da se bori za prava i interese radnika, već da napada ostale sindikate koji to čine.

Da zaključimo. Vučić je bio iskren i potpuno u pravu kada je rekao: „Nije država ćup iz kojeg može da se uzima koliko hoćete i kad god hoćete. Nekom morate da uzmete da biste nekom dali“. Jer, na osnovu svega rečenog, vidimo da država nastavlja da uzima od (siromašnih) radnika da bi dala (bogatim) kapitalistima. Strategija Superhika se nastavlja. Radnička klasa u Srbiji treba da iznedri nekog svog Robina Huda da ovome stane na put.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner