Početna strana > Rubrike > Politički život > Disfunkcionalna demokratija i kraj kosovske politike
Politički život

Disfunkcionalna demokratija i kraj kosovske politike

PDF Štampa El. pošta
Predrag Urošević   
sreda, 02. februar 2011.

Komentar na tekst Slobodana Antonića „Kraj kosovske politike

Kraj kosovske politike je verovatno najvažnija politička tema i dešavanje u našoj novijoj istoriji. Međutim, kao što je Slobodan Antonić primetio i analizirao, naše društvo se promenilo, ne reaguje kao zrelo demokratsko društvo, ili bar ne u vidljivoj društvenoj formi. Još čudnije je da Kosovo više nije tema o kojoj naši sugrađani razmiššljaju. A, kako bi razmišljali u bedi, beznađu i atmosferi sveopšte borbe za goli opstanak. Ova prirodna socijalna adaptacija može se označiti kao pozitivna ili negativna, ali je svakako marker jednog novog vremena, stanja društva u kome nema funkcionalne demokratije, progresa i optimizma. Mediji se kao uvek dobro uklapaju, ili ih, pak, dobro uklapaju u sveopštu atmosferu. Našem društvu su, kako to Antonić konstatuje, potrebni neki novi ljudi, od entuzijazma i dostojanstva, patrioti koji u isto vreme žive i misle moderno. Međutim, oko nekih stvari se moje mišljenje razlikuje od stavova Slobodana Antonića.

Kraj kosovske politike, ali ne i kosovskog rešenja

Pre svega, tačno je da je sa kosovskom politikom svršeno, ali ne i sa trajnim rešenjem oko Kosova. Ovo najbolje potvrđuje skorašnji izveštaj Dika Martija u Savetu Evrope. Naime, ima li još nekoga skromnije intelegencije koji bi mogao poverovati da ovaj izvetštaj nije mogao da se pojavi mnogo ranije. Nema.

Povlačenje naše rezolucije 9 septembra je, nažalost, nastavak iste politike, ali tada stavljene u još oštriji međunarodni kontekst uslovljavanja i ucena. Na kraju, naša spoljna politika je jednostavno rezultat jedne disfunkcionalne demokratije i teške potčinjenosti vodeće političke elite zapadnoj administraciji.

Nadalje, Martijev izveštaj je u svojoj suštini baziran na genocidnim aktivnostima kosovskih Šiptara koja isključuju najosnovnija ljudska prava i slobode, koja su bila jedan od ključnih faktora za NATO intervenciju i, kasnije, negativan izveštaj Haškog suda oko kosovske deklaracije o nezavisnosti. Naime, iako je ova deklaracija pravna akrobacija pre svega, decenijama unazad se koncept državne suverenosti teoretski i praktično potkopavao u međunarodnom pravu i odnosima pre svega na principu značajne ili ozbiljne ugrozenosti ljudskih prava na široj skali (P. Urošević, Vestfalski koncept, NSPM, juli 2010).

Prelomni momenat u srpskoj politici prema Kososvu je julsko savetodavno mišljenje Haškog suda oko kosovske deklaracije. Jula meseca, pošto Politika i NIN nisu želeli da objave moj tekst u vezi sa predstojećim savetodavnim mišljenjem Haškog suda oko kosovke deklaracije, ja sam bio te sreće da je NSPM objavila nekoliko dana ranije ovaj tekst koji je jasno predvideo negativno mišljenje ovog suda oko kosovske deklaracije. Naime, ova presuda je naprosto stavila tačku na našu spoljnu političku aktivnost oko Kosova. Još strašnije oko ove presude jesu dve izgubljene godine, a ishod je bio više nego predvidljiv.

Nadalje, kako je moguće da se toliki tim pravnih stručnjaka mogao prevariti u proceni oko ove haške presude, odnosno, savetodavnog mišljenja. Ovaj spoljnopolitički pokušaj naše diplomatije i vodeće političke elite je za momentalnu ostavku. Povlačenje naše rezolucije 9. septembra je, nažalost, nastavak iste politike, ali tada stavljene u još oštriji međunarodni kontekst uslovljavanja i ucena. Na kraju, naša spoljna politika je jednostavno rezultat jedne disfunkcionalne demokratije i teške potčinjenosti vodeće političke elite zapadnoj administraciji.

Srpsku politiku treba da kreira funkcionalna demokratija koja često isključuje značajno tutorstvo velikih sila.

Potpuno se slažem sa Antonićem: „Srbiji je danas potrebna nova politika, potrebni su joj novi ljudi koji se neće plašiti da samostalno misle i samostalno politički deluju“. Razlog zašto je sudbina svih vodećih političara, pa i naše sveukupne politike u poslednje dve decenije svedena na isti zajednički imenitelj neuspeha je nepostojanje osnovnih demokratskih preduslova i kohezionih faktora za funkcionalnu demokratiju. Nažlost, mi smo uplovili u demokratski život bez ostvarenih demokratskih institucija, u vreme rata, nedefinisaninh nacionalnih interesa i odsustva kolektivne svesti o ovim važnim i kapitalnim pitanjima. U takvim okolnostima postali smo lak plen zapadne administracije koja je nametnula tutorstvo po svim pitanjima spoljne i unutrašnje politike. Navešću samo nekoliko suštinskih primera naše teške društvene disfunkcionalnosti.

Na ekonomskom planu pokazali smo neverovatan amaterizam koj je opet rezultat dobrim delom spoljnog tutorstva. Posle 5 oktobra bilo je očigledno da je standard počeo da akcelerira neproporcioanlno našem privrednom rastu koje je stagnirao. Dinar je bio naduvan nerealno, import je posledično porastao, prodaja nacionalne imovine nestručno gotovo amaterski vođena, prevashodno u cilju održanja standarda potpomognuta inostranim kreditima, a ova nerealna potrošnja i standard su se pretakali u inostrane banke pošto su naše bile uništene. Sve se dešavalo po scenariju rutinskog neoliberalnog kapitalizma u najgorem svetlu.

Na ekonomskom planu pokazali smo neverovatan amaterizam koj je opet rezultat dobrim delom spoljnog tutorstva. Posle 5 oktobra bilo je očigledno da je standard počeo da akcelerira neproporcioanlno našem privrednom rastu koje je stagnirao.

Tako se srpska privreda pretvorila u protočni bojler, bez ikakvog plana razvoja uz progresivno uništenje naše privrede i porasta nezaposlenosti, bede i neslućene korupcije. Da se nijedna pozitivna ekonomska mera zemalja u tranziciji nije implementirala, iako su ove tranzicione države u okruženju imale svoja iskustva u tranzicionoj ekonomiji mnogo godina pre naše, jeste pravo čudo nepoštovalja sopstvenog naroda, jednostavno, veleizdaja.

Demokratski život pretvorio se u tragičnu farsu, disfunkcionalnu mašineriju u borbi za vlast u kojoj nema nikakvog morala i milosti. Gotovo sve društvene i privredne institucije su postale vlasništvo stranaka, tj. zakonska pljačka društvene i državne imovine. Javno mnjenje se kreira u nevladinim organizacijama koje su merilo vrednosti i morala u društvu.

U odsustvu kohezionih faktora kao što je nacionalna i kolektivna svest, stranački život se reflektuje u procentu biračkog tela i ekonomske moći, u čijoj pozadini su kojekavi tajkuni i kriminalci. U ovakvoj atmosferi konfuzije, bede, i nemorala, mediji koji su u rukama raznih tajkuna, liderskih stranaka, i zapadnih tutora, naprosto reflektuju sveopštu konfuziju, defetizam i novokomponovanu propagandu.

Politika bazirana na autoritetu jednog čoveka ne može da donese uspeh Srbiji, pogotovo ne u sadašnjim okolnostima uništene ekonomije i nepostojanja nacionalne i kolektivne svesti kao najvažnijeg kohezionog faktora uspešne demokratije.

Poslednja parada ponosa pokazuje težak amaterizam u javnoj interpretaciji ljudskih prava, i najbolji je primer sveopšte konfuzije u društvu. Naime , bez ikakve javne rasprave u vezi sa održavanjem ove parade, lako se podleglo pritisku Evropske zajednice da se ova parada održi. Naime, zabrana gej parade je podjednako demokratska odluka u skladu sa ljudskim pravima kao što je njeno održavanje. Posledično, jedna zrela i demokratska rasprava bi iskristalisala javno mišljenje i samim tim bi i odluka bila demokrtska. To je, zapravo pre svega, demokratsko pitanje. Nažalost, pod uticajem nevladinih organizacija, stvorena je atmosfera ugroženosti ljudskih prava, što je čak u kontradikciji sa Amsterdamskom deklaracijom o ljudskim pravima koja pre svega insistira na poštovanju tradicionalnih i kulturnih vrednosti svake članice ponaosob. Šta se posle desilo svi znamo, međutim akcenat je stavljen na huligane koji su u krajnoj instanci nusprodukt dugogodišnje konfuzije i mraka.

''Ali, kada danas čitamo šta je sve Đinđić govorio, i kada se setimo kako se držao prema Imperiji, možemo samo da mu skinemo kapu”.

Naime, ja se ne slažem sa ovom konstatacijom. I pored činjenice da je premijer Đinđić pokazao jako puno odvažnosti i želje da razjasni i reši perfidnu politiku zapada u odnosu na Kosovo kojom je zapadna administracija vešto traćila vreme Srbiji sa tezom – standardi pre statusa, nije bilo realistično da pokojni premijer očekuje pozitivnu reakciju zapada na njegovu inicijativu u pismu velikim silama. Jednostavno, prosta pretpostavka je bila da finasiranje opozicije u periodu Miloševićeve vladavine u cilju njegovog rušenja nije bilo samo u funkciji demontiranja starog režima i rušenja Miloševića, već je logično uključivalo i tutorsku ulogu zapadne administracije prema novoj vlasti. To je premijer Ćinćić znao i, prirodno, pokušao da se iz tih klješta izvuće. Nažalost, smrt ga je zaustavila u toj važnoj misiji.

Zaključak

Politika bazirana na autoritetu jednog čoveka ne može da donese uspeh Srbiji, pogotovo ne u sadašnjim okolnostima uništene ekonomije i nepostojanja nacionalne i kolektivne svesti kao najvažnijeg kohezionog faktora uspešne demokratije. Stranački život je koncipiran da reflektuje uvek politiku osvajanja vlasti, što bi bilo održivo u kontekstu postojanja pomenutih kohezionih faktora koji su već ostvareni kao što su: kolektivna i nacionalna svest oko najvažnijih društvenoistorijskih pitanja. Nažalost, ta praznina koja postoji u našem političkom sistemu se teško može nadomestiti

u sadašnjim okolnostima u kojima se našla Srbija, pogotovo kada se ima u vidu nepostojanje demokratskih institucija kao što su reformisan pravni sistem, tj. nezavisno sudstvo i organizovana društvena-tehnokratska elita.

Dakle, jedina nada je funkcionalna demokratija koja neće zavisiti od pojedinačnog autoriteta, već od stabilnog i funkcionalnog društva i sistema vlasti. Tada će zapadna administracija morati da napusti metodu proste trgovine u svoj spoljoj politici prema Srbiji.