Politički život

Crnobeljenje

PDF Štampa El. pošta
Željko Cvijanović   
subota, 05. april 2008.
Zašto Srbiji posle 11. maja preti opasnost da zaista postane zemlja bez alternative i da zbog toga njena politička cena bude niža nego ikad?

Kada u izbornoj kampanji, koja zapravo još nije ni počela, pre saznate ko je protiv koga nego ko je s kim, tada politika postaje prostor u kojem se raspolaže čistim kategorijama. A kada politika počne da se doživljava kao stvar čistih kategorija, kao arhetipska borba svetla i tame, kada Koštunica postane kosovski lunatik i ništa više od toga, kada Boris Tadić postane evropski vazal i ništa preko i ništa ispod, kada Šutanovac postane američki marinac i tačka, a Ristivojević tek staljinista s kojim ne znamo šta bismo jer je Goli otok odavno izgubljen, tada politika postaje ili/ili - prošlost ili budućnost, Kosovo ili Evropa, Rusi ili Ameri. Tada ista ta politika postaje nacionalni park u kom najlakše preživljavaju hulje i tada se pristojan svet deli na dve grupe: na one koji, u nameri da ostanu na površini, afirmišu hulju u sebi i drugima i one koji se povlače jer nemaju stomak, a imaju i neki zanat.

Jedan poslovan čovek, dakle pripadnik sveta u kome je razlikovanje nijansi pitanje opstanka, pokušao je da mi iz ugla svoje profesije objasni kako će izgledati Srbija posle 11. maja. Ako vladu formira Toma Nikolić, kaže moj prijatelj, neće se povući nijedan strani investitor, nijedna banka. Ali, kaže on, moći će Toma zemlju da vodi kao što bi je vodila Sonja Biserko, tek ona će sa Zapada biti kidana komad po komad, razvaljivaće je i sopstveni i strani mediji i cela ona mreža domicilnih ljudi koji su se na priči o srpskom kažnjavanju profilisali poslednjih osam godina. Biće usporene nove investicije, vlada će sve vreme biti destabilizovana, za svaku godinu takve vlade srpska privreda će biti vraćana godinu unazad.

Drugim rečima, sasvim je verovatno da Nikolić (i eventualno Koštunica s njim) neće u svojoj vladi gajiti ništa od manira kakvim je vladao Milošević, ali boriće se s mnogo jačim protivnikom, koji u njihovoj pozadini već ima instaliran ceo sistem. Taj jači protivnik moći će da bira vreme, mesto i način bitke; on će, dakle, povlačiti poteze koji će od ove dvojice zaista praviti Miloševića i Šešelja s kraja devedesetih i ništa mu neće biti skupo dok ih zaista takvima ne napravi.

Neće to biti nikakva osveta Zapada Srbiji, to će biti samo odnos prema zemlji koja se, zasluženo ili ne, našla kao mala crna tačka u moru evrounijskog plavetnila, a, po definiciji, takve se zemlje ne ostavljaju na miru, one se kažnjavaju sve dok ne shvate da u pokornosti neće mnogo dobiti, ali da će u nepokornosti mnogo izgubiti.

Pobedi li Boris Tadić, kaže moj prijatelj, Srbija neće biti kažnjena, ali neće ni dobiti kompenzaciju za kosovsko poniženje koje je pretrpela. Biće neodređeno vreme u čekaonici za EU, uveravana da godine koje je izgubila neće moći da nadoknadi za kratak rok. Za to vreme neće moći da se odupre nijednom političkom pritisku sa Zapada, prodor strane privrede biće neograničen i nekontrolisan, što, naravno, ne bi bilo loše kada ne bi bio suviše jeftin, kada veliki sistemi ne bi po političkom ključu bili prodavani stranim firmama, koje će ponekad imati manje kapitala od sistema koje kupuju.

Samo su budalama i huljama stvari crno-bele, kaže moj prijatelj. Naravno, odgovor na pitanje kako smo došli do te crno-bele slike srpske budućnosti veoma je jednostavan: do toga je došlo onog trenutka kada je Srbiji iz Vašingtona preko Brisela rečeno - ili Kosovo ili EU. Do toga je došlo kada su i Tadić i Koštunica odbacili takvu dilemu, ali su počeli da se ponašaju kao da je to završeno i danas niko, koliko god da se njih dvojica upinju da ne bude tako, u Koštuničinim rukama ne vidi zastavu EU, a u Tadićevim zastavu srpskog Kosova.

Kada su potom raspisali izbore i shvatili da najveći korpus neopredeljenih birača leži upravo između njih dvojice, ostalo im je da udare jedan na drugoga, pri čemu je u drugom planu to što, posle svakog udarca koji nanesu i prime, opada njihova sposobnost za razlikovanje političkih nijansi i raste njihovo raspoloženje za crno-belu Srbiju, gde svaki dan njihove kampanje povećava njihov dug što prema Vašingtonu/Briselu što prema Moskvi i što će upravo taj dug 12. maja pobedniku oduzeti dobar deo manevarskog prostora za vođenje međunarodne politike.

Drugim rečima, ako pobednik, u duhu čistih političkih kategorija u kojima se kampanja vodi, postane Tadić, EU zaista neće imati alternativu i u nju ćemo ulaziti zaista kao onaj ko nema alternativu u, recimo, banku. Tamo će, kao svako bez alternative, na ime kredita dobiti ne onoliko koliko mu treba, već koliko mu daju, i biće najviše zainteresovan da mu otplatu ponude na što veći broj rata, što, je li, i banke i EU vole.

Ako u istom tom duhu kampanje pobedi Koštunica, biće pod strašnim pritiskom Brisela i Vašingtona i neće imati mnogo prostora za manevar, nego će, kao čovek bez alternative, pomoć potražiti u Moskvi, koja neće imati nijedan razlog da se ponaša drugačije od prethodnog modela.

Veoma brzo videćemo koliko je to situacija drugačija od one još od prošle jeseni, kada je Srbija s Tadićem i Koštunicom mogla u isto vreme da pregovara o gasnom aranžmanu sa Rusima i o pridruženju EU. Veoma brzo videćemo da li je, na primer, Tadić u stanju da pristane na ratifikaciju sporazuma sa Rusima, koji je, uz sve mane, životno važan i povoljan za Srbiju, i da u isto vreme nastavi da se približava Evropi. Ili hoće li na ta dva instrumenta moći da igra Koštunica ako mu se osmehne izborna sreća. Možda i hoće, ali mnogo teže nego što je mogao pre nekoliko meseci, mnogo teže nego što su mogli zajedno.

Za to vreme ratifikacija gasnog sporazuma i, uprkos Kosovu, nastavak približavanja Briselu čak i nisu neki visokoumni politički koncepti koliko su prost nalog političke normalnosti, razlikovanja nijansi, bez kog se ne može steći ni vozačka dozvola, a kamoli sertifikat za upravljanje državom. Naravno, u ovom trenutku obe su stvari veoma ugrožene: Tadić je pod neviđenim pritiskom da ne prihvati ratifikaciju sporazuma sa Rusima, i to upravo iz onog dela sveta koji traži način da mu pomogne na izborima, na kojima varijanta ili/ili preti da porazi onu produktivnu i/i; Koštunica je takođe pod velikim pritiskom da ruski gasni aranžman postane prvi korak ka novom strateškom usmerenju Srbije.

Naravno, takva Srbija neće postati gradilište, što bi želeli i Boris i Voja, ona će postati poprište, na čemu sada rade i Boris i Voja. Jer, način na koji su se na početku artikulisale njihove kampanje govori da Srbija 12. maja neće moći da izabere svoj put, nego će jedan od dva ponuđena puta izabrati nju; ona bi tada mogla sebe da dovede dotle da zaista postane zemlja bez alternative, da postane mesto na svetu čija je politička cena za samo pola godine toliko pala da će izvesnost našeg daljeg puta prvi put biti velika, ali ne zato što smo izabrali, već zato što smo bili ubrani i životno zainteresovani da otplata tog kredita bude raspoređena na što veći broj rata. 

(Standard)