Početna strana > Polemike > Vesna Pešić – ili o ekstremizmu malosrbijanaca
Polemike

Vesna Pešić – ili o ekstremizmu malosrbijanaca

PDF Štampa El. pošta
Zoran Avramović   
subota, 27. avgust 2011.

Političko delovanje Vesne Pešić u poslednje dve decenije na srpskoj pozornici vlasti i opozicije, značajno je bar iz dva razloga. Prvi je u tome kako se njen lik i delo ocrtavaju u srpskim (i stranim) medijima, a drugi u njenom doslednom osporavanju celine srpskih nacionalnih i državnih interesa. Ono prvo nam govori o nemoći medija da proizvedu politički uticajnu ličnost, a drugo zalazi u ideološku samopercepciju političarke kao borca za «srpsku» stvar.

Štampani i elektronski mediji u Srbiji od 1990. godine su bili super majka za Vesnu Pešić. Neko bi trebalo da izbroji njene silne intervjue, izjave, tekstove, sa ili bez fotografije, u opozicionim ili nezavisnim a kasnije i vladinim novinama i televiziji. Bio je to eksperiment uživo – da li mediji imaju moć da na čelo dela, a zašto ne i celog naroda, postave lidera, predvodnika, usmerivača njegovog državnog, nacionalnog i političkog života. Dve decenija zapljuskivanja javnosti rečima i slikom Vesne Pešić nisu pomogli da se ustoliči kao političarka sa kakvim-takvim uticajem. U biračkom telu je bila na dnu, a prolaz u parlament je išao kroz iglene uši, u koaliciji tvrdo građanističkih stranaka. Neko je tu odgovoran za stalni politički neuspeh – mediji ili političarka? Ostavimo odgovor nekom drugom. Ovde samo konstatujem da mediji i pored forsiranja nisu uspeli da virtuelnog aktera srpske politike prevedu u realnog.

Druga karakteristika primera o kome je reč, tiče se srpske političke kulture i (samo)percepcije političkih ciljeva za koje se zalaže Vesna Pešić. Šta je njena politička opcija od 1990. godine? To nisu nacionalni ni državni interesi srpske nacije već apstraktnih građanina i interesi nesrpskih nacija i njihovih institucija. To je ona struja političkog mišljenja i delovanja u kulturnoj istoriji Srba koja je neprestance optuživala sopstveni narod i njegovu elitu za probleme u odnosima sa drugim nacijama u okruženju a i šire. To je ona politika kojoj su interesi drugih bili uvek ispred interesa sopstvenog naroda. U takvom pristupu, razume se, trunka u srpskom oku smeta ali balvan u drugim očima se ne vidi.

A razdoblje razbijanja SFRJ pružilo je priliku da se srpska politika borbe za kolektivna prava nacije i državni suverenitet, potisne naduvavanjem zločina (kojih je bilo na svim stranama) i zatim kriminalizuje najtežim rečima. Srbi su se, po govoru ekstremnih malosrbijanaca, borili za teritorije a ne za svoja prava. Drugi su se borili za svoja prava i pri tom počistili Srbe sa njihovih teritorija. O tome su ovi ekstremisti ćutali a počesto i aplaudirali. Malo je primera u evropskoj političkoj kulturi da politički akteri ne poštuju prava sopstvenog naroda i da se više zalažu za interese drugih.

Pita čitalac kakvi su dokazi za ovakvu tvrdnju. Ima ih pregršt. Evo nekoliko, ne baš od onih od kojih se ledi misao racionalnom čoveku.

Od kada je počeo proces razbijanja SFRJ Vesna Pešić je stala u prve redove onih koji će optuživati srpski nacionalizam zato što zaposeda «tuđe teritorije» i krši prava drugih nacija i nacionalnih manjina. Tako je već daleke 1996. u Srpskoj strani rata (ur. N. Popov) tvrdila da Srbija vodi «imperijalni rat nasilnog otimanja i čišćenja teritorija na kojima su Srbi vekovima živeli izmešani s drugim narodima». Hajde da joj progledamo kroz prste što neće da napiše da se u tim vekovima prolivala izmešana a pogotovu srpska krv, da bi kulminirala u Jasenovcu. Ali, čišćenje teritorija je zaista učinjeno – Srba gotovo da nema u nekadašnjoj Krajini, na Kosovu i Metohiji južno od Ibra, a uspeli su da se sačuvaju u Republici Srpskoj.

Od tada je proteklo dvadeset godina, optužbe se nastavljaju a broje se nove žrtve srpskog nacionalizma. Greška sadašnjeg predsednika Srbije, po sudu Vesne Pešić, jeste u tome što je «prihvatio Koštuničin ustav i to da se u njemu zapiše da je Kosovo sastavni deo Srbije. Kad sam ga pitala zašto je prihvatio takav ustav, on je rekao da je to bio jedini način da se raspišu izbori! Koštunica je održao obećanje i posle donošenja tog tragičnog ustava, izbori su raspisani»[1]. Dakle, to je bio tragičan ustav (!) a ne bi bio da je srpska politička volja izbrisala tu pokrajinu iz svog ustava. A po kom osnovu? I ko bi na to u Srbiji, imao pravo? Ako je NATO agresija zaposela i ortela pokrajinu u korist kosovskih Albanaca, to ne znači, razume se, da je učinjena pravična stvar, a još manje da Srbi treba da pristanu na nasilno otimanje dela svoje teritorije. Zašto se Srbija ne bi borila legalnim sredstvima za očuvanje svoje teritorijalne celovitosti i pri tom tragala za nekim rešenjem koje bi uvažilo srpske interese na Kosovu i Metohiji. Niko ozbiljan ne misli da Srbija treba da vlada kosovskim Albancima, ali zašto bi dopustila da kosovski Albanci vladaju Srbima. A ona srpska vlast koja bi pristala na albanizaciju viševekovne srpske kulture na Kosovu, a poneki pokušaji već postoje, sigurno bi ponela žig večne izdaje.

Javni nastupi Vesne Pešić od medija do medija, uz male pauze, sadrže stalne žalopojke na srpsku politiku i Srbiju. Posle parole o «tragičnom ustavu», usledila je još žešća optužba. Srbija «i dalje destabilizuje region, tako što održava stanje "razvaljene Bosne" i što pokušava da u Crnoj Gori održi nade da će se ona vratiti pod okrilje Srbije»[2]. I to nije sve. Za takvo stanje najzaslužnija je Srpska pravoslvna crkva, koja je proizvela opsesiju teritorijama. "U Srbiji dominira jedna veoma retrogradna crkva, kakva je Srpska pravoslavna crkva. Ona za 600 godina nije izgovorila nijednu novu reč. Moramo da pojačamo ateizam u društvu, baš zato što je dominantna crkva toliko konzervativna da nam ne da da dišemo"[3].

Malo je reći da su sve ovo gnusni falsifikati. Reč je i o političkom moralu. Kako to Srbija destabilizuje region? Kako održava stanje razvaljnjene Bosne? Ko hoće da vrati Crnu Goru u savez sa Srbijom? Po čemu je SPC retrogradna crkva? Nema nijedne činjenice za takve tvrdnje. Ali ima strasti srpskog antisrpstva. To su reči zaslepljenog nepodnošenja srpskih nacionalnih i političkih prava i interesa. To je ruganje elementarnim pravima jedne nacije. Koliko li je samo uvreda na račun onih patnji Srba koji su se borili za svoja prava na Kosovu, BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj! A koliko samo poštovanja za nesrpske nacionalizme i crkve, koliko ćutanja o Zukorlićevoj versko-huškačkoj politici. O tome ona ne govori: nema nešta da prebaci drugim nacionalizmima.

Sada je jasno zašto je njen politički neuspeh nužan: koji je to narod koji će dati glas za svog upropastitelja? Koji ga smanjuje teritorijalno i državno, koji mu osporava pravo da se bori za svoje legitimne uslove postojanja.

To je privatna politika koja ima u vidu interes apstraktnog građana (a konkretni zna i svoje nacionalno pripadanja) a odbacuje srpski kolektivni interes i pravo na ustavnu celinu. Ali, pri tom ništa nema protiv širenja drugih nacionalnih interesa. "Kada Srbija definitivno zatvori pitanje svojih granica, tek tada će ozbiljno biti spremna da uđe u EU. Srpski nacionalizam mora do kraja da bude savladan da bi Srbija ušla u Evropu"[4]. Baš tako, srpski nacionalizam treba udariti a drugi podržati i pohvaliti. Treba li velika pamet da se saopšti kako su sve nove države na Balkanu nastale na jakom sopstvenom nacionalizmu? A što se tiče «zatvaranja granica», one se mogu pomerati do Beograda – da malo eshatološki preteram ali, kad bolje razmislim, možda preterivanja i nema. Gde je kraj takvom smanjivanju?

Šta je politika? Kada bi Vesna Pešić bila politički prvak srpskog naroda, od države, od njene teritorije, nacionalnih interesa i prava, kolektivnog ponosa i dostojanstva ne bi ostalo ništa. Od Srba bi ostalo samo sećanje na njih a i to je pitanje.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner