Početna strana > Polemike > Teške reči Đorđa Vukadinovića
Polemike

Teške reči Đorđa Vukadinovića

PDF Štampa El. pošta
Milan Živković   
sreda, 10. april 2013.

Reakcija na tekst Đorđa Vukadinovića "Nije lako izdati"

Gospodin Vukadinović voli da citira sebe jer, izgleda, jedino sebe smatra pametnim i jedino se sam sa sobom slaže. Odmah nam poručuje: „Neka ga samo odbiju...“, misleći na briselski sporazum. A za slučaj da nekom iz citata nije bilo jasno šta misli o Vladinom „ne sa zadrškom“, podvlači:

„...izgleda da ipak nije lako izdati. Pogotovo izdati na Kosovu. Uz sve javno ismevanje ’nebeske Srbije’, nije lako potpisati bezuslovnu kapitulaciju nakon što je Crkva javno iznela svoj stav, nakon što se oglasio Putin i nakon što su Srbi sa severa jasno rekli da oni ni po koju cenu neće prihvatiti da budu izručeni u nadležnost Prištine“. Uf, koliko „novih“ srpskih političkih misli u jednom pasusu. Moja malenkost će pokušati da prokomentariše neke od teških reči mislioca Vukadinovića.

Izdati. Da li to Đ.V. misli da su Nikolić, Dačić i Vučić zamalo postali kolektivni Nedić, pa su ih Crkva, Putin i Srbi sa severa (Kosova) sprečili u tome? Nisu li Crkva, Putin i šesdesetak hiljada Srbi sa severa (Kosova) samo govorili o sopstvenim interesima, a državni vrh Srbije, i pored te galame, morao da vodi računa i o ostatku Srbije i o sudbini oko sedam miliona Srba, koji nisu svi ni pravoslavci niti verujući rusofili? I šta bi to bilo „izdato“ da je kojim slučajem postignut sporazum u Briselu? Nebeska Srbija? (Uzgred, gospodine Vukadinoviću, sintagmi „nebeska Srbija“ se više niko ne smeje; to više nije ni dobar vic.)

Kapitulacija. Čak i da su hteli (a niko od njih to nije ni tražio), Nikolić, Dačić i Vučić nisu mogli da kapituliraju u Briselu. To je umesto njih obavio njihov politički otac, Slobodan Milošević, 1999. u Kumanovu. Od tada do danas, svi Miloševićevi naslednici na čelu Srbije samo pokušavaju da taj poraz i kapitulaciju učine koliko-toliko prihvatljivom i izvuku šta se izvući može za Srbiju. Složićemo se sigurno da nisu baš mnogo uspeli u tome. Istorija nas uči da poraženi mora prvo da sebi i drugima prizna poraz, da bi mogao da počne da se oporavlja. Šta da rade demokratska rukovodstva, kad je Milošević ubedio većinu naroda da smo i NATO pobedili, a sudija nas pokrao, pa na semaforu stoji da nas je nekoliko hiljada izginulo, stotinak hiljada stradalo, a zemlja oštećena za (brat-bratu) 70 milijardi njihovih para.

Crkva. Vladika Irinej kaže da ako može svaka NVO da izrazi svoje mišljenje o Kosovu može i SPC, koja zastupa interese svih verujućih Srba. Tačno, jedino što Crkva nije izrazila mišljenje i molbu da Vlada sačuva manastire i crkve na Kosovu, nego poslala zahtev državnom vrhu šta i kako da radi. To se možda dešava u Iranu, ali ne u sekularnim državama. Pogotovo se ne dešava da državni vrh ide na konsultacije u Crkvu pre donošenja važne državne odluke. Taj državni vrh može da se moli u Crkvi da im Bog pomogne da donesu dobru odluku za narod i državu, ali ne i da blindiranim mercedesima i audijima zakrči saobraćaj i ide da poljubi ruku svakom popu i traži blagoslov za svoju odluku.

Putin. Kad bajkeri, Srbijagas, NIS i još neke javne i tajne organizacije i pojedinci izaberu Putina za predsednika Srbije njegov dekret o Kosovu može da ima značaja, sem ukoliko se u Sabornoj crkvi neke naše Pussy Riot ne pobune protiv toga.

Srbi sa severa (Kosova) nisu valjda nekakav poseban entitet. I oni su Srbi i kao takvi bi trebalo da poštuju odluke svoje Vlade. Naravno, za razliku od nas ostalih (oko sedam miliona) njih šezdesetak hiljada imaju opciju i da poštuju odluke Vlade u Prištini. To neće biti teško naročito onima koji uz duple plate iz Beograda, dobijaju i platicu iz Prištine. Kad-tad, ovako ili onako, taj izbor će morati da naprave, na isti način na koji su neki Srbi iz Hrvatske odlučili da žive po zakonima Republike Hrvatske, a neki došli u Srbiju i ovde dele sudbinu nas ostalih. Manjina u nekoj državi ima puno pravo i obavezu da zahteva od svoje matične države da štiti njihova prava kroz međunarodne ugovore i organizacije, ali ne i da diktira kakvu će spoljnu i unutrašnju politiku matica da vodi.

Još nešto u vezi sa onim Kosovarima koji iz Beograda brinu o onima u Kosovskoj Mitrovici. Teza da „ako su Šiptari mogli da naprave državu u našoj državi, napravićemo i mi u ’njihovoj’“ – jednostavno nije ostvariva. Ne daju oni koje smo kao pobedili tokom NATO agresije, kao što nisu dozvolili da se sličan scenario realizuje u Hrvatskoj. Republika Srpska nije dobar primer takođe, jer je o tome postignut međunarodni sporazum, koji se još uvek kako-tako poštuje. To što Dodik podržava Srbe sa Kosova, ne može njima da pomogne, već samo da odmogne entitetu koji on vodi. 

A šta to EU, Nemačka, Amerika (pa čak i neki koje smatramo prijateljima) traže od Srbije, a što Đ.V. i Dveri nazivaju kapitulacijom? Ako čitamo i slušamo ono što je stvarno napisano i rečeno (a ne tumačimo ga kao poniženje i zlu nameru), onda vidimo da se od nas traži da uspostavimo dobre odnose sa Kosovom. Nisu li to isto tražili od Hrvatske (u vezi sa sporom sa Slovenijom), da bi joj dozvolili da postane punopravni član EU? I Hrvatska i Slovenija su se dogovorili, svako popuštajući pomalo i svako ostajući po malo nezadovoljan. Ali, tako je to kad se poštuje kompromis i pravila organizacije u koju hoćete da se učlanite.

Umesto Đ.V. sam ću sebi reći: „Pa nije parče Jadranskog mora isto što i Sveta srpska zemlja“. Nije. Kosovo je puno veće i značajnije od tog parčeta slane vode. Ali, kao što su Slovenija i Hrvatska insistirale da svaka od njih polaže pravo baš na tu površinu, tako i mi i kosovski Albanci tvrdimo da KiM pripada nama, tj. njima. I sad dolazimo do, čini mi se, ključne stvari. Mislim da uopšte nije važno na čemu mi ili Albanci sa Kosova insistiramo i koliko su dobri argumenti jedne ili druge strane. EU, organizacija u koju, bar deklarativno, hoćemo da uđemo smatra Kosovo nezavisnom državom i tako tretira pregovore između nas i njih. To što neke članice EU ne priznaju nezavisno Kosovo, nama olakšava pregovaračku poziciju i omogućava nam da ga i mi ne priznamo. I to je to. Ni manje ni više od toga.

E sad, ako gospodin Vukadinović, DSS, Dveri i ostali koji tako misle budu većina u našem društvu, s punim pravom mogu da zahtevaju od ove (i svih sledećih) Vlade da odustanemo od evropskih integracija. Ako se to desi, ja ću biti u manjini i verovatno biti ljut, kao g. Vukadinović sada, i pisati ostrašćene tekstove protiv izolacije i vikati na sav glas da je Srbiji mesto u EU. Dotle, mogu samo da žalim što se nismo sporazumeli u Briselu i ubrzali naš put ka EU.