Početna strana > Polemike > Srebrenica i katarza
Polemike

Srebrenica i katarza

PDF Štampa El. pošta
Jovan Nenadov   
petak, 29. januar 2010.

(Politika, 28.1.2010)

Povodom teksta "Srebrenica: Zlatna prilika srpske katarze ili olovni povod bekstva od istine" Boška Jakšića

“Justice must be seen to be done“ (iz anglosaksonskog prava). Drugim rečima rečeno, ne radi se o tome da li je jedan sud potpuno nezavisan i da li državnopravno postupa, već pre svega da sud uliva poverenje i da narod (stanovništvo) ili optuženi veruju da sud državnopravno postupa (sudi). A Ričard Goldstoun, južnoafrički sudija, prvi glavni tužilac Haškog tribunala, rekao je: „Ako srpski narod ne shvati da Tribunal nije antisrpski, onda će Tribunal promašiti svoj cilj. To je veliki izazov za Tribunal“ („Bez pravde nema mira“, intervju, Vreme, 29.8.1998).

Da bi se nekome verovalo neophodno je da nas ubedi u verodostojnost svog izlaganja. U navedenom  članku Boška Jakšića ima svega ali najmanje verodostojnosti. Razmotrićemo samo neke od tih nategnutih ubeđivanja.

„Srbi, narod čiji su pripadnici pobili sedam, osam, devet hiljada nenaoružanih muslimanskih muškaraca, ne praveći razliku u godinama, mahom su ćutali“ (o Srebrenici), piše novinar. A sve je netačno: svejedno koliko hiljada ali su to „nestali, poginuli i ubijeni“, a ne svi samo pobijeni; nisu svi bili nenaoružani, pošto se iz Srebrenice povlačilo, prema Tuzli, skoro 6000 naoružanih vojnika 28. divizije Armije BiH, pri čemu je izgubila 2806 ljudi (podaci Armije BiH); žene, starci i deca su odvojeni od vojno sposobnih muškaraca i sprovedeni u Tuzlu većim delom autobusima), gde je, do 4. avgusta 1995, stiglo 33362 izbeglica, od kojih oko 800-1000 vojnika (prema UN-podacima, u holandskom izveštaju, Asen, 4.10.1995).

„Vlada Republike srpske se kasnije“, stoji dalje u članku, „pod postdejtonskim pritiskom, izvinila i priznala broj ubijenih, ali Srbija je dugo nastavljala da negira broj žrtava. Govor mržnje zamenjen je ćutanjem mržnje“. I ovo nije tačno: u izveštaju Komisija Vlade RS govori se o spisku od 7806 imena, lica koja su prijavljena kao nestala - a ne ubijena! - od 10. do 19. jula 1995. godine („Nismo sudski istražitelji“, Novosti, 20.6.2005); Komisija je radila odlukom Doma za ljudska prava BiH od 3.3.2003; broj žrtava u bošnjačkim verzijama (prihvaćenim i od našeg novinara) negira se i danas, ne samo u Srbiji i Republici Srpskoj, već i od mnogih stranih autora (Aleksandar Pavić: Zabranjena istina o Srebrenici, Čačak, 2006).  Zadnja rečenica je nonsens: negiranje broja žrtava (a ne i samog događaja!) ne može da bude „govor mržnje“, a akcija, „dugo nastavljanje negiranja“, ne može se nazvati ćutanjem, i to još „ćutanjem mržnje“.

Komisija RS (5 Srba, jedan Bošnjak, jedan stranac) analizirala je 35 raznih spiskova i odatle skrpila listu od 7806 uopšteno nestalih lica. Ta lista se razlikuje od drugih, i po broju a i po imenima, tako da se na osnovu takvih podataka ne može govoriti ko je sve, kada i kako, nestao/poginuo/ubijen. Zato je i parlament Evropske unije uzdržan: „Uprkos ogromnim naporima ... dosadašnje istrage ne dozvoljavaju potpunu rekonstrukciju događaja u i oko Srebrenice“ (Rezolucija od 15.01.2009).

U spornom članku očigledan je jednostran i angažovan pristup, koji više odgovara političkom pamfletu nego ozbiljnoj analizi: mnogo demagogije, proizvoljnosti i deformacija a praktično nikakvih dokaza. To nije put koji vodi ka katarzi. Sve dok se

Srebrenica ne razmatra kompleksno (a ne samo i isključivo „Srebrenica jula 1995“), uključujući i srpske žrtve, ubijene, nestale i prognane, presude Tribunala neće moći biti – kod Srba (i ne samo kod Srba) – prihvaćene kao pravedne.