Početna strana > Polemike > Polemika o Vučićevim „NATO spin majstorima“ i „pozerskom patriotizmu“
Polemike

Polemika o Vučićevim „NATO spin majstorima“ i „pozerskom patriotizmu“

PDF Štampa El. pošta
Goran Jevtović i Dragomir Anđelković   
utorak, 08. mart 2016.

Goran Jevtović:  Vučićevi NATO-SOFA spin majstori

Povod za ovu kolumnu je tekst jednog od vodećih režimskih analitičara – Dragomira Anđelkovića, koji je objavljen u „Večernjim novostima“ 23. februara pod naslovom „Nova NATO zamka“. E, sada, neko će zapitati – zbog čega perjanica režima zaslužuje bilo kakvu pažnju i trošenje vremena, kada nam je preko glave dnevno komentarisanje Vučića i njegovih ministara?

Nedavno smo moja malenkost i gospodin Anđelković gostovali na „Radio Beogradu 2“ u emisiji „Rečeno i prećutano“ (autor i voditelj – Dijana Ivanović), kada su sučeljeni stavovi o aktuelnom NATO putešestviju srpskog režima i o – hipotetički – vojnom okretanju Srbije ka Rusiji. U završnom delu emisije dijalog se odvijao vrlo oštro i predlažem da se odsluša snimak, zato što je utisak žive reči neponovljiv. Evo linka:

http://www.radiobeograd.rs/download/Emisije/receno/receno2202.mp3

To je prvi razlog da mu se posveti pažnja, s obzirom da je Anđelkovića emisija „nadahnula“, da ne kažem da se ozbiljno iznervirao. Tačnije, nije uspeo da nametne stavove do kraja, te je tekst u „Večernjim novostima“ imao za cilj da anulira negativne efekte i da završi započetu „misao“ i „misiju“.

Drugi i važniji razlog da prostudiram njegove stavove u ovoj kolumni, jeste činjenica da su takvi kao on opasniji i od samog režima, zato što u javnosti i dalje uživaju imidž patriota i rusofila, s jedne, a sa druge strane, u poziciji su da se iz dana u dan katapultiraju sa televizije na televiziju, da koriste prostor u štampi i na internetu i tako spinuju realnost i lukavo nameću ranije uobličene stavove. I laži.

Efekti njihovog „rada i zalaganja“ neretko su veći i značajniji od onoga što čini vlast, to jest, pitanje je da li bi bez takve „ariteljijske“ podrške vlastodršci uspeli da čak i nekoliko meseci zadrže titule i državne privilegije, i da sprovode unapred zacrtanu politiku. Zna se od koga – od zapadnih mentora

.

Da ne bih improvizovao upotrebiću „skener“ metodu u analizi Anđelkovićevog štiva, čiji sadržaj, u stvari, najbolje odslikava politiku vlasti i metodologiju kojom se zbunjuju milionske mase. Tačnije obmanjuju i dovode u zabludu.

Na početku teksta on apostrofira sukob vanparlamentarne opozicije i vlasti u vezi NATO, povodom aktuelnih SOFA sporazuma, i ističe: „Ređale su se optužbe o tome ko je kriv za naše „razvijanje veza“ sa paktom od 2005. do 2016.“

Da zastanemo ovde i da preciziramo – veze sa NATO paktom nisu počele da se razvijaju 2005. godine, već odmah nakon petog oktobra, sredinom novembra 2000. godine, odlaskom Nebojše Čovića i Gorana Svilanovića u Brisel, a zatim je nastavak usledio već 2001. godine, čuvenim polutajnim sastankom u objektu „Morović“. Nakon toga operativni temelji su udareni 2002. godine, kada je na osnovu odluke VSO, tadašnja Savezna vlada pokrenula proces učlanjenja u NATO program „Partnerstvo za mir“. Dakle, reč je o procesu koji teče prema jedinstvenom planu NATO. Ni jednog trenutka, do dana današnjeg, taj posao nije prekinut.

U nastavku Anđelković kritikuje „takve igre“ (razgovor o NATO je za njega igra!) i konstatuje kako se upravo na takav način (diskusijom i protestima) „pravda NATO“. Ako je diskusija o tako važnom pitanju igra i zamajavanje, posebno ukoliko javnost nije informisana, odnosno polu-informisana, s obzirom da su od nje sakrivene ključne činjenice kao što je krovni Sporazum SOFA iz 2014. godine, kojim smo prihvatili bukvalno sve obaveze kao i članice NATO, onda  o čemu uopšte pričati u ovoj državi?

I onda sledi ključni deo, najvažnija spinovana tačka kojom Anđelković prikuplja poene čitalaca (to isto je učinio i u radio emisiji) i istovremeno stvara prostor i alibi da u nastavku poentira glavnu stvar, videćemo i koju. Evo šta piše vrlo ekstremno u ovom delu:

„NATO je, slikovito rečeno, mafijaš koji kontroliše naš kvart. U prošlosti smo mu se suprotstavili, pa nam je bacio bombu na kuću. Posle toga smo počeli da plaćamo reket, i to činimo do sada, nadajući se da će se promeniti okolnosti pa ćemo da se otarasimo nasilnika.“

Ukoliko zanemarimo redosled koji Anđelković potencira, a to je – ko se kada „suprostavljao“ a ko kada „bacao bombe“, jer je nejasno na koji period misli (ili je prevideo da je pohod NATO krenuo razbijanjem SFRJ), zaboravio je da naglasi da se mi nismo samo suprotstavili, već da smo u tome i uspeli.

Znači, sačuvali smo srpski narod onoliko koliko je bilo moguće kao i teritoriju SRJ, zaustavili pohod Alijanse na Istok barem 10 dobrih godina, u ratu ’99-te im naneli ozbiljne gubitke i ugled doveli u pitanje i mnogo toga drugog. Znači, nismo vojno kapitulirali. Pre toga smo im odbili ultimatum iz Rambujea.

E, sada, šta je još ispustio u gornjem primeru? Nismo počeli da plaćamo „reket“ ’99-te po završetku rata, već tek godinu i po dana nakon toga. Od petog oktobra pa nadalje. Značajno i ne sme se gubiti iz vida. Bez obzira što u emisiji izreče stav da ništa dobro (!) ne misli o režimu Slobodana Miloševića.

I onda, deo kojim verovatno neplanirano razobličava i svoje miljenike na vlasti „…reket plaćamo do sada, nadajući da će se okolnosti promeniti i da ćemo se otarasiti nasilnika“. O čemu se onda radi? O kakvom to „partnerstvu“ i „prijateljima“ sa Zapada? Od kada se to državna politika vodi nadanjem? Odgovor na ova pitanja će se dati na kraju analize, videćemo i zašto.

Sledi drugi deo teksta koji je pravo malo „blago“ i ko hoće da shvati – shvatiće zašto. Anđelković ističe:

„U skladu sa tim, nema za nas dobrog sporazuma sa NATO. Samo je cena direktnog odbijanja još prevelika. S druge strane, ne smemo ni sve da prihvatimo. Otuda, kada već ne može da odbije da igra na NATO muziku, Srbija mora da sve preduzima da ne postanemo deo njegovog ansambla. A to NATO hoće.“

Evo pitanja za Dražu (a tu su i odgovori) – koja je to cena odbijanja sporazuma (ili bilo kakve saradnje) sa NATO? Gde to, u kojem međunarodnom dokumentu piše? Koja to politika međunarodnih odnosa potvrđuje? Zašto bi stav – „ne u NATO“ – izazvao probleme i posebno da li bi nas zbog toga napali (onako kako je to tumačio u radio emisiji i pitao – da li vi Jevtoviću želite rat)? Da li to znači da bi nam uveli sankcije, da bi nas ekonomski izolovali, prekinuli stend-baj aranžman sa MMF-om, zaplenili devizne i zlatne rezerve u inostranstvu…? Ko im je dao pravo da se zaista ponašaju kao mafijaši u 21. veku?

Koja je cena slobode, gospodine Anđelkoviću? Da čujemo.

A zatim, konstatuje kako „ne smemo ni sve da prihvatimo“. Da ga podsetim – upravo smo sve važno i bitno prihvatili i to je SOFA aranžaman. Bez njega ne bi bilo ni IPAP-a. Preostalo je samo još da se učlanimo zvanično u NATO. Jer, šta znači floskula da igramo na NATO muziku ali da izbegnemo soluciju da postanemo deo njihovog ansambla? Kako je tako nešto moguće? Pogotovu kada oni – mafijaši, kako ih sam krsti, pišu note i određuju muzikante. Kao i svi mafijaši, uostalom.

Prema SOFA pravilima prema kojima smo se, kada se ukrste sa „Okvirnim dokumentom“ iz 2006. godine (ugovor kojim smo učlanjeni u program PzM i ušli u njihovu sferu i područje, kako piše u članu 1. i članu 2), obavezali da postupamo identično kao i najstarije članice Alijanse. To znači, za nas važe pravila iz osnivačkog, takozvanog Vašingtonskog ugovora iz 1949. godine, zatim pravila (protokoli) sa skupa u Londonu 1951. (Londonska pravila), pravila iz Pariza 1952. (Pariska pravila) i pravila iz takozvanog Briselskog paketa 1995. godine, kojim je sve napred navedeno podešeno (naravno, u vidu obavezujućeg ugovora) za članice programa „Partnerstvo za mir“.

Te, stoga, kada budu formirali komande i štabove po Srbiji – jer to smo im direktno omogućili – kao i kada budu dovodili ozbiljnije jedinice, baš onako kako se šetaju po teritorijama svojih članica, čime ćemo ih to zaustaviti? Kojom to odlukom Vlade, odnosno Skupštine ili još bolje, odlukom vrhovnog komandanta?

Šta ćemo ukoliko se zadese njihovi sastavi, recimo, na nekoj vežbi u Srbiji kao što su već bile „Platinasti vuk 14“ i isti takav „vuk 15“, zatim „Lodžeks 15“ i druge, a u to vreme krene sukob sa Ruskom Federacijom? Da li ćemo moći da ih isteramo? Malo sutra.

Kao i onda kada dođu da „partnerski“ pomognu u rešavanju, recimo, problema u Raškoj oblasti, na jugu Srbije, ne daj Bože u Vojvodini… Setimo se, za njih su tobože humanitarna pitanja (slučaj Kosmeta ’90-tih), kao i stanje nacionalnih, verskih i ostalih građanskih prava, na prvom mestu. Idealno za „Gladio“ operacije.

Nakon ovoga, sledi tumačenje Anđelkovićeve glavne „NATO zamke“, kojom je u stvari, želeo da poentira u javnosti i u tome verovatno uspeo. Za sada. Naglašava da ne treba upasti u zamku jesmo li za NATO ili nismo i „da li nam treba članstvo u nekom drugom savezu“. Sve to je napisao radi sledećeg (i to mu je osnovni zadatak od strane režima):

„Srbija je vojno neutralna – tačka! Patriotska javnost akcenat treba da stavi na zaokruživanje neutralnosti. Na njeno cementiranje referendumom i potom ugrađivanje u Ustav (kao u slučaju Austrije ili Moldavije). Zatim je važno insistirati na dobijanju statusa međunarodno priznate neutralnosti (kao što je ona od strane OUN 1995. potvrđena Turkmeniji).“

Pre nego što razložim napred navedne nebuloze, da ga priupitamo – može li Srbija u istom njegovom pasusu (pročitati još jednom), biti „vojno neutralna“ i istovremeno „neutralna“? Odlučite se Anđelkoviću – ili jedno ili drugo. Ne može i jedno i drugo, zato što ono prvo ne postoji, a ono drugo je poznato u međunarodnim odenosima. Ne može se ovako jeftino spinovati do u beskraj. Na kraju će vas narod pročitati.

Kako je to Srbija „vojno neutralna“, pa još nakon toga „tačka“, nema dalje, šta li?

Nikako. Osim što je 2007. godine, upravo od strane NATO eksperata podmetnut navedeni pojam, koga međunarodno pravo, jednostavno, niti poznaje niti priznaje. Doneta je u decembru te godine Rezolucija o Kosmetu, u vreme kada je priprema proglašenja nezavisnosti bila pri kraju, u kojoj u tački 6. stoji da je pod pokroviteljstvom NATO-a prekršeno međunarodno pravo, a zatim se proglašava „vojna neutralnost“ u odnosu na sve blokove, i nalaže, u istoj tački, da se povodom tog pitanja raspiše referendum.

To nije dovelo do ukidanja „NATO vojne kancelarije za vezu“, pa čak ni do zvaničnog suspendovanja programa „Partnerstvo za mir“. Postali smo „vojno neutralni“ u odnosu na one koji nam oduzimaju Kosmet identično kao i prema onima koji su nam južnu pokrajinu branili. U najmanju ruku teška istorijska sramota!

Nismo obustavili „reformu“ Vojske po NATO standardima i procedurama, nismo prekinuli odnose, već u jesen 2008. godine potpisali „Sporazum o bezbednosti informacija“ (tzv. Bezbodnosni sporazum) i nastavili dalji NATO put. Obnovljen je rad „Grupe za reformu NATO-Srbija“, školovanje pripadnika VS u NATO centrima, ponovo su zaživeli njihovi poverilački fondovi kojima su nam uklanjali ratni kadar, s jedne, a ratne materijalne rezerve sa druge strane. I tako dalje i tome slično.

Šta je tu „vojna neutralnost“? Dolaskom naprednjačke družine to NATO putešestvije dobija na petostrukom intezitetu (zato su i dovedeni na vlast, najmanje je narod od prevrnutih nacionalista očekivao tako nešto) i kreće završni proces severnoatlantskog slamanja Srbije. Kulminacija – SOFA sporazum 2014. godine.

I nije problem čak ni dostignuti nivo „Partnerstva za mir“ – formalno u vezi tzv. vojne neutralnosti, problem je duh NATO-a koji je ugrađen u naš sistem odbrane, u Vojsku Srbije.

Još jednom, ne postoji vojna neutralnost, niti je ikada tako nešto zabeleženo u istoriji sveta. Nema je u međunarodnom ratnom pravu. E, tu je – tačka.  Kako kaže Anđelković.

Postoje „neutralne“ države, što i on lukavo ubacuje u tekst, pa čak i navodi neke od njih, ali za tako nešto postoji samo jedan uslov – ne mogu se politički, dakle državno, pa tako i vojno, pred najavljeni rat ili u ratu koji je krenuo, svrstavati na bilo koju sukobljenu stranu. Dakle, „neutralnost“ se proglašava ne u odnosu na mirnodopsku, tekuću politiku, već isključivo u odnosu na oružane sukobe. To nam govore „Haške konvencije“ iz 1907. godine kojima je do tančina regulisano šta ne smeju da čine države koje su se proglasile neutralnim u ratu na kopnu i na moru.

Zašto Srbija izbegava ovaj naziv i uporno forsira termin „vojna neutralnost“?

Zato što je krenula u Evropsku uniju, dakle svrstana je na jednu stranu koja ima svoju „zajedničku spoljnu, bezbednosnu i odbrambenu politiku“. To je formalni razlog broj 1. Onaj drugi, važniji, ali prikriven, jeste što je pod kapom NATO i što odatle ne planira da se vadi. Tako nešto je nespojivo sa neutralnošću – „privremenom“ ili „stalnom“.

Anđelković zatim potencira pitanje referenduma o neutralnosti i zahteva da se nakon toga takva kategorija ugradi u Ustav zemlje. Dobro, neka nam onda rastumači – šta su čekali njegovi naprednjački drugari pune četiri godine od kada vladaju Srbijom, kada su imali i razlog za to ali i obavezu – Rezolucija iz 2007. godine kojom je takvo izjašnjavanje naroda ne samo predviđeno, već i naloženo?

Da se ne lažemo, ti zapadni pioni – srpska vlast, su prevaranti koje Srbija nije videla u svojoj istoriji. Laž im je glavno sredstvo vladanja. Oko neutralnosti obmanjuju isto onako kako skoro četiri godine varaju Rusiju u vezi naoružavanja. Po principu – hoćemo-nećemo, smemo-ne smemo, videćemo-nećemo videti.

Da Anđelković poznaje međunarodno pravo kako treba, znao bi da za „neutralnost“ (ne za vojnu neutralnost), nije potrebno nikakvo „insistiranje“ u OUN, već zvaničan državni papir ali nakon odluke. Papir koji podrazumeva da je neutralno držanje lako proverljivo od strane bilo koga. To znači istinski neutralno.

Ne može se biti neutralan i upravo pristupati „borbenim grupama Evropske unije“ (zato je i stigao u Beograd grčki načelnik Generalštaba)[iii], koje nemaju nikakve veze sa mirovnim misijima koje je odobrila Skupština Srbije. Takvim EU grupama obavezno komanduju generali iz NATO članica. Čak imaju pravilo, da je komandant borbene EU operacije – formacijski zamenik komandanta Vrhovne komande NATO u Monsu. Tako je bilo u Bosni i Hercegovini ’90-tih, kao i u BJR Makedoniji 2001. godine.

Za kraj svog teksta je ostavio bisere zbog kojih se i latio pera. Pa da pročitamo i analiziramo:

„U duhu neutralnosti, trebalo bi sve što je dogovoreno sa NATO da bude univerzalni standard vojne saradnje sa blokovima na prostoru Evrope i da bude dodeljeno Rusiji ako ona to zatraži npr. za humanitarni centar u Nišu. To bi zabolelo NATO.“

Znači, Draža bi da postavlja standarde koje će priznati svi Evropljani, na čelu sa NATO, te da tim putem nekako poravna stvari sa Rusijom, i da NATO gurne u „bolove“. Pravde radi, šta li. E, ali problem nastaje kada on ciljano navodi da bi se pravda zadovoljila (ili nešto drugo) tako što bi se u ravan SOFA sporazuma sa NATO, stavio Ruski humanitarni centar u Nišu – nevojno telo. Dakle, civilni organ, odnosno centar koji se bavi civilnom zaštitom.

Pa kakva je to logika druže Dražo? Gde su tu pravda, jednakost, ravnopravnost…?

Kako mu ne pade na pamet da pomene, recimo, jednu vazdušno-desantnu brigadu Oružanih snaga Ruske Federacije koja bi se stacionirala na jugu Srbije ili na Pešteru, na primer? Ili, makar da je izgovorio, eto, dajmo Rusima jednu „Vojnu kancelariju“ (ne mora u zgradi Ministarstva odbrane da se ne bi pokoškali sa „partnerima“ iz NATO), toliko je napuštenih kasarni. Red je da bar u tome budu ravnopravni sa našim zapadnoevropskim prijateljima. Brane nam Kosmet, ako ništa drugo. Dok ga ovi prvi otimaju, zar ne?

Zašto Anđelković nije napisao tako nešto? Zato što je usledio glavni cilj teksta, a evo i kako:

„(…) totalno nerealne priče o ulasku u ruski vojni savez ili na drugi način uspostavljanju klasičnog vojnog savezništva sa Rusijom, samo mu koriste. Jer ruše koncept neutralnosti, a ako se on sruši, na osnovu odnosa snaga u našem regionu, nećemo dospeti u ODKB već u NATO.“

Obratimo pažnju i sagledajmo šta nam je drug Draža poručio ovom istorijskom mišlju.

Prvo, za njega je vojno savezništvo sa Rusijom nemoguća misija. Kada sam ga u emisiji pitao zašto, nabacao je ranije fraze i floskule kako smo kopneno i morski od njih razdvojeni, kako smo daleko i kako ne postoje šanse da se u tome uspe, tim pre što „zvanična“ Ruska strategija ne tretira savezništva mimo prostora bivšeg SSSR.

Teško je obmanuo. U Ruskoj strategiji tako nešto ne postoji, već je Anđelković čitao ranije pisana štiva nekog moskovskog naučnog instituta i na osnovu toga doneo svoj geopolitički stav. No, on to tvrdoglavo gura, jer je baš ta stavka ona, koju forsira otrgnuta srpska vlast.

Bez obzira što, recimo, Rogozin dolazi dva puta u Srbiju za četiri godine i tokom poslednje posete jasno da jasnije ne može biti, izgovara – da nas vidi kao „saveznike na Balkanu“.

Kopneno i morsko ograničenje je besmisleno, zato što u miru postoje jasne međunarodne konvencije o vazdušnom i, recimo, međunarodnom rečnom saobraćaju (Dunav), po kojima ne postoji nikakva sila koja može sprečiti naoružavanje jedne ili druge strane, kao i druge vojne aktivnosti regulisane međunarodnim propisima. Jer, po toj logici Sirija nikada ne bi bila spašena. O savezništvu SAD i Izraela, koji je nekoliko desetina hiljada kilometara dalje od američkog kontinenta nego što je to Srbija od Rusije, ne vredi ni zboriti.

Drugo, odnosno, drugi „biser“, ta priča o savezništvu sa Rusijom pogotovu ako se zapati u narodu, može da ugrozi koncept „neutralnosti“. Ovde se zaigrao – valjda koncept „vojne (nepostojeće) neutralnosti“ koju (kao bajagi) sada imamo što i sam tvrdi. Jer da bi se došlo do stvarne i jedino moguće „neutralnosti“, potrebno je upravo ono što je naveo – referendum, odustajanje od EU puta, od Partnerstva za mir i dosta toga još.

Dajke, haj’mo da zastrašujemo, valjda, nepismene Srbe, da će ako baš to budemo forsirali – savezništvo sa Rusijom – izazvati kontraefekat (koji samo on i njegovi mentori iz Vlade vide), naljutićemo NATO, te umesto da se ratosiljamo tog „mafijaša“, kako ih ciljano kvalifikuje marketinga i spinovanja radi, dobićemo to da će nam priča od ODKB propasti (otkuda sad oni, kada je reč samo o Rusiji, i kada članstvo u vojnom savezu i vojno savezništvo na bilateralnom planu, nemaju veze jedno sa drugim?), a čelični zagrljaj sa NATO postati neminovan. Logika do sada neviđena na ovim prostorima.

To što nam je NATO otcepio Kosmet, što je tamo napravio i organizovao pravu, pravcatu vojsku koju samo formalno naziva „Bezbednosne snage Kosova“, što im školuje kadar, donira nepovratne desetine miliona dolara, što ih obučava prema svojim standardima baš kao i Vojsku Srbije, izvodi sa njima vežbe, manevre, što ih uvlači u Partnerstvo za mir (čeka se samo potpisivanje „Sporazuma o normalizaciji odnosa“ – kao priznanje nezavisnosti „Kosova“ od strane Srbije!) koje će biti uskoro završeno, to naš drug Draža ne vidi, odnosno ne želi da vidi.

On zagovara „taktiku“ – ćuti, trpi, čekaj, ne idi dalje, igraj po taktovima njihove muzike, budi ljigav, budi kukavica, budi jadan, bedan, pružaj sve što ti traže…. budi „vojno neutralan“. Sve ono što Srbi kroz svoju istoriju nikada nisu bili! Dakle, nudi nam istorijsku sramotu i beščašće.

On je sebe, što bi Gašić kaz’o – „telepromtovao“ jedno 30 godina unazad i pokušava da imitira politiku druga Tita. Ali, to nije bila neutralna, već nesvrstana politika, koja je zvanično osuđivala sve zločine u svetu i ta država je bila spremna da se bori ne samo za svoju čast i slobodu, već i za mir u svetu. I to je bila velika i jaka država sa snažnom vojnom silom.

Šta radi ova „vojno neutralna“ Srbija?

Ona ne sme, recimo, da osudi paljenje i ubijanje živih ljudi – Rusa u Odesi, od strane neopevanih ukrajinskih nacista. Za vlast kolonijalne prćije pod nazivom Srbija, to je i dalje neistraženi slučaj.

Ova Srbija bi htela da zadrži strateško partnerstvo sa Rusijom – pa da možemo da guramo tamo i jabuke i kruške i goveda i žito, i Bog bi ga znao šta sve – tada su oni saveznici. Ali, kada treba razvijati vojne odnose, tačnije savezništvo na tom polju, onda je dovoljno da to bude obična „međuarmijska saradnja“, kakvu, recimo, imamo sa Meksikom ili Venecuelom.

To što nam NATO čereči Srbiju, za Anđelkovića nije u konačnom još uvek najveći problem, te ne treba bežati od njih. A to što Rusija ne samo da može da odbrani Srbiju od bilo kakvih udara, pritisaka, ucena, ultimatuma, već i da nam pomogne i u SB UN i na terenu – da vratimo Kosmet u svoje okrilje, e to, je opasno i nemojmo se „igrati“, kako to on lepo sriče.

I na samom kraju njegovog pisanija, bukvalno, dolazi ono glavno, to jest, otkriva karte kome se obraća:

„To ne vide ostrašćene patriote, a zloupotrebljavaju prikriveni NATO lobisti, kojima je zadatak da deluju sa lažno nacionalne pozicije.“

Ovo – ostrašćene patriote – direktno je namenjeno mojoj malenkosti (ali i svima ostalima), jer je tako nešto približno izgovorio u onoj radio emisiji i na tom fonu se kretao naš „dijalog“. Gostovanje koje ga je ozbiljno iziritiralo i zbog koga je, verovatno u toku noći, pozvao glavno uredništvo „Novosti“ i najavio „obračun“ koji jedino može da mu uspe na takav način – sam u borbi za „istinu“, bez ometanja sa strane od bilo koga.

Onako kako se pojavljuje i u brojnim TV studijima i soli pamet kao prekaljeni vojskovođa, koji je završio sve vojne škole i prošao najviše komandantske dužnosti. Kao i njegov drugar po „vojno neutralnom“ uverenju – Vladimir Đukanović, diplomirani naprednjački „general“ na „Visokim studijama odbrane i bezbednosti“ Škole nacionalne odbrane. One koju nije pohađao čak ni jedan Vojvoda Živojin Mišić!

Ko mi ne veruje, evo, zakleću se – tako mi Miroslava Lazanskog i njegove „politike“ kojom nam je popularisao „veštinu balansiranja“.[iv]

Bože pomagaj, iako još uvek nismo, ovako vojno neutralni, dotakli dno.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:592276-%D0%9D%D0%BE%D0%B2%D0%B0-%D0%9D%D0%90%D0%A2%D0%9E-%D0%B7%D0%B0%D0%BC%D0%BA%D0%B0

[ii] http://www.radiobeograd.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=44806&Itemid=381

[iii] http://www.mod.gov.rs/sadrzaj.php?id_sadrzaja=9335

[iv] http://www.politika.rs/scc/clanak/349584/Pogledi/Vestina-balansiranja

 (Fond Strateške Kulture)

Dragomir Anđelković: Pozerski patriotizam titoističkog pukovnika

Kako Goran Jevtović, i njemu slični, manipulišu našom NATO i kosovskom tragedijom radi lične promocije ili da bi, za račun Atlantskog pakta, sa lažno patriotske pozicije onemogućili zaokruživanje neutralnosti Srbije.

U francuskim, pre svega političkim krugovima vojnog porekla, krajem 19. veka do histerije je dovedeno ispoljavanje tzv. „alzaškog sindroma“. Zbog korupcije, lopovluka, ozbiljnih grešaka, penzionisani viši oficiri koji su obavljali izvesne funkcije tokom rata 1870-71. u kome su Nemci (pre svega Prusi) porazili Francuze, neretko su nacionalnu tragediju intenzivno zloupotrebljavali kako bi pokušali da izgrade političke karijere ili bar steknu poziciju patriotskih glasnogovornika. I nije se tu radilo o tome da su primarno bili zabrinuti zbog nemačke otmice Alzasa i Lorene, jer da jesu, to bi iskazali već po okončanju rata, a ne bi ćutali dok god su bili na funkcijama. Njih je nacionalni bol pozerski skrhao naknadno, kada su došli u situaciju da traže novo kurentno mesto na društveno-političkoj sceni.

KABINETSKI HEROJI

Zatočenici „alzaškog sindroma“ sebe su predstavljali kao heroji makar u ratu bili zaduženi za cenzuru ili špijuniranje i denunciranje vlastima sumnjivih saboraca. Zbog toga su nazvani profiterima na kapitulaciji. Takvih, u kontekstu kosovske tragedije, ima i kod nas. Među njima je perjanica nekakav pukovnik Goran Jevtović, koji je u titoističkom sistemu i posle delimičnog urušavanja komunizma u Srbiji, bio vojni bezbednjak (sramno vojno zanimanje u svakom totalitarnom poretku, čije žrtve su obično bivali oni koji su iskazivali sumnju u režim), da bi posle prepuštanja kontrole nad Kosovom i Metohijom NATO-u i potom, uspostavljanja postmoderne okupacije Srbije od strane Zapada – sedeo u kabinetima generalštaba, uživao u privilegijama i mrsio vojnu politiku

.

Kada su ga posle gotovo pet godina odatle oterali, kako upućeni tvrde zbog balasta raznih afera, počeo je da se priseća „kosovskog zaveta“, a da svoj lični debakl predstavlja posledicom njegovog, navodno, tinjajućeg slobodarskog duha. Doduše, za njega samo on zna, jer o okupaciji Srbije, razaranju njenih institucija, NATO zločincima, uzrocima našeg poraza u ratu sa njima i sličnom, dok je bio na položaju nije ni zucnuo. Stari jugokomunistički oficirski sindrom: dok je zadnjica u fotelji radi se sve što karijeri koristi, a kada se stvari promene, uglavnom zbog onoga zbog čega bi se u ozbiljnim zemljama i odgovaralo, onda se postaje disident, kako bi se na osnovu neodgovornih i demagoških priča ponovo negde izvlačila korist!

LAŽI I MANIPULACIJE

Naravno, radi toga je potrebno zaseniti istinu. Otuda Jevtović pokušava da nas zamajava praznim, formalističkim pričama. Farisejski, licemerno i veoma lukavo, nastoji da prikrije suštinu, dok nam, kao da je u kumrovačkoj školi, recituje razne fraze iz nekakvih udžbenika opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Samo što sada umesto marksističkog začina koristi kvazi-nacionalni i antiglobalistički. A u svemu tome najvažnije mu je da na razne načine opravda sebe. Kao, ništa se strašno nije desilo, ni na polju okupacije zemlje, ni na terenu kretanja ka NATO, dok je on bio u strukturama vlasti – a Svilanović 2001. u svom ekspozeu, što je jedini naš zvanični dokument gde se govori o NATO opredeljenju, baš tada istakao evroatlantske (a ne samo evropske) integracije kao cilj – već je za sve kriva sadašnja vlast koja se nije setila da mu ponudi neko savetničko ili slično mesto. Da jeste, Goran Jevtović bi nas verovatno gorljivo ubeđivao da smo sada potpisali „solidan“ (patriotski) sporazum sa NATO, a da je ovaj režim odgovoran!

No, dobrih sporazuma sa tom organizacijom nema, a svi koji su vladali i vladaju Srbijom u naše doba, i pre i posle 5. oktobra, makar u određenim periodima i te kako su nastojali da se dodvoravaju NATO-u. Ali, da ponovim ono što sam već više puta rekao o tom savezu. Razumem takvo ponašanje, iako ne odobravam njegov intenzitet. Radi se o brutalnom mafijašu koji je glavni u zoni u kojoj se nalazimo. Probali smo da mu se suprotstavimo i nismo uspeli. Bacio nam je bombu na kuću, i to više puta. Satro je Republiku Srpsku Krajinu i trećinu Republike Srpske. Veliki deo našeg naroda zapadno od Drine prognan je tokom genocidne hrvatsko-NATO akcije Oluja sa vekovnih ognjišta. Zatim je NATO okupirao i našu južnu pokrajinu – Kosovo i Metohiju. Sada mu plaćamo reket.

NEDIĆ I TITOISTI

Srbi su se tome hrabro suprotstavili, i to u prvom redu narod iz ugroženih krajeva, dobrovoljci, rezervisti. Naravno, i deo profesionalnog kadra JNA porekla. Mada je značajna grupacija njih bila zainteresovana za odbranu srpske stvari taman koliko su ih učili u JNA i SKJ. U pitanju su bili okoreli titoisti, koji su mislili samo o svojim karijerama ili i ako su imali nameru da se bore, to su radili zbog odbrane ruševina komunizma i nade da će se u Rusiji pojaviti neki novi Lenjin, a ne radi ugroženog Srpstva. (Čitaocima bih samo skrenuo pažnju na Jevtovićeve opaske u jednoj radio emisiji u kojoj je učestvovao sa mnom, da je Nedićeva Srbija „oslobođena“ te je tada počeo njen preporod, iako su činjenice drugačije tj. i Osmanlije za nas Srbe su bile manje zlo od titoista koji su zavladali 1944-te Srbijom).

Ipak, da ne bude zabune, i da smo imali slavne Mišiće umesto raznih Jevtovića, ne bi uspeli da se sami odupremo mnogo jačima od nas. Iz ideološkog autizma nekadašnjih vlasti nismo uvideli da se srušio Berlinski zid, i mi koji smo zajedno sa Rusima bili najveće žrtve komunizma, ispali smo njegovi branioci. Tako smo navukli i dodatnu bedu, mada i bez toga nam ne bi bilo lako sa Zapadom. Kako god bilo, dok se Jeljcinova Rusija dodvoravala Vašingtonu, mi smo se sami našli na bojnom polju protiv NATO-a. I morali smo da strašno postradamo, bar posle 1995. Srpstvo je nužno bilo braniti u celini, i dok smo to radili imali smo neku šansu, a ona je nestala kada je započelo trgovanje našom braćom u Krajini. Kada je Beograd krenuo tim putem prodaje srpskog mesa na kilo, a zemlje na ar, jasno je da više nije bilo spasa ni za Kosovo. A nad pričama da smo odložili tako NATO pohod na Rusiju za deset godina, možemo samo da se kiselo nasmejemo. U doba Jeljcina ona je bila vazal SAD, a posle je Putin pragmatično koristio pohod Zapada na Avganistan i Irak da kupi vreme za oporavak Rusije. Vodio je vrlo kooperativnu politiku prema NATO-u, SAD i EU dok svoju zemlju nije postavio na noge i tek onda je skinuo prozapadnu masku i zaigrao odlučno. (O razdoblju Putinove pragmatične saradnje sa Zapadom videti: Medvedev R. 2004.Vladimir Putin. Četiri godine u Kremlju. Beograd: Prosveta).

SPAS ILI KOLAPS?

Vratimo se našem slučaju. Dok je prodavan Knin i potpisivan Erdutski sporazum, dok je prepuštan zapadni deo Republike Srpske, razni titoistički bezbednjaci tipa Jevtovića, gradili su karijere u vojnim strukturama koje su tome asistirale. To su nastavili da čine i posle prepuštanja Kosova direktnoj okupaciji a „rodoljubi“ i „rusofili“ postali su kada više nisu imali ništa drugo za upotrebu. Jasno, rečeno su postali na rečima i na nakaradan način. Stiče se utisak da su srećni zbog vrtloga sukoba u koji je Rusija protivno svojoj volji uvučena, jer se nadaju da će ih neko sa te strane primetiti i staviti u svoju službu. Valjda ne uviđajući da se današnja Rusija principijelno rukovodi idejom suverene demokratije, maštaju o nekoj novoj Kominterni koja sipa zlato svojim eksponentima. S druge strane, Srbiji nude „rešenja“ za sve njene probleme tako što bi je pretvorili u novu Siriju i udavili u moru krvi. Njihove karijere su, misle, toga vredne!

Ne treba to nama. Mi smo izmučen narod i moramo da izbegnemo da upadnemo u bilo kakve sukobe pre nego što još više ne odmakne truljenje evroatlantske imperije.  Jedina strategija koja za nas i sada ima smisla to je ona koju je primenjivao mudri i od svih Srba posle Prvog svetskog rata istorijom u najvećoj meri verifikovani naš vožd – đeneral Dragoljub Draža Mihailović. Pri tome daleko je od toga da i sadašnja vlast, koja je u mnogo čemu produžila politiku prethodne žute, vodi takvu politiku. Ali to sve nije razlog da se umesto borbe da Srbija uistinu krene putem nacionalnog pragmatizma i državne revitalizacije, nudi neodgovorni avanturizam koji bi ovo malo naše šake jada doveo dušmanima pod nož. A oni koji umesto da insistiraju, kao što nam i oficijelna Moskva sada predlaže, na cementiranju kakve-takve neutralnosti Srbije uz pomoć održavanja referenduma (i potom ugrađivanje neutralnosti u Ustav Srbije) – zagovaraju uspostavljanje u aktuelnim okolnostima nemogućeg vojnog savezništva sa Rusijom (od koga bi i Moskva imala više štete nego koristi). Tako dok se kunu u Rusiju rade posredno u korist ulaska Srbije u NATO.

PATRIOTIZAM IZ „PLAVE KESE“

Ruše, umesto da jačaju ono što jedina prepreka ulasku u NATO, a to je neutralnost. Pri tome se služe smešnim argumentima da nije protivno međunarodnom pravu da sa Rusijom postanemo vojni saveznik, te da NATO tome nema razloga da se suprotstavi. Nije nego. Ili se prave ludi da bi imali lažni osnov da se zalažu za ono što je racionalno gledano neodrživo, pa kažu da veruju u principijelnost NATO-a, ili im je zapravo i zadatak da sa „nacionalne pozicije“ rade njemu u prilog. Da budem konkretan: po Jevtoviću ispada da NATO nije mafijaš koji gazi međunarodno pravo i divlja, već je jedan fini i pristojan vojni pakt koji će ispoštovati našu volju. Da nije tužno, bilo bi smešno!

Isto važi i za to što bi takvi kao on hteli da se predstave Srbima kao junaci i patriote. I da se nametnu kao uzor. Međutim, da citiram publicistu Dragoslava Pavkova: „Kome može da bude primer pukovnik koji je za godinu dana uknjižio dva najviša oficirska čina, a da pritom niti je isplanirao i realizovao  neku novu Kolubarsku bitku, niti je rukovodio uspešnim atentatom na predsednika SAD?“ To stoji i da takav pukovnik priča i piše racionalne stvari, a ne još i kada prosipa najbanalniju demagogiju. Biti bilo čiji mali od palube (pa i nekog solidnog generala), te za poltronsku lojalnost dobijati bakšiš, i nije baš za preporuku.

Tako je to, a može da se pronađe i nešto gore. Ima ne baš tako malo onih što bi hteli da se prikažu kao mučenici za nacionalnu stvar, mogući vojno-politički lideri oslobođene Srbije ili bar Rusima podobni saradnici, a na primer, iz vojske su ih najurili zbog nekakvih afera „plava kesa“ (krađe poverljivih dokumenata), zloupotreba službenih vozila u cilju bančenja (tokom kojih su se dešavale strašne saobraćajne nesreće, a teške povrede su zadobijali vojnici koji su bili prisiljeni da ih voze) ili, pak, namere da službenim tehničkim sredstvima špijuniraju sopstvene žene za koje su smatrali da ih varaju. I tu nije kraj, a za sve to najprikladniji je stih iz jedne pesme Riblje čorbe: „Jad i beda u vremena krizna.“ Mnogo je i za naše titoističke kvazipatriotske prevarante. Manipulanti koji su u Francuskoj jahali na alzaško-lorenskoj tragediji skoro da su za njih bili moralne veličine!

(Vidovdan)