Početna strana > Polemike > Polemika - Da li nas osiromašeni uranijum i dalje ubija ili je to samo "plod mašte"?
Polemike

Polemika - Da li nas osiromašeni uranijum i dalje ubija ili je to samo "plod mašte"?

PDF Štampa El. pošta
Zoran Radovanović i Slobodan Čikarić   
četvrtak, 29. septembar 2016.

Zoran Radovanović: Osiromašeni uranijum i obogaćena mašta

Stvorena je atmosfera da se odsustvo vere u navodnu vezu OU sa rakom smatra takoreći nacionalnom izdajom. Zato se ozbiljni stručnjaci o tome ne izjašnjavaju
Već godinama se kod nas povremeno usijava atmosfera "otkrićem" da masovno umiremo od raka zbog NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom (OU), a da katastrofalne posledice tek predstoje.

Ovih dana je udarna tabloidna vest da "Srbima u 2019. preti epidemija raka" zbog OU. Takve najave zdravo za gotovo uzimaju i političari najvišeg ranga. Došlo se dotle da se traže skriveni motivi među retkim pojedincima koji javno dovode u pitanje ovako shvaćenu "patriotsku" retoriku. Biće korisno da taksativno nabrojimo činjenice.

Prvo, bilo da je osiromašen, obogaćen ili potekao iz prirode (uglavnom kao smeša dva svoja izotopa, U238 i U235), uranijum je toksičan hemijski element. Njegova radioaktivnost je minimalna, jer mu je poluživot preko četiri milijarde godina, pa se koristi za procenu starosti naše planete. Ima ga na kopnu i u moru, a tona obradivog zemljišta sadrži 10-15 grama uranijuma. Otuda bombardovanje OU municijom minimalno, obično za manje od pet odsto, povećava ukupnu radioaktivnost terena.

Drugo, alfa čestice koje emituje uranijum ne mogu da prodru kroz list papira, ni kroz površni sloj kože, a 99,5 odsto ovog elementa samo prođe kroz creva u neizmenjenom obliku. Zato se štetni efekti OU prevashodno vezuju za prodor gelera u telo ili za boravak u krugu od nekoliko desetina metara oko eksplozije, uz udisanje tom prilikom nastalih čestica i para. Ima mišljenja da bi u tom slučaju alfa zračenje moglo da ima kancerogene efekte, mada to nije pokazano praćenjem ljudi izloženih visokim dozama OU. Rudari u rudnicima uranijuma ranije su često obolevali od raka pluća, ali je to bila posledica izlaganja radonu i drugim kancerogenima. Ako već mora da se koristi oružje, postoje zalaganja da se, umesto olovnoj, pribegne OU municiji, kao manjem zlu.
Treće, uranijum ima široku primenu u svakodnevnom životu, od izrade fotografija do pojačanja sjaja zuba u stomatologiji. OU se ugrađuje u kobilice lakih letilica (jedrilica) radi stabilnosti, a svaki Boing 747-100 sadržavao ga je donedavno u količini od oko jedne tone (to je više OU nego što je ukupno bačeno na Centralnu Srbiju 1999). Kada je 1992. takva vazdušna lađa pala u amsterdamskom predgrađu, građani su godinama pomno praćeni i nije ustanovljeno da imaju bilo kakve smetnje koje bi se pripisale tom incidentu.

Četvrto, OU je korišćen u po dva maha na dva ratišta - u Persijskom zalivu 1991. i 2003, kao i na Balkanu, u Bosni 1995. i na Kosovu 1999. Irak i Kuvajt su pogađani sa više desetina puta većom količinom OU nego naš deo sveta. Pominju se poremećaji zdravlja u Bagdadu, Basri i Faludži, ali podaci nisu pouzdani, a područje je jako zagađeno bombardovanjem iračke atomske centrale 1991, izlivanjem nafte iz brojnih oštećenih izvora, kao i hemijskim i drugim borbenim sredstvima koje je Sadam prethodno upotrebljavao u ratu sa Iranom.

Peto, u Centralnoj Srbiji i Vojvodini OU nije korišćen, osim na vrlo uskom graničnom pojasu prema KiM, blizu Preševa, a južno od Bujanovca. Reč je o nenaseljenom i nepristupačnom području, odakle je zagađeni sloj zemljišta (po mnogima nepotrebno) skinut i deponovan u Institutu Vinča.

Šesto, nijednom uglednom istraživaču, bilo da je onkolog (R. DŽodić), onkoepidemiolog (A. Jovićević) ili stručnjak za radioaktivno zračenje (I. Plećaš, N. Nešković) nije shvatljivo da se posledica javlja bez uzroka, odnosno da nas ugrožava nepostojeći OU. Ideju o njegovom navodno pogubnom delovanju na naše građane uporno lansiraju dva-tri čoveka s određenim zvanjima i titulama, ali bez ikakvog naučnog kredibiliteta. Oni naivno, poput dece, biraju i nakaradno tumače statističke podatke, brkajući i kombinujući nespojive izvore. Posebno je otužno njihovo verovanje da je latentni period između izloženosti i obolevanja za sve isti, poput plamena sveće (u stvarnosti liči na poprečan presek hobotnice), pa su "eksploziju" raka predviđali 2006, zatim 2014, da bi ovih dana odlučili da sudnji trenutak dolazi 2019, na 20-godišnjicu bombardovanja, kada broj obolelih od raka naglo treba da se udvostruči, sa današnjih oko 35.000 na "više od 70.000".

Sedmo, vetar u leđa "katastrofičarima" dale su svojevremeno vesti da su šestorica nemačkih i još više italijanskih vojnika oboleli od raka posle boravka na KiM. Ispostavilo se, međutim, da rak dobijaju i vojnici koji nikada tamo nisu bili, pa kada su obavljena poređenja, zaključeno je da veterani ređe dobijaju rak od svojih parnjaka ostalih u kasarnama van KiM (objašnjenje se krije u tzv. efektu zdravog radnika, odnosno ratnika).

Osmo, podaci Registra za rak Instituta "Batut" ukazuju da je, kada se uzmu o obzir kvalitet podataka i karakteristike populacije, uključujući izmene uzrasne strukture, trend raka u skladu sa očekivanjima za zemlju poput Srbije, u tzv. trećoj fazi epidemiološke tranzicije.
Deveto, ni najbolji epidemiolozi s Harvarda, ni najčuvenija imena u oblasti matematičkih modela, nisu uspeli da pokažu da OU povećava rizik Kuvajćana da obole od raka (izveštaji nisu publikovani, ali ih ovaj autor poseduje jer je, u ime Ujedinjenih nacija, bio supervizor navedenih istraživanja). Vezu između OU i raka odbacuju i Svetska zdravstvena organizacija, Međunarodna agencija za istraživanje raka, američki centri za sprečavanje i suzbijanje bolesti itd.

Deseto, stvorena je atmosfera da se odsustvo vere u navodnu vezu OU sa rakom smatra takoreći nacionalnom izdajom. Zato se ozbiljni stručnjaci o tome ne izjašnjavaju. Oni, međutim, svoje argumente ograničavaju na stvarne štete usled NATO bombardovanja, od ubijanja nedužnog sveta, preko uništenja infrastrukture i industrijskih postrojenja, do ozbiljnog zagađenja životne sredine hiljadama štetnih materija.

Ne ogleda li se patriotizam u poštovanju činjenica, umesto njihovog izmišljanja?

Slobodan Čikarić: Od 2006. zabeležen veliki skok u broju obolelih od lekemije i limfoma

Nema sumnje da je tekst uglednog lekara prof dr Zorana Radovanovića, koji dovodi u pitanje vezu između uranijuma koje su NATO bombe posejale po Srbiji i porasta obolevanja od raka u našoj zemlji izazvao pravu buru u javnosti.

Svojim mišljenjem prof. dr Radovanović je zapravo probušio rupe u mišljenju koje se u Srbiji nikada, barem javno, nije dovodilo u pitanje - da nas NATO bombe i dalje ubijaju.
Istraživali smo šta o tome misle ostali stručnjaci - onkolozi, epidemiolozi, radiolozi.

Potencijalno kancerogen, ali...

Da je osiromašeni uranijum potencijalno kancerogen slažu se svi. Medicinski stručnjaci u Srbiji i dalje, međutim, ne mogu da dođu do jedinstvenog stava oko toga da li je osiromašeni uranijum kojim je NATO zasipao delove Srbije porasta broja malignih oboljenja.

Zagovornici teze da bombardovanje osiromašenim uranijumom i veći broj oboleligh od raka nisu uzročno-posledično vezani tvrde čak i da nema nikakvog povećanja. Broj novoobolelih se, naime, u poslednjuih 10-ak godina kreće između 24 i 26 hiljada stanovnika u centralnoj Srbiji, odnosno oko 35.000 na nivou cele Srbije. To pokazuju podaci Institituta za javno zdravlje “Dr Milan Jovanović Batut” iz Beograda, objavljeni u poslednjem izveštaju o broju novoobolelih i umrlih od raka za 2013. godinu.

- Svake godine je broj novih obolelih od malignih oboljenja isti i kreće se oko 35.000 - ističe za “Blic” dr Snežana Živković Perišić, epidemiolog i nacionalni koordinator Registra za rak u institutu “Batut”.

Ona podseća da su osiromašenom uranijumu bile izložene opštine na rubnom području prema Kosovu, ali da od raka oboljevaju i ljudi u drugim delovima Srbije. Promenili su se, međutim, kako kaže, faktori rizika koji izazivaju maligna oboljenja - sve više ljudi puši, sve je veći stres, gojaznost je sve prisutnija kod mlađih osoba, što kasnije može da utiče na pojavu raka, promenio se kvalitet ishrane...

Dva različita stava?

Dr Živković Perišić ističe i da nije zabeležen porast slučajeva leukemije i limfoma, iako su to oboljenja koštane srži i limfnog sistema, što su tkiva koja su najosetljivija na izloženost radioaktivnim agensima.

Sa time se ne slaže dr Slobodan Čikarić, onkolog, radiolog i predsednik Društva Srbije za borbu protiv raka, navodeći da je upravo 2006. godine zabeležen veliki skok u broju obolelih od leukemije i limfoma.

- Taj skok bio je od 70 do 80 odsto, u odnosu na 2005. godinu. A kada sam sabrao ukupan broj obolelih od 2006. do 2010. godine, ustanovio sam da je on za 80 do 90 odsto veći u odnosu na broj obolelih od 2001. do 2005. godine - kaže dr Čikarić za “Blic”.

On postavlja pitanje i šta je to moglo da dovede do ovako velikog rasta, osim ako cela centralna Srbija nije bila istovremeno izložena nekom agensu koji izaziva rak. A odgovor, prema njegovom mišljenju, leži, upravo u osiromašnom uranijumu iz NATO projektila.

- Latentni period, što je vreme koje je potrebno da se bolest razvije od trenutka izloženosti agensu, za leukiemuju i limfome je od pet do 10 godina, odnosno oko 7,5 godina u proseku. A upravo je toliko vremena prošlo od NATO bombardovanja 1999. godine, do 2006. godine kada je registrovan ovaj skok - kategoričan je Čikarić.

Druga stvar je što, kako kaže, leukemija i limfomi čine samo pet odsto malignih oboljenja, dok ostalih 95 odsto čine tzv. solidni tumori - pluća, grla, dojki, grlića materice, debelog creva...

(Danas, Blic, NSPM)