Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Vreme zadovoljnih domaćica
Kulturna politika

Vreme zadovoljnih domaćica

PDF Štampa El. pošta
Sanja Lučić   
petak, 03. april 2009.

“Za samostalnu ženu koja želi da se realizuje uz mnogo humaniji ritam života, biti domaćica je prilika za slobodniji život. To danas nimalo ne liči na zatvor između četiri zida”, kaže italijanski psihijatar Vili Pazini. I upravo to je stav sve većeg broja žena u svetu, koje iznurene današnjim brzim ritmom života, sanjaju da se vrate tradicionalnoj ulozi domaćice, ne zapostavljajući pri tome sebe i svoje potrebe.

Domaćica, na engleskom "housewife" ili "homemaker", definiše se kao osoba koja se brine o kući bez obzira na to da li radi ili ne, ali i kao osoba čije je primarno i jedino zanimanje briga o kući i porodici. Razlika u rečima "homemaker" i "housewife" je u tome što prva definiše ulogu žene u smislu aktivnosti koje obavlja, dok se druga odnosi na bračni status. Još jedan termin koji definiše ženu kod kuće je izraz "stay at home mom" koji se odnosi na one žene koje imaju decu i koje su zbog toga izabrale da ostanu kod kuće.

Ipak, nemoguće je danas svrstati domaćice samo u jednu kategoriju jer postoji nekoliko tipova: one koje su radile, pa su zbog dece (ili pak samo zbog sebe ili sebe i supruga) odlučile da zauvek prestanu da rade ili da od posla odustanu na neko određeno vreme, zatim one žene kojima je posao domaćice životni poziv, bez obzira na to da li imaju decu ili ne. Ono što je zajedničko za sve njih jeste to da su dobrovoljno izabrale da ostanu kod kuće, da uživaju u novoj ulozi i da se njihove aktivnosti ne svode samo na kuvanje, peglanje, brisanje prašine i ostale deprimirajuće dužnosti. Najvažniji kriterijum koji odlučuje o tome da li ćete spadati u kategoriju “elité domaćica” ili onih koje su prinuđene da to budu, jeste novac.

Prema mišljenju profesorke Karmen Lekardi sa Univerziteta "Bicocca" u Milanu nove domaćice moraju biti materijalno obezbeđene, s diskretnim svakodnevnim zahtevima i vremenom i prostorom posvećenim samo sebi. U datim finansijskim okolnostima, koje pogađaju i najrazvijenije zemlje sveta, ovaj jedini uslov postaje, u stvari, izuzetno zahtevan. Ako zanemarimo ovaj materijalni aspekt, kod nas se odluka o ostanku kod kuće i dalje tumači u kontekstu razmažene žene koja zbog nesposobnosti da uskladi svoje poslovne i kućne poslove bira put manjeg otpora i potpuno se oslanja na muškarca. “Domaćica, kako to patetično i ponižavajuće zvuči” samo su neki od komentara koji se mogu pročitati na internet forumima na kojima se o ovoj temi žučno diskutuje. Da li su današnje domaćice i dalje “anđeli čuvari kućnog ognjišta” ili su kućni menadžeri, da li su to moderne žene raznolikih interesovanja, koje su aktivne u društvenom životu ili su to klasične domaćice kakve su nekada bile naše bake?

U zapadnoj Evropi žene koje odlaze na porodiljsko bolovanje sve češće se s njega više i ne vraćaju na radno mesto. Razlog je da ih, kada se jednom vrate nazad, najčešće čeka lošija i manje plaćena pozicija, ili zato što shvataju da su prave životne vrednosti zapravo kod kuće, a to su deca i skladna porodica. Najčešći uzrok što se neke žene nikada ne vrate na posao jeste ekonomske prirode. Iako zvuči apsurdno, ženi je isplativije da ostane kod kuće. Naime, ako se uzme u obzir da su žene i dalje u proseku manje plaćene od muškaraca, činjenica da se po povratku sa bolovanja nalaze na lošijem radnom mestu, koje je logično i manje plaćeno, dovodi do izuzetno malih primanja.

Računice pokazuju da skoro čitava mesečna primanja žena u evropskim zemljama odlaze na obdaništa, bebisiterke, benzin za odlaske i dolaske s posla, na karte za prevoz, a često i na ručak za vreme pauze, te se kao logičan izbor nameće odustajanje od posla. Takođe, mnoge žene biraju ovu opciju isključivo zbog želje da ne provode više od osam sati dnevno van kuće, nastojeći da sve svoje životne potrebe, koje nisu poslovnog karaktera, sabiju u vreme nakon radnog vremena, tokom vikenda ili u okviru ukradenih trenutaka na pauzama koje najčešće koriste za plaćanje računa, posete lekarima, frizeru i za kupovinu.

Istraživanje Univerziteta u Kembridžu pokazuje da u mnogim evropskim zemljama žene imaju sve manje snage i volje da izigravaju superženu s "full time" radnim vremenom u kancelariji, ali i u vlastitoj kući, nakon povratka sa posla. Žaklin Skor, profesorka sociologije na Kembridžu kaže da ljudi nisu više toliko uvereni da puno radno vreme žena može da uskladi i sa apsolutnom posvećenošću porodici. Žene više ne žele da se po svaku cenu uklapaju u nametnuti imperativ zaposlene žene, dobre majke i odlične domaćice. Žele da imaju pravo na izbor i da se, ukoliko je njihov izbor da budu domaćice, ne osećaju diskriminisano zbog toga.

Većina današnjih domaćica je školovana, obrazovana, inteligentna, radoznala, efikasna, svestrana i traži svoje legitimno pravo da svesno donese odluku koja u velikom broju slučajeva zahteva mnogo više hrabrosti i požrtvovanja nego što se misli, a da pri tom ne dobije etiketu neradnice. One su daleko van staromodnih klišea koji podrazumevaju nizak stepen obrazovanja, apsolutni nedostatak ambicije, komformizam i oportunistički stav prema životu.

Olivijero Toskani, slavni italijanski fotograf, poznat po svojim kontroverznim i provokativnim reklamama za modnu kuću "United Colors Of Benetton", deklariše se kao strastveni fan domaćica i prezire žene koje trče za karijerom: “Žene su centar društva, od njih zavisi kvalitet života jedne porodice jer one imaju taj urođeni instinkt za vođenje domaćinstva, za kuvanje i brigu o deci. Strašno me nervira činjenica da ih svi kritikuju, a ponajviše druge žene, kada upravo mi svi njima najviše dugujemo. Od svih žena koje poznajem domaćice su najzadovoljnije. Mnogo više od menadžerki koje su frustrirane, nervozne i očajne.”

Ko kome zavidi?

Psiholozi smatraju da je u današnjem društvu biti domaćica privilegija i luksuz jer one imaju apsolutnu slobodu da raspolažu svojim vremenom. Današnjim ženama ne može biti dosadno samo zato što ne rade van kuće jer vreme mogu da ispune raznim aktivnostima.

Zaposlene žene najviše im zavide zbog dovoljno slobodnog vremena kojim raspolažu, dok one same jurcaju kako bi ispunile sve nametnute društvene obaveze: da budu odlične radnice, mame za uzor i supruge za primer. I to sve u okviru jednog dana koji i dalje traje samo 24 sata. Konstantno se bore sa mnoštvom ponekad nerešivih situacija, poput nemogućnosti da bake i deke paze na decu, na radno vreme vrtića čija se vrata zatvaraju pre završetka njihovog radnog vremena i sl. Takođe, veliki broj zaposlenih žena oseća se ograničeno i zatvoreno u četiri zida kancelarije, provodeći svoje vreme ispred kompjutera, odgovarajući na mejlove i telefonske pozive...

Šta kažu istraživanja

Po istraživanju "European Interactive Advertising Association", 62 odsto žena domaćica svakodnevno krstari internetom, a najposećeniji su sajtovi sa vestima, muzikom, oni koji nude informacije o finansijama, potom sajtovi posvećeni zdravlju, onlajn šopingu i novim tehnologijama. Današnje domaćice telefoniraju putem skajpa, koriste MSN, deo su Fejsbuk zajednice, slušaju internet radio i održavaju prave internet partije s prijateljicama preko veb kamera.

Istraživanja sociologa sa Unizverziteta Virdžinija pokazuju da žene koje ne rade ne pate od “problema koji nemaju definiciju”.

* 52 odsto žena koje ne rade veoma su zadovoljne svojim brakom, dok je 41 odsto zaposlenih žena srećno u braku.

* 61 odsto žena koje žive u zajednici u kojoj samo muž zarađuje smatraju da su srećne i vide tradicionalni brak kao zajednicu koja će večno trajati.

* 45 odsto žena koje nemaju takvu porodičnu situaciju smatra da je srećno.

Zbog svega gorenavedenog, srećne domaćice više nisu retkost. One se razlikuju po tome da li žive u razvijenim ili nerazvijenim zemljama, da li imaju fakultetsku diplomu ili nisko obrazovanje, da li je to njihov izbor ili im je to nametnuto okolnostima. Više vremena za sebe, kvalitetno proveden dan s porodicom, zdraviji obroci na stolu, mogućnost za smireniji život oslobođen stresa, sve to su razlozi zbog kojih žene danas mnogo lakše odlučuju da prihvate ulogu domaćice. No, ipak, da li će domaćica biti srećna i realizovana u toj ulozi, ili će se osećati frustrirano i manje vredno, zavisi od ekonomskog faktora koji tu ima najvažniju ulogu. Sve izvan toga je stvar ličnog izbora i vredno je poštovanja.

Virtuelna plata za domaćice u Americi i Evropi

Oko 138.000 dolara je godišnja plata koju bi dobijale američke domaćice kada bi se njihova briga o kući tretirala kao posao. Po istraživanju američkog sajta www.salary.com, jedna domaćica radi najmanje 10 poslova: čišćenje kuće, pranje i sušenje veša, radi kao vozač, nastavnik, menadžer, operater na kompjuteru, psiholog, šef (u ovom slučaju domaćinstva), kuvarica, medicinska sestra.

Intervjuišući 26.000 domaćica i 14.000 mama koje rade, došli su do zaključka da jedna supruga i majka koja brine o domaćinstvu radi u proseku 92 sata nedeljno! Mama koja radi van kuće trebalo bi da dobija 86.000 dolara plate za svoj posao domaćice. I mada se ovde radi o fikciji, ipak se na neki način odaje priznanje domaćicama za njihov rad koji je praktično puno radno vreme, iako van kancelarije.

Fenomen pyjama mamas

Zovu ih PM – "pidžama mamas", mame koje u Irskoj (a sve češće i u Londonu i Liverpulu) prate decu u školu u pidžami. “Kako, zaboga, mogu da stignem da se sredim i obučem kada imam petoro dece da odvedem u školu?” samo je jedno od opravdanja koje se može čuti pred školama u Belfastu.

Tako na desetine majki, obučenih u pidžame (mada se mogu videti i elegantni negližei), maršira oko škola, ali i u prodavnicama u okolini, poštama i parkovima .”Apsolutni nedostatak poštovanja i izraz lenjosti”, komentar je direktora škola koji su, zajedno s lokalnim novinama, zatražili od majki domaćica da prate svoju decu u školu oblačeći se pristojno.

(Magazin "Grazia")