Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Privatni ili državni univerziteti
Kulturna politika

Privatni ili državni univerziteti

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Štefan   
petak, 05. april 2013.

Otkako su otvoreni privatni univerziteti Megatrend, Braća Karić, Union, Metropolitan, FEFA i slični vlada podsmeh o njihovim diplomcima, o njihovom nastavnom planu, profesorima, diplomama… Svake godine pred upis, oko maja i septembra, kreće orkestrirana paljba, iz Blica sve negativno o privatnim, tačnije Megatrendu, iz Kurira sve najgore o državnim univerzitetima. Problem je što posle bolonjske reforme nijedan tip ustanove nije merodavan niti proizvodi stručnjake. Ona nekolicina brilijantnih diplomaca koji prosperiraju u inostranstvu to uspeju samo zbog svog ličnog vannastavnog truda, a onda državni svojataju njihov uspeh kao da je to uspeh kadrova sa tih fakulteta, a do juče su činili sve samo da im ne daju prelaznu ocenu, da im obore naučni rad ili ne priznaju dolaske na predavanja.

Svi znamo da diploma ni državnog ni privatnog ne vredi. Ni u Srbiji ni u inostranstvu. Svaka treba da se nostrifikuje iako je BU ušao na čuvenu Šangajsku listu prošle godine, ali je naravno na začelju iste. Problem je sveukupan, ne može se svesti na državni ili privatni univerzitet jer kada diplomac dođe na biro, njega savetuju da pita gradske glavešine za posao - tajkune. A tajkun kao svaki tajkun, odmah traži protivuslugu. Ako ne možeš da mu doneseš glasove, biznis, namešten tender, neki nelegalni šverc ili seks u slučaju da si žensko, izbacuje te iz kancelarije sa pričom – bićemo u kontaktu, ili kriza je nema posla ili šalju nam iz Beograda radnike, ili imamo i višak radnika. Dakle, ko nema rođačku, političku ili kakvu emocionalnu vezu neće ni naći posao. Bez obzira imao on privatni ili državni fakultet. Imao on prosek 10 ili 6. Napisao nula ili 100 naučnih radova. Nebitno je šta znaš, već koga znaš i kako i koliko ti je tajkun dužan, pa da možeš da ga ucenjuješ za posao. Nebitno je znanje jer se u Srbiji ništa ne proizvodi, zato su pametni samo smetnja. Nebitna je etika jer se sve radi protivzakonito. Nebitna je diploma jer se ona kupuje, legalno na privatnom, ilegalno na državnom.

Svi smo se naslušali priča o privatnim univerzitetima, kako je Mića Jovanović zaposlio dno društvene intelektualne lestvice da predaje na istom univerzitetu, što i jeste, ali takođe naslušali smo se i priča o kupovini diploma u Kragujevcu, kupovini ispita na medicinskom u Novom Sadu, prepisivanju sa bubicama na Fakultetu političkih nauka, smehotresnosti fakulteta po provincijama i na Kosovu, kako se upišu na Kosovu ili u provincijama, Bosni ili Crnoj Gori, pa dođu da završe u Beogradu fakultet itd. Svi oni koji su predavali na državnim drže tezgu i na privatnim, samo sa nešto nižim kriterijumima. Oni sa državnog se žale da im je preobimno gradivo, a kada to isto gradivo smanje na privatnom onda se smeju privatnim kako “uveče prelistaj ujutru zablistaj” sistem fukncionište.

Na Zapadu je školstvo biznis, kao i sve ostalo, pa i prostitucija, međutim kod nas još traju tradicionalne vrednosti gde se prodaju njive da se deca školuju, međutim roditelji, bar oni iz provincije, još nisu upućeni koliko je “znanje” obezvređeno, a koliko je veza za posao podignuta na rang vrednosnih kvaliteta u društvu. Iz provincije šalju decu po svaku cenu da završe fakultet jer je u njihovo vreme fakultet vredeo, u SFRJ su menjali poslove oni sa fakultetom, ali danas to ne samo da nije slučaj već fakulteta više i nema kao ni poslova, postoji samo preprodaja glasača, otrovnog mleka, radioaktivnog otpada, dela zemlje, fabrika, puteva, infrastrukture, ljudi i droge, i prostitucija. Ko ne može ili nema da ponudi od ta dva nešto, vrlo brzo umire ili počinje da radi nešto nelegalno. Ovo je danas sa privatnim i državnim fakultetima samo legalizovani biznis prodaje bezvrednih papira. Ništa drugačiji od berze sa Volstrita. Ako imaš sreće hartija od vrednosti će ti se isplatiti, ako nemaš sreće (vezu) džaba si izgubio minimum četiri godine mladosti.

Krajnje je vreme da roditelji shvate da završen fakultet ne znači automatski i posao kao u komunizmu jer u Srbiji više bukvalno ničega i nema. Nije potreban radnik kada rada nema. Nije potreban intelektualac kada intelekta nema, već ima samo Pink-prostitucije za žene i biti mafijaš u slučaju muškaraca. U Srbiji sistem tera mlade da uzmu oružje i podele pravdu, da otmu od tajkuna ukradene godine i novac. U Srbiji sistem tera mlade da se drogiraju, jer je lakše kupiti gram heroina nego knjigu, zapravo jeftinije je. U Srbiji sistem tera mlade da se ubijaju alkoholom, prostitucijom i virtuelnim veštačkim životom, umesto da doprinose radom i proizvodnjom sebi, zemlji, svetu, prijateljima, roditeljima. U Srbiji sistem mrzi svoj narod, svoju omladinu, svoju inteligenciju, svoj rad, svoje proizvode, svoje mleko, svoju zemlju, svoje univerzitete, svoje knjige, svoje pismo…

Na početku knjige “Menadžment” za prvu godinu svih fakulteta na Megatrendu nam je bila ispisana priča o dvojici muškaraca, jedan je bio šofer drugi bogataš. Kada je bogataš pitao šofera da li zna koja je to zgrada pored koje oni trenutno prolaze šofer je rekao, znam, tu sam ušao minimum par hiljada puta. Bogataš je bio zbunjen, ali mu je šofer odmah odgovorio, završio sam kao i vi isti fakultet, ali nisam uspeo da unovčim diplomu.

Kada sam pročitao taj uvod, bio sam malo zbunjen jer nisam shvatao kompleksnost sistema. Mislio sam da dekan (Mića Jovanović) samo produbljuje stereotipe, a samo je hteo da nam kaže da ne očekujemo ništa od diplome (za koju se on svojim PR-om i pobrinuo da ne vredi ništa). Tokom studiranja na Megatrendu sam svašta i video i čuo i bio šikaniran kako unutar univerziteta jer nisam iz SPS-a niti sin nekog profesora, kako van njega jer ga studiram. Oni sa državnog ismevali su ga svuda, iako ni njihov nije bio daleko od navedenog. Pre bolonjske reforme državni su bili teži od privatnih, ispiti su bili usmeni i učila se cela knjiga od preko hiljadu stranica, danas je državni propao sa olakšanim nastavnim planom (ubačenim kolokvijumima, seminarima, dolascima na predavanja, skraćivanjima knjiga i nižim kriterijumima) i sreli su se sa privatnim u svom neznanju. U narodu je ostalo sećanje na one komunističke fakultete gde si morao da zagreješ stolicu da ga završiš, pa nove informacije koje stižu sa državnog deluju i zvuče nerealno, jer roditelji znaju kako su oni završili te fakultete. Zato dijaloga i nema između privatnih i državnih. Pokušano je par puta sa medijskim organizovanjem sukoba dekana privatnih i državnih, ali uvek se desilo da se neko ne pojavi, da se odloži rasprava jer je tako u interesu svih dekana, da se nastavi krađa studenata i privatnih univerziteta i državnih, i da se nastavi sa prodajom magle.

Problem je što oni sa privatnog nikada ne ulaze u sukob jer je stvorena atmosfera kako od vlasnika privatnih univerziteta, tako od medija da takvi fakulteti ništa ne vrede, pa je i dijalog uzaludan. Ako je to istina, i ako vredi samo državni, kako su onda sve države na prostorima Balkana uništili upravo oni koji su završili državne fakultete? Naravno pitanje je retoričko i ukazuje na besmislenost podele uništenih fakulteta u uništenoj državi. Taj rat samo pogoduje vlasnicima i dekanima, a ne unapređivanju obrazovanja. Zato se rat privatnih i državnih forsira kao i ostale afere, a hapšenja koja su najvaljivana godinama unazad od današnje vlasti se poturaju pod tepih da bi se zaboravila. Ali tako je sa stanovništvom koje boluje od kolektivnog alchajmera, svaki dan proživljavaju isto a misle da je nešto novo.

Poenta priče je da pravde nema, državni ili privatni svodi se na šikaniranje jednih i drugih. U realnosti ne funkcioniše nijedan. Oba tipa univerziteta su potonula u močvaru haotične tajkunske politike, EU imperijalizma i domaćih stereotipa. Istina je da običan diplomac sa FPN-a, Megatenda, Uniona, Pravnog ili Medicinskog nema ništa od svađe dekana, političara ili Bolonje. Mladi se sve više razočaravaju i traže bilo koji izlaz iz ove rupe zagađene samo političkim plaćenicima. Vlada sistemski drogirana apatija mladih. Kolektivno mrtvilo koje se pretvorilo u profit nekolicine ljudi. Da ne navodim cifre, one su depresivne, ali bez suočavanja sa istinom, bez iskrenog dijaloga, državnog plana koji neće favorizovati privatni ili državni u zavisnosti ko je na vlasti, bez merodavne komisije, nezavisnih medija i apolitičnih intelektualaca obrazovanje u Srbiji će ostati samo javna kuća u kojoj su dekani makroi koji rade za političare, a oni za MMF i EU, a studenti prostitutke i roblje koje na kraju nema mogućnost ni da robuje ili da se prostituiše svojim znanjem.