Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Pošasti modernizma
Kulturna politika

Pošasti modernizma

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Solženjicin   
četvrtak, 05. novembar 2009.

(NIN, 05.11.2009)

Dugo prihvatana istina o umetnosti kaže „stil je čovek“ (le style est l’homme), što znači da je svaki rad umešnog muzičara umetnika ili pisca oblikovan prema jedinstvenoj kombinaciji ličnih izazova, kreativnih sposobnosti, individualnog kao i nacionalnog iskustva. I pošto ovakva kombinacija nikad ne može da se ponovi, umetnost (ja ću ovde govoriti o literaturi) poseduje beskrajno bogatstvo kroz vekove i među različitim narodima. Božanska zamisao je takva da nema granica u pojavljivanju stalno novih i uzbudljivih kreativnih talenata, od kojih, međutim, niko ne poriče na bilo koji način radove izvanrednih prethodnika, čak i ako su oni 500 ili dve hiljade godina udaljeni. Večita traganja prema novom i svežem nisu nam nikada bila bliska, ali to ne umanjuje naše zahvalno sećanje o tome šta je bilo ranije.

Nijedno novo umetničko delo ne rađa se, bilo svesno ili nesvesno, bez organske veze sa onim što je stvoreno ranije. Takođe je tačno da zdravi konzervativizam mora da bude fleksibilan, u smislu stvaranja i delovanja umetnosti, ostajući podjednako osetljiv prema starom i novom, prema vrednim tradicijama i prema slobodi da se ispituje, bez koje nema budućnosti. U isto vreme umetnik ne sme da zaboravi da stvaralačka sloboda može biti opasna: ako postavi manje umetničkih ograničenja u svom radu, manje su šanse da će uspeti. Nedostatak odgovornog organizovanja slabi ili čak narušava strukturu, značenja i u krajnjoj liniji vrednost umetničkog dela.

Svako doba i svaka forma kreativnog poduhvata duguje veoma mnogo onim izvanrednim umetnicima čiji neumorni rad je doneo nova značenja i nove ritmove. Ali, u dvadesetom veku potrebna ravnoteža između tradicije i potrebe za novim je bila više puta poremećena zbog loše shvaćenog „avangardizma“ – promukli, nestrpljivi avangardizam, po svaku cenu. Još od pre Prvog svetskog rata ovaj pokret je počeo da razara uobičajeno prihvaćenu umetnost – njenu formu, jezik, izgled i svojstva, u želji da izgradi neku vrstu „superumetnosti“ koja bi zatim trebalo da stvori i sam novi život. Stalno se sugerira da literatura treba da počne iz početka „na čistom listu papira“ (i stvarno mnogi nikad i ne prođu ovu fazu). Destrukcija je tako postala apoteoza ovog ratničkog avangardizma. Ona se ustremila da pocepa čitavu vekovnu kulturnu tradiciju, da prekine i razori prirodni tok umetničkog razvoja iznenadnim skokom unapred. Ovaj cilj trebalo je da bude postignut kroz prazno traganje za novom formom koja bi bila cilj za sebe, snižavajući pri tom standarde stvaranja do tromosti i umetničke grubosti, istovremeno kombinovane sa značenjima toliko opskurnim da se to graniči sa pomanjkanjem uma.

Ovaj agresivni poriv mogao bi da se tumači kao običan proizvod lične ambicije da nije bilo činjenice da u Rusiji (ja se izvinjavam vama koji ste se okupili zbog toga što govorim uglavnom o Rusiji, ali je u ovom času nemoguće da se premosti užasno i ogromno iskustvo u mojoj zemlji) taj impuls i njegove manifestacije nisu prethodile i predodredile destruktivnu fizičku revoluciju u dvadesetom veku. Pre nego što je eksplodirala na ulicama Petrograda ova kataklizmična revolucija se desila na stranicama umetničkih i literarnih žurnala u boemskim krugovima glavnog grada. Tamo smo prvi put čuli oštro proklinjanje čitavog ruskog i evropskog načina života, poziv da se zbrišu sva religiozna moralna pravila, da se pocepaju, zbace i unište sve postojeće tradicionalne kulture zajedno sa samoveličanjem dešperantnih inovatora, inovatora koji nikad nisu uspeli da proizvedu ništa vredno. Neki od ovih poziva doslovno su tražili da se unište Rasin, Muriljo i Rafaelo „tako da meci probiju muzejske zidove“. Klasici ruske literature je trebalo da budu „izbačeni sa broda modernosti“. Kulturna istorija trebalo je da počne iz početka. Krik je glasio: „Napred, napred“. Autori su već počeli sebe da zovu „futuristima“, kao da su sami zakoračili izvan sadašnjosti u budućnost, bili su usmereni prema svemu što je za njih nesumnjivo prava umetnost budućnosti.

Ali, čim je revolucija eksplodirala na ulici, ti „futuristi“, koji su neposredno pre toga u svom manifestu koji su naslovili: „Šamar u lice javnom ukusu“ veličali jednu „bezmernu mržnju prema postojećem jeziku“ – isti ti futuristi promenili su ime i postali „levi front“. Sada su se direktno pridružili revoluciji u najlevljem krilu. Tako je postalo jasno da raniji proboji „avangardizma“ nisu više samo literarna snaga već imaju vrlo realan odraz u životu. Iza njihove namere da zbace čitavu kulturu oni su želeli da se sami ukorene. I kada su komunisti osvojili neograničenu vlast (njihovi ratni pokliči pozivali su na rušenje postojećeg sveta „do samog osnova“) kao i zidanje novog, s podjednako beskrajnom brutalnošću, oni ne samo da su otvorili široko kapije popularnosti i javnosti ovoj hordi takozvanih „avangardista“, nego su čak dali nekima od njih, kao svojim vernim saveznicima, snagu da vladaju kulturom.

Iako priznata, niti je bes ove „pseudoavangarde“, niti je njihova moć nad kulturom trajala dugo. Sledila je generalna koma čitave kulture. Mi u Sovjetskom Savezu počeli smo da se survavamo niz sedamdesetogodišnje ledeno doba, pod čijim teškim ledenim pokrivačem se jedva moglo prepoznati tajno kucanje srca šačice velikih pesnika i pisaca. Oni su donedavno bili skoro potpuno nepoznati u sopstvenoj zemlji, a da se i ne pominje ostatak sveta. Sa osipanjem totalitarnog sovjetskog režima, njegova naduvena pseudokultura propadala je, takođe, i okoštavala se u odvratnim ceremonijalnim formama takozvanog socijalističkog realizma. Neki su bili spremni da posvete brojne kritičke analize suštini i značaju ovog fenomena. Ja nisam napisao ni red o tome zbog toga što je to izvan okvira umetnosti uopšte: predmet studije, stil „socijalističkog realizma“ nikada nije postojao. Ne treba biti ekspert da bi se videlo da se on sastoji samo od obične servilnosti, stila definisanog sa „šta te briga“ ili „piši šta partija naređuje“. Kakva akademska diskusija ovde može da se vodi?

I sada, pošto smo preživeli ovih sedamdeset smrtonosnih godina u komunističkoj gvozdenoj školjci, puzimo napolje, iako jedva živi. Novo doba je očito počelo, i za Rusiju i za ceo svet. Rusija leži potpuno razorena, opljačkana i zatrovana; njen narod je u stanju neviđene iscrpljenosti i na ivici fizičkog nestajanja. Možda čak i biološkog. Kad se imaju u vidu trenutni uslovi nacionalnog života, otvorenost rana koje krvare godinama, jedino je prirodno da literatura ima prekid. Glasovima koji nose snagu nacionalnog, literaturi treba vremena pre nego što počnu ponovo da zvuče.

Međutim, pojavili su se pisci koji pozdravljaju skidanje cenzura i pojavu neograničenih novih umetničkih sloboda, uglavnom u smislu dopuštenog nesputanog „samoizražavanja“. Smisao je da se izrazi nečije lično viđenje okoline, često bez osećajnosti prema današnjim mukama i ožiljcima, sa vidljivom prazninom srca; da se izrazi bez osećanja odgovornosti prema javnom moralu, i naročito mladima, i povremeno jezikom sa skarednostima koje su stotinama godina smatrane nezamislivim za štampu, ali sada izgleda da su u modi.

Konfuzija misli posle sedamdeset godina totalnog ropstva je više nego razumljiva. Umetnička percepcija mladih generacija nalazi se u šoku od iscrpljenosti, besa i zaborava. Nesposobni da pronađu u sebi snagu da bi se suprotstavili i oduprli sovjetskoj dogmi u prošlosti, mnogi mladi pisci su sada na putu nečega što je prihvatljivije, putu pesimističkog relativizma. Jeste, kažu, komunistička doktrina je bila velika laž, ali apsolutne istine ionako ne postoje, i pokušaj da se nađu je besmislen. Niti je vredno napora da se traga za nekom vrstom višeg značenja.

U jednom brišućem gestu ljutnje klasična ruska literatura – koja nikad nije napuštala realnost i pogled na istinu – odbačena je skoro kao bezvredna. Obezvređivanje prošlosti izgleda da se hvali kao ključ napretka. I tako je ponovo postalo moderno u Rusiji da se ismeva i šutira velika ruska literatura pošto je ogrezla u ljubavi i strasti prema čitavom ljudskom rodu i pogotovo prema onima koji pate. Da bi se ova operacija izvela, objavljeno je da je beživotni i sluganjski „socijalistički realizam“ bio u stvari prirodni nastavak punokrvne ruske literature.

Tako smo sada svedoci različitih istorijskih pragova i pojave jednog pogibeljnog antikulturnog fenomena sa odbijanjem i mržnjom prema svemu što je prošlost i tradicija, i sa obaveznim nasiljem prema svemu što je univerzalno prihvaćeno. Ranije su duvali na nas sa fanfarama i šarenim zastavama „futurizma“ a danas se primenjuje termin „postmodernizam“ (ma šta da je nameravano, značenje ove reči, njegova leksička šminka uključuje nelogičnost: tvrdnja da ličnost može da misli i iskušava nešto što dolazi posle perioda u kome ta ličnost živi).

Za postmodernistu svet nema nikakve realne vrednosti. On čak ima izraz za to: „Svet kao tekst“, kao nešto sekundarno, kao tekst nekog autorskog rada, dok je najvažniji objekat interesa sam autor i njegov odnos prema delu, njegova zagledanost u sebe. Kultura po tom viđenju treba da bude usmerena u sebe samu (zato su ti radovi tako puni sećanja do bljutavosti), samo je ona vredna i stvarna. Zbog toga sama zamisao igre dobija tako izvanrednu važnost: ne mocartovska razigranost kosmosa preplavljena radošću, nego nasilno poigravanje na žicama praznine, gde autor ne mora da ima odgovornost prema nekome. Odbijanje bilo kog, i svih ideala, se smatra hrabrošću. U ovom voluntarnom samozaluđivanju, postmodernizam vidi sebe kao krunsko dostignuće svih prethodnih kultura, krajnji beočug u lancu (slabašna nada, jer se već govori o rađanju „konceptualizma“, termina koji tek treba da bude uverljivo definisan u odnosu prema umetnosti, mada nema sumnje da će i to biti pokušano. I pošto već postoji postavangardizam; ne bi bilo iznenađenje ako budemo svedoci pojavljivanja „post-post-modernizma“ ili „postfuturizma“).

Mi bismo mogli da imamo simpatije za ovo stalno traganje, ali samo kao saosećanje za patnje bolesnika. Potraga je osuđena na drugorazrednu ili trećerazrednu teorijsku vežbu, lišenu života i budućnosti.

Ali, pogledajmo složeniji tok ovog procesa. I pored toga što je dvadeseti vek video surov i bezosećajan pad ljudi pod komunističku dominaciju, ceo svet proživljava vek duhovne bolesti, koja ne može a da ne proizvede porast sličnog, sveprisutnog poriva u umetnosti. Iako zbog drugih razloga, sličan „postmodernistički“ osećaj za konfuziju u svetu je, takođe, u porastu i na Zapadu.

U vreme neviđenog porasta civilizacije materijalnih dobara i stalnog unapređenja standarda, Zapad je, takođe, prolazio kroz eroziju i pomračenje visokog morala i etičkih ideala. Duhovna kičma života se zamagljivala, i za izvesne izgubljene umetnike svet sada izgleda kao besmislen, apsurdni konglomerat đubreta.

Da, svetska kultura je danas u krizi velikog rascepa. Novi pravci umetnosti hoće da preskoče ovu krizu na drvenom konju inteligentnih objašnjenja – pretpostavljajući da ako neko izmisli spretan, izvoran novi metod, to će biti kao da krize nikad nije ni bilo. Prazne nade. Ništa vredno ne može da se izgradi na napuštanju višeg značenja i na relativističkom pogledu na koncepte i kulturu kao celinu. Zaista, nešto veće nego fenomen umetnosti može se prepoznati kao svetlucanje ispod površine – ne svetlost, već zloslutna, rumena magma.

Ako pažljivo pogledamo možemo videti da iza ovih ubilačkih i naizgled nevinih eksperimenata odbacivanja tradicije, leži duboko ukorenjena mržnja prema svakoj duhovnosti. Nemilosrdni kult novotarije koji podrazumeva da umetnost ne treba da bude čista ili dobra, sve dok je nova, novija i najnovija, podrazumeva trajni pokušaj da se potceni, ismeje i uništi svaki moralni pogled. Nema Boga, nema istine, kosmos je haotičan, sve je relativno, „svet kao tekst“, tekst koji neki postmodernista hoće da stvori. Kako je sve to blistavo i pri tom – kako je bespomoćno.

Već nekoliko decenija svetska literatura, muzika, slikarstvo i skulptura prikazuju upornu tendenciju da rastu, ne u visinu već u stranu, ne prema najvišim dostignućima stvaralaštva duha nego prema njegovoj dezintegraciji u ludačkim i unutrašnjim „novotarijama“. Da se ukrase javni prostori postavljamo skulpture koje estetizuju čistu ružnoću ali više nismo ni iznenađeni. Ako bi posetioci iz kosmosa želeli da uzmu našu muziku preko radio-talasa, kako bi mogli da pogode da su na zemlji postojali Bah, Betoven i Šubert, sada potpuno napušteni kao demodirani i mračni.

Ako mi stvaraoci umetnosti poslušno pristanemo na ovo propadanje, ako propustimo da održimo drage i velike kulturne tradicije prošlih vekova, zajedno sa duhovnim osnovama na kojima su nastale, mi ćemo doprineti veoma opasnom padu ljudskog uma na zemlji, degeneraciji ljudskog roda na neku vrstu nižeg stanja bližeg životinjskom svetu.

Ipak, teško je verovati da ćemo dozvoliti da se to dogodi. Čak i u Rusiji sada tako strašno oboleloj mi se nadamo i očekujemo da ćemo posle ove kome i perioda ćutanja, osetiti dah ponovo probuđene ruske literature i da ćemo biti svedoci pristizanja svežih i novih snaga, naše mlađe braće.

(Tekst Aleksandra Solženjicina pročitan povodom uručenja medalje časti Nacionalnog umetničkog kluba u Njujorku 1993. godine)