Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Novogodišnji uvod u doživotni kič
Kulturna politika

Novogodišnji uvod u doživotni kič

PDF Štampa El. pošta
Vesna Nikolić   
utorak, 05. januar 2010.

Mi Srbi, ne drugi narodi, nego baš mi, odlučili smo da sopstvenu kulturu devalviramo do besrama i bespovratno. Em što nam Ministarstvo za kulturu ima projekat "Srbija u Srbiji", kao supstituciju za neprepoznatljivu kulturnu politiku, em što svaka vaška obaška ima svoj strabistički pogled na afirmaciju određenih "vrednosti" u kulturi. Pa, dobro, neka ima pluralizma, demokratija je. Nevolja je što nema afirmacije kvaliteta. A boljeg masovnog transmitera kulturnog otrova od televizije - nema.

`Aj` što smo jedini evropski narod koji prvo slavi Novu godinu, pa Božić. Ništa strašno, mi posle opet možemo da slavimo i sopstvenu novu godinu, kad je već imamo. Uostalom to i liči samo na nas. Strašna je, u smislu da baš plaši, količina kiča koja je preplavila srpske TV programe u toku novogodišnje ponoći. Ne sve televizije, zapravo ne zna se da li baš sve, jer ko bi pa sve istovremeno gledao? Da počnemo od vrhunca, jer ako treba da progutamo žabu, bolje da to uradimo odmah. Ako već žabe moraju uopšte da se jedu... Naročito žive i naročito u vreme posta.

RTS. Prvi program. Ponoć. Folklor. Nacionalni ansambl "Kolo", koji je inače u rangu državnih institucija zajedno sa Narodnim pozorištem, Filharmonijom i SNP iz Novog Sada, dozvolio je sebi da izvede igre iz Vranja Ivon Despotović, drage Holanđanke, koreografiju koja je lišena svakog mogućeg doživljaja Vranja. Ne zato što je holandski hladna, ni što su sve šalvare žute, Bože me `prosti, kao da su Romkinje nosile uniformu, nego što koreografija ne odražava duh ni tog grada, ni nekih vremena. To je toliko besmislena koreografija, da čovek mora da se pita: "Alo, pa ima li ta emisija urednika?! Ima li igde ikog da išta zna?! Ili bar nešto? Pa, dobro, bar malo?"

Da zlo bude veće, u istoj emisiji je učestvovao i "Krsmanac", čije je igre iz Vranja maestra Branka Markovića svojevremeno uzeo UNICEF za finale svoje gala priredbe u Parizu, kada je bilo prikazano sve što je najbolje i najlepše na svetu, ali u ovoj emisiji je taj ansambl igrao nešto drugo. Pored živog "Krsmanca", "Kolo" igra Ivonino Vranje! Pa to čovek da ulubi čelo od treskanja. A kad smo već kod "Krsmanca", tužno je videti da je ovo što je prikazano stilski toliko daleko od onog ansambla po kome se "Krsmanac" pamti, da se može meriti svetlosnim godinama. Ako je to uopšte mera za kvalitet... No, unikum je bio nastup "Lole", ansambla koji se stidi da se i dalje preziva Ribar, pa je samo "Lola" da se ne dosetimo. Što je unikum? Pa, odigrao je neke igre valjda iz Pirota, a možda i sa Stare planine, ko bi znao šta je taj melšpajz (to je zapravo papazjanija), obilato se služeći elementima i iz svoje i iz slične koreografije iz "Kola". Ne govorimo o autorskim pravima za ovaj novogodišnji koreografski nastup, nego o moralu pozajmljivanja tuđeg. Što bi rekao Patrijarh Pavle: "Moral je iznad prava." Pitanje autorskog prava pre bi se moglo postaviti KUD-u "Gradimir" za koreografiju Dragomira Vukovića "Valjevska podvala". Plaćaju li oni šta naslednicima za to izvođenje? Imaju li kakav dogovor o izvođenju? Nije još prošlo pedeset godina od kako je koreografija nastala... Samo se pitamo. Ne znamo. Možda je sve u redu. Mada uglavnom nije. A kako se stilski izvodi – bolje je oćutati. Oooo, pitanje scenskog prikaza tradicionalne igre će tek da se otvori. Polako. Izgleda da još nije vreme. Sad su oni, koji o tome odlučuju, u zenitu, zaboravljajući da posle zenita neminovno sledi pad. Sami će se urušiti. A posle ćemo da otvaramo pitanja i da se hvatamo za glavu. Znamo li mi za prevenciju? Ma znamo! Ponovo smo počeli da peremo ruke zbog svinjskog gripa. A inače...

E, sad dolazi na red ono najvažnije i najgore. Sve ovo, nastup državnog profesionalnog i amaterskih ansambala, snimljeno je u prostoru koji je novogodišnje dekorisan tako da se ne da rečima približiti. Žute (zlatne?), zelene, crvene jelke, sa šarenim ukrasima, stavljene su svuda gde je trebalo da se dekuje prozor, a u prvom planu postavljeni su rustični etno-elementi, koje čovek ne zna ni kako da nazove! Zapravo i iskreno, taj mobilijar se ne može opisati. To je prosto bila šokantna scenografija! Tuga na kub. Prizor treba ponovo odgledati i staviti prst na čelo. Ne pištolj. Prst. Makar prst. Alo, ljudi, pa mi to plaćamo! Taj RTS!

B92. Ponoć. Trubači. Stotina trubača. Snimak sa onog koncerta kada je dolazio ruski državnik, a redovni gosti tog medija grmeli što se pare troše na takvu zabavu. Cvrc! Evo tog koncerta baš na pomenutoj televiziji. Pa šta? Kome je do morala, on ide u crkvu. Ne gleda novogodišnji program. Nije mu to nikakav praznik. Naročito ne na toj televiziji. Kakva doslednost!

Studio B. Prenos koncerta sa trga. Vole mladi, nemaju para, neka dece. I onako -  šta pa imaju? Kad se već u sred Beograda, u kome se pre samo mesec i po dana osećao uzvišeni smireni duh naroda u redovima pred Sabornom crkvom, kako bi se odalo iskreno i najdublje poštovanje čoveku koji je živeo kako je i propovedao, dakle, kad se u tom istom gradu vileni usred posta, pa što deca ne bi nosila đavolje roščiće koji svetlucaju? Ali tolika količina roščića...! Da... To ipak traži duboko sociološko, psihološko i duhovno objašnjenje. Roščići, pa sve onako žmirkaju... Modni hit? Da. Moda je inače promena postojećih vrednosti. Kuda vodi ova moda, nije teško predvideti. Ima suviše bukvalnu poruku.

TV Vojvodina. Goran Bregović. Snimak letnjeg koncerta. "Ringe, ringe raja" nekako odmah posle ponoći. Bože, šta je sve taj čovek komponovao! Hoće li ikad iko reći da je narod neke pesme znao i pre nego što se ovaj kompozitor rodio? Letnji koncert? Ma, dobro. Nema se para. Al` što čovek može da se veseli uz "Ringe, ringe, raja" - čudo jedno! Uostalom, šta pa čovek ima da se veseli?! I čemu? Neka sluša dobru muziku. Proverena je. I-haj, onoliko puta i decenija.

Pink. Pet-šest sati narodne muzike. Pa ko voli, nek` izvoli. Ruku na srce, tamo je bilo dobrih izvođača i lepih pesama, da se čovek iznenadi čak i kad je zlurad. Violina je više bilo nego u orkestru Reja Konifa. Ali, to mu dođe kao "mac-mac" za sav onaj opasni kič koji je, pa skoro, svakodnevan. Oooo, nije ni ovo prošlo bez kiča. Kakvi! Tolika količina silikona od kojih i dekolte odskače, pa ponekih usana koje prete da svojim volumenom probiju kućni televizor, pogled kroz rešetke od veštačkih trepuški, ikebana od folklora za koji se ne zna ni što je tu, tek groteskno izgleda. Posebno u kombinaciji sa crnim odelima i leptir mašnama pevača, večernjim toaletama kao za Novogodišnji bečki koncert prisutnih dama i publikom sa kapicama a la deda-Mraz.

I to mu je to. Programi u vreme Broza dođu mu kao evergreen. Da se ne prisećamo, daleko bilo. Pamtimo.

Pa ima li nade? Za promenu tendencije – nema. Za to je potrebna svest o tradicionalnim vrednostima. Ali ko će za Novu godinu da otvara aksiološka ili estetička pitanja? Dobro, može neki drugi dan. Može. Ali nema ko. Kvote ne brenuju struku. A može li struka da digne glas? Može. Pa demokratija je. Možeš da pričaš šta god hoćeš, ali, šta vredi kad nema ko da te čuje. Taj ko treba da čuje – ima zadatak da ne čuje. Pritom, od toga dobro živi. Što bi to sebi radio? A nama...? Nama su pokazali put u doživotni kič. Nas i ne doživljavaju kao ličnosti, nego kao kolektivitet. Jer, niko i ne želi da vlada pojedincem, nego celinom, a upravo toj celini valja ispirati mozak, jer kako će se vladati? I to se mora raditi svakodnevno, a posebno o praznicima. U tom smislu valja očekivati da ponovo za Božić gledamo film "Titanik", a za Vaskrs – "Osmi putnik". Ili obrnuto, kako već beše. A beše nekako tako. Samo što će sad valjda da nam preporuče i svetlucave roščiće...

Mi jesmo namučen narod, željni svakog dobra, podložni uticajima bez ikakve membrane, ali nismo baš svi pali s grane. Ali, kad nas ne bude bilo, hoće li naša deca znati šta je kič? Ma ni to ne treba da nas brine. Ionako imamo dece sve manje. Neće nas ni biti, pa neće biti ni kiča.

Deprimirajuće...? Pa... Tako mu je to. To mu čak dođe i normalno kada većina pravoslavnih Srba slavi Novu godinu pre Božića. Ne znamo da li nam se zbog toga smeju, ili plaču, naše dede koje su prešle Albaniju... Tek zasigurno nisu oslobađali Srbiju da se u njoj slobodno nose roščići koji žmirkaju bez stida. Naprotiv. Al` džabe.

Ako već ćutimo, umemo li bar da se postidimo? Ili ćemo radosni, a nesvesni, prihvatiti doživotni kič? Ko zna... Možda smo već lobotomisani, samo što ne znamo.