Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Novi srpski film
Kulturna politika

Novi srpski film

PDF Štampa El. pošta
Dimitrije Vojnov   
petak, 18. februar 2011.

Posle tri godine borbe, pojam Novog srpskog filma legitimisan je u seriji tekstova, televizijskih priloga, a konačno i tribinom u organizaciji Fakulteta dramskih umetnosti. Kao nekome ko je skovao taj termin u sklopu borbe za promene u srpskoj kinematografiji, najveće priznanje stiglo je iz činjenice da je NSF najpre prepoznat u regionu. Izvan tekstova na blogovima i mojih izjava, NSF je zaživeo prvo u regionalnom Internet časopisu Camera Lucida[1], posvećenom serioznoj filmskoj kritici i teoriji da bi svoje najozbiljnije etahbliranje doživeo u člancima Dinka Tucakovića[2] i Nenada Polimca u Jutarnjem listu[3]. Posle ovih prvih koraka, stvari su zaokružene tribinom u organizaciji Instituta Fakulteta dramskih umetnosti u beogradskoj galeriji Artget, a formalno je u istoriju ušao i prilogom u udarnom Dnevniku RTSa 18. novembra 2010.

Novi srpski film je došao u žižu u trenutku kada su naslovi koji čine ovaj talas postali okosnica onoga što je relevantno u našoj kinematografiji. Šišanje Stevana Filipovića, koji je bio i rodonačelnik ovog talasa sa svojim filmom Šejtanov ratnik 2006. godine početkom oktobra pokazalo se kao proročanski film i tema huligana se na ulicama se odvijala podjednako drastično kao i u ovom ostvarenju. Istovremeno, odmah po premijeri je bilo jasno da je Šišanje u tom trenutku ne samo pretendent na poziciju najgledanijeg srpskog filma sezone već i da će predvoditi preporod imidža srpskog filma pred našom publikom. Visoka gledanost Šišanja uspela je da potvrdi dve specifičnosti srpskog bioskopskog tržišta a to je da naša publika više voli domaći film od stranog po čemu spadamo među retke zemlje u svetu i da, što je još važnije, naša publika voli da gleda ne samo populističke lokalne produkcije već i filmove koji pretenduju na kvalitet[4].

S druge strane, u žiži je već bio zahvaljujući uspesima koje je Srpski film Srđana Spasojevića nizao u inostranstvu i kontroverzama koje je otvarao u Srbiji. Uprkos tome što su naslovi poput TT Sindroma Dejana Zečevića i Zone mrtvih Milana Konjevića & Milana Todorovića postigli izvesnu recepciju u žanrovskim krugovima na Zapadu, Srpski film je otišao korak dalje, obezbedio ne samo imidž jednog od najupečatljivijih horor favorita ove sezone već je stekao i prestižnu bioskopsku distribuciju u Velikoj Britaniji i Americi, proširivši polje prisustva naše kinematografije u domenu žanrovskog filma i pomerivši je sa margine u sam centar interesovanja.

Tilva Roš Nikole Ležaića je s druge strane tih dana uspešno nastupala kao jedan krajnje atipičan srpski art-house film na festivalima i posle velikog uspeha u Sarajevu nastavila sa prisustvom na uglednim međunarodnim festivalima.

Ako uzmemo u obzir da su ovim rezultatima naslovi NSF-a praktično objedinili uspeh i pred publikom, i pred mejnstrim i pred žanrovskom kritikom, i na klasičnim i na specijalizovanim festivalima, ideja grupisanja svih novih tendencija u jedan talas, pokazala se kao ispravna i ponudila je kombinaciju različitih energija koje pojedinačno ne bi bile dovoljne da naprave konkretne promene na sceni, ali sabrane pružaju veliki rezultat.

Raznovrsnost polja borbe koje obuhvata NSF potvrđuje da je dobro što ovaj talas nije definisan nikakvim obavezujućim estetskim manifestom. Uostalom, stanje u srpskoj kinematografiji je takvo da je njoj potreban sveukupan preporod, praktično u svim žanrovima i produkcionim modelima. Ono što objedinjuje NSF stoga nisu estetski postulati već principijelno opredeljenje za obnovu nekadašnje relevantnosti srpske kinematografije koja je bila ugledna i pred publikom i pred kritikom, u bioskopima i na festivalima, i na prostoru bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Kontroverzni triptih

Novi srpski film se poistovećuje sa nasiljem i provokacijom zahvaljujući Srpskom filmu i Životu i smrti porno bande Mladena Đorđevića. Zbilja, ova dva naslova su svoj nesporni kvalitet morala da probiju u žižu snažnom dozom kontroverze i eksplicitnosti. Preteča ovog pristupa u NSF-u svakako je Miloš Branković Nebojše Radosavljevića koji je nasilje i seks u političkoj funkciji prikazao sa ideološkom agendom koja je istinski politički nekorektna i deo recepcije ovog filma bazirao se na opisivanju političke degutantnosti[5] dočim je politika Srpskog filma i Života i smrti zapravo iza ekstremnih prizora krila koncepcije koje imaju svoje zastupnike u domenu srpskog političkog mejnstrima. U tom smislu, otvorila su se istinska pitanja političkog aspekta filmova koji je karakterističan za srpsku kinmatografiju od samih njenih početaka jer moramo imati na umu da su u doba titoizma filmovi doživljavani kao moćno političko oruđe ne samo u propagandnom već i u kritičkom i, u širem smislu, dijalektičkom, smislu. Vremenom se međutim politički aspekt sveo na tretman istorije na filmu a ideološka provokativnost se svela na odabir istorisih događaja i ugla gledanja na njih.

Miloš Branković, Život i smrt porno bande i Srpski film su savremene priče sa političkom pregnantnošću i otvaraju zanimljivu diskusiju pre svega u domenu pitanja političke korektnosti odnosno njenih podvrsta. Naime, ako uzmemo da je sama forma politički stav i da u okolnostima subvencionisane kinematografije (kojoj Srpski film kao potpuno nezavisna produkcija ne pripada) filmovi već na nivou forme moraju biti politički korektni kako bi opravdali podršku javnih fondova, onda su ovi naslovi izvršili veliki prodor na jednu potpuno novu teritoriju. Na njoj, oni se na nivou samo denotacije mogu podeliti na politički korektnu političku nekorektnost (Život i smrt porno bande) i na politički nekorektnu političku nekorektnost (Miloš Branković). Ovim, uprkos izvesnoj žanrovskoj sličnosti i formalnim svojstvima koja pozivaju na grupisanje, NSF dovodi ne samo do preporoda srpskog političkog filma koji je postojao u raznim formama, od kojih je sigurno najpoznatija Crni talas iako ne i jedina; već i do pluralizacije političkog diskursa.

Ono što nedostaje NS-u u političkom smislu i što Šišanje tek dotiče ali ne razvija u dovoljnoj meri jeste temeljnije tumačenje altiserovski[6] definisanih državnih ideoloških aparata u kojima su prednjačili neki raniji naslovi, naročito radovi Gorana Markovića (Majstori majstori, Variola vera).

Zahvaljujući snazi publiciteta stvorenog oko Srpskog filma i Života i smrti porno bande, NSF je često poistovećivan sa estetskim nazorima ovih filmova, okrenutošću žanrovskom pristupu, prikazima nasilja i seksa.

Novi srpski mejnstrim

Jedan od filmova koji su neočekivano ubrojani u Novi srpski film bio je Četvrti čovek Dejana Zečevića iz 2007. godine. Iako Zečević spada među srpske reditelje srednje generacije a film je hardverski duboko integrisan u već ustaljene okolnosti srpske kinematografije, posle gledanja ovog ostvarenja smatrao sam da može imati izuzetno značajnu ulogu u obnovi određenih žanrovskih matrica u našem filmu. Naime, na osnovu recepcije, bilo je jasno da Četvrti čovek ima snagu da približi triler ne samo srpskoj publici (čije je interesovanje za srpski žanrovski film bilo oduvek lažno osporavano) već i filmskom establišmentu (kritika, producenti i festivali su sa podsmehom gledali na ovakve žanrovske pokušaje od osamdesetih pa sve do ovog filma). Međutim, solidan bioskopski rezultat, povoljne kritike i konačno veliki festivalski uspeh kod nas, učinio je da danas naša filmska javnost bude znatno otvorenija prema ovoj vrst žanrovskog artikulisanja istorije i svakodnevice.

Čarlston za Ognjenku Uroša Stojanovića počeo je sa realizacijom 2005. godine i 2008. se konačno našao u bioskopima. Ovaj film je bio zaslužan za obnovu dve važne dimenzije repertoarskog filma koje se smatraju ne samo legitimnim delom filmskog izraza već i okosnicom znatnog dela savremene produkcije. S jedne strane to je eskapizam, u Stojanovićevoj interpretaciji prožet etno elementima i fatalnim dešavanjima iz srpske istorije a sa druge je tehnička usavršenost samog filma. Verovatno od Čudotvornog mača Vojislava Nanovića, ni eskapizam ni tehnička dimenzija nisu toliko perfektno osmišljeni kao u Ognjenci.   

Beogradski fantom Jovana Todorovića nalazi inspiraciju za mejnstrim u prošlosti i priči o Vladi Vasiljeviću, vozaču belog poršea, koji je zabavljao građane i izazivao miliciju tokom 1979. godine. Todorović vrlo vešto razbija tabu nemogućnosti da se snimi srpski akcioni film sa automobilskim poterama time što se opredeljuje za igrano-dokumentarno formu u kojoj igrane rekonstrukcije ipak odnose prevagu i što je još važnije funkcionišu kao punokrvno bioskopsko iskustvo.

Edit i ja Alekse Gajića stoji kao ekskluzivan film u više aspekata. S jedne strane, bavi se žanrom naučne fantastike koji je od svih ponajmanje zastupljen u našoj filmskoj tradiciji, a još je zanimljivije to da se bavi budućnošću, s vremenom koje se takođe retko prikazivalo u našem filmu. S druge strane reč je o dugomeražnom animiranom filmu čija je tradicija ostala u Hrvatskoj posle raspada zajedničke države, s tim što se u Gajićevom konkretnom slučaju radi o oslanjanju na japanske tradicije i u tom smislu, Edit i ja stilski ne duguje previše jugoslovenskoj baštini. Međutim, u svom spoju fantastike i animacije svakako da podseća na našeg velikog animatora Dušana Vukotića koji spada među retke koji su se u dugometražnom filmu bavili naučnom fantastikom. Ovaj film je postigao uspeh bez presedana za našu kinematografiju i otkupljen je za holivudski rimejk.

Šišanje Stevana Filipovića je kroz gledanost verifikovalo svoje opredeljenje za repertoarski omladinski film koji je kod nas oduvek imao snažnu tradiciju, i često bio obogaćen problemskim prilazom što je prisutno i u ovom naslovu.

Najvažnija dimenzija mejnstrim pokušaja NSF-a jeste da su naišli na adekvatan prijem kod publike i da autori, zajedno sa producentima mogu da budu zadovoljni rezultatima, naročito ako se uzme u obzir da neki od ovih projekata nisu imali velike marketinške budžete ili najpovoljnije okolnosti za distribuciju. Još značajniji, i manje merljiv, uspeh ove struje NSF-a jeste činjenica da su uspeli da mobilišu i deo publike koji je verovao da srpski film nema šta da im ponudi. Konačno, satisfakcija se mora naći i u tome da svaki od ovih naslova ima i izražene umetničke ambicije pored pretenzija na komunikativnost.

Novi srpski art-house

U jednoj od podela, Dinko Tucaković uvrstio je i film Ordinary People Vladimira Perišića u NSF. Ipak, u ovoj internacionalnoj korpodukciji postavlje se pitanje da li se ovaj film uopšte može smatrati srpskim. Ako ga uvrstimo u korpus naše kinematografije iako je nastao u prilično izmeštenim okolnostima, onda je svakako reč o nesvakidašnjem ostvarenju koje unosi jedan do sada neupotrebljen filmski postupak.

Tilva Roš Nikole Ležajića među prvima u punoj meri integriše tradicije američkog nezavisnog filma i reditelja poput Gus Van Santa, Ves Andersona i Leri Klarka u srpsku kinematografiju, dokazujući da je američki nezavisni film neopravdano zanemaren kao izbor inspiracije i svežih estetskih koncepcija u srpskom filmu. Pored samih vizuelnih rešenja, Ležajić od njih preuzima i ključno svojstvo američkog nezavisnog filma a to je izmeštenost iz velikih centara i prikaz manje poznatih sredina. U konkretnom slučaju filma Tilva Roš to je Bor, jedan od retkih srpskih gradova koji je kroz radove Dušana Makavejeva i Živojina Pavlovića uspeo da izgradi filmski identitet, ali ne i da se suprotstavi filmskoj hegemoniji Beograda, a da kao lokacija posluži i Urošu Stojanoviću i Slobodanu Šijanu. Sticajem okolnosti, u 2010. godini, Bor je poslužio kao mesto događanja i grad-junak u čak dva srpska filma – Tilvi Roš i Belom, belom svetu Olega Novkovića.

Klip Maje Miloš je film koji se sa nestrpljenjem očekuje. Reč je o provokativnom pogledu na seksualno sazrevanje beogradskih tinejdžera, sa naturščicima u glavnim ulogama i naročitim insistiranjem na autentičnosti. Ovaj naslov je zalog za produžetak art-house krila NSF i u sledećoj sezoni.

Karakteristika art-house krila NSF-a svakako je radikalnost u pristupu. Iako je nominalno art-house film okosnica srpske kinematografije, u većini slučajeva opterećen je populizmom ili rešenjima koja su daleko od avangarde koja bi po definiciji trebalo da bude u osnovi art-house-a – ako ovaj pravac posmatramo kao avangardu u bioskopskoj formi. Navedeni naslovi nesumnjivo daleko doslednije i hrabrije drže tu liniju i bliži su izvornoj definiciji kao i aktuelnim tokovima.

Recepcija

Paradoksalno, Novi srpski film nailazi na bolji prijem kod mejnstrim kritike nego kod mlađih kritičara ili komentatora koji bi trebalo da imaju najveće razumevanje za nova stremljenja. Iako ovakve reakcije, koje nisu unisone, ali jesu karakteristične za sve predstavnike Novog srpskog filma izuzev Šejtanovog ratnika i Života i smrti porno bande a donekle i Beogradskog Fantoma i Edit i ja deluju kao odbijanje NSFa od vlastite ciljne grupe, ako ne u tržišnom a ono u intelektualnom smislu, u njima se zapravo krije najveći intelektualni kapital NSFa.

Naime, Novi srpski film uspeva da mobiliše publiku koja je odustala od gledanja srpskog filma i da ih privuče u bioskope, i oni na predstavnike NSFa primenjuju kriterijume koje su izgradili gledajući strane filmove i vrhunske predstavnike svojih vrsta.

Za razliku od najšire srpske filmske publike, pa i starije generacije kritičara, specifična publika NSF-a nije spustila svoje kriterijume i njihove stroge reakcije mogu poslužiti samo kao podstrek mladim autorima.

Odnos prema tradiciji

Za razliku od većine filmskih talasa koji su bili započeti kako bi se promenile okolnosti u kinematografiji, Novi srpski film se odnosi prema tradiciji sa velikim poštovanjem. Intervjui reditelja čiji su filmovi deo ovog talasa u značajnoj meri potvrđuju ovu tezu, a najbolji primer je Mladen Đorđević, reditelj Života i smrti porno bande koji je vrlo angažovan na rehabilitaciji i reafirmaciji nekih zapostavljenih reditelja poput Jovana Jovanovića i Kokana Rakonjca.

U organizacionom smislu ključnu ulogu igra think tank Novi kadrovi osnovan 2007. godine oko ideje izdavanja zbornika Novi kadrovi – skrajnute vrednosti srpskog filma, koji je na kraju izdao beogradski Clio[7]. Pored ovog zbornika u kom su skupljeni vrlo kvalitetni tekstovi o zanemarenim, zaboravljenim i pogrešno interpretiranim vrednostima srpskog filma, bilo da je reč o autorima, naslovima ili tematskim krugovima, Novi Kadrovi su nastavili svoj rad kao vebsajt[8] na čijem se forumu vode diskusije o filmu, primarno onom sa prostora bivše Jugoslavije, i sakupljaju se kritike srpskih filmova koje su pisali učesnici projekta tako da je danas dostupna i pozamašna online arhiva[9] kojoj je pristup besplatan.

Deo Novih Kadrova imao je priliku da bude i prevođen u specijalnom broju časopisa Kinokultura koji je prezentovao engleski segment bilingualnog izdanja knjige Youth Rising u izdanju Filmskog centra Srbije[10]. Radovi Novih Kadrova citirani su u nizu relevantnih internacionalnih publikacija[11]. Isto važi i za region, gde su Novi kadrovi citirani[12] ili bili čak povod za polemiku[13].

Nova kinematografija podrazumeva i novu kritiku, a Novi Kadrovi su upravo njen stožer.

Ukupni preporod

Paradigmatičan je utisak koji se mogao steći na tribini u Artgetu a to je da se ključna pomeranja u filmskoj produkciji, formulisanju nove estetike a naročito na polju teorije i istorije dešavaju izvan institucija koje su zadužene za te procese. Nesumnjivo je da su Miroljub Stojanović iz Filmskog centra Srbije, nekadašnjeg Instituta za film i Vladimir Kolarić, doktorant Fakulteta dramskih umetnosti, dali značajan doprinos prepoznavanju ovog fenomena, ali očigledno je da Novi srpski film polazi sa blogova i foruma a da Novi Kadrovi funkcionišu uglavnom izvan tzv. dead tree media - dakle na Internetu, a ni prisustvo u referentnoj periodici (TFT, Hrvatski filmski ljetopis, Camera Lucida, Zbornik FDU, časopis QT itd) nije ih približilo institucijama, uprkos činjenici da su upravo Novi Kadrovi svojim brojnim aktivnostima, ne samo na polju kritike već i predavačkog, tribinskog rada[14], zapravo nosioci savremenog promišljanja istorije srpskog filma.

U tom smislu, iako se ne može staviti znak jednakosti između NSF i NK, jasno je da se po obodima sistema pomalja vrlo širok projekat obnove srpske kinematografije u kome se nude novi zdravi temelji ne samo u kreativnom, već i u teorijskim smislu.

Srećom, čini se da su okoštale strukture srpske kinematografije znatno manje okrenute teoriji tako da uprkos činjenici da su akademske pozicije još uvek nedostupne Novim Kadrovima oni ipak uspevaju da objavljuju i doveli su do toga da je danas tumačenje srpske filmske istorije po svom obimu, radoznalosti i primeni nove teorijske aparature verovatno bez presedana u istoriji naše kinematografije.

Časopis TFT je imao značajnu ulogu u tom procesu i do sada je objavio više vrlo studioznih i modernih tekstova posvećenih upravo srpskim autorima, filmskim žanrovima i tematskim stremljenjima.

Otud se može zaključiti da su NSF i NK u stvari pokušaj mladih učesnika srpske kinematografske pustolovine da u svoje ruke uzmu ne samo budućnost već i prošlost naše kinematografije i da ih sačuvaju od nemara i javašluka.


[1] Novi srpski film?, razgovor vodio Vladan Petković, Camera Lucida br. 1, dostupna na http://www.cameralucida.me/balkanfilm_8.html

[3] Šišanje-film koji je najavio divljačke pohode srpskih huligana, Nenad Polimac, Jutarnji list 16.10.2010. Dostupan na http://www.jutarnji.hr/-sisanje----film-koji-je-najavio-divljacke-pohode-srpskih-huligana/895347/

[4] Uspon i pad srpskog pop filma, Dimitrije Vojnov, zbornik Youth Rising, Filmski centar Srbije, Beograd, 2008.

[5] Paradigmatična politička analiza Miloša Brankovića dostupna na http://agitpopkultura.blogspot.com/2008/03/now-imagine-they-are-serbs.html

[6] Ideologija i državni ideološki aparati, Luj Altiser, Karpos, Loznica, 2009.

[7] Novi kadrovi, priređivači Ivan Velisavljević i Dejan Ognjanović, Clio, Beograd, 2008.

[9] Arhiva kritika dostupna na adresi http://www.novikadrovi.net/kritike/

[10] Englesko izdanje dostupno na sajtu čsopisa Kinokultura http://www.kinokultura.com/specials/8/serbian.shtml

[11] Recimo, Boosting the Image of a Nation: the Use of History in Contemporary Serbian Film, Špela Zajec, University of Copenhagen, Denmark; University of St. Andrews, Scotland. Dostupno u naučnom časopisu Northern Lights.

[12] Cinema of Normalization: Changes of Stylistic Model in post-Yugoslav Cinema after the 1990s, Jurica Pavičić, dostupno na www.intellectbooks.co.uk/File:download,id=891/SEEC.1.1.43.pdf

[13] Film žica Srebrenica, Nebojša Jovanović, dostupno na http://www.novikadrovi.net/phpBB3/download.php?id=7

[14] Učesnici projekta Novi Kadrovi Olga Dimitrijević, Đorđe Bajić i Zoran Janković su izuzetno prisutni kao predavači na filmskim tribinama Doma omladine Beograda koje se mahom bave proučavanjem srpske filmske istorije. Urednik programa Boban Jevtić ostvario je značajne rezultate sa ovim uređivačkim konceptom.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner