Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > O napadima na Vladiku Jovana i Muzej žrtava genocida ili - nije srpski klevetati
Kulturna politika

O napadima na Vladiku Jovana i Muzej žrtava genocida ili - nije srpski klevetati

PDF Štampa El. pošta
Dragoslav Ilić   
petak, 09. oktobar 2020.

Nije srpski ćutati, poznati stav koji se nalazio u agendi poznate televizijske emisije na javnom servisu Srbije, gotovo u cjelini izražava potrebu za pisanjem ovog teksta. Zaista, nije srpski ćutati ako su u fokusu značajne nacionalne, identitetski važne teme, ali kako nije srpski ćutati, tako nije srpski ni ma šta govoriti, pogotovo ne prijetiti, obmanjivati, manipulisati... A još kad iza pobrojanog stoji povrijeđena sujeta koja ishodište nalazi u neostvarenim ambicijama koje daleko nadilaze sposobnosti, onda ne samo da nije srpski, već je i antisrpski.

Napadi na Stefana Radojkovića, sekretara Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, predstavljaju neposredan povod za ovo nećutanje, ali i za pokušaj da odgovorimo na pitanje kako su napadi ovakvog intenziteta postali mogući i zašto se događaju, odnosno kome trebaju.

Napadi na Stefana Radojkovića, sekretara Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, predstavljaju neposredan povod za ovo nećutanje, ali i za pokušaj da odgovorimo na pitanje kako su napadi ovakvog intenziteta postali mogući i zašto se događaju, odnosno kome trebaju.

Na fejsbuk stranici „Jadovno 1941“ prije nekoliko dana podijeljen je kratki snimak na kojem je prikazan dio izlaganja Stefana Radojkovića prilikom otvaranja izložbe Novomučenici jasenovački u svjetlosti Vaskrsenja u Kulturnom centru Novog Sada 22. 01. 2019. Na snimku vidimo Stefana koji zainteresovanoj publici govori o problemima vezanim za popis i procjenu broja žrtava kompleksa koncentracionih logora i logora smrti Jasenovac i objašnjava im zašto broj žrtava nije važan u odnosu na činjenicu da je nad Srbima u NDH počinjen genocid. Sa jedne strane, broj ne ukazuje na karakter počinjenog zločina, a sa druge, ako bismo se bavili isključivo brojem žrtava bavili bismo se tek jednim segmentom genocida, odnosno samo onim dijelom koji ukazuje na efikasnost ubica, a to je u konkretnom slučaju kompletan državni sistem NDH.

Urednik stranice „Jadovno 1941“, gospodin Dušan Bastašić, postavljeni video je ispratio opaskom „Dotični je sekretar Odbora za Jasenovac SAS SPC. Predsjednik Odbora je vladika Jovan Ćulibrk. Pametnom dosta.“ i tako potencijalnim komentatorima dao jasan signal u kojem smjeru treba ići prilikom komentarisanja. Tako je i bilo. Pred Radojkovića je u komentarima postavljen švedski sto uvreda te je mirne savjesti mogao birati da li će biti „govedo“, „perfidna štetočina“ ili pak „govno izdajničko“.

Pored ovakve provale primitivizma, na koju je urednik stranice ostao nijem, pojavio se komentar čiji autor je otišao i korak dalje. On je za Radojkovića ustvrdio da „... Ovakva nakaza – trovač sa lažnim informacijama je direktna štetočina, otvoreni neprijatelj i ubica te ne zaslužuje ni pravo na život (kurziv D. I.) poput pedofila, nekrofila, kanibala i sličnih monstruma a kamoli oduzimanje licence ili doživotnu robiju...“. Gle čuda, na ovaj komentar je uslijedila reakcija urednika. Iako bi bilo očekivano da je komentar uklonjen ili u najmanju ruku komentator opomenut zbog govora mržnje i poziva na linč, to se nije desilo. Urednikov odgovor glasio je: „... on je sekretar najvišeg tijela SPC koje se bavi genocidom nad Srbima. To je tek katastrofa.“. Još dok je trajala ova tirada verbalnog nasilja, na fejsbuk stranicu Manastir Jasenovac stigla je poruka sadržaja identičnog pomenutom komentaru čiji autor promišlja o tome ko ima a ko nema pravo na život, naravno uz napomenu da se odnosi na Stefana Radojkovića. Istovremeno je i Radojković na privatnom tviter profilu dobio poruku u kojoj mu je jedan od komentatora velikodušno obećao batine. Samo, eto, da ga sretne.

Komentari na fejsbuk stranici „Jadovno 1941.“

Nakon prijetnji, komentarisanje na stranici „Jadovno 1941“ je nastavljeno, ali je urednik stranice komentatore usmjerio na Radojkovićevog pretpostavljenog u Odboru za Jasenovac SAS SPC i tako pokazao da je, iako se lomi preko Radojkovićevih leđa, ovo još samo jedan u nizu napada na episkopa pakračko-slavonskog Jovana (Ćulibrka). Bastašićevu opsesiju vladikom Jovanom možemo pratiti od 2015. godine kada je na osnovu senzacionalističkog naslova („Srbi, dobro vagajte svaku reč o Stepincu“) jednog vladičinog intervjua u časopisu Nedeljnik pokrenuo čitavu kampanju koja je za cilj imala da prikaže vladiku Jovana kao Stepinčevog branioca, a posljedično i kao čovjeka koji kroz „relativizaciju“ Stepinčeve odgovornosti „relativizuje“ sam karakter i obim počinjenih zločina u NDH. Teze koje smo mogli čitati tokom ove bjesomučne kampanje vođene protiv vladike Jovana u septembru i oktobru 2015. godine, a koje su izvedene iz odgovora na jedno od 25 pitanja u intervjuu, ponavljale su se i tokom narednih pet godina, istina u nekom modifikovanom obliku, prilagođene konkretnoj situaciji kojom je konkretni napad bio inspirisan ili eventualno dopunjene ponekim detaljem iz vladičine biografije. Pritom je još i razvijana konstrukcija prema kojoj su stručna javnost na jednoj strani i potomci žrtava na drugoj u stalnom sukobu jer je stručna javnost „sklona zastupanju tuđih interesa“. Stav „Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca.“, koji je došao kao odgovor na novinarsko pitanje „A kako tumačite to što je papa Benedikt XVI rekao da je Stepinac u teškim vremenima postao branilac Jevreja, pravoslavnih i svih progonjenih?“, predstavljen je kao relativizacija Stepinčeve uloge u NDH, iako je riječ o nesumnjivom izrazu neslaganja sa tvrdnjama pape Benedikta XVI, ali i onog dijela srpske javnosti koji je insistirao na izmišljotini Srboljuba Živanovića prema kojoj je Alojzije Stepinac svojom rukom klao srpsku djecu.

Stav „Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu.“, kojim je nedvosmisleno rečeno da se buduća mješovita komisija SPC i Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj ne može baviti sudskim postupkom u kojem je raspravljana uloga Stepinca u NDH, već se mora baviti samom tom ulogom, predstavljen je kao amnestija Stepinca ili čak kao najava ukidanja presude kojom je osuđen na 16 godina zatvora.

Dakle, na temelju redukovanog sadržaja jednog pasusa u intervjuu i njegovog zlonamjernog tumačenja izvedeno je nekoliko teza koje su godinama služile za kreiranje negativne medijske slike vladike Jovana

Dakle, na temelju redukovanog sadržaja jednog pasusa u intervjuu i njegovog zlonamjernog tumačenja izvedeno je nekoliko teza koje su godinama služile za kreiranje negativne medijske slike vladike Jovana. Ove teze predstavljaju poseban omaž ljudskom beščašću ako znamo da smo u istom intervjuu, u pasusu koji slijedi onom „spornom“, mogli pročitati: „Ne mogu zatočeni Patrijarh Gavrilo i Vladika Nikolaj u okupiranoj Srbiji da se porede sa, kako je naziva otac nauke o holokaustu Raul Hilberg (Raul Hilberg), satelitom par excellence, NDH u kojoj je katolicizam bio osnova vladajuće totalitarne ideologije i u kojoj je kler uživao posebna prava i uticaj. Njihova uloga je potpuno različita.“

Teze postavljene u kampanji 2015. godine tokom proteklih pet godina širene su na temu vladičinog školovanja u Izraelu, obrazovnog profila i istraživačkih afiniteta. Činjenice da je vladika Jovan postdiplomski studij iz jevrejske kulture pohađao u Spomen ustanovi Jad Vašem i Jevrejskom univerzitetu u Jerusalimu, kao i da je odbranio magistarski rad na temu Istoriografija Holokausta u Jugoslaviji, poslužile su kao „dokaz“ da se radi o čovjeku sa „zadatkom“ da favorizuje jevrejske nauštrb srpskih žrtava.

Ova teza je korišćena koliko u napadima na vladiku Jovana toliko i u napadima na Muzej žrtava genocida i to samo zato jer je on predsjednik Upravnog odbora ove institucije. Ovdje se išlo toliko daleko da je rukovodstvo institucije koja je spisku stradalih tokom Drugog svjetskog rata na jugoslovenskom prostoru dodala više od 60.000 imena optuženo za nemar i kontinuiran namjeran nerad. Iako je Muzej objavio dvotomnu studiju Đura Zatezala Jadovno, ova institucija je optuživana za „potiskivanje istine“ o ovom kompleksu logora smrti.

Nisu Odbor za Jasenovac SAS SPC i Muzej žrtava genocida bili jedine institucije na nišanu Dušana Bastašića i grupe ljudi okupljene oko udruženja na čijem je čelu

Nisu Odbor za Jasenovac SAS SPC i Muzej žrtava genocida bili jedine institucije na nišanu Dušana Bastašića i grupe ljudi okupljene oko udruženja na čijem je čelu. Na meti napada našle su se i institucije Republike Srpske koje su 2016–17. godine organizovale obrazovni seminar pod nazivom Obrazovanje o Holokaustu, genocidima u NDH i prevenciji genocida. Organizatori su bili Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, Republički pedagoški zavod, Filozofski fakultet u Banjoj Luci i Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. Cilj ovog seminara bio je obuka nastavnika i profesora istorije i srpskog jezika u kreiranju i izvođenju nastave na ove osjetljive, identitetski izuzetno važne teme, ali i da se iz sistema obuke nastavnog kadra izbaci jedna inostrana organizacija koja je u prethodnoj godini izvodila seminare na slične teme sa ciljem da se u obrazovnom sistemu u Republici Srpskoj uvede nastava istorije po mjerilima haških presuda.

Manastir Jasenovac sa crkvom posvećenom Rođenju Svetog Jovana Preteče pripada Eparhiji pakračko-slavonskoj Srpske pravoslavne crkve

Prvi napadi na ovaj projekat su došli sa one strane sa koje su bili očekivani, od novinarke koja je istovremeno i predsjednik Helsinškog parlamenta Banja Luka, koja je problematizujući kotizacije pokušala kriminalizovati čitav projekat. Tamo gdje se ona zaustavila nakon objavljena dva teksta nastavio je gospodin Bastašić

Rezultati ovog seminara su bili veći od očekivanih. Pored ispunjenja oba postavljena cilja, nakon ovog seminara došlo je do promjene nastavnih planova i programa koji su ovim temama omogućili znatno više prostora, a na osnovu toga Republika Srpska je dobila i neuporedivo bolje udžbenike istorije. Prvi napadi na ovaj projekat su došli sa one strane sa koje su bili očekivani, od novinarke koja je istovremeno i predsjednik Helsinškog parlamenta Banja Luka, koja je problematizujući kotizacije pokušala kriminalizovati čitav projekat. Tamo gdje se ona zaustavila nakon objavljena dva teksta nastavio je gospodin Bastašić sa nekoliko, u tom momentu, svojih najbližih saradnika. Na temelju naziva seminara oblikovana je teza prema kojoj se u Republici Srpskoj priprema teren za uvođenje posebnog nastavnog predmeta obrazovanje o holokaustu kao da se ovdje radi na sistematskoj favorizaciji jevrejskih, a nauštrb srpskih žrtava genocida u NDH. Treba primijetiti da ovakvo razdvajanje srpskih i jevrejskih žrtava, pri čemu je njihova suprotstavljenost postepeno postala opšte mjesto, predstavlja hod po žici latentnog antisemitizma koji je u objavljivanju tekstova Mirjane Stojisavljević između decembra 2019. i marta 2020. godine našao svoj puni izraz.

Sa druge strane, u ovom periodu Odbor za Jasenovac SAS SPC je organizovao šest međunarodnih simposiona pod nazivom „Novomučenici: Poliperspektiva“ i u saradnji sa Muzejom žrtava genocida pokrenuo izdavačku biblioteku istorijskih izvora o stradanju srpskog naroda u NDH. Manastir Jasenovac je postao mjesto hodočašća o čijem značaju raste svijest među Srbima, a već nekoliko godina u njegovom vlasništvu se nalazi i zgrada ustaške bolnice iz perioda postojanja logora za koju je vezano svjedočanstvo o Svetom Vukašinu iz Klepaca. Mješovita komisija SPC i RKC u Hrvatskoj, u kojoj je vladika Jovan imao ključnu ulogu u kadriranju stručnjaka koji su vršili istraživanja za potrebe srpske strane, nije došla do zajedničkog stava o Stepincu, a sudeći po posljednjim informacijama papa Franjo je uvažio argumente srpske strane. Odjek ovakvog djelovanja vidimo i u saopštenju Njemačke biskupske konferencije od prije nekoliko dana.

Episkopi Srpske pravoslavne crkve i Čuvari groba gospodnjeg u Manastiru Jasenovac o prazniku Novomučenika jasenovačkih

I na kraju, da se vratimo na slučaj s početka ovog teksta. Treba li reći da su tekstovi u kojima su napadane pomenute srpske institucije i istaknuti pojedinci dijeljeni, a nerijetko i sponzorisani na društvenim mrežama, te da je kod komentatora u kontinuitetu podgrijavana atmosfera linča. Tako smo dobili komentatora kojem je potrebna tek iskrica da bi prijetio i bio spreman da bije. Kad imate ovakvu situaciju, negativnu kampanju u kojoj dominira verbalno nasilje možete pokrenuti u bilo kojem momentu pa čak i ako podijelite naučno utemeljen sadržaj, ali ako ga stavite u matricu koja je pripremana nekoliko godina. Na koncu, ako smo vidjeli kako se ovakve stvari kreiraju i kako se postiže atmosfera ključanja na društvenim mrežama, ostaje pitanje zašto se to događa.

Nakon izuzetno značajnih uspjeha Udruženja građana „Jadovno 1941“ koji su se ogledali u organizaciji prvog komemorativnog skupa na Velebitu 2010. godine u saradnji sa Srpskim narodnim vijećem iz Zagreba, zatim u organizovanju Međunarodne konferencije o Jadovnu 2011. godine u saradnji sa Institutom za savremenu istoriju iz Beograda i Akademijom nauka i umjetnosti Republike Srpske, a uz svesrdnu podršku i pomoć Odbora za Jasenovac SAS SPC, i na kraju u neočekivanom uspjehu pokretne dokumentarne izložbe „Moje Jadovno“, gospodin Dušan Bastašić je sebe vidio kao čovjeka kojem pripada funkcija kreatora svih procesa vezanih za istraživanje, obrazovanje i memorijalizaciju Genocida nad Srbima u NDH na srpskom govornom području.

Kako se radilo o pretencioznosti bez presedana, njegove aktivnosti su od strane predstavnika naučnih institucija shvaćene kao neozbiljne što je vodilo postepenom zahlađenju međusobnih odnosa, a nakon neuspjeha u direktnoj komunikaciji Bastašić se okrenuo zaobilaznim strategijama koje su ispraćene i unekoliko smanjenim apetitima. U ljeto 2014. godine gospodin Bastašić je osnovao asocijaciju srpskih udruženja koja je donijela odluku da se u Odbor za Jasenovac SAS SPC kooptira gospođa Gordana Dostanić, a u Upravni odbor Muzeja žrtava genocida gospodin Milenko Jahura. Uz gospodina Bastašića, gospođa Dostanić i gospodin Jahura činili su članstvo Upravnog odbora Sabranja. Kako je i ova odluka bila nametljiva i krajnje neozbiljna, ni Sveti arhijerejski sabor SPC ni UO Muzeja žrtava genocida je nisu uzeli u razmatranje. Zatim se gospodin Bastašić okrenuo medijima u namjeri da blaćenjem srpskih institucija podvuče važnost nevladinog sektora, pritom ukazujući na svoje udruženje kao na zamajac svih željenih procesa.

Čini se više nego očiglednim da u središtu ovakvog djelovanja stoji neostvarena ambicija nekoga ko sebe, u posljednjih nekoliko godina, smatra alfom i omegom svih procesa koji se tiču pogleda nastradanje Srba u NDH.