Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nema zemlje za muškarca
Kulturna politika

Nema zemlje za muškarca

PDF Štampa El. pošta
Maja Radonić   
četvrtak, 24. maj 2012.

Povremeno se u našim medijima, sa izvesnim pauzama, ali kontinuirano, pojavi tekst ili emisija - analiza o pravima žena u Srbiji, tj kršenju istih na svakom koraku – na poslu, u porodici, u političkom životu. Iznose se statistički podaci o manjim zaradama žena od muškaraca za iste poslove, seksualnom uznemiravanju na poslu, mobingu, nasilju u porodici, otkazima, ucenama, radu na crno, maloj zastupljenosti u političkom životu i rukovodećim mestima. Zatim se to poredi sa zemljama u regionu i članicama EU, sa konstatacijom da je situacija slična, ako ne i gora kod suseda, ali i u Italiji, Grčkoj, Rumuniji, dok se zakonska prava žena tradicionalno više poštuju u ekonomski stabilnim zemljama EU. To naravno nije nova tema, njome se profesionalno bave godinama, ako ne i decenijama mnogi borci za ljudska i manjinska prava (po nekom kriterijumu savremenog društva žene spadaju u tu grupu manjinskih, znači a priori diskriminisanih društvenih grupa kao što su nacionalne manjine, lgbt populacija, osobe sa invaliditetom itd) i njihovi zaključci o položaju žene u Srbiji danas su nesporni. Pa čemu onda ovaj uvod, nalik izveštaju neke NVO ili Vladine agencije? Šta tu nije jasno?

Prvo, upadljivo je da se o tome uglavnom priča i debatuje naširoko, požrtvovani ( i plaćeni) aktivisti se vajkaju kako njihovi predlozi ostaju bez odjeka na mestima gde se odlučuje itd. I to je uglavnom tačno, mada nekih promena ima, kao mreža sigurnih ženskih kuća na primer, ali to je tek kap u moru, ali i dokaz da nešto može da se uradi, ako su oni koji se time bave spremni da pređu sa reči na dela. Kod drugih pak sve ostaje na oceni i analizi stanja, a za svoju nespremnost da se konkretno zasuču rukavi, najkomfornije je optužiti apstraktnu administraciju i dalje udobno živeti od projekata, analiza i predloga izmena stanja, i povremeno se malo pojaviti u medijima.

Međutim, ono što se ne može pročitati ni između redova svih tih izlaganja, jer niko se time i ne bavi, jeste da skoro sve što je navedeno kao dokaz bednog i neravnopravnog položaja žena u Srbiji, na svakom mestu i na svakom koraku, potpuno primenljivo na bedan i ponižavajući položaj ogromnog broja muškaraca u Srbiji, izuzimajući mali procenat političara, tajkuna, biznismena i rukovodilaca, te retke uspešne i bogate sportiste, umetnike i naučnike. Prosečan Srbin muškog roda je možda najugroženija kategorija u današnjoj Srbiji, i dok ovo pišem svesna sam da će se pobuniti politički korektni (i dobro plaćeni) borci za ljudska i manjinska prava. Jer to je onaj stereotipni pripadnik većinskog naroda, privilegovanog pola, heteroseksualan, često patrijarhalnih nazora (makar u podsvesti), otac porodice, vojnik ako se mora, deklarativni mačo, bez promila šanse da uđe u bilo koju manjinsku, samim tim i diskriminisanu grupu, te samim tim stekne (ne daj Bože!) neku privilegiju, zaštitu ili podršku mnogobrojnih profesionalaca iz te oblasti.

Kako to? Pa lepo, ako na primer žena dobije otkaz, iz bilo kog razloga, može u eventualnom sporu sa poslodavcem da zaigra na kartu da je to zato što je žena, znači diskriminisana je, seksualno uznemiravana ili izložena mobingu zbog svog pola. Naravno da će teško nešto uraditi i dokazati, kod nas su poslodavci zaštićeni u tom slučaju kao beloglavi supovi, ali možda i uspe ako obezbedi podršku i logistiku neke NVO iz te oblasti, te vredi pokušati sa tim jedinim raspoloživim argumentom. Drugih nema, jer diplome ništa ne znače, kao ni stručnost, rezultati rada, iskustvo, bogat CV, čist dosije, a ako je rođena u Srbiji i pripadnica je većinskog naroda – to može samo da odmogne.

Šta u istom slučaju može da uradi prosečan srpski muškarac bez moćnih prijatelja ili rođaka? Ništa, i konačno ništa... Može da proba nešto po sudovima ako je dovoljno dokon i spreman da plaća ogromne takse za (ne)izvestan ishod, ni po jednom osnovu ne može da se obrati aktivistima za ljudska prava, može samo da doživi da ga hladno izbace onako znojavog i razbarušenog iz klimatizovanih kancelarija u centru grada. Prosečan Srbin, tradicionalno vaspitan, pošten po opredeljenju, bez nekih izuzetnih talenata i velikih ambicija, sa jednostavnim željama i potrebama, spreman da celog života radi i zaradi za sebe i porodicu, najveća je žrtva tranzicije na naš način, ali ne samo na naš. Slična je situacija u većini post-komunističkih zemalja, ali donekle i u zapadnim demokratijama, gde pozitivni zakoni (uglavnom opravdano) štite prvenstveno prava onih koje zakon smatra slabijim, samim tim potencijalno diskriminisanim (manjine, decu, žene, homoseksualce), ali o pravima onih koji čine većinu niko i ne razmišlja. On ovde često radi na crno, ako je i kojim čudom zaposlen, firma mu ne uplaćuje doprinose ni socijalno (kriza je, nema se, hvala Bogu te dobijaš platu, malo kasni, ali dođe, šapuće on sam sebi). U stalnom strahu od pretećeg otkaza pristaje bez pogovora, bez gesta mrštenja na prekovremeni (naravno neplaćeni) rad, radi i subotom i nedeljom i praznikom ako gazda to traži, ćutke podnosi česta verbalna šikaniranja od nadređenih, prigovore da je nesposoban, neradnik, da ima hiljade takvih koji bi to radili bolje od njega za pola plate, ali eto, drže ga tu, jer nisu neljudi da ga izbace na ulicu...

Ako je ipak dobio taj otkaz sa kojim se budio i legao svakog dana, prešao je, skoro nepovratno, u armiju nezaposlenih u Srbiji. Šta dalje biva sa njim, ne znam, ima tu hiljade mogućih scenarija, povremeno fizikalisanje na crno, pokušaji da se vrati na selo i obrađuje neko imanjce, uporno javljanje na nameštene konkurse, pokušaji nekih “kombinacija“ sa drugovima iz detinjstva, snovi o iseljenju u neku daleku zemlju gde ne treba kapital da započneš mali biznis, a klima – uvek leto, kladionica majka i maćeha, pivo uz prepodnevni program na TV i mnogo toga još. U svakom slučaju, osim u retkim slučajevima srećnih obrta, koji su u Srbiji ređi od sedmice na lotou, njegov život postaje tužno tavorenje, energija i entuzijazam se smanjuju, muško samopouzdanje koje se hrani prvenstveno socijalnom pozicijom, pa uspehom sa ženama i u porodici, lagano nestaje. Ako ima porodicu, gubi bilo kakav prirodni autoritet koji ima figura muža i oca, a ako je nema, neće je ni osnovati, jer čeka poboljšanje svog položaja, da ovi odu ili oni dođu, da uđemo u EU, da ode u Nemačku kod brata od strica, da dobije sedmicu... Od društva i države ne može da očekuje ništa – ni neku mesečnu pomoć, ni otpremninu, ni podršku aktivista, jer on je pripadnik dominantne većine u društvu, on je radno sposoban Srbin, belac, muškarac, heteroseksualac, pravoslavac, nekadašnji vojnik i samo drugi, diskriminisani po definiciji, mogu biti njegove žrtve. On nikada ne može biti u ulozi žrtve, jer on je reprezentativni predstavnik naroda koji je u stranim, ali i dobrom delu domaćih medija, prikazan kao jedini narod koji za sobom ostavlja žrtve.

I povrh svega navedenog, ovih dana se naoko nepovezano, ali ipak sinhronizovano, pojavljuju tekstovi i emisije u kojima se naširoko raspravlja i analizira navodna lenjost naših ljudi, prvenstveno radno sposobnih muškaraca, osuđuju se armije ''neradnika'' koje viđamo u radno vreme po ulicama i kafićima, debatuje se o drskosti istih kada odbijaju da rade 50 do 60 sati nedeljno za mesečnu nadoknadu od 150 evra, ili volontiraju u raznim perspektivnim organizacijama koje će ih, jel'te, zaposliti jednog lepog dana ako se pokažu i dokažu (čitaj: istrpe svako moguće šikaniranje i dril, budu dostupni šefovima i šefićima 24/7, finansiraju sami, tj. od roditeljskih penzija ili platica svoj prevoz i hranu u toku neodređenog radnog vremena i shvate u međuvremenu da tu nikada neće dobiti ni honorar, a kamoli posao). Dubokoumni analitičari ponavljaju po ko zna koji put žalopojke o famoznom mentalitetu nasleđenom iz socijalizma (niko ne može tako malo da me plati koliko ja mogu malo da radim je jedan od krunskih ''argumenata''), a mi smo u kapitalizmu (sic!), tu važe drugačija pravila, prosvećuju neumorni stručnjaci neupućene i zaostale Srbe, koji su uz sve to nasledili i orijentalnu opuštenost...Niko od njih nije ni pokušao da objasni vrlo jednostavnu i nepobitnu činjenicu da su naši ljudi koji rade u inostranstvu vredni, uspešni u svom domenu i visoko cenjeni radnici, kod tih istih zahtevnih kapitalističkih poslodavaca. Izgleda da im se ne uklapa u sliku koju pokušavaju da stvore.

Sve u svemu, nije lako našim moćnicima sa takvim lenjivcima i neradnicima, dođe mi da ih tako namučene i vredne utešim, samo ne znam kako? Kako ubediti ovaj tvrdoglavi narod da je normalno i nužno raditi kao rob za platu koja pokriva troškove prevoza do radnog mesta i jednu do dve kifle i jogurt, boriti se kao lav da se ta privilegija ne izgubi, gledati sa zahvalnošću kako bogati svakim danom postaju sve bogatiji i nedodirljivi i nadati se, naravno, kako će se sve to promeniti na bolje i jednog lepog dana će se probuditi nasmejani, zdravi i siti, a od plate će moći da kupe deci i patike, i to ne kineske, nego sa Zapada! Zato mediji kao i uvek moraju da odigraju presudnu ulogu, prosvetle lenje i razmažene Srbe, vesele voditeljke treba da im objasne kako je važno stvoriti sebi šansu, zasukati rukave, boriti se, eto kako su one uspele, a nije bilo lako, još su i diskriminisane kao žene, verujte, pregazile su i Bunu i Bunicu, verujemo...

Pitam se samo šta stoji iza ove kampanje koja u postizborno doba kreće naoko slučajno po medijima, ali bojim se da će sada posle obećanih 200 000 radnih mesta u kampanji, slediti objašnjenje kako zapravo svako treba da stvori sam svoju šansu, kako je teško vreme, kako je borba za svaki cent i u bogatim društvima, kako samo onaj ko vredno radi može i da živi, a ostali... za početak da se sklone sa ulica i iz kafića, da ne bodu oči vrednom svetu, a posle u samoći da razmisle o svojoj arhetipskoj krivici i daju se u najam prvom gospodaru ako se smiluje da ih uposli, a ako budu imali sreće i plati ih jednog dana.

Ispada tako da se niko ne bavi problemima obespravljenih muškaraca u Srbiji, osim cikutavih voditeljki po raznim TV emisijama koje nedeljama i godinama dovode u studio, citiram: jake, uspešne, lepe žene , koje elaboriraju sa saosećajnom voditeljkom zašto su tako divne, a same (pardon singl, lepše zvuči , a liči na junakinje serije ''Seks i grad'') i uvek sve solomonski mudro zaključe „muškarci se plaše jakih žena“. Onda sve zajedno malo uzdahnu, pljucnu još malo na Balkan, mentalitet, Srbiju, patrijarhalnost, tradiciju i naravno muškarce ovdašnje, do sledeće emisije i sledeće prilike da iskažu svoju jedinstvenost i neponovljivost. Mlade žene i devojke koje su najčešća publika u studiju i ispred ekrana, slušaju ove „mudrosti“ sa izvesnom pobožnom pažnjom, jer dolaze od njihovih uzora, navodno uspešnih, jakih, lepih žena (a ovo poslednje je tek diskutabilno) i usvajaju ovu mantru kao konačnu istinu.

Tako se i jedino preostalo eventualno utočište i podrška prosečnog muškarca, žena-saputnica pretvara pod medijskom indoktrinacijom u najžešćeg kritičara dotičnog, zbog njegove navodne nesposobnosti, lenjosti, nesnalažljivosti i famozne zavisti i straha od ženskog uspeha... Šta mu onda preostaje? Samo majka eventualno, jer otac penzioner stalno ponavlja kako ništa nije imao kad se oženio (samo čuvene dve viljuške), pa je sve stekao svojim radom, i stan i kola, i vikendicu koju je sin prodao kada je dao pare Dafini, a on, šta je stvorio? Razmazila ga majka, eto...

I odakle onda licemerno kukanje zbog bele kuge, broja razvoda u porastu (ako do braka nekim čudom i dođe), dece koja spavaju danju i lutaju noću i ne poštuju gotovo nikoga, a obrazuju ih prosvećene voditeljke, trač rubrike i rijaliti programi? Ko će zameniti figuru muža i oca u Srbiji, ne zna se, ali mnogi pretendenti na zvanje oca nacije su se utrkivali obećavajući kule i gradove svojim vernim podanicima, te kad ih slušate, ispada da se može sasvim lepo živeti bez tog klasičnog muškarca, oca porodice, samo neka je nama njih koji će nas odvesti jednog dana u Neverlend zvani EU, tu čarobnu zemlju opšteg blagostanja i jednakih šansi za sve. Pitam se samo šta ćemo mi tamo sa tim viškom naših muškaraca?

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner