Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > „Navučeni“ na promene - preimenovanje ulica na Balkanu
Kulturna politika

„Navučeni“ na promene - preimenovanje ulica na Balkanu

PDF Štampa El. pošta
Marijus Kozmeanu   
ponedeljak, 02. novembar 2009.
Bitka oko preimenovanja ulica u Istočnoj Evropi posle propasti komunizma odražava njihovu važnost kao simbola identiteta, istorije i moći.

Šta je u imenu? Više nego što biste pomislili, naročito kada se radi o ulicama, i zbog toga analiza njihovih naziva toliko otkriva.

Dok su u istočnom Berlinu i 20 godina nakon pada Berlinskog zida mnogi ulični nazivi ostali nepromenjeni, kao spomenici pedesetogodišnjem komunizmu, većina balkanskih država požurila je da se otarasi ovih očiglednih pokazatelja njihovog socijalističkog nasleđa.

U Bukureštu, gde ste jednom mogli da marširate Bulevarom pobede ili socijalizma, sada možete da prošetate Bulevarom jedinstva.

U Srbiji, međutim, stvari su opet stigle na početak. Postoje pozivi da se ulice, koje su preimenovane u 1940-im i nazvane po sovjetskim oslobodiocima, a kojima su devedesetih vraćeni nazivi koje su imale pre revolucije, ponovo preimenuju kako bi se obnovila uspomena na Lenjina, Crvenu armiju i sovjetske vojskovođe.

Albanija, zemlja koja je, možda više od bilo koje druge balkanske zemlje propatila pod komunističkim jarmom, nema ovakvih problema; većina ulica u Tirani nikada nije ni dobila imena.

Kontrol, alter, dilit

Postojanje ulice nije ograničeno na prostu tablu koja nosi njeno ime, ili na grafički prikaz kojim je predstavljena od strane DŽi-Pi-Es sistema. „Ulični nazivi“, kaže Julijan Puju, grafički dizajner iz Bukurešta „imaju gotovo istu funkciju kao i brendiranje: oni pričaju priču o tom mestu, gradu ili državi.“

Istraživanje nekih 20.000 uličnih naziva u zemljama Balkana i Nemačkoj govori nam mnogo o osobinama njihovih ljudi i o njihovoj istoriji.

 

Tirana i Bukurešt više su „mačo“ od drugih na Balkanu. Rumuni imaju sklonost ka snažnim religijskim i vojnim vođama, i mnoge ulice glavnog grada nazvane su po ključnim ličnostima pravoslavne crkve i vojske, iako Rumuni imaju i nežniju stranu, jer je skoro petina uličnih naziva posvećena svetu prirode.

Od onih ulica koje uopšte imaju imena, u Tirani je nekih 77% posvećeno važnim nacionalnim ličnostima ili istorijskim događajima. Čini se da su građani Sofije posvećeni kulturi i obrazovanju, pošto je 42% uličnih naziva u vezi sa ličnostima iz sveta umetnosti, a još 16% imena ulica u vezi je sa naukom.

Ne iznenađuje, imajući u vidu prošlost zemlje, da ulice Beograda vrve od nacionalnog identiteta. Skoro 10% uličnih naziva u Beogradu posvećeno je slavnoj prošlosti, a više od 70% sećanju na ključne ličnosti iz nacionalne istorije.

Širom Balkana, politički režimi koji su se smenjivali tražili su lak i jeftin način da nametnu svoju ideologiju i vrednosti javnim prostorima, i oduzmu legitimitet prethodnim režimima, preimenovanjem ulica, trgova i bulevara.

Još od vremena habzburškog vladara Franca Jozefa, preko vremena Hitlera, Musolinija i Tita, do demokratskijih vlada nakon 1989, priča je bila manje više ista: poništi prošlost. Kao da je kombinacija sa tastature “Ctrl+Alt+Delete” primenjena na kolektivnu memoriju.

Vlasti koje su u Norveškoj ulicu šeretski nazvale „Ulica srećnog nasilja“ ili ukrstile „Klintonovu ulicu“ sa „Ulicom vernosti“ u SAD, ili u Rumuniji nazvale ulicu u kojoj je fabrika sladoleda „Ulicom sunca“, verovatno su htele da izazovu osmehe. Ali, na Balkanu, imenovanje ulica nije uvek bila stvar za smejanje.

Jedna ulica – mnogo naziva

Kao rezultat stalnih promena naziva, različite generacije stanovnika određenih ulica koriste različite nazive, u zavisnosti od imena koje je ulica nosila u vreme njihovog odrastanja ili useljavanja.

Haris Zaimović, upravnik Nacionalnog arhiva u Sarajevu, zna koliko ovo može da zbunjuje. „Za istu ulicu, moja baka je koristila naziv iz perioda između dva rata, moji roditelji koristili su komunističko ime a ja koristim ime koje je dobila nakon 1991.“ objašnjava Zaimović.

Izuzetak od ovog ciklusa promena u Bosni i Hercegovini jeste prestonički glavni bulevar, „Maršala Tita“. Ova ulica zadržala je svoj naziv posle pada komunizma, kao testament naklonosti koju mnogi Bosanci još uvek gaje prema bivšem jugoslovenskom vođi.

Mnoge druge ulice u bosanskom glavnom gradu promenile su nazive nakon dobijanja nezavisnosti, i najčešće odražavaju uspon bošnjačko/muslimanske zajednice u gradu nakon rata 1992-1995.

Druge ulice posvećene su domaćim i stranim herojima rata. Jedan od primera je i ulica Kurta Šorka, nazvana po Amerikancu šefu predstavništva Rojtersa koji se proslavio svojim medijskim pokrivanjem opsade Sarajeva.

Šork je naročito poznat po svojoj reportaži o Admiri Ismić i Bošku Brkiću, Bošnjakinji i Srbinu koji su stradali od snajpera dok su 1993. bežali iz opkoljenog grada. Ova priča stigla je u sve svetske glavne vesti kao simbol ljubavi koja prevazilazi etničke podele.

 

„Ljudi nastavljaju da gledaju jedni na druge kroz prizmu svog nacionalnog i religijskog identiteta“ smatra četrdesetogodišnji Denis Tanović, dobitnik Oskara i lider organizacije „Naša stranka“. Mi volimo Italijane, Francuze i Amerikance, ali mrzimo svoje bliske susede. To je velika promena koja je obeležila Sarajevo u poslednjih 20 godina.

Povratak u „zlatno doba“

U Bosni i Hercegovini, politika promene naziva ne odražava samo pad komunističkog sistema. Ona odražava i rat koji je usledio i činjeničnu tripartitnu podeljenost zemlje na bošnjačko/muslimansku, srpsku i hrvatsku sferu.

U Rumuniji i Bugarskoj, proces preimenovanja bio je jednostavniji. Politika promene uličnih naziva bila je bazirana na dva principa: ukloniti imena koja veličaju diskreditovani komunistički režim i obnoviti takozvano „zlatno doba“ između dva rata.

A kada je dolazilo do sporova, to je uglavnom bilo povodom pokušaja da se ulice nazovu po navodnim simpatizerima nacista ili da se zadrže nazivi po ličnostima koje su bile deo, ili koje su hvalile komunistički režim.

Neke od najvećih rasprava povodom uličnih naziva ticale su se istorijskih događaja koji su u glavama ljudi poprimili zbrkan smisao. Jedan od takvih slučajeve jeste ulica „7. novembra“ u Sofiji, čije ime mnogi ljudi povezuju sa ruskom Oktobarskom revolucijom iz 1917. Zapravo, ova ulica posvećena je datumu iz bugarske istorije.

Druga čarka desila se povodom inicijative da se ulica u Sofiji nazove po Borisu Filovu, istoričaru umetnosti i arheologu koji je postao ministar u bugarskoj vladi tokom Drugog svetskog rata i koji je bio prijatelj kralja Borisa. Filov je postao predmet žustre debate u Bugarskoj kada je Akademija nauka predložila da se ulica u Sofiji nazove po njemu. Ovaj plan je naišao na negodovanje nekih istoričara i jevrejske zajednice, i odbačen je zbog tvrdnje da je Filov bio simpatizer fašista.

Slična je i priča o Maršalu Jonu Antoneskuu, kontroverznom rumunskom diktatoru iz perioda Drugog svetskog rata, pod čijom vladavinom je deportovano i ubijeno na desetine hiljada Jevreja i Roma. Posle 1990., mnoge ulice nazvane su po ovom čoveku, koji je u očima mnogih Rumuna ostao nacionalni heroj.

Ove ulice morale su biti preimenovane 2003., kada je javno iskazivanje podrške Antoneskuu stavljeno van zakona, nakon što je zvanična komisija potvrdila njegovu umešanost u Holokaust.

Rumuniji još uvek ima probleme po pitanju prošlosti koje mora da reši, i koji nastavljaju da proizvode kontroverze koje se prenose na nazive ulica. Još uvek u Bukureštu postoji na primer ulica nazvana „Jeremija Popesku“, iako je bivši komandant snaga ministarstva unutrašnjih poslova bio umešan u unutrašnju deportaciju nekih 40.000 navodnih protivnika komunističkog režima u 1950-im.

Tito nestaje

Iako je i Beograd glavni grad bivše komunističke zemlje, priča o preimenovanju njegovih ulica razlikuje se od one o Bukureštu ili Sofiji. To je iz razloga što je srpska tranzicija iz komunizma bila sve samo ne direktna – nju je odlagala i komplikovala vladavina Slobodana Miloševića duža od jedne decenije.

Zbog toga je problem uličnih naziva u Beogradu složeniji nego u mnogim susednim zemljama pa je, kako je pisac Momo Kapor duhovito primetio, potrebno manje vremena sagraditi novu ulicu u Beogradu nego složiti se po pitanju imena.

 

Jedno od prvobitnih predloženih rešenja u Srbiji bilo je da se ulicama vrate nazivi koje su imale pre Drugog svetskog rata. Za razliku od Sarajeva, Beograd je odbio da zadrži uspomenu na bivšeg predsednika Tita u imenima svojih ulica i trgova. Kada je Jugoslavija počela da se raspada, počelo se i sa uklanjanjem Titovog imena. Glavna ulica u Beogradu, koja je nekada nosila ime po Titu, sada je dobila novo, srpsko nacionalističko ime „Ulica srpskih vladara“.

„To je bila prva ulica kojoj je promenjeno ime još 1992.“, priseća se Vladimir Dulovič, istoričar i autor studije o preimenovanju beogradskih ulica tokom poslednjeg veka i po. „Sada Tito nema nijednu ulicu nazvanu po njemu u centru Beograda, mada jedna još postoji u predgrađu,“ dodaje on.

Kasnije komisije bile su sklonije davanju imena ulicama po poznatim ličnostima iz međuratnog perioda. Ipak, zahvaljujući ironičnom obrtu, danas se mnogo diskutuje o predlogu ruskog ambasadora da se ulicama ponovo vrate nazivi koji su veličali sovjetske oslobodioce grada.

„Mi Balkanci patimo od bolesti, od opsesije promenom“ kaže Jovan Ćirilov, dramaturg i bivši predsednik prve komisije za promenu naziva ulica iz 1991.

Kraj opsesije?

Balkanske države nisu jedine koje se hvataju u koštac sa problemom pokušaja usklađivanja političkih promena sa korišćenjem javnih prostora. Nemačka je nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Federalne Republike i komunističke Nemačke Demokratske Republike (GDR) upala u slične probleme.

Razdvojene skoro pola veka i razvijajući se u suprotstavljenim ideološkim sistemima, dve Nemačke i dva Berlina na svojim ulicama nosili su tragove ideološke podele.

U junu 1991, nemački federalni parlament Bundestag je izglasao da se prestonica iz Bona vrati natrag u Berlin. Povratak u ujedinjeni Berlin izazvao je bitku za simboličku kontrolu nad javnim prostorima grada.

Osnovni zahtev bio je da se zamene ulični nazivi koji su dati od strane bivših vlasti DR Nemačke. Posle perioda javne rasprave, lokalne vlasti predale su ovaj zadatak nezavisnoj komisiji u septembru 1993.

Šest meseci kasnije, komisija je donela set preporuka koje su vođene principom „da druga nemačka demokratija“ – ona koja je sada na snazi – „nema razloga da odaje poštu političarima koji su aktivno doprineli uništenju prve nemačke demokratije“.

To je značilo da se ulicama ne mogu dati ili vratiti imena nacista, koji su napali i srušili Vajmarsku republiku u periodu pre Drugog svetskog rata. A tolerancije neće biti ni za one koji su se „protivili režimu Nacional socijalista posle 1933. samo da bi ga zamenili drugim totalitarnim režimom, komunističkim,“ kako je Brajan Lad napisao u svojoj knjizi „Duhovi Berlina“

Jedan od najkontroverznijih slučajeva u Berlinu ticao se imena socijaliste i feministkinje Klare Cetkin, koja je umrla 1933. u Moskvi, odmah nakon preuzimanja vlasti od strane nacista. Od momenta kada se priključila Komunističkoj partiji Nemačke 1919, ona je posmatrana kao neprijatelj demokratske Vajmarske Republike.

Samim tim, komisija je presudila da bi ulici Klare Cetkin trebalo vratiti stari naziv Dorotejenštrase, u znak sećanja na drugu ženu pruskog vladara koji je ovu oblast dobio kao svadbeni poklon.

Kada je komisija izjavila da ulica koja vodi od istočnog Berlina do nemačkog parlamenta, Rajhstaga, ne može biti nazvana po protivniku parlamentarne demokratije, levičarske i feminističke grupe su protestovale.

Dve dekade nakon 1989, nazivi ulica na Balkanu i u bivšoj DR Nemačkoj izazivaju manje kontroverzi nego ranije, što je pokazatelj opadanja značaja ideoloških podela u Evropi.

Bezimene ulice

Jedna balkanska prestonica uspela je da izbegne većinu ovih problema. Glavni grad Albanije, Tirana, ima mnogo ulica koje nemaju nazive niti su ih ikada imale.

Kada ljudi žele da pronađu neku adresu ili da nekoga upute, suočavaju se sa teškoćama. Obično su prinuđeni da pronađu drugačiji način za određivanje lokacije, koristeći se važnijim objektima, poput ministarstava, škola ili statua.

Arta Kazazi, šef razvojnog odeljenja u Albanskoj poštanskoj službi kaže – sa dozom razumevanja za izgubljene turiste – da će „sve doći u normalu za godinu ili godinu i po“.

U međuvremenu, oni koji dostavljaju poštu moraju da se snalaze sa skicom grada odštampanom na dva papira dimenzija A4 spojena selotejpom, na kojima su označene sve važne zgrade i građevine koje mogu poslužiti kao orijentiri.

Nizak i sa umornim, izboranim licem, Aslan je iskusni poštar. Dok utovaruje pakete u svoj kombi, kaže: „Ukoliko ne nađemo primaoca posle pažljive potrage, vraćamo pismo ili paket u poštu, i nakon tri dana čekanja, vraćamo ga pošiljaocu“.

Fenomen bezimenih ulica u Tirani nema ničeg zajedničkog sa sukobima oko albanskog komunističkog nasleđa. On je posledica činjenice da su nakon pada komunističkog režima, ogromne mase ljudi napustile sela i izazvale urbanistički haos i građevinski bum. Veći deo ove gradnje bio je nedozvoljen i ostao je nelegalizovan.

Kada moraju da odgovore na hitan poziv, vozači ambulantnih kola suočavaju se sa istim izazovima kao i oni koji dostavljaju poštu. „Ukoliko ne pronađem adresu, pokušavam da iznađem rešenje tako što se sa pacijentom nađem na mestu koje oboje znamo“, kaže Astrit.

„Ukoliko pacijent ne može da dođe na određeno mesto, to je život! Ali niko do sada nije umro“.

Prevela Jovana Papan

(Članak preuzet iz magazina „Balkan Insajt“ http://www.balkaninsight.com/en/main/analysis/23293/ )