Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Može li Univerzitet u Mitrovici preživeti briselsko samoubistvo Srbije na Kosovu i Metohiji?
Kulturna politika

Može li Univerzitet u Mitrovici preživeti briselsko samoubistvo Srbije na Kosovu i Metohiji?

PDF Štampa El. pošta
Dušan Aksentijević   
utorak, 04. jun 2013.

Burna je i tegobna sudbina Univerziteta u Prištini nastalog početkom šezdesetih godina prošlog veka sa prvim fakultetima koje je na prostorima Kosova i Metohije osnovala Republika Srbija. Od osnivanja prvih fakulteta pre više od pola veka, sve do današnjih dana, Univerzitet u Prištini delio je noviju sudbinu naše države i srpskog naroda na prostorima Kosova i Metohije.

Nakon političkih i ustavnih promena 1971. godine, kojima je Srbija ustavno-pravno obogaljena, Univerzitet u Prištini je naglo i brutalno albanizovan i pretvoren u jezgro albanskog secesističkog pokreta. Uzalud su studenti i jedan broj profesora sa nastave na srpskom jeziku ukazivali na bujanje albanskog secesionizma na Univerzitetu i sistematsko potiskivanje svega što je srpsko na njemu.

Epilog te borbe za ravnopravnost srpske i albanske nastave i položaja srpskih i albanskih studenata, bio je krivično i ideološko sankcionisanje istaknutih vođa tog bunta, njihovo proglašavanje ''srpskim nacionalistima'' i marginalizovanje srpske nastave, koja je sve više, postajala samo dekor albanizovanog univerziteta.

Univerzitet u Prištini postao je stožer albanskog secesionističkog pokreta u Brozovoj i post-Brozovoj Jugoslaviji; neka vrsta logističke baze u kojoj su organizovane brojne i najznačajnije aktivnosti na ostvarivanju ključnog cilja – secesije Kosova i Metohije.

Prepoznajući simbolički i suštinski značaj Univerziteta za ''albansku nacionalnu stvar'', politički prvaci kosovskometohijskih Albanaca, svestrano i sistematski su radili na podizanju univerzitetskog kadra i omasovljavanju studentske populacije, pružajući mu obilatu budžetsku podršku kao i ''politički kišobran'', utočište za nesmetano razarajuće delovanje po srpske nacionalne interese na Kosovu i Metohiji.

Privremene i prinudne državne mere, uvedene 1990. godine, dale su rezultata u pogledu vaspostavljanja nastave na srpskom jeziku, ali nisu imale pravi odgovor na opšti bojkot nastavnika, saradnika i studenata albanske nacionalnosti. Naprotiv, albanski secesionistički pokret, koji je tada već u značajnoj meri internacionalizovao ''pitanje Kosova'', veoma vešto je iskoristio državne mere na Univerzitetu, dodatno homogenizujući, albansku univerzitetsku zajednicu, koju je ''preselio'' u privatne kuće na periferiji Prištine, prikazujući tako kreiranu stvarnost dodatnim dokazom o ''obrazovnom aparthejdu'' Miloševićevog režima.

Ondašnji režim, bez suštinskog demokratskog legitimiteta, nemajući državotvornu viziju u rešavanju albanskog pitanja na Kosovu i Metohiji, nije izdržao pritisak međunarodnih sponzora albanskog secesionističkog pokreta, i neposredno pred početak NATO agresije na SRJ, putem poznatog ''sporazuma 3+3'', praktično je legalizovao albanski separatistički univerzitet pod krovovima zvaničnog (državnog) Univerziteta u Prištini. Rat je ipak onemogućio potpuno sprovođenje ovog pogubnog sporazuma koji je, i bukvalno, pokazao da se na pitanju univerziteta ''lomi'' suštinsko, državno pitanje na Kosovu i Metohiji.

Tokom juna i jula meseca 1999. godine, Univerzitet u Prištini doživeo sudbinu svih državnih i javnih institucija Republike Srbije u Prištini. Njegovi nastavnici, saradnici, zaposleni i studenti, prognani su sa Kosova i Metohije a mnogi su i stradali od ruku albanskih terorista. Rasuti kojekude po centralnoj Srbiji, fakulteti Univerziteta u Prištini sabrali su se 2002. godine na severu Kosova i Metohije, sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj se, većina od ukupno dest fakulteta ovog univerziteta nalazi i danas. Univerzitet u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici deluje u izuzetno otežanim okolnostima, često bez elementarnih usluga (struje, grejanja, vode), kao ''podstanar'' u nenamenskim, čak i podrumskim i montažnim objektima, uz minimalne prostorne i tehničke uslove, visoke bezbednosne rizike po studente i zaposlene.

Još su sveža sećanja sa koliko su upornosti, požrtvovanja i dovijanja, u uslovima nasilnog zaposedanja ''administrativnih prelaza'' na severu Kosova i Metohije jedinica NATO-pakta radi pružanja logistike specijalnoj policiji albanskih secesionista, po ciči zimi, snegu i ledu, studenti i nastavnici Univerziteta uspevali da u tim neverovatnim okolnostima, održe redovnost svih nastavnih aktivnosti, dolazeći i prolazeći šumskim stazama i bogazama kroz prevoje Kopaonika i Rogozne...

Pa ipak, Univerzitet u Prištini uspeo je da se održi i očuva, da sačuva, pa čak i ojača nastavni kadar, da zadrži studentsku zajednicu na okupu, koja danas broji oko 10 000 studenata, da bude stožer srpske mladosti i budućnosti ne samo na severu Kosova i Metohije. Teško da bi u takvim okolnostima uspevao da preživi i mnogo jači i organizovaniji univerzitetski organizam u Srbiji; gotovo iracionalna vera i borba, osećanje da se na Univerzitetu u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, uči i živi ono što se ne može učiti i živeti ni na jednom drugom univerzitetu u Srbiji, održali su ga do današnjih dana.

To osećanje i vera da se učenjem, radom i življenjem na ovom univerzitetu, uči kako se voli i brani otadžbina, ovih dana zamenila je briga i uznemirenost. Senke egzodusa kao da se opet zloslutno nadvijaju u ovo vreme nasilnog ''implementiranja'' briselske sramote. Srpskom univerzitetu tim sramnim dokumentom namenjena je sudbina svih srpskih institucija na tlu Kosova i Metohije čiji je osnivač Republika Srbija – tzv. mirna reintegracija, odnosno utapanje u ''pravni poredak'' tzv. republike kosovo.

Ministar prosvete Žarko Obradović nedavno je u poseti Univerzitetu u Kosovskoj Mitrovici izjavio, između ostalog, da: ''ne treba da otvaramo pitanja koja ne otvaraju u Evropi i da mi postavljamo pitanje sudbine Univerziteta koje ne postavljaju drugi. Ako to pitanje dođe na dnevni red, onda ćemo zajedno tražiti rešenja i videti šta je za nas prihvatljivo i moguće i šta je evropska i svetska praksa po tom pitanju”.

Da li je moguće da ministar misli da iko normalan može da (mu) veruje da ''pitanje Univerziteta nije postavljeno na dnevni red'' iako je u Briselu postavljeno pitanje države Srbije i SVIH njenih institucija na Kosovu i Metohiji? Čak i kada bi mu neki lakomisleno poverovali, mogli bi već sada da naslute kako bi to junačni dvojac Vučić-Dačić, ''kad dođe vreme'', našao ''prihvatljiva rešenja u skladu sa evropskom i svetskom praksom''. Jednako onako kako su onomad, u skladu sa evropskim i svetskim diktatom, predali i poslednji ostatak srpske države na Kosovu i Metohiji, u ruke albanskim kosovsko-metohijskim secesionistima, a preostali srpski narod prepustili teroru ''institucija'' samozvane ''republike Kosovo''.

Uzgred, za albanske secesionističke vlasti, svi Srbi sa severa Kosova i Metohije, svi studenti i svi zaposleni na Univerzitetu su podložni krivičnom progonu, ako ništa drugo, a ono zbog ''ilegalnog prelaza državne granice Kosova'', kroz prevoje Rogozne, Kopaonika i znane i neznane staze i bogaze.

Ono što aktuelne vlasti Srbije, u sluganskom slepilu za ''datumom'', nisu želele da shvate – da je Univerzitet paradigma države na Kosovu i Metohiji, secesionističke albanske vlasti u Prištini nikada nisu ni zaboravljale. U naumu da ovu ključnu državnu i nacionalnu instituciju Srbije stave pod svoju ''upravu'' i ponovo joj namene sudbinu tihog nestajanja, pomogle su mu niko drugi do vlasti Republike Srbije.

Srpska javnost uopšte, pa time i akademska, sem časnih izuzetaka, nije ispoljila značajniju solidarnost sa, bez presedana, prognanim univerzitetskim institucijama i njegovom akademskom zajednicom iz Prištine 1999. godine, niti to čini i sada, kada je izvestan još gori epilog – njihovo nestajanje. Slika je to i prilika generalnog odnosa našeg društva, preumljenog zavisnim i ''nezavisnim medijima'', prema nacionalnom pitanju uopšte i naročito prema problemima Srba na Kosovu i Metohiji.

Sramnom briselskom činu prethodilo je višegodišnje pripremanje javnosti Srbije, koja je ubeđivana da na Kosovu i Metohiji i nema čestitih Srba, da su svi oni ili kriminalci ili parazitski zombiji, da tamo i nema institucija Republike Srbije, da su one virtuelne, a da su jedino realni balvani...

Posle svega, da li je sva borba i žrtva bila uzaludna i da li se vredi i dalje boriti? Svaki čestiti razlog vredan je borbe. Makar se on sveo na to na koju ćemo se stranu istorije upisati. Sa uverenjem da će iz tog zrna otpora isklijati pobeda, ovih dana, grupa nastavnika i saradnika na Univerzitetu u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, osnovala je Odbor za odbranu i opstanak Univerziteta u pravnom i obrazovnom sistemu Republike Srbije. Njih i Srbe, koji svojim sudbinama i zubima drže to malo Srbije što je još preostalo na Kosovu i Metohiji, ne ostavljajmo same, jer, oni su jedina zaloga duhovnog zdravlja čitave nacije.