Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ministar i crna dama
Kulturna politika

Ministar i crna dama

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 30. januar 2009.

Uz nekoliko drugih nagrada za 2008. godinu, protekle nedelje je uručena i "nagrada za borbu protiv diskriminacije". Tu nagradu dodeljuje tzv. Koalicija za borbu protiv diskriminacije. Nju čine deset NVO: Gej Strejt Alijansa, Labris – organizacija za lezbejska prava, Gayten LGBT, Inicijativa za inkluziju Veliki Mali, Udruženje studenata sa hendikepom, Antitrafiking centar, Švedski helsinški odbor za ljudska prava, Centar za unapređenje pravnih studija, Inicijativa mladih za ljudska prava i CHRIS – Mreža odbora za ljudska prava u Srbiji.

Ova nagrada bi bila još jedna od mnogobrojnih koju jedna NVO dodeljuje drugoj, da u njenoj dodeli nije učestvovao i sam ministar za ljudska i manjinska prava, Svetozar Čiplić. Ministar je ne samo održao lep i pohvalni govor. Upravo iz Čiplićevih ruku nagrađeni su dobili trofej, "drvenu čigru, koja simboliše veselost, živost i energiju"1. Tako je Čiplić, u ime države Srbije, blagoslavio nagradu i nagrađene.

Prvi blagosloveni, "u kategoriji medija i medijskih zaposlenika", bio je naš stari poznanik Dinko Gruhonjić. Za Dinka smo već videli da se u 2008. godini izuzetno istakao hvaleći stranim novinarima Srbiju: "Teško je verovati da može da postoji takva koncentracija zla na tako malom prostoru"2. Takođe je Dinko osnovao i sajt www.autonomija.info, sa ciljem da objasni naivnim građanima severno od Save i Dunava, da im glavno zlo dolazi od Srbije i da Vojvodina što pre treba da postane, ako ne nezavisna, onda barem (kon)federalna republika3.

 


Ali, treći i najvažnija zasluga Gruhonjića, u 2008. godini, bila je što je hrabri Dinko bio "žrtva policijske represije". Njega je, naime, 11. aprila, privela novosadskih policija. To je izazvalo buru protesta "proevropske Srbije". Desetak NVO je u zajedničkom saopštenju upozorilo da je "privođenje istaknutog borca za slobodu medija jasan znak da su vlasti u Srbiji nervozne i zbog toga koriste represivni aparat i krše osnovna ljudska prava"4. Predsednica NUNS-a, Nadežda Gaće izjavila je da je "sramno da se na dan kada se obeležava deveta godišnjica nerazrešenog ubistva Slavka Ćuruvije, drugi novinar privodi u policiju dok obavlja posao"5. Najmoćniji čovek Vojvodine, Bojan Pajtić takođe je bio skandalizovan, ocenivši da ga "ceo slučaj podseća na najstrašnija vremena devedesetih, kada je režim surovo gušio slobodu medija i slobodu javnih ličnosti koje su se otvoreno zauzimale za demokratsku i proevropsku Srbiju"6. Svoj protest je izrazila i Medijska organizacija jugoistočne Evrope (SEEMO) iz Beča.

Ali, kako je to Gruhonjić pao kao žrtva surove policijske represije? Toga dana, 11. aprila, novosadski "Otpor" je na glavnom gradskom trgu bio upriličio još jedan "antinacionalistički" i "proevropski" performans (u to vreme je trajala kampanja za parlamentarne izbore). Među malobrojnom publikom bio je i hrabri Gruhonjić. Onda su, kako opisuje i sam Dinko, naišla dvojica pozornika i od organizatora zatražila prijavu skupa. Pokraj policajaca se odmah nacrtao Gruhonjić, koji je očigledno nešto dobacio. Zato su ga policajci zamolili da se skloni. Gruhonjić je to odbio i nastavio sa provociranjem. Onda su mu policajci zatražili ličnu kartu. Hrabri Gruhonjić je bio čvrst kao stena i nije želeo da se legitimiše. Onda su policajci pozvali patrolu i Gruhonjić je odveden u stanicu radi utvrđivanja identiteta. Čim je utvrđeno ko je, a za to je trebalo petnaestak minuta, pušten je iz stanice.

Dakle, sva "represija" države Srbije nad "istaknutim borcem za slobodu medija" bila je u tome što je Dinko provocirao policijsku patrolu i odbio da se legitimiše7. Da je Gruhonjić pozornicima pokazao makar novinarsku legitimaciju, moglo bi se reći da su ona dvojica policajaca imali nešto protiv novinara. Ali, Gruhonjić se ponašao provokativno, odbivši da pokaže bilo kakvu ispravu. Šta su drugo mogli da urade policajci? Da li je to neko novo ljudsko pravo – ne pomeriti se kada to od vas zatraži policija i ne identifikovati se policajcu koji je na dužnosti? To najnovije ljudsko pravo mora da se široko primenjuje u SAD ili u Nemačkoj, samo što mi, zaostali Srbi to još nismo čuli. Sigurno je baš tamo hrabri Gruhonjić naučio da policajcima govori "ne", svaki put kada ga lepo zamole da se udalji ili da pokaže svoja dokumenta. Sigurno su mu se tamo policajci, nakon takvog njegovog junačkog čina "građanskog otpora", klanjali do zemlje i po sto puta ponavljali: "Izvinite, Vaša svetlosti što smo Vas diskriminisali, oprostite na ovom represivnom činu, neće se ponoviti!".

I tako je hrabri Dinko, ta junačka žrtva srpske policije i diskriminacije, sada, kao utehu za pretrpljeni bol, dobio "nagradu za borbu protiv diskriminacije". Tu nagradu je dobio iz ruku samog ministra Čiplića. Ministar je, tako, u ime države Srbije, blagoslovio hrabrog Dinka. Ministar mu je dao za pravo, u toj herojskoj borbi protiv represije beogradskog centralizma i velikosrpskog nacionalizma. Jer, očigledno, i sam ministar Čiplić smatra da je "diskriminacija" kada se zakon primenjuje na NVO aktiviste, "drugu Srbiju" i "prvu Vojvodinu". I sam ministar Čiplić, izgleda, misli da je "teško verovati da može da postoji takva koncentracija zla na tako malom prostoru". I sam ministar Čiplić, izgleda, smatra da Dinko nije nikakav egzibicionista i politički provokator, već "istaknuti borac za slobodu medija", "za autonomiju Vojvodine" i " borac protiv velikosrpske represije i diskriminacije".

Ali, nije velikomučenik Gruhonjić jedini laureat koji je dobio blagoslov lično od ministra Čiplića. Ministarski imprimatur o građanskoj vrlini i političkoj korektnosti dobile su Staša Zajović i "Žene u crnom". I one su se u 2008. godini istakle u borbi protiv velikosrpskog hegemonizma i nacionalizma. Pogledajte, recimo, njihov saopštenje, od 25. septembra 2008, pod naslovom "Silovanje je ratni zločin". Tu se kaže: "Tokom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, silovanje je od strane srpskih oružanih, vojnih, paravojnih, policijskih formacija korišćeno kao instrument etničkog čišćenja i genocida usmerenog protiv bošnjačkog stanovništva kao takvog, a naročito protiv žena – Bošnjakinja, Hrvatica i žena ostalih etničkih pripadnosti"8. "Srpska agresija na Bosnu" i "silovanje kao instrument genocida protiv Bošnjakinja i Hrvatica " – zaista objektivan i uravnotežen prikaz onoga što se u proteklom ratu dešavalo u BiH, nema šta!

Takvih objektivnih i uravnoteženih saopštenja "Žena u crnom", u 2008. godini, bilo je tušta i tma. Tako se u saopštenju od 22. jula, povodom hapšenje Radovana Karadžića, kaže da se "još jednom pokazalo da su vlasti u Srbiji spremne da odgovaraju svojom obavezama samo ukoliko se na njih izvrši odgovarajući pritisak bilo iz Brisela, Vašingtona ili Haga"9. U saopštenju od 13. septembra stoji da "država Srbija ne samo da nastavlja svoju dobro poznatu praksu poricanja državno organizovanih zločina, nego delom amnestira i same zločince".10 A u saopštenju od 4. avgusta, povodom godišnjice Oluje, umesto Tuđmanovog režima i ustaških bojovnika, za glavne krivce se proglašavaju "režim Slobodana Miloševića i njegovi krajiški sateliti, kao i srpska intelektualna elita". "Neka nam Oluja bude još jedna opomena kamo vodi lažni patriotizam zasnovan na finansijskim i političkim interesima, koji kroz širenje mržnje i praksu etničkog čišćenja dovode do tragedije običnog naroda i profita za odabranu intelektualnu i kriminalnu elitu", zaključak je ove objektivne i uravnotežene nevladine organizacije11.

Još objektivnija i uravnoteženija je sama Staša Zajović, "osnivačica i koordinatorica Žena u crnom"12. "Mi smo se od prvog dana srpske agresije", objašnjava Zajovićeva, "javno suprotstavljale zločinačkim poduhvatima režima koji je nastupao u ime čitave zajednice. I koji je, ne treba to da zaboravimo, u jednom momentu imao većinsku podršku stanovništva"13. I kao što su "zločinački poduhvati", tokom devedesetih, uživali "većinsku podršku stanovništva", tako i sada "nema više od 10 do 15 posto stanovništva koje je spremno na ozdravljenje društva"14. "Tek kada se broj onih koji ustrajavaju na kontinuitetu sa zločinačkom prošlošću svede ispod jedne petine, moći ćemo da govorimo kako je proces ozdravljenja Srbije uspešno priveden kraju", veli Zajovićeva15. A do toga je još dug put, posut raznim NVO saopštenjima, NVO grantovima i NVO nagradama.

Naravno, objektivna i uravnotežena, Zajovićeva upozorava da nisu svi zločini isti. To je zato što su Srbi bili agresori, pa su njihovi zločini, po definiciji, kudikamo veći od zločina branilaca. "Treba razlikovati poziciju žrtava zločina i agresije od pozicije pripadnica zajednice u čije ime su zločini počinjeni", podučava Staša Zajović. "Nama u Srbiji je moralno i ljudski mnogo jednostavnije osuđivati sve zločine počinjene sa srpske strane, nego što je rodbini žrtava srpskih zločina moguće da vide kako se i u odbrambenim ratovima mogu činiti zločini"16. Dok Zajovićeva, dakle, ima puno razumevanja za sve one u Hrvatskoj i Bosni koji negiraju zločine nad Srbima, ili ih nedovoljno osuđuju, dotle "za nas (Žene u crnom – A. S) svaki građanin i građanka Srbije koji se ne distanciraju od toga (od srpskih zločina – A. S), a to su ogromni zločini, predstavlja deo kulture saučesništva u zločinima"17. Dakle, po računici same "osnivačice i koordinatorice" ove NVO, 85 posto građana Srbije su zapravo "saučesnici (srpskih zločina), a to su ogromni zločini".

Kao promotera te "kulture saučesništva u zločinima" Zajovićeva posebno ističe Srpsku pravoslavnu crkvu. SPC je, kaže ona, "nakon odlaska Miloševića popunila ideološku i duhovnu prazninu nastalu propašću miloševićevsko-šešeljevskog projekta Velike Srbije"18. SPC, objašnjava dalje naša osnivačica, propoveda da "pravoslavni hrišćani smeju ubijati one koji nisu Srbi: zapovest `Ne ubij!` odnosi se isključivo na Srbe, a ne i na druge"19. I danas, upozorava ona, "velikodostojnici SPC na različite načine ugrožavaju mir. Umesto da mir za njih bude najviši etički i moralni princip, oni svojim delovanjem stalno potvrđuju tezu da je rat neminovan i da na ovom prostoru u poslednjih 200 godina treba da se ratuje jer je svakih 14 godina vođen jedan rat"20. Uz SPC, alarmira Zajovićeva SAD i EU, "u Srbiji su problem institucije, nacionalna inteligencija, mediji, univerzitet"21. Svi oni proizvode nacionalizam i kulturu saučesništva. Zato, logičan zaključak se sam nameće: očistimo Srbiju od "remetilački čimbenika" iz "SPC, institucija, nacionalne inteligencije, medija, univerziteta..."!

Posebno su objektivni i uravnoteženi pogledi Staše Zajović po pitanju Kosova i Republike Srpske. "Elita u Srbiji mora da prestane da pretenduje na takozvane srpske zemlje", kaže ona, "i da se uokviri u svoje granice. RS nije srpska zemlja, nije sastavni deo Srbije. Nije ni Kosovo ni Crna Gora. (...)Srbija mora da se stavi u svoje granice. Nema velike Srbije. Kosovo nije Srbija, ono je nezavisno"22.

Kada su Stašu Zajović pitali da prokomentariše sastav nove Vlade Srbije, ona je odgovorila: "Užas! To je udarac nama koji se već 17 godina borimo protiv ratne politike Slobodana Miloševića. Ovo je kontinuitet Miloševićeve politike, (...)a to je politika pljačke, eskadrona smrti"23. "Užas!", kažemo i mi za vladu čiji ministar ovakvoj političkoj ličnosti dodeljuje nagradu. Jer, kakve to naročite zasluge imaju "Žene u crnom" i protiv kakve su se to "diskriminacije" one izborile u 2008. godini da sada ministar Čiplić učestvuje u njihovom nagrađivanju? Sva njihova "borba" sastojala se u izdavanju saopštenja u kojima su zastupale ekstremne političke stavove. Sav njihov "pacifizam" sastojao se u ponavljanju opštih mesta ratne propagande, sa jedinom razlikom što ta ratna propaganda nije srpska, već hrvatska, muslimanska i američka. Kako takve ekstremiste i ratne propagandiste može da nagrađuje jedan srpski ministar – osim ako i on potajno ne misli što i oni?

Jer, zaista, ako nekoga nagrađujete bukvalno nizašta, čovek ne može a da pomisli da je to zbog njegovih političkih stavova. Onda je takođe opravdano zaključiti da možda i vi imate slične političke stavove. Dakle, verovatno i sam ministar Čiplić misli, kao Žene u crnom, da je rat u Bosni i Hrvatskoj samo rezultat "srpske agresije", da su 85 posto građana Srbije "saučesnici ogromnih srpskih zločina", da "SPC propoveda da pravoslavni hrišćani smeju ubijati one koji nisu Srbi", da "Srbija mora da se stavi u svoje granice, a da Kosovo nije Srbija", itd? Verovatno i sam ministar Čiplić misli, kao i bledoliki Gruhonjić, da Vojvodina treba da bude (kon)federalna republika i da je "teško verovati da može da postoji takva koncentracija zla na tako malom prostoru"?

Možda Čiplić sve to i sam potajno misli (kao, uostalom, i cela "drugosrbijansko-vojvođanska" frakcija Demokratske stranke), samo se ne usuđuje to javno da kaže? Zato on trči na dodelu ove NVO nagrade. Zato on preuzima ulogu konferansijea. Zato on stavlja lovorov venac na glavu velikomučenika Gruhonjića i premudre Zajovićeve, ponosan što je deo njihovog društva, što je i on deo "evroreformskih" i "denacifikatorskih" snaga, sve se nadajući da će ga, kao ministra, Gruhonjić i Zajovićeva pohvaliti kod svojih stranih prijatelja...

Kada jedan ministar uradi ovakvu stvar, onda je to, na simboličkom nivou, dobar pokazatelj dokle je stigao svojevrsni kulturni prevrat u ovoj državi. To je od jednake simboličke važnosti kao i nedavno dodeljivanje 3.000 evra kontroverznom gej portalu "Kvirija", od strane Ministarstva kulture24. Institucije i resursi ove države, ustanove i novac ovog naroda, stavljeni se u pogon tako da rade direktno protiv interesa ove države i naroda. Građani Srbije sada mogu jasno da vide do koje faze je stiglo "kulturno preuzimanje " Srbije. Srbija se više ne "denacifikuje" i "eurepeizira" iz stranih propagandno-obaveštajih fondova. Srbija se, sada, kroz srpske institucije, a o trošku srpskih poreskih obveznika, "oslobađa" od istorije, identiteta i kulture. Porez koji svi plaćamo odlazi na sistematsko podrivanje osnovnih vrednosti i osnovnih nacionalnih interesa. U slučaju Čiplića, Gruhonjića i Zajovićeve – na podršku najsirovijem antisrpskom nacionalizmu, secesionizmu i kulturi negativnih stereotipa o Srbiji i Srbima.

Da li su za to glasali građani Srbije u maju 2008? Oni su, izgleda, dosta naivno mislili da svoj glas daju za "evropski standard" i "evropske pasoše". Sada ispada kao da su glasali za secesionistički Statut Vojvodine, za državno doniranje "Kvirije" i za ministarsko nagrađivanje Gruhonjića, "osnivačica" i "borkinja". Ko nas je to prevario, ko nas je sve, tako evropski, "izradio"? Ili je cela ta prevara od samog početka i u toj meri bila deo "evro-atlantskih integracija", da samo slep ili naivan čovek nije mogao a da je ne uoči?

(Kraća verzija teksta objavljena je u "Pečatu", br. 48)


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner