Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Milosrđe u Srbiji – slučaj Bobana Kovačevića
Kulturna politika

Milosrđe u Srbiji – slučaj Bobana Kovačevića

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Dimitrijević   
četvrtak, 22. decembar 2011.

Da krenemo od aksioma, polazne pretpostavke koja se u datom sistemu zaključivanja ne dokazuje (nadam se da će čitaoci razumeti stilski kontekst sledećeg iskaza): vladika Artemije je najkrivlji čovek na svetu, i zaslužio je, posle pedeset godina monaškog života i skoro dvodecenijske predane episkopske službe, da njega i njemu verno monaštvo oteraju sa Kosova i Metohije (bez obzira na to što se u knjizi Nikole Vrzića,“Vikiliks: tajne beogradskih depeša“, jasno vidi da je Imperija tražila da Artemije bude uklonjen, jer nije „kooperativan“ u stvaranju šiptarske paradržave sa sedištem u Prištini, a da je u vrhu SPC bilo onih koji su spremno sarađivali sa Amerikancima u borbi protiv „neposlušnog“ vladike, neka gorepomenuti stav bude aksiom). Ako smo već usvojili ovakav aksiom, prihvatimo i njegovu posledicu: ko god je u bilo kakvom dodiru sa vladikom Artemijem, najveći je grešnik, neprijatelj Crkve i Države zajedno. (Pri čemu je, naravno, Borko Stefanović inkarnacija patriotizma, moralne odgovornosti i svih vrlina koje treba da krase jednog zastupnika interesa Države Srbije u pregovorima sa Briselom.). I sad, taj koji je neprijatelj Crkve i Države, jer nije pljunuo na vladiku Artemija, treba da bude najstrože kažnjen. (Recimo, poznati dobrotvor Crkve, privatni preduzetnik iz Čačka, Miloje Stevanović, kažnjen je TRAJNIM ISKLjUČENjEM iz crkvene zajednice zato što je na svoje imanje u Loznici kod Čačka primio monahe izbegle iz manastira Crna Reka, a magistar Zoran Čvorović, asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu, odstranjen je sa fakulteta zato što je priredio, pored mr Sonje Spasojević, knjigu dokumenata „Istina o slučaju vladike Artemija“). Dakle, sve što od nas traže da priznamo pre nego što se pozabavimo još jednim slučajem; ali, i da se upitamo – ima li iko, bilo iz Crkve ili iz Države, prava da ne misli o posledicama svojih odluka po kažnjene ljude? To jest, ako već od Države milost ne možemo očekivati, možemo li je tražiti barem u Crkvi, koju je osnovao Učitelj milosrđa, iz milosti prema rodu ljudskom raspeti, Gospod Isus Hristos.

Zato je ovo, na prvom mestu, tekst o milosrđu.“Budite milostivi kao Otac vaš nebeski što je milostiv“, kaže Knjiga. Kako smo tu Knjigu čitali ovih dana, u novom sumraku srbske istorije? Da vidimo.

Početak priče o milosrđu u praksi

Godine 2010, 19. novembra, vladika Artemije je odslužio „zabranjenu“ Liturgiju u manastiru Duboki Potok (kod Zubinog Potoka). Ne ulazim u kanonske, duhovne i ostale posledice ovog čina, i ono što je s vladikom usledilo nakon njega (pisao sam o tome u svoje vreme, kritikovan od jednih kao „artemijevac“, a od drugih kao čovek u službi zvaničnog vrha SPC, palog u „svejeres ekumenizma“). Ali, evo, na toj Liturgiji našla su se četvorica veroučitelja iz Eparhije raško-prizrenske, koji su, iz ljubavi i poštovanja prema svom duhovnom ocu, došli, ako ništa drugo, barem da ga vide. Njihova imena: Igor Dančetović iz Zvečana (otac šestoro dece), Milan Jezdić iz Leposavića (otac petoro dece), Nikola Mićić (otac petoro dece, a supruga mu, u tom trenutku, nosila šesto), Boban Kovačević iz Kosovske Mitrovice (otac četvoro dece). U svojoj izjavi za časopis „Hvosno“ (66/2010), koji je, uzgred budi rečeno, posle broja posvećenog događajima u Eparhiji raško-prizrenskoj, ukinut, veroučitelj Milan Jezdić je rekao: “Veronauku ne samo da smo predavali u školama, već smo hrišćanski život svi mi, praktikovali u svojim životima. Svojim prisustvom na Liturgiji koju je služio vladika Artemije u Dubokom Potoku ničim drugim nismo povredili niti crkvenu, niti radnu disciplinu. Svi mi, kako monasi, tako i verujući narod eparhije raško–prizrenske, smo plod duhovnog rada i delovanja Vladike Artemija“. Još je dodao Jezdić da oni ne mogu tek tako da se odreknu svog duhovnog oca, iako im je „egzistencija ugrožena“.

A kako? Jednostavno: svi su dobili otkaze sa mesta veroučitelja, i to po nalogu novopostavljenog vladike Teodosija. Ljudi sa toliko dece... Koji su ostali da žive i svedoče na Kosovu i Metohiji, u dane kad nam Kosovo i Metohiju otimaju. Očito, istinski hrišćani: jer, ko bi danas rađao i podizao toliku decu, „u zlo doba, u gladne godine“, ako ne oni koji ispunjavaju zapovest Božju: “Plodite se i množite i ispunite zemlju i vladajte njome“ (Post.1,22). Čak i da su pogrešili (najviše na svetu!) svojim dolaskom u Duboki Potok (obratite pažnju na stilistički kontekst ove rečenice), zar za njihovu decu, koja ostaju bez hleba, nije bilo nimalo razumevanja? U licu novopostavljenog vladike Teodosija (inače, takođe duhovnog sina vladike Artemija) trijumfovala je zvanična politika Sinoda SPC, po kojoj je Artemije kriv za sve grehe za koje se čovek mogao okriviti (neki od „braće arhijereja“ sumnjičili su ga čak i za organizaciju „pokušaja ubistva“ neposlušnih mu sveštenika); pa ako je trijumfovala, gde je tu milosrđe? Jer, onaj koji pobeđuje pokazuje plemenitost prema pobeđenom. Pobednik, ipak, pripada hrišćanskoj pravoslavnoj veri, i zato, u skladu s njom, treba da prašta (kod Maja i Acteka bilo je, kad su pobednici pobeđeni u pitanju, nešto drugačije). Zar se tim ljudima, roditeljima DVADESETORO DECE (u Srbiji u kojoj nas je 400 hiljada manje nego na popisu 2002), nije moglo pristupiti ljudski, i reći: “Ne slažemo se s vašim postupkom, ali vas nećemo lišiti nasušnog hleba?” Ili, ako već ne mogu biti katihete: “Nećemo vam se mešati u traženje drugog posla“? No, očito su razlozi administrativno–kanonske prirode bili jači od nekih mističkih faktora crkvenog života (a milosrđe donosi blagodat, kažu Sveti Oci; gde je blagodat, tu je i mistika).

Slučaj Bobana Kovačevića

A sad, da se pozabavimo pojedinačnim slučajem. To je slučaj profesora srpskog jezika i književnosti, Bobana Kovačevića, koji je predavao veronauku u Tehničkoj školi „Mihailo Petrović-Alas“ u Kosovskoj Mitrovici. Rešenjem episkopa E. br. 706 od 24. novembra 2010. godine (koji je, umesto mestočuvara trona episkopa raško-prizrenskog, mitropolita Amfilohija, potpisao episkop Teodosije) njemu je „oduzet Arhijerejski blagoslov za vršenje Bogougodne, časne i odgovorne dužnosti NASTAVNIKA VERSKE NASTAVE – KATIHIZISA (VERO-NAUKE)“. U obrazloženju se navode članovi Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja koji se odnose na postavljenje i razrešenje veroučitelja i – NIŠTA VIŠE. Ili, ledenim jezikom administracije: “Imenovani se nalazi na listi nastavnika verske nastave koju je na predlog Srpske Pravoslavne Crkve – imenovane Eparhije, utvrdio Ministar prosvete, i ima se ukloniti sa iste danom donošenja rešenja“. DAKLE, “IMA SE UKLONITI“. BEZ OBRAZLOŽENjA.

Ne mislite valjda da je ovo kraj Bobanovih muka?

Naravno da nije. Boban Kovačević, otac četvoro dece, pokušao je da se zaposli u nekoj od škola na severu Kosova i Metohije, jer je, po diplomi, profesor srpskog jezika i književnosti. Nije uspeo: nepodoban u Crkvi, postao je nepodoban i u državnoj službi. Čak su ga optuživali i da je pretio nekim sveštenicima, pa je zbog toga bio pozivan na saslušanja (čovek hrišćanin, koji ni mrava ne bi zgazio, osumnjičen je kao, recimo, terorista). A onda je, početkom juna, Upravni odbor Gradske biblioteke „Vuk Karadžić“ u Kosovskoj Mitrovici uputio predlog Ministru kulture, informisanja i informacionog društva da profesora Kovačevića postavi za direktora iste na period od četiri godine. Predsednik Skupštine opštine Kosovska Mitrovica, Aleksandar Babincev, uputio je dopis Ministarstvu sa odlukom Upravnog odbora kosovskomitrovačke biblioteke.

I? Ko se umešao?

Niko drugi do upravnik Narodne biblioteke Srbije, koji, u sklopu vršenja matičnih funkcija, posebno prati rad javnih biblioteka u Srbiji, i koji je odlučno odbio da profesor Boban Kovačević dođe na mesto dosadašnje direktorke Olivere Stević (koja svoju fuknciju, bez reizbora, vrši još od 1991. godine, pri čemu je, kažu upućeni, biblioteka u prilično lošem stanju, s malim brojem članova i neobnavljanim fondom knjiga). A upravnik Narodne biblioteke je, drugovi, ko? Gospodin Sreten Ugričić, onaj što je ustvrdio da je najviša forma patriotizma prezir prema ovakvom (antiEU) narodu.

Naravno, svako ima pravo na svoje parče Druge Srbije, i mi se nećemo baviti Ugričićevim tiradama u “Peščaniku“ i drugde. Mi ćemo se baviti razlogom zbog koga je Kovačević sprečen da zauzme mesto direktora Gradske biblioteke u Kosovskoj Mitrovici. Razlozi su, po Ugričićevom dopisu broj 12-804/2, poslatom državnoj sekretarki Sneženi Stojanović Plavšić 30. jula 2011, sledeći: “Prvi razlog je činjenica da je rešenjem o razrešenju katihete koje je doneo Pravoslavni Episkop Eparhije Raško-prizrenske i Kosovsko–metohijske pod brojem E.br. 706 dana 24. novembra 2010. u Prizrenu – Gračanici gospodinu Bobanu Kovačeviću oduzet Arhijerejski blagoslov za vršenje dužnosti nastavnika verske nastave – pravoslavnog katihizisa (veronauke) u Tehničkoj školi „Mihajlo Petrović Alas“ u Kosovskoj Mitrovici/.../ NAVEDENA ČINjENICA NE MOŽE SE PRENEBREGNUTI PRI PROCENI RAZLOGA ZA DAVANjE SAGLASNOSTI ZA VRŠENjE DUŽNOSTI DIREKTORA JEDNE MATIČNE JAVNE BIBLIOTEKE (podvukao V. D.) Drugi razlog je činjenica da gospodin Boban Kovačević nema iskustva u radu u kulturi, već samo iskustvo u izvođenju verske nastave koje je okončano na napred navedeni način, a članom 17, stav 6. novog, nedavno usvojenog Zakona o bibliotečko–informacionoj delatnosti (Sl. glasnik RS, br. 52/11) kao uslov za direktora javne biblioteke propisano je najmanje tri godine radnog iskustva u kulturi. Imenovanje gospodina Bobana Kovačevića za direktora Gradske biblioteke „Vuk Karadžić“ u Kosovskoj Mitrovici, dakle, ne bi bilo ni u duhu novog Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti“.

Prvo drugi razlog

Prvo ćemo nešto reći o ovom drugom razlogu: Boban Kovačević nema iskustva s radom u kulturi. To nije tačno: Boban Kovačević (pored toga što je svojevremeno radio u školi, kao profesor književnosti), jedan je od osnivača podružnice Kosovskometohijskih biblioteka , utemeljene 13. februara 2007. Njegovo ime se nalazi u Bibliotekarskom društvu Srbije (nije to bilo teško proveriti). Ali, ima ovde i pravnih začkoljica. Navodeći drugi razlog zbog koga Kovačević ne može da bude direktor, gospodin Ugričić se pozvao na novi zakon o bibliotečko-informacionoj delatnosti, koji je usvojen 14. jula 2011, i koji je stupio na snagu OSAM DANA KASNIJE, a primena mu nastupa šest meseci kasnije. Upravni odbor Gradske biblioteke „Vuk Karadžić“ u Kosovskoj Mitrovici podneo je svoj zahtev Ministarstvu kulture pre 30. juna 2011 (do kada je trajao konkurs za mesto direktora biblioteke, objavljen i sproveden u skladu sa tada važećim zakonom), dakle 14 dana pre usvajanja novog Zakona. Počinjući svojoj dopis (o neslaganju s postavljenjem Kovačevića) Ministarstvu kulture, Sreten Ugričić se poziva na član 28. stav 2 Zakona o bibliotečkoj delatnosti (Službeni glasnik RS, broj 341994 i 101/05) koji mu omogućuje da „daje mišljenje o direktorima matičnih biblioteka“.To je sasvim ispravno, ali, očito, g. Ugričić je smatrao da je nedovoljno jedino to reći, jer bi onda svoje mišljenje o Kovačeviću mogao da zasnuje samo na činjenici da je dotični uklonjen s mesta veroučitelja. Zato se on pozvao na NOVI ZAKON, na šta nije imao pravo ( videli smo zbog čega ), da bi Kovačevića odbacio kao „nestručno lice“.

Da li je Srbija Iran?

Svojevremeno je Vuk Drašković, povodom izjašnjavanja SPC o ratovima na prostorima bivše SFRJ i borbe za prava Srba, tvrdio da Srbija nikad neće biti „pravoslavni Iran“, to jest klerikalna ili, štaviše, teokratska država. Sada, međutim, u postmodernoj Srbiji, koja sve više biološki izumire (jer Imperiji, geopolitički gledano, treba samo ovaj prostor, ali ne i narod koji ga nastanjuje) imamo čuda neviđena: jednog episkopa koji se, na najodgovornijem položaju, bavio radio-difuzijom, jednog dekana Pravnog fakulteta u Kragujevcu, koji je asistenta Čvorovića surgunisao, uz malu pomoć nekih episkopa koji su „oštro osudili“ dotičnog, zato što je Čvorović sastavio knjigu koja poziva na preispitivanje zvanične politike Sinoda SPC u „slučaju Artemije“ i sad, evo, imamo jednog direktora Narodne biblioteke, sekularno orijentisanog „drugosrbijanca“, koji se, sprečavajući Kovačevića da postane direktor, poziva na odluku vladike koji ga je „uklonio“ s mesta katihete. Kao da u nas Crkva nije odvojena od Države. U kom to zakonu ove zemlje (makar da sve više liči na Apsurdistan) piše da čovek ne može da radi u biblioteci zato što je, bez obrazloženja, „UKLONjEN“ sa mesta veroučitelja? Gde su tu naše bučne NVO aktivistkinje da graknu kako je načelo sekularizma ugroženo? Gde su naši zaštitnici prava građana, naši bucmasti ombudsmani, naše perjanice ljudsko-pravaške da kažu svom jednomišljeniku Sretenu Ugričiću (imenjaku, da li slučajno, onog učitelja – inkarnacije progresa iz Sremčeve „Limunacije na selu“): “Gospodine Sretene Ugričiću, poštuj načelo odvojenosti Crkve od Države!“ Nema ih... I nas počinje da gricka jedan crvić sumnje; a on nam, grickajući nas, poručuje: “U Srbiji su Crkva i Država odvojene samo kad su interesi srpskog naroda u pitanju - tada se Crkva uzdržava od preglasnih komenatara, ne osuđuje vlast imajuće, pamti da je svaka vlast od Boga... Borko Stefanović, a i njegov vrhovni pretpostavljeni, ne pominju se u crkvenim saopštenjima, dok je Slobodana Miloševića vrh SPC stalno zvao da se povuče i da dalje ne prodaje srpske nacionalne interese... Ali, kad su u pitanju interesi prekookeanske Imperije, tu je saradnja vrha Crkve i vrha Države moguća (ko ne veruje, neka čita Vrzićevu knjigu o Vikiliksovim otkrićima vezanim za Srbiju, u kojoj američke diplomate javljaju centrali da su neki od uglednika SPC, među njima i čovek koji je smenio Kovačevića, umereni i spremni za kooperaciju, kolaboraciju, saradnju ili kako se to već zove.) I Boban Kovačević ne može da se zaposli ni kao veroučitelj, ni kao profesor književnosti, ni kao direktor biblioteke. U tome se slažu i episkop (koji je, u ovom trenutku, zauzet izgradnjom suživota na multikulturnom Kosmetu i propovednjem univerzalne hrišćanske ljubavi), i direktori škola u nadležnosti Srbije, ali i (nipošto ne na potonjem mestu) g. Sreten Ugričić, Vrhovni Bibliotekar, jedan od mnogih naših sretena od doba Stevana Sremca do danas.

O čemu je ovo?

O čemu je ovaj tekst?

Nisam ja ovde pisao (osim zbog prenošenja činjenica) ni o vrhu Crkve, ni o vrhu Države, ni o Vrhovnom Bibliotekaru. Oni su samo tužni likovi naše tragedije koja se, po ko zna koji put, okončava kao farsa. Pisao sam o Bobanu Kovačeviću, čoveku koji ima četvoro dece, i koji nema posla, a nalazi se u mukama na Kosovu i Metohiji. „Oj, Kosovo, grdno sudilište,/ nasred tebe Sodom zapušio“, kleo je onaj Njegošev junak tu našu sudbinsku, voljenu i nesrećnu zemlju. I danas je Kosovo sudilište svima: i vladikama, i političarima, i bibliotekarima-drugosrbijancima, i Bobanu Kovačeviću, i meni. Ali me boli duša što čoveka s četvoro dece kafkijanski gone, pokušavajući da ga UKLONE ne samo s radnih mesta, nego i iz same stvarnosti. A u Knjizi po kojoj će nam se suditi piše da Bog kaže: “Milosti hoću, a ne žrtve“ (Os. 4,1). I još: “Budite milosrdni, kao Otac vaš što je milosrdan“ (Luka 6,36). A apostol Jakov veli: “Jer će se suditi bez milosti onome koji ne čini milosti“ (Jak. 2,13). To jest: “Milostiv čovek čini dobro duši svojoj... Blažen je onaj koji je milostiv prema ubogima“ (Priče Solomonove 11,17;14,21). Ali, očito je, naša vremena postaju apokaliptična: “Umnožiće se bezakonje i ohladneće ljubav mnogih“, najavio je Hristos u 24. glavi Evanđelja po Mateju. A ta ohladnela bezosećajnost, to neviđenje čoveka sa njegovim konkretnim brigama i potrebama, to skrivanje iza administrativnih fraza i zakonolikih izgovora, to je strašnije od svega što se zbiva u Srbiji, početkom 21. stoleća od dolaska Milostivog Boga među ljude, Koji neka nam se smiluje i prosveti nas milošću!

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner