Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ko je kriv za gužvu na Dvoru
Kulturna politika

Ko je kriv za gužvu na Dvoru

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Antonić, Divna Vuksanović, Željka Buturović, Zoran Milivojević   
nedelja, 20. februar 2011.
Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) održao je juče vanrednu sednicu s predstavnicima televizija Pink i Hepi, koje su ovih dana u svojim rijaliti šou programima prikazivale nasilje među učesnicima. Na sastanku, koji je trajao više od tri sata, doneta je odluka da se protiv Televizije Pink pokrene prekršajni postupak, a o visini novčane kazne RRA će doneti odluku u roku od osam dana. Nadoknada u ovakvim postupcima kreće se od 300.000 pa do milion dinara. RRA je, takođe, zabranila emiterima svako dalje emitovanje programa koji svojim sadržajem teško ugrožava fizički, mentalni i moralni razvoj maloletnika i narušava dostojanstvo ličnosti.

Za NSPM ovu vest komentarišu etnolog dr Dragomir Antonić, dr Divna Vuksanović, filozofkinja medija, dr Zoran Milivojević, psihoterapeut, i dr Željka Buturović, psiholog:

Šta mislite o rijaliti šou programima, da li takve emisije utiču na srozavanje kulture, i podstiču li nasilje?

Dragomir Antonić:

Pomenute emisije ne gledam, pa ih ne mogu komentarisati.Takođe preporučujem i drugima da ih ne gledaju, a time i ne prepričavaju ili komentarišu. Samo ih potpuno ignorisanje od strane gledalaca može zaustaviti. Zato ne gledajte ove emisije i ne trošite sopstveni novac glasanjem SMS porukama. Ovo je ujedno odgovor i na drugo pitanje.

Međutim ima nešto drugo što je opasno i krajnje licemerno, a to je reakcija Saveta RRA kome predsedava uvaženi episkop Srpske pravoslavne crkve gospodin Porfirije. Javno osuditi TV Pink 18. februara 2011. godine, a tog dana ističe mandat trojici članova Saveta, a kako nije niko izabran umesto preminulog profesora Svete Stojanovića, to faktički znači da od danas 19. februara Savet ne može da odlučuje o bilo čemu jer ima samo pet članova umesto devet, znači zamazivanje očiju javnosti. Sve što su članovi Saveta saznali juče, znali su sve vreme ali nije im bilo u interesu da reaguju. Sad,kad su im prestala ovlašćenja oni su se javili i predlažu nekakve kazne. Što bi rekao narod : "Ne laje kera sela radi već sebe radi", jer sad bi trebalo pokazati javnosti da kao i Savet nešto korisno radi a ne samo da prima redovne mesečne apanaže u visini plata sudija nekadašnjeg Vrhovnog suda, tj. oko dve hiljade evra mesečno.

Divna Vuksanović:

Istine radi, treba reći sledeće: iako su, ovim povodom, rađena mnogobrojna empirijska istraživanja, a na temu uticaja TV sadržaja na gledalačku publiku, direktne posledice tog odnosa nisu detektovane, što ne znači da uticaja nema. U svakom slučaju, razumno je očekivati da televizije koje deluju unutar ukupnog društvenog ambijenta, kao jedan njegov značajni deo, utiču na kulturu, odnosno na nekulturu jedne sredine. U nekulturna ponašanja, pri tome, ubrajam nasilje, primitivizam, pornografiju, itd., kao i favorizovanje vulgarnih potrošackih (ne)vrednosti.

Zoran Milivojević:

-Takve emisije nisu uzrok, već posledica. One, čim su toliko gledane, jasno je da one zadovoljavaju određene potrebe naroda. Prema tome niti srozavaju kulturu, niti podstiču nasilje, već samo konstatuju kulturološku dijagnozu velikog dela naroda.

Željka Buturović:

Ne mislim da ovi programi srozavaju kulturu, iako očigledno kod mnogih postoji utisak da je samim njihovim prisustvom kultura već degradirana. Međutim, ne treba se zavaravati da je popularna kultura bila do juče bila klasičan balet i visoka književnost.

S druge strane, teza da rijaliti programi srozavaju širu kulturu je u osnovi zasnovana na pretpostavci da, samo zato što je nešto prikazano na televiziji, gledaoci to uzimaju kao uzor. Ali, ako malo razmislimo, videćemo da to nije tačno. Jedan od popularnih rijalitija u Americi je "Hoarders" – emisija koja se bavi poremećenim ljudima koji kompulzivno sakupljaju predmete u toj meri da su potpuno zatrpani smećem čime uništavaju svoj život i svoju okolinu. Da li gledaoci te emisije (i ja sam odgledala par epizoda sa zanimanjem) vide te ljude i takvo ponašanje kao uzor jer su, bože moj, bili na televiziji? Naravno da ne. Jednostavno, motivi da se gleda određeni televizijski program su daleko složeniji od želje za slepom imitacijom ili obožavanjem učesnika.

Nisam u prilici da mnogo gledam rijaliti u Srbiji, ali često čitam tekstove i komentare srpskih čitalaca na tu temu. Od stotina, ako ne i hiljada pročitanih komentara, nikad nisam videla komentara tipa "E da mi je da sam ja na njihovom mestu" ili "Kako bih voleo da i ja ovo smem". Upravo suprotno – to su uvek bili komentari osude i ismevanja. Meni je prilično očigledno da gledaoci ovih programa sebe vide kao moralno superiorne u odnosu na učesnike farmi i dvorova.

Najzad, da je pretpostavka da ljudi gledaju rijaliti emisije zato da bi se divili učesnicima se, paradoksalno, vidi i po učestanosti i popularnosti mera za njihovu zabranu. Sami ti pozivi na zabranu, koje mora biti vode oni koji ipak koliko-toliko upoznati sa sadržajem ovih programa, zapravo potvrđuju da rijaliti nije promenio njihov sistem vrednosti.

Da li svojim sadržajem teško ugrožavaju fizički mentalni i moralni razvoj dece, kako je u saopštenju navedeno?

Divna Vuksanović:

Reč je o tvrdnji koja u sebi nosi vrednosnu konotaciju. Sudeći prema izrečenom, rijalitiji najviše ugrožavaju osetljive kategorije stanovništva koje je “u razvoju”, mada se ista tvrdnja može, u nešto blažem obliku, odnositi i na sve ostale kategorije publike. Time RRA iskazuje posebnu brigu za fizički, mentalni (psihološki) i moralni razvoj dece i mladih – prvo se odnosi na vreme koje se provodi pred TV ekranom, drugo na uticaj na svest (i nesvesno), a treće na prezentovanje i propagiranje loših moralnih uzora.

Zoran Milivojević:

Ne. Ja to razumem samo kao izgovor RRA da se za uhvati za neki formalni prekršaj. Ono što decu ugrožava je naš svakodnevni život.

Željka Buturović:

Stručnjaci će reći “da”, ali ja sam rezervisana prema tome, jer u psihologiji postoji tendencija patologizacije svake vrste agresije. Međutim, svi negde shvatamo da agresija može biti i pozitivna, da se npr. prestupnici i ubice moraju kazniti, inače zatvorske kazne uopšte ne bi postojale, još manje uzivala opštu podršku. Dakle, ključan je kontekst, i, u slučaju male dece, na roditelju je da taj kontekst obezbedi. Na kraju, u svemu treba imati mere, i dužnost je roditelja a ne nekakvih državnih staratelja, da kontroliše šta i koliko dete gleda na televizoru.

Osim toga, u ljudskoj prirodi je da idealizuje davna vremena sa kojima nikad nismo bili u neposrednom dodiru. Ali kakva dečja literatura nam je ostala od naših predaka? Grimove bajke su izuzetno agresivne – pune surovih ubistava i obračuna u daleko većoj meri od današnje literature. Agresija je deo života, pa time i dečje literature od kad postoje deca.

Da li je pametno zabranjivati ih, tj. uvoditi cenzuru?

Željka Buturović:

Apsolutno ne. Cenzura stvara prostor za arbitrarne obračune sa onima koji nemaju političku i drugu zaštitu, a u vreme interneta i satelitske televizije, svi ti "niži" porivi koji su predmet cenzure će se ionako zadovoljiti kroz strane programe istog tipa. Srbi i Evropljani generalno se često nerviraju zašto je američka kultura (npr. Holivud) toliko popularna širom sveta, uprkos tome što je po elitnim kriterijumima deluje isprazno i predvidljivo. Čak se, po običaju, raspredaju teorije zavere u tom smislu, iako Amerikanci nemaju čak ni ministarstvo kulture, dok mi stalno nešto promovišemo i subvencioniramo. Ali, objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno. Američka popularna kultura je popularna širom sveta jer je u najvećoj meri diktira ukus običnog sveta. Nasuprot tome, evropska kultura je prilagođena evropskoj eliti. Pošto je evropskom čoveku po načinu života i vrednostima bliži običan čovek iz SAD nego intelektualac iz njegove elite, krajnji rezultat je ogromna - i za evropske intelektualce frustrirajuća - popularnost američke kulture u Evropi.

Dakle, kome je stalo do dugovečnosti i vitalnosti srpske kulture moraće prvo da se pomiri sa time da srpsku kulturu adekvatnije predstavlja "Tesna koža" nego "Banović Strahinja". Uostalom, jedan od najuspešnijih srpskih kulturnih proizvoda, kome nisu potrebne carine i subvencije da bi se uspesno izvozio, jeste turbo-folk. Svojevremeno se u međugradskim autobusima često pustao snimak pozorišne predstave "Audicija" koja je mene užasavala svojom prizemnošću, ali na koju se ceo autobus grohotom smejao. To je ona samoodržavajuća, žilava kultura koja opstaje kroz prostor i vreme umesto da iščezne sa prvom krizom i padom entuzijazma pojedinaca. Ni ja nisam oduševljena prosečnim TV ukusom, ali moramo da prihvatimo realnost da jedini ukus na koji možemo da utičemo je naš sopstveni. Prema tome, kome se ne sviđa nivo gledanosti rijalitija u Srbiji, neka krene od sebe.

Divna Vuksanović:

Umesto o cenzuri, pre bih govorila o odgovornosti kako TV stanica, tako i RRA, u pogledu delovanja u određenom socijalnom i kulturnom ambijentu. Ovu odgovornost definišu pravni okviri, profesionalna kompetentnost, etika i (medijska) kultura na jednoj, i licni afiniteti, senzibilitet, moral i opšta kultura pojedinca, na drugoj strani. Zabrane su ekstremni vid zaštite građana onda kada, izuzev pravne regulative, zakaže sve prethodno.

Zoran Milivojević:

Moje opredeljenje je sloboda i odgovornost pojedinca. Ne volim kada država tretira građane kao nedoraslu decu koju treba štititi od različitih sadržaja, a što je trend koji je sve više prisutan. To je opasno. Sloboda podrazumeva da postoje i takvi sadržaji. Jedno je RTS kao javni servis, a drugo su komercijalne privatne televizije. Smatram da imaju pravo da prikazuju i neukusne sadržaje. Gledalac je taj koji ima daljinski u rukama i koji odlučuje šta će gledati. Ne možete nekoga na silu vaspitati i kultivisati. To jeste društveni problem, koji zahteva drukčiji odgovor. Lepotom i kulturom protiv nekulture i nasilja.

Dragimir Antonić:

Odgovor na treće pitanje je jednostavan. Programi koji vređaju javni moral i negativno utiču na razvoj dece i omladine i podstrekavaju na činjenje krivičnih dela ne smeju se ni proizvoditi, a kamoli javno emitovati. Čistunce koji će možda reći da je zabrana "nedemokratska tvorevina" podsećam da u zakonima parlamentarnih i demokratskih država postoje zabrane činjenja preko hiljadu radnji: od prelaska ulice na zabranjenom mestu, ili vožnje gradskim prevozom bez kupljene karte, do pronevera, falsifikata, borbe pasa, fizičkog nasilja, ubistava, silovanja... Sva ta nedela su zabranjena i veoma strogo sankcionisana. Tako da ne vidim ništa nedemokratski u zabrani emitovanja programa koji podstrekavaju na činjenje raznoraznih zlodela (pretnji, kleveta, pljuvanja, varanja, fizičkih nasrtaja, pokušaja silovanja...). To bi bio posao za javnog tužioca jer on prima platu da bi po službenoj dužnosti gonio činioce navedenih krivičnih dela.

Priredila Jovana Papan