Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Život u Beogradu pod okupacijom
Kuda ide Srbija

Život u Beogradu pod okupacijom

PDF Štampa El. pošta
Branko M. Jeftić   
utorak, 30. septembar 2014.

Prvi dani okupacije u svakoj porobljenoj zemlji uvek su najteži. Ljudi se osećaju poraženo, poniženo i ožalošćeno zbog gubitka ljudskih života i razorenih domova. Težak i gorak osećaj izgubljene slobode i strah od neizvesne budućnosti pritiska svakog pojedinca. Teško poraženima, uvek je govorio naš narod. Tako je bilo i u Srbiji posle Aprilskog rata i okupacije. Posebno teško stanje izazvalo je bombardovanje Beograda i drugih gradova Srbije.

Beograd je sredinom aprila 1941. u prvim danima okupacije, pružao tužnu sliku. Posle teških razaranja paralisan je rad gradskih službi, što je zahtevalo velike i neodložne popravke. Prema procenama, u Beogradu je uništeno ili oštećeno do neupotrebljivosti oko 9000 kuća, tako da su stambene prilike bile izuzetno teške. Nemačka avijacija je prilikom napada uništila električna i vodovodna postrojenja i teško oštetila gradski saobraćaj. Snabdevanje životnim namirnicama bilo je prekinuto zbog porušenih komunikacija i ratnog haosa. Bolnice su bile prepune ranjenika za koje nije bilo dovoljno osnovnih lekova i ni zavojnog materijala. Zgrade i razni gradski objekti pogođeni avionskim bombama pretvoreni su u gomile ruševina tako da su pojedine ulice bile skoro neprohodne.

Pod ruševinama se nalazilo mnogo stradalih ljudi i postojala je ozbiljna pretnja od izbijanja epidemija. Tokom aprila sahranjeno je preko osam hiljada stradalih. Upečatljivo svedočenje o životu u Beogradu posle vojnog sloma ostavio je poručnik kraljevske vojske Mihailo Jelisavčić: ,,Smrad od leševa i zgarišta, opasnost od epidemija, porušene kuće i raskopane ulice koje su skoro onemogućavale saobraćaj, naterale su Nemce, a i naše, da se prvenstveno pozabave ovim pitanjima. Za odstranjivanje leševa i raščišćavanje ulica, mobilisani su od strane Nemaca svi Jevreji od 15 do 60 godina, opštinski aparat, mnogi naši ratni zarobljenici i svako onaj ko se zatekao na ulici u radno vreme. Da bi se sprečila epidemija tifusa, naređeno je obavezno pelcovanje. Uspostavi vodovoda, telefona i radija takođe se odmah pristupilo. Kako se nekoliko puta desilo da su kablovi prekinuti, određeni su od nemačkih vlasti taoci. Video sam ih sa trakama oko ruke kako pažljivo posmatraju onaj deo kabla za koji svojim životom odgovaraju. Isti je slučaj bio i sa taocima za pontonske mostove, kao i još neke vojne objekte".

Razrušen grad

Okupacione vlasti, radi sticanja potpune kontrole nad stanovništvom, obezbeđenja mira i osiguranja nesmetanog rada okupacionog poretka preduzimale su sve potrebne mere za što bržu normalizaciju stanja u razorenim i opustošenim mestima Srbije. Započelo se sa hitnom sanacijom porušenih gradova i stvaranjem uslova za što normalniji život. Građani su pozivani da se što pre vrate na svoja radna mesta i svojim radom doprinesu normalizaciji prilika.

Uklanjanje ruševina sa ulica

Beogradsko gradsko jezgro je već krajem aprila dobilo električno ulično osvetljenje, a proradila je i prva tramvajska linija. Putnici su morali da se naviknu na promene koje su nosile gorak pečat okupacije. Jevrejima je odmah zabranjena vožnja tramvajima i to je velikim natpisom naznačeno, a prednja platforma bila je rezervisana samo za nemačke vojnike. 

Najveći problem zadavala je sanacija razrušenog vodovodnog sistema. Nedostatak vode izazvao je u gradu veliku nečistoću i brzo širenje epidemija, pa je uvedeno obavezno vakcinisanje stanovništva protiv tufusa.

Od naroda je traženo i apelovano da u teškim danima okupacije zbije redove i pokaže svu neophodnu solidarnost i ličnim radom doprinese obnovi i podizanju razrušene države.

Krajem aprila osposobljena je i železnička stanica, a saobraćaj se odvijao uglavnom sa okolnim mestima. Kasnije je uvedena železnička linija do Kučeva, Požarevca i Sarajeva.

Problem snabdevanja

Iz unutrašnjosti, zbog veoma slabih, skoro nikakvih, saobraćajnih veza u Beograd je pristizala nedovoljna količina namirnica. Tragični događaji iz 1941. opustošili su najbogatije predele Srbije i prouzrokovali nestašicu i glad u gradovima. Usevi nisu obrađeni, a nemačke rekvizicije odnele su i ono malo hrane što je seljacima ostalo. Snabdevanje je bilo otežano i zbog izuzetno oštre zime 1941-1942. sa jakim snežnim nametima. Na proleće 1942. su izbile neuobičajno velike i dugotrajne poplave, što je sprečavalo realizaciju setve. Nesreća nikad ne dolazi sama, govori sa pravom naš narod.

Na loše stanje su uticale i naredbe okupacionih vlasti o zabrani setve u zaštitnom pojasu oko puteva i pruga od pola kilometra sa obe strane. Tako su drastično smanjene poljoprivredne površine. Pri tome nedostajalo je semena i stoke za vuču i obradu zemlje, a veliki broj radno sposobnih ljudi sa sela je, posle Aprilskog rata, završio u zarobljeništvu. Pokušaj snabdevanja glavnog grada iz Banata, zone koja je bila pošteđena razaranja, okupacione vlasti su ubrzo zabranile. Hrana je zbog hronične nestašice postajala sve skuplja, a crna berza je cvetala. Kao i u svakom ratu, maha su uzimali šverceri i crnoberzijanci. Vanredne prilike izbacuju na površinu i ceo jedan soj krupnih i sitnih ratnih špekulanata, koji su na različite načine bili često povezani sa predstavnicima okupacionih i domaćih vlasti.

U kampanju protiv crna berze, Obnova se uključila 28.avgusta 1941. Pisala je da je mreža špekulanata, crnoberzijanaca, protkala ceo Beograd i od vlasti je traženo da preduzme sve u iskorenjivanju ovog velikog zla. Povodom sve težih prilika Obnova upozorava: ,,Tim niskim i prljavim poslom,crnom berzom, bavi se jedan ogroman broj ljudi. Ovo čine samo zato jer im taj posao donosi veće prihode nego pošteni rad. Oni nemaju ni malo moralne savesti ni saosećanja prema ljudima. Ni malo samilosti ne sme se imati prema tim zlikovcima. Ništa oni nisu manji krivci od onih u šumama, jer dok šumci ubijaju i uništavaju, špekulanti narod materijalno upropašćavaju".

Glavni centri sive ekonomije bile su železničke stanice, a glavni akteri železničko osoblje.

Najteže je bilo kontrolisati cene namirnica i ogreva. Radi ravnomerne i što pravednije raspodele hrane i ogreva uvedeni su bonovi. Svako domaćinstvo u zavisnosti od broja članova dobijalo je mesečno sledovanje bonova. Komesarijat za snabdevanje i ishranu, na čijem se čelu nalazio Jeremija Protić, kao svoj najvažniji zadatak odmah je postavio proizvodnju i distribuciju namirnica, jer osim stanovništva po gradovima, trebalo je prehraniti i nemačke okupacione trupe i sve veći broj izbeglica. U uredbi stoji: ,,Ishrana stanovništva vršiće se po sistemu karata koje će biti puštene u promet početkom meseca juna. Svaki potrošač dobiće karte, odnosmo knjižicu za ishranu, a svi prodavci moraće da vode knjige u kojima će beležiti svakodnevne prodaje. Izračunata je maksimalna količina raspoloživih namirnica, a predsednici opština u mestima preko 10 000 stanovnika utvrđivaće prema stvarnim raspoloživim količinama, kvote životnih namirnica koje otpadaju na svakog potrošača".

Bonovi za drvo i ugalj

Da bi koliko-toliko olakšala život gradskog stanovništva, komesarska uprava je 11. jula 1941. donela Uredbu o regulisanju cena. Po toj uredbi cene poljoprivrednih, zanatskih i industrijskih proizvoda, cene nepokretnosti, stanarine i ostalih zakupa morale su se vratiti na nivo od pre Aprilskog rata. Za prekršioce bile su predviđene visoke novčane pa i zatvorske kazne. Okupacione i srpske vlasti tražile su od Beograđana da ne kupuju životne namirnice kod švercera i da poštuju uredbe o maksimiranim cenama. Problem je bio što po tim cenama ništa se nije moglo kupiti, tako da su i najsavesniji građani bili prinuđeni da kupuju namirnice od špekulanata po trostruko višim cenama. Beograđani su prodavali sve kako bi preživeli, garderobu, nameštaj, nakit, samo da bi mogli kupiti sve skuplje životne namirnice. Mnogi imućniji Beograđani su potrošili do leta 1942. sve svoje rezerve u novcu i dragocenostima, pa se prešlo u prodaju nekretninina i imanja po veoma niskim cenama.

Potraga za hranom bila je najvažnija delatnost, a zavisila je često od lične snalažljivosti i veza. Mnogi beogradski intelektualci nenaviknuti na ovakav način snabdevanja živeli su u velikoj oskudici. Pad životnog standarda primorao je komesarijat za snabdevanje da donese uredbu o zabrani prodaje mesa četvrtkom i petkom. Tim bezmesnim danima bila je zabranjena prodaja mesa i mesnih proizvoda, kao i klanje stoke u klanicama ili bilo kom drugom mestu. Radi očuvanja opustošenog stočnog fonda i nekim mestima bilo je trajno zabranjeno klanje stoke.

Plakati sa pozivima na rad i red

Selo, jedini izvor hrane, od 1941. našlo se na udaru okupacione pljačke i brutalnih represalija u gušenju ustaničkih pokreta. Morali su seljaci da isporučuju velike količine poljoprivrednih proizvoda okupacionim vlastima, da hrane gladne gradove, ali i sve brojnije ustanike. Seljacima su vojske u prolazu nemilice uzimale hranu, okupator ih je kroz rekviziciju dodatno ogolio, a ono malo što im je ostalo gledali su da što bolje naplate i to ponekad nemilosrdno.

Kako su glad i nestašica uzimali maha, tako su seljaci sve bezobzirnije prodavali svoje namirnice. Najčešće se vršila trampa. Prvo je odlazilo zlato i nakit, a kasnije nameštaj, pokućstvo i garderoba. Svet je po gradovima ogoleo, obosio i ostao bez ičega. Naši seljaci su prema gladnim nevoljnicima bili nemilosrdni i zbog onog večitog antagonizma između gospode i seljaka! Staro, uvreženo, seosko mišljenje je da gradska gospoda žive na teretu seljaka od kojih kroz poreze i razne dažbine uzimaju nezasluženo za svoj udoban i parazitski život. Mislio je seljak da je došlo njegovih pet minuta da sve to naplati, a nažalost plaćala je i stradala uglavnom gradska sirotinja.

Život u gradu

Građanski sloj, osnovni nosilac modernizacijskih procesa, koji je držao u svojim rukama kulturni, politički i privredni uticaj u predratnom periodu, posle dugog oporavljanja od gubitaka u Prvom svetskom ratu ponovo je teško pogođen. Velika razaranja izazvana nemačkim bombradovanjima, mnogobrojne ratne žrtve, zaustavljen privredni razvoj, gubitak kapitala, pljačka i uvođenje represivnog okupatorskog režima izazvao je potpunu dezorjentaciju, razočarenje i strah od neizvesne budućnosti. Demoralisani i osiromašeni građani, pri tome zastrašeni okrutnim okupratskim uredbama i čestim hapšenjima radi obezbeđivanja talaca promenili su atmosferu u gradu. Od nekad veselog grada punog životne radosti u prvim danima okupacije došlo do velike i mučne promene. Na ulicama je bilo mnogo više zabrinutih, uplašenih, utučenih i potištenih ljudi nego veselih i zadovoljnih.

Okupacija je dovela do bede ne samo siromašniji deo gradskog stanovništva, nego i socijalnu egzistenciju srednjeg sloja. Državni činovnici su ostajali bez posla, penzioneri bez penzija, oficiri bez službe, mali fabrikanti bez robe i sirovina, a štediše bez svog novca.

Deo građanstva, ma kako to apsurdno izgledalo, brzo se navikao na žrtve i streljanja civila. Prihvatio je zločine kao neminovnost, kao nešto što ga se ne tiče i ne dodiruje njegova osećanja. Hapšenja, deportacije i pljačkanje beogradskih jevrejskih porodica ma koliko je to u početku ostavljalo mučnu sliku, vremenom je postala beogradska svakodnevnica na koju više niko nije reagovao. Bilo je tu i fatalizma, ali i sebičnosti svojstvene životu u ratnom okruženju u kome je svaki novi dan predstavljao neizvesnost.

Stanislav Krakov je zabeležio prizor nastao posle prvog javnog vešanja u Beogradu: ,,Od Starog dvora ugledali smo ljudska tela kako vise na terazijskim kandelabrima. Na stubovima koji su nosili žice tramvajskog saobraćaja i gde su bila ulična svetla, visilo je pet ljudi o dugačkim konopcima, ali ipak iznad visine tramvaja koji su tuda prolazili. Dvojica su bila u seljačkom odelu. Između obešenih, zatezalo se veliko platno koje je objavljivalo konjičke trke kod Careve ćuprije za sledeću nedelju. Ulični radio zvučnici prenosili su muziku Radio Beograda. Pred "Atinom", u bašti, sedeli su ljudi i žene, kao i svake nedelje i pijuckali svoja pića. Porodice, u šetnji, nedeljno obučene zaustavljale su se pred ovim prizorom, a majke su držale za ruke svoju decu koja su lizala kornete sladoleda i gledala začućeno u obešene".

Obešeni rodoljubi u Beogradu

Zanimljivo je da su i partizani i četnici, pa i većinsko seosko stanovništvo gledali na Beograd i, uopšte, na gradsko stanovništvo kao na deo naroda koga je okupacija blaže pogodila. Naizgled bezbedniji i ugodniji gradski život stvarao je pogrešnu sliku o stvarnim prilikama. Stara društvena raslojenost, rivalitet i odnosi sela bez simpatija prema gradu i njegovim stanovnicima u ratnim prilikama su postajali još izraženiji.

Terazije za vreme okupacije

Mnogobrojne zabrane i ograničenja, ratna pljačka, rekvizicije i ogromna ratna kontribucija nametnuta Srbiji kao krivcu za rat, pri tome i inflacija i uslovi dirigovane i ograničene privrede dovelo je do osiromašenja gradskog stanovništva. Mnogi mali privrednici, ukoliko nisu pretrpeli razaranja u bombardovanju, propadali su zbog uništenog tržišta, prekida komunikacija, nemogućnosti nabavke sirovina i prodaje robe. Iz privrede je isključen veliki broj, posebno stručnih ljudi koji su posle Aprilskog rata završili u zarobljeništvu. To je ugrozilo egzistenciju mnogih gradskih porodica koje su živele od njihovih zarada.

Okupacija je sa sobom donela mnoga nova pravila. Jedna od njih bilo je kažnjavanje besposličara i skitnica, i to zatvorom do 20 dana i prinudnim radom.

Prema nemačkim vojnicima na ulici, prilikom pešačenja stanovnici su imali obavezu pokazivanja "dužne pažnje i poštovanja". Ukoliko bi neko preprečio put ili šetnji nepropustio nemačkog vojnika, mogao je za to da bude kažnjen.

Autor je član Srpskog liberalnog saveta.

Literatura:

1. Dragan Vlahović ,,Beograd pod okupacijom", feljton iz lista Politika, 2006.

2. Njemačka okupaciona uprava u Beogradu 1941-1944, Muharem Kreso, Beograd 1979.

3. Osnovno školstvo i udžbenici istorije u Srbiji 1941-1945, dr.Dragica Koljanin

4. Vojni arhiv, fond Nedićeve vlade, k-34 a, br.35/1-4

5. Službene novine, br.95

6. Kontrarevolucija u Srbiji, Kvinsliška uprava 1941-1944, Milan Borković, druga knjiga

7. Istorija Pravnog fakulteta u Beogradu, Treća knjiga, prof. Ljubica Kandić, Beograd 2005.

8. Cenzura u okupiranoj Srbiji, Ljubinka Škodrić, list Danas

9. Teatri okupirane prestonice 1941-1944, Vasilije Marković, Zavod za udžbenike, Beograd 1998.

11. Dragan Vlahović ,,Igre kažnjene smrću,, Politika 2009.

12. Bioskopi u Beogradu1941-1944, Miloš Vojinović, Beograd 1989.

13. Fudbal u okupiranoj Srbiji 1941-1944. Dejan Zec, Godišnjak 3-2011, INIS