Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > “Vojvođanski” politički imaginarijum
Kuda ide Srbija

“Vojvođanski” politički imaginarijum

PDF Štampa El. pošta
Kristijan Obšust   
sreda, 27. novembar 2013.

Različite tendencije koje se mogu podvesti pod šire definisan termin označen kao “revizija istorije” uočljive su u čitavom spektru primera i prvenstveno ih treba posmatrati u kontekstu šire slike niza društvenih, a posebno političkih činilaca. Proizvoljna tumačenja istorije, van naučne interpretacije, kao i relativizacija pojedinih istorijskih događaja, svakako imaju specifične karakteristike, ali ih sve zajedno odlikuje politizacija, tendencioznost, naglašena spekulativnost i odsustvo validne argumentacije.

Prostor koji je zauzimala bivša SFRJ, kao i širi prostor Balkanskog poluostrva u periodu dužem od prethodne dve decenije u kontekstu kompleksnih političkih i društvenih procesa kojima je bio zahvaćen predstavljao je posebno plodno područje za plasiranje brojnih spekulativnih tumačenja kojima su se izvrtale istorijske činjenice. Različiti pokušaji van naučne revizije istorijske slike prošlosti su pri tome imali i imaju za konačni cilj promenu opšte percepcije o određenim istorijskim događajima najčešće zarad ostvarivanja prethodno zacrtanih političkih ciljeva. Tako su se u procesima konstruisanja političkih mitova i mitologija novonastalih država na prostoru bivše SFRJ kao izrazito bitan faktor podrazumevale i podrazumevaju brojne tendenciozne interpretacije različitih segmenata prošlosti, kao i revizije percepcije o pojedinim istorijskim događajima.

U tom kontekstu, tokom protekle dve decenije mogu se npr. prilično jasno pratiti brojni primeri politički usmerenih revizija istorijske slike prošlosti, koji predstavljaju integralni deo procesa konstruisanja novog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Takođe, čitav dijapazon primera relativizacije istorijskih činjenica, kao i njihove revizije, prisutan je i u savremenoj hrvatskoj političkoj i nacionalnoj mitologiji, ali i u kontekstu percipiranja istorije kosovskih Albanaca kroz delovanje njihove nacionalističke istoriografije i publicistike koja nastoji da prikaže višedecenijski podređeni položaj njihovog etnosa od strane Srba, koji se protivno svim istorijski relevantnim podacima percipiraju kao okupatori i agresori.

Tokom proteklih nekoliko godina sve češće se uočavaju i procesi van naučne revizije istorijske slike prošlosti koji se ne odnose isključivo na procese konstruisanja nacionalnih narativa, ali svakako teže formiranju novih kolektiviteta, tj. grupnih identiteta koji se inicijalno formalno temelje na regionalnim osnovama. Ipak, iako izvorno regionalni, oni mogu sadržati i osnovnu premisu koja podrazumeva distinkciju u odnosu na ostale, tj. druge koji se percipiraju sa antagonističkog stanovišta, a neretko kao posve drugačiji i manje vredni. U tom pravcu, regionalni identitet može nizom politizacija i formiranja narativa o navodnoj ugroženosti od drugih postepeno poprimiti obrise svojstvene nacionalnim identitetima. 

Kao primer u tom kontekstu interesantno je sagledati čitav niz produkovanja teza i narativa o tzv. vojvođanskom identitetu kao obliku identifikacije koji prevazilazi regionalni smisao i koji se nizom usmerenih politizacija tendenciozno ističe kao svojevrsna “alternativa” nacionalnom obliku identifikovanja, odnosno kao navodna “solucija” u odnosu na srpski nacionalni identitet.

Na taj način vojvođanski identitet – kao izveštačeni konstrukt za koji se želi istaći da ne predstavlja isključivo regionalnu već “kulturološku” odrednicu – konstruiše se kroz različite mehanizme. Pod time se podrazumeva i medijska produkcija nečega što se od njegovih idejnih protagonista naziva i podvodi pod tzv. “vojvođansku tradiciju”, ali i politizacija pitanja poput ekonomske situacije u Vojvodini u kontekstu plasiranja slabo utemeljenih hipoteza o njenoj navodnoj eksploataciji od ostataka Srbije i sličnog. Dakle, pokušaji stvaranja tzv. vojvođanskog identiteta kao političke, a ne isključivo regionalne kategorije – koja čak ni kao takva uostalom svakako nije homogena, već je sastavljena od niza lokalnih identiteta – odvija se u dva osnovna pravaca.

Sa jedne strane, uočavaju se tendencije koje se vezuju za izmišljanje nečega što je predstavljeno kao osobene i specifične vojvođanske tradicije, koje se od onih koji ih stvaraju (izmišljaju) percipiraju kao jedinstveni homogeni monolit koji stoji nasuprot prilično stigmatizovanom ostatku Srbije, koji se često doživljava kao retrogradan i zaostao. Reč je zapravo o svojevrsnom izmišljanju nekog oblika “pogodne i pročišćene istorije” u kojoj se kulturne raznolikosti koje postoje u Vojvodini postavljaju na nivo koji je u navodnoj “kulturološkoj” isključivosti i distinkciji sa ostatkom Srbije.

Drugi pravac obuhvata produkovanje niza politizacija, odnosno različitih tendencioznih i isključivih “teorija” o tome kako Vojvodina i “Vojvođani” predstavljaju neku vrstu ekonomskih talaca ostatka Srbije koja ih eksploatiše i koja zapravo navodno svojom “zaostalošću” koči opšti ekonomski i kulturni progres Vojvodine. U tom kontekstu, sadržaji internet portala poput Slobodne Vojvodine i sličnih, koji između ostalog poseduju čitav niz homofobičnih i šovinističkih elemenata, značajno doprinose stvaranju ovakvih neutemeljenih teza. U brojnim tekstovima koji postoje na ovim sajtovima mogu se npr. naći stavovi po kojima je navodno “Vojvodini od strane Srbije nametnut kolonijalizam”, tj. “ekonomski i politički imperijalizam”, zatim mišljenja poput toga da se od strane Srbije na prostoru Vojvodine “vrši svojevrsno ‘tiho’ etničko čišćenje nad domicilnim stanovništvom”, kao i čitav niz drugih apsurdnih i politizovanih tumačenja.

Kreatori sadržaja na internet portalima koji se zalažu za “preispitivanje” statusa Vojvodine u Srbiji – bez obzira na to da li se nudi “rešenje” u formi federalizacije, ili se otvorenije proklamuje samoopredeljenje i secesija –paradoksalno i pomalo ironično nastoje da ukažu na nekakve “istorijske tradicije” i navodni neprekidni kontinuitet Vojvodine kao političkog entiteta od njegovog nastanka do danas. Pri tome se u potpunosti svesno ignorišu ili čak revidiraju istorijske činjenice o razlozima koji su doveli do stvaranja Srpske Vojvodine 1848. godine, koja je već krajem 1849. godine voljom zvaničnog Beča transformisana u Vojvodstvo Srbije i Tamiškog Banata. Na isti način se produkuju istorijski netačna tumačenja koja se odnose na odluku o prisajedinjenju ovih prostora Kraljevini Srbiji 1918. godine, koju je donela Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, a na posebnom zasedanju i skupština Srema koja se takođe izjasnila o pripajanju Srema Srbiji.

Svakako, nema potrebe da se dodatno ističe da su inicijalne konstelacije koje su dovele do proglašenja Srpskog Vojvodstva predstavljale želju, ali i realne potrebe za objedinjavanjem srpskog a (uslovno) i šireg slovenskog etničkog korpusa u Ugarskoj, odnosno u Austrijskom carstvu. Takođe, besmisleno je dodatno ukazivati i na činjenice koje se odnose na prisajedinjenje Banata, Bačke, Srema i Baranje (a ne Vojvodine kao nekakve realne jasno definisane entitetske celine) Kraljevini Srbiji, a nešto kasnije u sklopu nje i Kraljevini SHS. U tom kontekstu uočava se i jedan od osnovnih paradoksa tzv. “vojvođanskih interpretatora istorije”, koji nastoje da prikažu prisajedinjenje Srbiji, tj. Kraljevini SHS, kao odluku koju su doneli “Vojvođani” kao nekakva imaginarna celina koja istorijski posmatrano činjenično u tom periodu zapravo nije ni postojala. Odnosno, tumačenje kako je 1918. godine Vojvodina u formi nekakvog jedinstvenog političkog entiteta navodno pristupila Kraljevini Srbiji a time i Kraljevini SHS, apsurdno je i naučno neutemeljeno. Suprotno tome, činjenično je da su krajevi većinski naseljeni Srbima na prostoru južne Ugarske odvojeno doneli odluke o prisajedinjenju Kraljevini Srbiji sa kojom su malo kasnije, kao njen integralni deo, postali deo Kraljevine SHS. Ovu odluku su podržali i predstavnici ostalih slovenskih naroda koji su živeli na ovim prostorima.

Na osnovu prethodno navedenog, može se konstatovati da su nakon završetka Prvog svetskog rata i prisajedinjenja prostora koji danas čine teritoriju AP Vojvodine ujedno izgubljeni smisao i potreba na kojima se zasnivala inicijalna ideja za postojanjem Vojvodine čiji se identitet temeljio i proisticao iz potreba političkih procesa srpskog nacionalnog pokreta u Habzburškoj monarhiji. Pri tome, treba napomenuti da je celokupni period postojanja Srpske Vojvodine, odnosno Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, ograničen na svega nepunih 12 godina i da se celokupna ideja temeljila isključivo na tradicijama srpske nacionalne emancipacije, te je o nekakvom obliku “vojvođanske identifikacije” potpuno besmisleno raspravljati. U tom smislu savremena politikantska tumačenja koja nastoje da predstave kako postoji nekakav specifični istorijski kontinuitet Vojvodine kao političkog subjekta apsolutno su sa stanovišta istorijske nauke neodrživa, a u određenom smislu i pseudoistorijska.

Kada je reč o političkim zloupotrebama vezanim za formiranje kvaziteorija o navodnom ekonomskom eksploatisanju Vojvodine od ostatka Srbije, odnosno o konstrukciji kako ostatak Srbije ima kolonijalni odnos prema Vojvodini, njih je potrebno pre svega posmatrati u kontekstu već ustaljenih politizovanih demagoških tendencija koje koriste ekstremniji autonomaški i secesionistički krugovi kao pogodno sredstvo političke mobilizacije u ostvarivanju svojih političkih ciljeva. Svakako, o problematici finansiranja Vojvodine treba raspravljati, ali isključivo u pravcu stručne i argumentovane debate, ali i u kontekstu drugih, mnogo širih, a možda i realnijih predloga o načinima ekonomske i regionalne decentralizacije Srbije. Takođe, ovu diskusiju treba voditi nezavisno od uticaja dnevnopolitičkih i istorijski neutemeljenih tumačenja, kao i izvan besmislenih konstrukcija o nekakvoj navodnoj višedecenijskoj izrabljivačkoj politici ostatka Srbije, koje se plasiraju bez validne argumentacije od pojedinih zagovornika ekstremnijih rešenja “vojvođanskog pitanja” prvenstveno zbog sticanja političkih poena među delom neupućenih i predhodno izmanipulisanih građanki i građana koji žive na prostoru AP Vojvodine.

Dakle, tendenciozne “teorije” o navodnoj “ekonomskoj eksploataciji Vojvodine” treba percipirati kao specifičan oblik političke propagande kojim se teži konstruisanju opšteg shvatanja o tome kako bi Vojvodina, navodno, mnogo bolje živela bez ostatka Srbije, što je ideja koja poprima sve isključivije obrise delovanjem čitavog spektra udruženja, internet portala, ali u određenoj meri i političkih stranaka autonomaškog usmerenja. Svakako, priče o navodnoj ekonomskoj ugroženosti Vojvodine od ostatka Srbije se u potpunosti zasnivaju na političkim spekulacijama i kvaziargumentaciji, a ne na realnim činjenicama. Suprotno tome, u ekonomskom smislu građane koji žive na prostoru AP Vojvodine upravo najviše ekonomski ugrožava i eksploatiše glomazan administrativni i birokratski stranački aparat, kao i potpuna nesposobnost i korumpiranost trenutne pokrajinske vlasti.

Autor je član glavnog odbora Treće Srbije