Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srbija u rukama suđenica
Kuda ide Srbija

Srbija u rukama suđenica

PDF Štampa El. pošta
Dragan Mitrović   
sreda, 14. septembar 2011.

 Važeća politička dogma da je sudbina Srbije u EU, do koje se stiže preko tržišta, nema svoju zasnovanost u autentičnoj mitologiji. Ona je rezultat tuđeg kulturnog obrasca koji se zasniva na tuđoj mitologiji. Međutim, u dubljim slojevima slovenske mitologije možemo pronaći dokaze da nam je predočena sudbina zaista i zapisana.

Ako zamislimo suđenice[1] koje određuju budućnost Srbije, možemo pretpostaviti da je najstarija, u napadu zlovolje, rekla – amputacija. Srednja je vrlo kratko razmišljala, zatečena medicinskom terminologijom, i obznanila – implantacija. Najmlađoj nije preostalo ništa drugo nego da tiho izusti – transplantacija.

Naravno, savremeni čovek ne veruje u sudbinu, osim ako mu ona nije predstavljena posredstvom medija. A mediji ne koriste reč sudbina, njome se služe samo manje usavršeni političari, odnosno lideri koji nisu prošli odgovarajuće kurseve političke savršenosti, koja se sada naziva izuzetnost.[2] Umesto o sudbini, mediji govore o dobrobiti, iza koje stoji matrica potrošnje, a iza nje mitologija izobilja i predodređenosti bogatih i za metafizičke rajske prostore.

Ono što je amputirano nije više tvoje

Pripreme za amputaciju Kosova i Metohije započete su još za vladavine Osmanske imperije, nastavljene za vreme komunizma i dovršene u vreme globalizma. Istorijska neumitnost modernim rečnikom nazvana je realnost.[3] I ovde manje obrazovani političari govore o „točku istorije“ i „konačnom iscrtavanju mapa“, a oni usavršeniji o „pravom smeru, mapama puta, Evropi bez granica“, misleći pri tome na ispravan, tj. dozvoljen pravac i smer kretanja u granicama specijalne političke mape.

Bez obzira na razlike u terminologiji, volja prve suđenice se ispunjava. Međutim, koncept tuđinske mitologije nalaže ne samo prihvatanje zacrtanog, već i priznanje sudbine u vidu izjave o mirenju sa njom. Od pacijenta se traži da prizna da amputirana noga nije njegova, štaviše da nije nikada ni bila njegova, a krunski dokaz ove očigledno neistinite tvrdnje je taj da je neko drugi na amputiranu nogu navukao svoju amputiranu nogavicu.

Uzalud oboleli uzvikuje da još oseća svoje prste, da je u pitanju telesni identitet koji priznaje i savremena nauka, najbolji doktori uzvraćaju da su to samo „paralelne institucije“.

Kada ti nešto implantiraju, moraš da se promeniš

Pripreme za implantaciju Građanskog zakonika, već su uveliko u toku.[4] Efekti prethodne, sprovedene u 19. veku, iscrpljeni su transformacijom porodične zadruge u građansku porodicu. Nju su činili mama, tata i njihova deca. Postindustrijsko tržište zahteva inoviranu porodicu, jer ova iz industrijskog perioda nedovoljno troši. Nju, pre svega, čini mama bez tate i dece. Ili tata sa dobrim autom, ali bez mame i dece. Tata i mama, sa psom, svakako bez dece. Dve tate ili dve mame, bez dece. Ako već neko insistira, roditelji treba da budu razdvojeni ili istopolni, a dete usvojeno, otkupljeno od surogat majke ili bar začeto veštačkom oplodnjom. Seksualna funkcija mora biti strogo odvojena od reproduktivne. Ishodi reprodukcije moraju biti kontrolisani, kao i tok evolucije, uostalom.

Oni koji već imaju decu ne smeju ih vaspitavati primenom fizičke kazne, već samo ubeđivanjem, bez obzira na vrstu kazne i uzrast deteta.[5] Frustracija želja malog potrošača ne sme ni na koji način biti dovedena u pitanju. Da bi postao valjani član tržišnog kolektiva, država, ili korporacija svejedno, štitiće ga i od mame i od tate još od malih nogu. Dete se ne sme odupirati svojim željama, jer će se sutra odupreti i reklamama ili vladajućoj ideologiji[6], a to svakako smanjuje njegovu tržišnu i svaku drugu dobrobit.

Ipak, populaciona politika globalizma daleko je od ekonomske, i svake druge logike, a mnogo bliža Maltusovoj fobiji. Pitanje je da li će smanjenje broja potrošača nadoknaditi njihovu kupovnu moć i da li će nevaspitano dete moći u budućnosti da bude kontrolisano. U svakom slučaju, prva žrtva biće, i već jesu, društva izobilja.[7]

Bez transplantacije nema prijema

Svako vreme ima svoje žrtve. Srbija je u moderno doba i sama podizala paganske žrtvenike, poput one stepenaste piramide na temeljima Žrnova (Avala). Moderne forme žrtvovanja daleko su prefinjenije i uključuju tržišne elemente uz poništavanje tradicionalnih kulturnih obrazaca. Sve je obavijeno velom pseudomoralnosti. Ne traži se ništa više od nekoliko organa, i to tek nakon smrti za koju se ionako ne zna kada će i da li će uopšte doći.

Velom tajne obavijeno je i tržište organa. Među detaljnim godišnjim statističkim izveštajima Eurotransplanta nema nijednog podatka o broju organa koji su prešli iz jedne države u drugu, niti iz koje u koju.[8]

Za učlanjenje neophodan je dovoljan broj stanovnika zaveštalaca, ne zna se koliki, ali kvota još nije ispunjena. Ipak, već sada, članska kartica ima ogroman simbolički značaj i državnim funkcionerima obezbeđuje socijalnu propulziju efikasnije od partijske ili neke druge članske kartice. Najmlađa suđenica nije mogla da nam pruži manje zlo od ovog.

Ima li demokratije bez slobode

Slovenska mitologija zasnovana je na slobodi, ne na nužnosti. Slobodi čoveka, a ne slobodi tržišta. Pravo na slobodu je starije od prava na bogatstvo. Da bi neko bio bogat, drugi mora biti siromašan. Ako se siromašnom oduzme sloboda, ne preostaje mu ništa osim ličnog dostojanstva, koje je već poništeno moralnim relativizmom ili zamenjeno moralnim surogatima.

Demokratija je svakako deo slovenske mitologije i zasnovana je na pravu pojedinca da se suprotstavi sudbini, grupi ili tuđinu uzurpatoru.[9] Zbog toga nam sve u vezi sa državom i organizacijom ide tako teško i sporo. I dobro je što je tako. To nas je zaštitilo od mnogih procesiranja svetske istorije. Zbog toga je prva suđenica bila tako surova. Znala je koliko smo daleko od EU.


[2] Naziv u prethodnoj epohi bio je moralno-politička podobnost.

[3] Zastareli termin je istorijski materijalizam, u smislu istorijska nužnost.

[5] http://www.politika.rs/rubrike/ostali-komentari/Biti-ili-ne-biti-dete.sr.html U navednom članku zamenica zaštitnika građana reč „batinjanje“ (batinanje) pominje tri puta, a vaspitanje nijednom. Namera je da se fizičko kažnjavanje izjednači sa fizičkim zlostavljanjem, a vaspitna funkcija oduzme roditeljima. Tako daleko nisu išli ni komunisti.

[6]  “Iza stola beše iskrsnuo lepuškast devetogodišnji dečačić, mrka lica i pretio mu igračkom-automatskim pištoljem, dok je njegova sestrica, oko dve godine mlađa, ponavljala isti pokret držeći u ruci komad drveta. Oboje su imali na sebi kratke plave pantalone, sive košulje i crvene marame: uniformu Špijuna. Vinston diže ruke iznad glave, ali sa nelagodnim osećanjem - toliko je dečakovo držanje bilo zlo - da u pitanju nije samo dečja igra.” DŽordž Orvel: 1984.

[7] „Karl Marks je bio u pravu. U nekom trenutku kapitalizam može da uništi sebe. Ne možete smanjiti kretanje prihoda od rada ka kapitalu, bez viška kapaciteta i sa nedostatkom agregatne tražnje. To je ono što se desilo. Mislili smo da su tržišta radila, ali ona nisu radila. Pojedinac može biti racionalan... Firma, da bi preživela i napredovala, može da snižava troškove radne snage sve više i više, ali troškovi radne snage su tuđi prihod i potrošnja. Zato je to autodestruktivan proces.“ Nurijel Rubini, vidi na http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=26031

[9] I gostoprimstvo, uostalom zajedničko svim tradicionalnim društvima, postojalo je daleko pre multikulturalizma i ima duboke mitološke korene.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner