Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srbija i svet 2009 – U ritmu poznatih melodija
Kuda ide Srbija

Srbija i svet 2009 – U ritmu poznatih melodija

PDF Štampa El. pošta
Dejan Vuk Stanković   
ponedeljak, 19. januar 2009.

Borba za očuvanje ustavnog poretka, to jest zalaganje za očuvanje državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta na Kosovu i Metohiji, ubrzanje evropskih integracija i razvijanje dobrosusedskih odnosa, prioriteti su zvanične srpske politike. Uz navedena opredeljenja, pocrtana je i potreba podizanja nivoa saradnje sa tri ključna faktora na spoljnopolitičkoj sceni – SAD, EU i Rusijom.

Na prvi pogled, reč je o opredeljenjima koja nisu ništa neočekivano, politički nelegitimno. Uz to, čini se da čitava stvar i ima određenu dimenziju (pseudo)konkretnosti budući da su stavom o saradnji sa ključnim akterima svetske politike nagoveštena i sredstva za realizaciju pomenutih ciljeva. Spoljna politika uopšte, a naročito spoljna politika malih zemalja, u velikoj, gotovo odlučujućoj meri, zavisna je od uticaja krupnih igrača na svetskoj pozornici. Više nego bilo ko u regionu, Srbija je dokaz u prilog ovog neveselog i oporog real-političkog tvrđenja. Stoga, pokušaj razumevanja spoljnopolotičkih zapleta u 2009-oj, vodi preko izlaganja stavova i očekivanja koje u odnosu na Srbiju, implicite ili eksplicite, imaju već pomenuti akteri globalne politike. U svetlu ključnih sponjnopolitičkih igrača, moguće je testirati ostvarivost pomenutih ciljeva naše spoljne politike u 2009-toj godini. Osvrt na opredeljenja glavnih aktera međunarodnih odnosa, nije ništa novo i originalno, ali je neophodno, posebno zbog sklonosti državne i (para)državne propagande da mistifikuje očiglednost i svesno previđa činjenice.

EU - Po svemu što smo proteklih dana čuli od srpske političke elite, EU će ostati spoljnopolitička preferenca prvog reda. Evrointegracije Srbije zavisiće od okolnosti u samoj EU. Unutrašnji problemi i izazovi EU aktuelno nisu mali i ne spadaju u grupu lako rešivih. Predstoje izbori u sedam članica EU, izbori za Evropski parlament, davanje nemalih ustupaka Irskoj zarad novog referenduma o Lisabonskom sporazumu, uz potrebu da se što više saniraju dramatične posledice svetske ekonomske krize. U svetlu navedenih okolnosti, jasno je da i u samoj EU, ne postoji naročito povoljna klima za nastavak procesa proširelja. Ova opšta konstatacija o stanju stvari unutar Evropske Unije nadovezuje se na konkretne uslove koji su Srbiji postavnjeni po pitanju nastavka evropskih integracija.

U konkretnom slučaju Srbije, napredak u integracijama direktno je povezan sa dva otvorena pitanja: Hagom i Kosovom i Metohijom. Haški uslov, hapšenje Mladića, Hadžića i dostupnost vojnih arhiva za procese pred Tribunalom, ostaće uslovi koji se moraju ispuniti. Čak i pritisak na Holandiju, i eventualno popuštanje ove zemlje, mora biti praćeno pozitivnim signalom iz Haškog Tribunala. Najave da će se stvari odvijati u prvacu pozitivnog scenarija relativizacije haškog uslova za srpske evrointegracije ne postoje. Kako vreme odmiče, Holandija svoje insistiranje na Mladiću i Hadžiću sve više razume kao stvar prestiža među evropskim državama i kao unutrašnjepolitičku stvar. Racionalna očekivanja u pogledu uspeha u ubeđivanju Holanđana više su domen teorije, nego praktične mogućnosti. Ostaje isključivo nada, a ona nije neki naročit adut u real-političkim okvirima.

Po pitanju KiM, situacija je manje tenzična. Sporazum oko EULEKSA je privremeno otklonio stanje konflikta na relaciji Beograd-Brisel. Međutim, misija EULEKS ima i svoje praktične zadatke koji se vezuju kako za institucionalnu izgradnju vladavine prava na teritoriji Kosova i Metohije, tako i aktivno učešće ove misije na poslovima izdavanja putnih isprava i kontroli protoka ljudi, kapitala i robe između Srbije i Kosova.

Na ovom praktičnom planu, obzirom na proklamovni cilj očuvanja državnog suvereniteta Srbije nad Kosovom i Metohijom, ukazaće se nemali izazovi, koji u krajnjoj rezulatanti mogu pokvariti odnose Beograd i Brisela po pitanju statusa i uloge evropke misije na KiM. Osetljivo pitanje za odnose Srbije i EU biće priznavanje odnosno nepriznavanje kosovskih putnih isprava i dokumenta koje će izdavati EULEKS, odnosno stav Srbije prema preuzimanju graničnih punktova od strane EULEKS-a, nakon što UNMIK bude napustio ovaj zadatak. Prećutno prihvatanje graničnih punktova nadziranih od strane EULEKSA odnosno tolerancija kosovskih putnih isprava, čine skup, kako bi pravnici rekli, konkludentnih radnji koje sugerišu da će prihvatiti „nova kosovska realnost.“

S druge strane, sigurno je da će se proevropska politika Srbije, ma kako se deklarativno protivila samoproglašenoj nezevisnosti Kosova, teško opredeliti za otvoren i direktan diplomatsko-politički sukob sa misijom koju je na Kosovo i Metohiju poslala EU. Uz to ne treba zaboraviti da opstanak Srbije mimo severnog dela KiM suštinski zavisi od EULEKSA i NATO, kao i da zatezanje oko slobode kretanja roba, ljudi i kapitala na relaciji Srbija-Kosovo može dovesti i do zatvaranja kosovskog tržišta za robu iz Srbije, što ni u kom slučaju, a posebno u 2009-oj, ne vodi ka pozitivnom ekonomskom ishodu ni za Kosovo, ali ni za Srbiju. Mogućnost oštrog stava Srbije po pitanju praktičkih posledica EULEKSOVE misije umanjena je i u širem kontekstu evropskih očekivanja koja region Zapadnog Balkana, vide kao kao beskonfliktno područje u kome vladaju dobrousedski odnosi.

Odnos Srbija-EU u 2009-oj najverovatnije će oscilovati između velikih očekivanja srpske strane i realno skromne podrške proevrosrpskim snagama od strane EU. Ne bude li hapšenja Mladića, ozbiljniji pomaci u integracijama sigurno će izostati. Realnije je očekivati, da bi pod pretpostavkom zadovoljenja tehničkih uslova, moglo doći do liberalizacije viznog režima krajem godine.

SAD- I dok se odnosi sa EU odvijaju u neobičnoj simbiozi velikih očekivanja Srbije, rezolutnih zahteva, obećanja i poluobećanja koji dolaze od EU, uz realno skromnih pomake u procesu srpskih evrointegracija, odnosi između Srbije i SAD su vrlo jasni i znatno manje konfuzni. Utisak je da najveća sila sveta ne šalje nedorečene poruke.

Bez mnogo pardona, Amerikanci će od Srbije, u svakoj mogućoj prilici tražiti da bezuslovno sarađuje sa Tribunalom u Hagu kao i da posredno ili neposredno prihvati realnost kosovske nezavisnosti. Više puta potvrđena nefleksibilnost američke administracije po pitanjima važnim po Srbiju, najverovatnije će ostati karakteristika i nove američke administracije na čelu sa Barakom Obamom.

U prilog američke spoljnopolitičke orijentacije prema ovom prostoru, govori i činjenica da Balkan sigurno neće biti prioritet američke spoljne politike. Uz to, personalna rešenja poput Hilari Klinton na funkciji državnog sekretara, eventualni ostanak Danijela Frida na mestu u Stejt Departmentu, uz angažman Holbruka, Olbrajtove i prisustvo DŽoa Bajdena na mestu potpredsednika, nesumnjivo upućuju na zaključak da je održanje status kvo-a u odnosima sa Srbijom najizvesnija opcija. Navedenom treba dodati relevantnu činjenicu potvrđenu u evrointegracijama velikog broja bivših socijalističkih zemalja: reč je o važnom uticaju SAD na prijem ovih zemalja pod okrilje EU. Kako uticaj SAD na prilike u Evropi ni politički, a posebno, ne bezbedosno, nije opao, stanje političkog konflikta na relaciji Beograd-Vašington povodom KiM, posredno i relevatno može uticati na tok i budućnost evropskih integracija Srbije. Ne tako davno čulo se iz američkih političkih krugova mišljenje o izboru Srbije između Evrope i Kosova. Reč je o tome da Srbija zarad učešća i potencijalnog članstva u evroatlanskim strukturama prihvati politiku SAD i vodećih zemalja EU po pitanju Kosova i Metohije, a dosadašnju politiku zalaganja za odbranu teritorijalnog integriteta i i državnog suverniteta na KiM odbaci kao relikt nacionalističke prošlosti. Sve u svemu, opredeljenje ka unapređenju odnosa sa SAD predstavlja ispravno načelno razmišljanje, ali je otvoreno pitanje kako je tako nešto moguće, posebno u svetlu proklamovane politike zaštite teritorijalnog integriteta na KiM i američke podrške projektu kosovske nezavisnosti.

Rusija – Deklarativno i real-politički, Rusija je saveznik Srbije po pitanju KiM. Bez Rusije izvesno je da zvanična srpska politika o Kosovu ne bi mogla imati značaniji međunarodni domet. Kao velika sila svesna svojih interesa, Rusija će zadržati svoju načelnu podršku srpskom stavu o odbrani suvereniteta nad Kosovom. Rusko-srpsko savezništvo po pitanju KiM dostiglo je najvišu tačku sprečavanjem Kosova da se potpuno integriše u međunarodne institucije poput UN-a i OEBS-a. Svojevrsni test rusko-srpskog partnerstva tiče se mogućnosti održanja visokog i konkretnog nivoa saradnje po pitanju politike prema Kosovu i Metohiji nakon što je Srbija prihvatila saradnju sa misijom EULEKSA.

U 2009-toj postaviće se i pitanje da li je prihvatanje EULEKSA bila potvrda okrenutosti Srbije Zapadu, ili je još uvek moguće voditi politiku konkretne političke, bezbednosne i svake druge saradnje sa Ruskom Federacijom? Odgovor na ovo pitanje suštinski zavisi od Moskve, ali u inicijalnoj fazi od Beograda. Tvrđi stav prema EU, Srbiju u očima Rusije čini potencijalno lojalnim saveznikom, budući da su ruski i evro-američki interesi suprotstavljeni u ovom delu sveta. Za konkretniju saradnju Rusije i Srbije, gasno-naftni sporazum je nužan, ali ne i dovoljni uslov. Najpre, sporazum je po svom karakteru energetsko-ekonomski, a uz to je očigledno da ovaj sporazum ne inicira promenu zapadnog ugla gledanja na srpske državne i nacionalne interese. Ovo poslednje posebno važi u svetlu gromoglasnih evroreforsmkih zakletvi toliko čestih i nemalo dragih aktuelnoj srpskoj političkoj eliti. Štaviše, na srednji rok, deklarativno i praktično pokazana lojalnost EU Ruse odvraća od bližeg političko-bezbedosnog partnerstava sa Srbijom. U čitavoj igri sa Zapadnim Balkanom Rusija ne gubi mnogo. Nafta i gas uvek će se izvoziti ovom delu sveta, a istorijsko iskustvo pokazuje da velike sile umeju da zaštite svoje političke interese različitim geopolitičkim i diplomatskim scenarijima.

Dobrosusedski odnosi - Povodom Kosova i još nekih drugih nerazjašnjenih stvari iz bliže i dalje prošlosti, odnosi Srbije sa susedima poprimili su izrazito negativan karakter. Načelno, potrebi razvijanja dobrih odnosa sa susedima ništa se ne može zameriti. Štaviše, u slučaju Bosne, Crne Gore, Makedonije i Kosova, pod politički spornom pretpostavkom da je ono sused, Srbija ima pozitivan trgovinski bilans, tako da se načelna sklonost ka saradnji može dodatno i ekonomski obrazložiti. Uz navedeno, valja podsetiti da je među uslovima za integracije u EU dobrosusedska saradnja zemalja u regionu, što ovu problematiku čini dodatno relevantnom. S onu stranu političkih zahteva EU, ekonomije i normalnih civilizacijskih potreba, politički zapleti među narodima nekadašnje Jugoslavije nisu nimalo jednostavni te ni izgradnja dobrosusedskih odnosa neće ići lako. Dobrosusedski odnosi sa Hrvatskom nisu izgledni sve dok se ne raspeltu međusobne tužbe u Hagu, dok je sa Bosnom i Hercegovinom potrebno smiriti političke strasti po pitanju interpretacije događaja iz 90-tih. Takođe, vrlo je izvesno da će se na relaciji Beograd-Skoplje i Beograd-Podgorica igrati tenzične „spoljnopolitičke žmurke“ u kontekstu obnove diplomatskih odnosa na nivou ambasadora.

Rečju, pretpostavljena saradnja neće se odvijati bez trzavica. Ako pomaka u saradnji bude, to će biti zbog nekih drugih razloga, pre svega, zbog uvažvanja evropskih zahteva o dobrosusedskim odnosima na Zapadnom Balkanu kao preduslovu za integraciju ovog regiona u EU.

Načelno gledano, diplomatska strategija Srbije je sintetička. Ona objedinjava skup ciljeva koji se ne mogu naročito problematizovati i deklarativno osporavati. To su ciljevi: i Kosovo i Evropa, i Rusija i Amerika i zaštita nacionalnog interesa i minimuma dostojanstva i dobrosusedski odnosi. Ova politička postavka ima dobro medijsko-političko utemeljenje, lako se pretvara u milozvučne i prijemčive apstraktne političke parole. Kao takva, ona u svojoj suštini odlaže i maskira streteški važne odluke i izbore. Ne čini ništa ekstremno, ali takođe ne nagoveštava konkretne rezultate. Budući da računa na saradnju sa svima i svakim, njena pretpostavka je da se od slučaja do slučaja može sarađivati i sa Rusijom i SAD, i EU i sa susedima. Tako se, na primer, veruje da se može sarađivati sa Rusima po pitanju Kosova, a sa Evropom može sarađivati po pitanju razvoja političkih, pravnih i društvenih institucija i ekonomije, bez suštinskog otvaranja političko-bezbednosnih pitanja koja se tiču stava Srbije po pitanju Kosova i budućnosti njenih integracija u EU. Bremenita konkretnim protivrečnostima, i nesklona prihvatanju svih konsekvenci iz pojedinačnih opredeljenja, ova strategija nas lako može dovesti u stanje stagnacije. Po svojim praktičnim posledicama, pre svega po nivou dezorijentacije, ovo stanje ima potencijal da bude gore je od svake ozbiljne rasprave o visokoj istorijskoj ceni koju valja platiti za potpuno uključenje u zapadni svet, i značajno napornije od promišljanja o nezapadnim alternativama naše spoljne politike. A previše podseća na ritam istih melodija iz 2008-e, godine u kojoj je napredak ka EU bilo neispunjeno izborno obećanje, Amerika zbog Kosova bojažljivo označavana kao neprijatelj sa kojim bi najrađe razvijali prijateljske odnose, a Rusija prihvaćena više na rečima i usled revolta prema Zapadu.