Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srbi i Srbija sto godina posle Kumanova
Kuda ide Srbija

Srbi i Srbija sto godina posle Kumanova

PDF Štampa El. pošta
Đorđe M. Srbulović   
sreda, 24. oktobar 2012.

Negde baš u ovaj sat, na današnji dan, a pre tačno sto godina, u Carigradu, koji je već vekovima bio Istambul, a nikad nije prestao da bude Carigrad, započelo je veliko slavlje sa vatrometom i uz učešće više desetina hiljada ljudi. Slavila se pobeda turskog oružja, veličala se islamska vera kao jedina prava, jer je i ovaj put, kao i nebrojeno puta do tada, odnela pobedu nad krstom i to pravoslavnim. Naime, na Portu je stigao telegram Zeki-paše od Halepa, komandanta Vardarske, zapadne armije kojim izveštava da je Turska uspela da u borbi porazi Srbe i da će koliko sutra ujutru samo dotući ostatke vojske u rasulu.

Zeki paša je, međutim, video ono što je mislio da je istina. O ljudima koji žive u vlastitim slikama-zabludama, Hamvaš piše da žive u majama, a mi kažemo: Šta se zamajavaš, ili nemoj da me zamajavaš.

Situacija je, međutim, bila potpuno drugačija: Turska zapadna armija, (ali i istočna, trakijska – koju je predvodio Ali-Riza paša), ne samo da nisu pobedile, već su prvi dan bitke završile neuspehom. Svi njihovi napori, a uspelo im je da iznenade Srbe koji su ih očekivali tek na Ovčem-polju, zatim Srbi uopšte nisu imali komunikaciju sa vlastitim vrhovnim štabom, ali ni komunikaciju između armija, dakle, svi turski naleti i napadi bili su odbijeni. Sutradan, 24 oktobra, turskoj vojsci se desilo ono što je Zeki paša rekao da će se desiti Srbima: vojska im se još isto veče i tokom noći počela rasipati i povlačiti, a sa prvim zracima Sunca povlačenje se pretvorilo u bežaniju i rasulo. Još kad su Srbi pripucali...

Ali, tada ni mnogo jače sile ne bi mogle da pobede Srbe. Nikada se u istoriji našeg naroda nije desili takvo jedinstvo: krune, crkve, vojske, naroda, političkih stranaka, nepismenih i akademika, svih i nikada kao tada nije postojalo toliko oduševljenje za rat. Nije bio problem kako mobilisati ljude, već kako prekobrojnima objasniti da ne treba da idu u rat, jer nema toliko opreme i naoružanja, a oni su u civilnim odelima i peške išli za vojskom, jer je bila najveća sramota da se vrate kućama u svoja sela i varoši, gde bi im se smejali, jer su samo žene, deca i baš stari ostali.

Srbi žive od mitova i na mitovima, naša istorija nije racionalna, kad god smo pokušali da budemo racionalni i pragmatični, gubili smo prvo sebe, a potom i bitke. Kad god bi izlazili iz arhetipa, kad bi krenuli u modernizaciju u osavremenjavanje, prerastali bi u svoju suprotnost. I ovde se desilo to isto: nije reč samo o pukoj osveti: Kumanovo za Kosovo, jeste i o tome, ali ne samo o tome. Ovde je reč o Svetoj Zemlji koja je obesvećena i koja se osvećuje, vraća u kult, postajući ponovo zemaljski odraz Nebeske Srbije. U Prvom balkanskom ratu, zabeležili su strani novinari, pre svih francuski, „ceo narod: kralj, vojska, crkva, svi, stalno su, kao omađijani, ponavljali Kosovo, Kosovo, Kosovo...“ i tako išli napred, iza palih nastupali su redovi novih, brojnija, bolje opremljena, taktički savremenija turska vojska nije mogla da sruši taj zid koji je bivao sve bliži i na kraju počeo da se ruši na nju.

Formacijski, srpska vojska je bila podeljena u tri armije: Druga, pod komandom tada đenerala Stepe, bila je na istočnom bugarskom frontu i trebalo je da sa bugarskim snagama pripomogne Prvoj armiji, kojoj je na čelu bio prestolonaslednik Aleksandar. Treća srpska armija, pod komandom đenerala Bože Jankovića, išla je preko Rasa i Sandžaka i izbila na Kosovo. Glavnina turske vojske se očekivala na Ovčem polju, ne kod Kumanova, tako da su Turci u potpunosti iznenadili Srbe. Vidljivost je bila jako niska, spustila se magla, srpska izvidnica nije dobro obavila posao, veza sa komandom u Nišu je bila prekinuta. Kompletnu zapadnu tursku armiju, pobedila je Prva srpska armija, pa i to ne cela, već samo njen najugroženiji deo: centralni i jedno krilo, odnosno: najveći teret bitke podnela je Dunavksa divizija Prve armije.

Protiv Srbije bili su svi koji su protiv nje i danas: Austro-Ugarska i Turska (dakle i dojučerašnja braća sa prostora bivše Jugoslavije), Engleska, kao i uvek što je, Nemačka, Francuska. Uz Srbiju je bila Rusija, ali ni ona nije mogla protiv svih, pa je pokuašavala da umiri Srbiju, plašeći se da će je ostatak Evrope zgromiti. Ruska diplomatija je uspela da evropske zemlje drži neutralnim, pa, kada je rat počeo, one su samo besno siktale, a kad je završen, najmoćnije države starog kontinenta su se ponašale tako, kao da su one, a ne Turci izgubili rat.

Kako je, uopšte i zašto do rata došlo? Decenijama su Turci sprovodili strahotna nasilja nad hrišćanskim življem u Staroj i Južnoj Srbiji, potpomogani od Arbanasa i arbanškog bašibozluka. U evropskom delu Turske bilo je oko 6 miliona stanovnika, od toga 3,5 miliona hrišćana: najviše Srba, potom Grka i Bugara. Na njihovo stradanje je ta Evropa ostala ravnodušna, a prigovori, žalbe, molbe i preklinjanja balkanskih država da evropske države iskoriste svoj uticaj za poboljšanje elementarnih uslova života hrišćanskog, pravoslavnog življa, nisu urodili plodom. Naprotiv, pod vidom „mirnog rešavanja“ problema, Turcima je slata neskrivena poruka da nastave sa nasiljem.

Što molili – Boga domolili!

Ništa se od tada, osim nas, nije promenilo. Negde smo se pogubili i poslednji je čas da dođemo sebi, dok još imamo kome.

Želim na kraju da vas podsetim na neke ličnosti iz bajki i mitova i neke izmišljene događaje, koje ste svi dobro znali, ali ste zaboravili.

U prelomnim trenucima bitke, ostaci 7 puka Dunavske divizije branili su položaje na Srtevici. Petnaest oficira, bilo je sve što je ostalo od puka. Tada je pao i komandant, potpukovnik Glišić. Major Vojislav Nikolajević vide kad je potpukovnik pao. Izvuče sablju, polete napred i viknu „Juriš!“.Čudo se dogodilo: red po red korpus turske vojske bio je zbrisan. Major Nikolajević sa rukom koju nije mogao da pomeri, sa ranom na leđima koja je zjapila, pogođen je sa još dva zrna šrapnela, a jedna granata mu je raznela plećku. Jurišao je napred, pogodila su ga još dva metka, pa još jedan u slabinu. Pao je pošto mu je noga slomljena, ali turski otpor je slomljen. Major Vojislav Nikolajević sa osam rana, držeći sablju i srpski barjak prelomio je ishod borbe na Srtevici. Rođen je u Beogradu, na Terazijama, gde je i odrastao. Oporavio se, oženio i u 50 godini dobio ćerku. Otišao je u rat 1941, pao u zarobljeništvo i u logoru proveo 4 godine. Umro je u Osnabriku, gde je i sahranjen zajedno sa drugim srpskim vojnicima u grobnici koja nosi njegovo ime. O njemu je pisala sva tadašnja evropska štampa, bio je hvaljen i veličan kao antički bog. Danas zaboravljen, bio je uzor celokupnom tadašnjem svetu, o njemu su pisali svi vodeći svetski, kao i srpski mediji.

Srpske novine iz oktobra 1912 pišu da je u Beograd stiglo 80 kozaka. Arnauti imaju takav strah od Moskviča da kad čuju da su u blizini, nije ih moguće zaustaviti sve do Jadranskog mora. Rusi su se javljali u dobrovoljce, poslata je i ogromna pomoć u sanitetskoj opremi i materijalu, carska Rusija je tada bila svim snagama uz Srbiju.

Ahmed Ademović Ciganin iz Leskovca, bio je srpski vojni trubač. U jeku borbi drugog dana bitke, neopaženo se uvukao u turske redove i odsvirao turski znak trubom za povlačenje. Potom se prebacio na srpsku stranu i odsvirao srpski znak za juriš. Turci su krenuli u bežaniju, Srbi za njima. Za ovaj poduhvat Ahmed je dobio Karađorđevu zvezdu. Orden nikad nije skinuo, a tokom Drugog rata Nemci su mu streljali dva sina. Umro je 1965, u kućerku svog sinovca, u Cigan-mali u Leskovcu, kao uboga sirotinja.

Prošavši kroz Prištinu jedinca četnika dobrovoljaca vojvode Vuka uputila se ka Gračanici. Ušavši u portu, skinuli su kape i postrojili se. Iz reda je izašao četnik – dobrovoljac, diplomata i pesnik, Milan Rakić i izgovorio svoju pesmu Na Gazimestanu. Svi ti vojnici, četnici, dobrovoljci, ratnici, plakali su. Te večeri, Rakić je poslao pismo svojoj ženi sa samo jednom rečenicom: Kosovo je osvećeno!

Beogradsko groblje, 1 novembar 1912. Ljubomir Kovačević, velikan srpske nauke, profesor univerziteta, sekretar Srpske kraljevske akademije, telo svog poginulog sina jedinca doneo je sa fronta u Beograd i predaje ga zemlji. Na sahrani je sav viđeni Beograd: ministri, profesori, oficirski kor, elita! Oproštajni govor jedincu drži otac:

„Sine, idi mirno, jer si svoj dug otadžbini ispunio. Sine, ja ne plačem, ja se ponosim Tobom. Ti si bio sa vitezovima koji su posle vekova stradanja došli da svojom smrću spasu živote miliona drugih. Idi spokojno pred presto Večnoga i kaži radosno Lazaru i Dušanu, kaži svim kosovskim mučenicima, da je Kosovo osvećeno!“

Svi su plakali sem Ljubomira Kovačevića. On je preživeo rat, ali nije stvaranje Jugoslavije. Umro je 2 decembra 1918.

Bilo je to davno, kad je Beograd bio srpska prestonica, srpski akademici istinska narodna elita, zemaljska i Nebeska Srbija jedno, a srpski narod živeo svoju jedinu stvarnost i istoriju - mitsku.

U monografiji posvećenoj svom rodnom selu Nadalj, neumrli Laza Rakić, Šajkaš i ratnik, profesor univerziteta, beleži da su se na vest o osvećenju Kosova svi meštani ovog srpskog sela u tadašnjoj Ugarskoj, spontano okupili u i oko crkve. Kad je pristigao i sveštenik organizovana je litija koja je prošavši kroz celo selo izašla na njegov južni kraj, odakle se „vidi“ Kosovo. Na kolenima, odali su blagodarenje Gospodu.

Bilo je to davno, kad je severno od Dunava i Save i bila Prečanska Srbija, a ne autonomna pokrajina.

I, kad vas podsetim na sve ove priče koje znate, ali ste ih zaboravili, jer vas zmajavaju drugim, nebitnim stvarima i pričaju o realnosti, kao da druga realnost, sem mitske i nebeske postoji za nas Srbe, i vi i ja smo svesni, znamo i osećamo da Kosovo nikad nećemo predati, niti moći da izgubimo. Samo treba da dođemo sebi.

Slava osvetnicima Kosova!

(Izlaganje na tribini SNP „Svetozar Miletić“ i NSPM, u Novom Sadu, 23. oktobra 2012)