Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Sabornost kao mogući izlaz
Kuda ide Srbija

Sabornost kao mogući izlaz

PDF Štampa El. pošta
Davor Mandić   
petak, 22. april 2011.

Ako pokušamo da dođemo do nekih izvornih osnova pojma Sabornost, sam pojam nas upućuje na reč sabrat, a i na njegov nastavak sabrati. U prvoj reči imamo raščlanjeno gledano dve reči: veznik sa i reč brat. Brat se, naravno, odnosi na rod, istorodnost. A drugi pojam (sabrati), nastavlja se i ličnom zamenicom drugog lica jednine: Ti. Tako da Sabornost ima svoju punoću i svoj završetak u ličnosti. Ličnost i srodnost jesu jezgrovita otkrovenja pojma sabornosti. Ličnorodnost jeste drugoimenovanje sabornosti. Rod može biti nacionalna odrednica, ali može biti i opšteljudska odrednica kao npr. ljudski rod. A šta druge jeste ljudski rod nego sveopšti skup ličnosti?

Da odmah pređemo na stvar i budemo direktni, izvorište svake sabornosti jeste Božanska ličnost, Bogoličnost Bogočoveka Hrista. Ona je izvorište i vrh, početak i svršetak svake sabornosti. Tako da ono početno Ti koje smo na samom početku označili najpre se odnosi na ličnost Hristovu kao sveličnost oko koje se okupljaju sve ličnosti što nebeske što zemaljske.

Sabornost je, takođe, i duhovno jedinstvo, osećanje zajedništva i povezanosti. U Pravoslavlju taj integracioni faktor može biti, kao što rekosmo, samo i isključivo Bog- Bogočovek Hristos. Jer i Bog je jedinstvo u trojici. Kao, simbolički prikazan, broj 1. Ako se bolje zagledamo taj broj koji je jedinica vizuelno ima tri crtice. Glavnu dijagonalnu crtu, donju podcrtu i crtu sa strane. Mi vidimo u tom broju tri u jednom. I ovaj broj divno izobražava sliku sabornosti. Sjedinjene, usklađene, nesuprostavljene osobenosti, čine jedinstven sklad, jedna drugu podupiru i drže na okupu.

Neko će se pitati zašto baš sada pisati i pričati o sabornosti kada je sve razjedinjeno, rastočeno? Baš sada treba govoriti o sabornosti, o jedinstvu i treba govoriti o sabornosti i jedinstvu uvek i u svakoj prilici. U neku ruku svedoci smo jednog opšteg nejedinstva u našoj narodnoj zajednici, međusobne zaraćenosti, sukoba. Čak i u sveštenstvu naše Crkve. Pogledajmo i mlade nacionalno- borbene ljude, recimo navijače. Oni se tuku i ubijaju između sebe, iako povodom mnogih pitanja imaju skoro istovetni stav. O strankama i političarima je besmisleno pričati. Mediji ratuju međusobnim (dez)informacijama jedni sa drugima. Svako svakom oduzima pravo, a vrlo često i život. Pa zašto tako i čemu sve to? Zar je to poslednja reč našeg života? Našeg naroda? Zar je odzvonilo bilo kakvoj našoj slozi, sabranju i jedinstvu? Zar nam je kraj kao narodu? E to bi tek bio stav krajnje nesabornosti, nesloge i nejedinstva. Svi ti „dušebrižnici“, tobož zabrinuti nad sudbinom svog sopstvenog naroda sa samo jednom konstatacijom: gotovi smo! našem narodu je došao kraj, nisu ništa drugo do đavolji apostoli nesloge, nesabornosti, nejedinstva. Oni su babe narikače nad živim stvorom zvanim narod. Lešinari koji žele da osete strv. Ali živi narod nije strv, niti leš, nego seme i temelj obnove. Naravno, ne smemo ni mi sami preterivati i upasti u neku vrstu idolopoklonstva prema sopstvenom narodu nego moramo što preciznije rasuđivati o njegovim nedaćama i istorijskim mukama.

Jeste, naš narod se trenutno nalazi u stanju krajnjeg nejedinstva i nesabornosti, u stanju opšte nesloge. Ali ako se malo posudimo hrišćanskom simbolikom videćemo da stvari i nisu samo mrtva i crna tačka. Ako sagledamo Hristove poslednje trenutke to su Golgota i Krst: Veliki Petak. Šta se dešava, po učenju Crkve, na Veliku Subotu? Pa, Hristos silazi u Ad, u sam centar pakla i u samom paklu satire silu đavolsku i izvodi pravednike iz Pakla, vraća se na zemlju, Vaskrsava i Vaznosi se na Nebesa. To nam je jedna o najdubljih pouka o sabornosti, slozi i jedinstvu. Da bi se postigao sam vrhunac sabornosti, sloge i jedinstva mora se proći kroz najteže faze nesabornog, nesloge i nejedinstva. Kao metal koji se topi da bi se prekalio i da bi se od njega dobio fantastičan oblik i predmet. Kao, opet simbolično gledano, kada je Mojsije proveo jevrejski narod kroz Crveno More u Obećanu Zemlju. Obnova je, na prvi pogled, uvek teška, često nevidljiva, sa mnoštvom prepreka, ali ne i neizvodljiva. Kroz sve muke i istorijske prepreke kroz koje prolazimo ne moramo uvek videti samo smrt, pa ako je i smrt uvek je moguće i vaskrsenje.

Nesloge ne treba da nas razočaravaju i da nas rastužuju, nego da nas podstaknu, da nam budu odskočna daska na putu ka jedinstvu. One to u suštini i jesu.

Postoji jedan pojam, koji i lično smatram sinonimom za sabornost, a koji je satkao ruski filosof Vladimir Solovjov, svejedinstvo. Svejedinstvo je neka vrsta i zamene za pojam univerzalno. Svejedinstvo sve objedinjuje. Svejedinstvo u Gospodu, jedino je i moguće jedinstvo. Da se ne lažemo, drugoga jedinstva i nema, pa bili vernici ili nevernici. Tu istinu moramo sebi saopštiti.

Bilo kako bilo, vernici ili nevernici, moramo pronaći formulu zajedništva, sabranja. Kakvi god da su naši bližnji i koliko nam se god to ne sviđalo ne možemo se do kraja međusobno gložiti i mrzeti. Ako ste hrišćani, onda treba da volite bližnje svoje kao sami sebe. Ako ste humanista, pa valjda ste filantrop, sem ako ne smatrate da je vaš narod neka podljudska vrsta.

Uvek moramo računati na taj ljudski potencijal koji u sebi sadrži duh nejedinstva do krajnje tvrdokornosti. Možemo reći da takav tip čoveka u nas danas vodi glavnu reč. Oni koji svaku razliku pretvaraju u sukob, a svaku nejasnoću u nesporazum. Nadajmo se da, bar, takvi u budućnosti neće voditi glavnu reč i da će se njihov glas do nečujnosti utišati.

Sabornost se, takođe, oličava i u narodnoj umotvorini: Zrno, po zrno pogača. Ovo nas opominje na postepene korake i na to da ne očajavamo, iako je stanje očajno. Združene snage dovode do izgradnje i rezultata. Ne omalovažavati osnovne delatnosti: radništvo i seljaštvo, nego im pronalaziti puni smisao i ulogu u društvu. Šta bi na kraju krajeva društvo bez njih? Pronalaziti smisao svakoj konstruktivnoj delatnosti. Svakako, ako su mogući neki epohalni revolucionarni pomaci u nauci, tehnici i drugim duhovnim granama, takve prilike ne smemo propuštati i ljude koji mogu to da nam obezbede ne smemo trošiti i ispuštati u vidu neke intelektualne robe.

Sve ovde rečeno nije ništa novo, već jedna opštepoznata stvar. Razlika je samo u tome hoće li sve ovo ostati samo na praznom teoretisanju ili ćemo teoriju pretočiti u delo. Sabornost je najvidnija na delu. Svako delo počinje izborom, a izbor je jednostavan: sloga ili nesloga.