Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Promene u međunarodnom kontekstu i Srbija
Kuda ide Srbija

Promene u međunarodnom kontekstu i Srbija

PDF Štampa El. pošta
Đuro Kovačević   
sreda, 24. decembar 2008.

Srbija je u svojoj novijoj istoriji bila ne samo prisutnik u razvoju i smeni poredaka moći već je bila izložena takvom njihovom uticaju koji je ponekad, kao na primer danas, imao teške, gotovo tragične posledice po nju. Do 1918. godine ona je samostalna država i kao takva subjekt međunarodnih odnosa. Od 1918 godine njena subjektnost podredila se međunarodnom subjektivitetu Jugoslavije kao države, deleći sve njene uspone i padove. Tek nestankom dvočlane federacije, više prinuđeno nego po izboru, Srbija je povratila svoj puni međunarodni subjektivitet.

Pre razmatranja savremenog položaja Srbije podsetićemo se na neke bitne događaje koji pokazuju kakav je bio odnos vladajućih sila prema njenim interesima.

Godine 1739. na osnovu tzv. Beogradskog mira Austrija je posle dvadesetogodišnje vladavine Beogradom i velikim delom Srbije, vladavine kojoj su i Srbi doprineli jer su je videli kao put osobađanja od turske vlasti, bila prinuđena da ih vrati pod otomansku vlast. Taj povratak Srbije (i Vlaške) pod otomansku vlast kardinal Fleri, vaspitač maloletnog Luja IV i stvarni vladar Francuske, smatrao je jednim od svojih najvećih spoljnopolitičkih uspeha koji su svedočili o moći Francuske. To sigurno nije onaj trenutak u kome se začelo do mita uzdignuto tradicionalno prijateljstvo Srbije i Francuske.

Na Bečkom kongresu 1815. godine na kome je uticaj ruskog imperatora Aleksandra Prvog, kao prvog među pobednicima nad Napoleonom, bio izuzetan, nije ništa učinjeno da se Srbiji obezbedi sloboda posle deset godina krvarenja za nju. Važnije je bilo ustanoviti novi evropski poredak pa tako i otkloniti sve ono što bi moglo da ugrozi sposobnost Rusije za pregovore. Ovaj Kongres svakako nije mesto na kome se pokazalo bratstvo prema srpskom narodu.

Na Berlinskom kongresu 1878. godine pod velikim pritiskom Bizmarka Srbiji i Crnoj Gori je priznata puna državna samostalnost. Da li to govori o prirodnom neprijateljstvu između Srba i Nemaca? Istovremeno, na tom Kongresu Bosna i Hecegovina, koje su od većine smatrani srpskom zemljom, predati su na upravljanje dvojnoj monarhiji, Austro-ugarskoj. U ovim dvema odlukama zaludno je tražiti emocije, naći ćemo interese, njihovu igru i kompromise.

Šta je suštinski zajedničko u ova tri događaja? Zajedničko je to što pokazuju i utvrđuju jedno pravilo: interesi velikih i suprotnosti među njima određuju meru prihvatljivosti i prostor promocije interesa malih.

Od tog pravila ne odstupa ni ustanovljenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Da u odmeravanjima velikih nije prevagnuo interes da se Austro-ugarska ne obnovi, pitanje je da li bi ogromne ratne zasluge Srbije same po sebi bile dovoljne da prevagne interes malih da zasnuju zajedničku državu.

Prvi svetski rat doveo je do bitne promene u poretku evropskih sila: Nemačka je izgubila status velike sile, Italiji je taj status jedva priznat a Rusija je za dugo vreme ispala iz evropske igre. Na moći i odnosima Velike Britanije i Francuske nije mogao biti uspostavljen stabilan evropski poredak koji bi raspolagao dovoljnom moći za održanje Društva naroda i da garantuje stabilnost Jugoslavije. Pokazalo se da je krah ovog poretka usled nemoći da spreči novi svetski rat tako što bi obuzdao osvajačke ambicije Nemačke, Italije i Japana, doveo i do kraha Jugoslavije.

Ishodi Drugog svetskog rata doveli su do bipolarnog svetskog poretka i blokovske podele. Jugoslavija se našla između blokova i to joj je obezbedilo decenijsku stabilnost. Pad Berlinskog zida i ubrzo pad bipolarnog poretka imali su i svoje žrtve. Među prvima je bila Jugoslavija. Za osnaženu moć jedne strane sveta ona više nije bila potrebna. Promocija unipolarnog poredka svetske moći SAD u sadejstvu sa unutrašnjim činiocima raspada i razbijanja Jugoslavije vodila je takvom priznanju nacionalnih država koje je nekadašnjim administrativnim granicama među članicama jugoslovenske federacije obezbeđivalo staus međunarodnih granica.Time je apriori bilo isključeno pravo srpskog naroda da u svojoj celini ostvari pravo na nacionalnu državu.

Istaknuti događaji i promene u međunarodnom kontekstu, pored toga što ukazuju na dominaciju interesa velikih i podređivanje interesa malih, otkrivaju i to da Srbiji kao zemlji koja drži do samostalnosti kao svog konstitutivnog interesa odgovaraju oni poredci moći koji se zasnivaju na balansu moći među velikima i tako omogućavaju da se izbegne podređivanje jednoj strani. Tako na primer, za razliku od Bugarske koja svoju poziciju gradi vezivanjem za najjačeg do podređivanja, Srbija uvek teži takvoj međunarodnoj poziciji koja respektuje njenu samostalnost kojom se isključuje poslušnost, ali ne i kooperativnost. Imajući to u vidu, mislim da se s pravom može zaključiti da je na takvoj konstitucionalnoj težnji Srbije koja se opire svrstavanju i podređivanju, bila utemeljena i pozicija nesvrstavanja nekadašnje Jugoslavije.

Međutim, nastojanje Srbije da svoju međunarodnu poziciju zasnuje na poštovanju samostalnosti i teritorijalnog integriteta sudara se sa poretkom moći koji bi da prostor i odnose na Balkanu uredi po meri svojih interesa i saglasno volji vodeće sile Zapada. U sukobu te dve težnje, težnje Srbije za samostalnošću i spoljnih zahteva za dominacijom , je i osnovni problem Srbije danas.U tome je ,pre svega, razlog zbog kojeg je Srbija izložena posebnom tretmanu a ne u posebnim krivicama za ratni raspad Jugoslavije.

Istorijski i civilizacijski a ne samo geografski, Srbija je evropska zemlja i evropsko društvo. Takav njen habitus ne može se osporiti niti ga treba posebno i naročitim činjenjima dokazivati. Okrenutost Srbije ka evropskim integracijama je prirodna konsekvenca njene borbe da se oslobodi od podčinjenosti civilizacijski stranoj vlasti i da kao slobodna nacija obnovi i revitalizuje svoj evropski identitet. Otuda je i težnja da uđe u Evropsku Uniju opredeljenje koje je prevashodno istorijski a ne samo politički utemeljeno. Međutim, ova težnja i i nastojanja u njenom ostvarivanju morali bi da vode računa o tome da se privlačnost članstva u Evropskoj Uniji zasniva na tome što ne obezvređuje, već unapređuje dostojanstvo članica mogućnostima sadržajno bogatog razvoja. Tako gledano, put do budućeg još većeg dostojanstva ne može biti zasnovan na poništavanju postojećeg. Zato u ime odbrane upravo svog evropskog identiteta, koji se gradi na principu slobode i praksi demokratije, treba isključiti poslušnost kao formulu ubrzanog pridruživanja Evropskoj uniji. Umesto nje, valja optimalizovati potencijale kooperativnosti.

Vreme u kojem smo, svedoči o zalasku iluzija o superiornsti bilo koje strane, pa i evropske. Rasuđivati danas razumno znači ne prihvatiti bilo čiju superiornost, pa utoliko ni biti evropejac ne znači biti superioran, već znači biti ono što jesi, dakle, biti prirodan. Kao što bi bilo neprirodno da svoj identitet gradimo na izvanevropskim pretpostavkama, takođe je neprirodno i da prihvatamo da ga neko određuje kao neevropski, ili, posle ispunjenja raznih zahteva, promena i priprema, kao tek u budućnosti evropski. Valja slediti svoju posebnost u pluralnosti evropskog identiteta i prihvatati posebnost i svih drugih, bilo da su evropljani ili nešto drugo. Parade evropejstva na našoj lokalnoj sceni treba shvatiti kao vašar taština na kojem promocijom odeće žele da se prekriju i prikriju nedostaci glave.

Evropa je otvarala svet, često nasilno i prema egoizmu svojih interesa. Međutim, ona je suštinski izuzetno doprinela nastanku modernog, planetarnog sveta utemeljenog na nepovratnom susretu njegovih istorijskih kultura, religija i civilizacija. I sama je ostala otvorena prema svetu. Diktati ekonomije i unapređenja egzistencije čoveka na svim stranama, pa i na evropskoj, drže do te otvorenosti. Zato opredeliti se za Evropsku Uniju ne znači zatvoriti se za obostrano korisne odnose sa drugima, niti znači zamenu celine sveta Evropskom Unijom. Svet je policentričan, sve više u osposobljavanju za partnerstvo koje bi trebalo da stabilizuje i proširi horizonte prosperiteta. U takvom svetu civilizacijski potencijal Evrope i identitet evropljanina su dragoceni ne samo kao mogući već i kao neophodni doprinos razvoju kosmopolitskih širina savremenog i nastajućeg čovečanstva.U tom smislu, slediti svoje interese znači rasprostrti ih do svih korisnih i mogućih relacija sa drugima.

U Srbiji danas postoji ne tako mala i vrlo borbena skupina boraca za čistotu evropskog puta koja budno prati sve korake i pokušaje u razvoju odnosa i saradnje sa drugima. Pod naročito budnim okom su odnosi i saradnja sa Rusijom. Izoštrenost tog pogleda ide dotle da saradnji sa Rusijom pripisuje antievropejstvo i opredeljenje da se bude njena gubernija. Niti veće niti štetnije gluposti. Rusija je jedno evropsko društvo, multietničko i multi religijsko, koje je dalo izuzetne doprinose evropskoj i svetskoj kulturi. Da li su evropskoj kulturi strani jedan Dostojevski, Tolstoj, Čehov i Pasternak, jedan Mendeljejev i Ciolkovski, Čajkovski, Rahmanjinov i Stravinski, itd. itd. Danas je ona društvo koje se modernizuje i koje ima vrlo razvijene, a u budućnosti će imati i još razvijenije odnose sa Evropskom Unijom. U tome se posebno ističu odnosi sa Nemačkom i Italijom, državama koje pripadaju krugu njenih centralnih članica. Jesu li one možda na putu do statusa ruske gubernije? Tvrditi tako nešto značilo bi biti odmah prepoznat u svojoj ludosti. Što važi za ove slučajeve trebalo bi da važi i za naš. Normalna logika teži optimalizaciji u ostvarenju vlastitih interesa i shvata da je umnožavanje veza sa svima onima koji imaju šta da ponude put do toga. Da li bi nešto smetalo evropskom identitetu Srbije kada bi Kina u nju uložila onoliko koliko je spremna da uloži u Grčku. Reč je o kapitalu većem od četiri milijarde dolara. Da li to smeta Evropskoj Uniji čija je Grčka članica i udara li to po njenom evropskom identitetu? Zamislimo da i Indija poveća svoju spremnost za ulaganja. Hoće li se neko dosetiti i toga da bi time hinduizam ugrozio naše hrišćanstvo? Ili , zar je razumno ne obnoviti i koristiti bogato nasleđe veza sa zemljama pripadnim pokretu nesvrstanosti u kojem je Beograd imao važnu a ne sporednu ulogu. I tako redom.

Evropska orijentacija nije neka nova univerzalistička ideologija koja raspolaže takvim spremištem umnosti i znanja koja valja samo slediti. Nadasve, ova orijentacija zahteva zdrav razum za koji će autoritet argumenata i razloga biti iznad verovanja, koja evropeizmu pripisuju mantrička svojstva a Brisel doživljavaju kao novi Rim ili Moskvu.

U predstojećim promenama u međunarodnom kontekstu koje će nastala finansijska i ekonomska kriza (po nekima duboka strukturalna kriza kapitalizma kao sistema) ubrzati, moguće je otvaranje politički fleksibilnijeg prostora za Srbiju. Ta mogućnost stiče sve veće izglede po meri sagledavanja da je globalno partnerstvo formula izlaska iz krize i ćorsokaka u koji se dospelo. Pod pritiskom krize i velikih troškova sveprisutne uloge SAD koje će se sve teže moći prebacivati na pleća drugih, realno je očekivati veće okretanje SAD ka sebi i, kako najavljuju, nekim neuralgičnijim i važnijim žarištima nego što je balkansko. Po meri toga mogao bi slabiti i pritisak na Srbiju. Hoće li to Srbija znati i moći da iskoristi zavisiće u najvećoj meri od odnosa u njoj, posebno stanja i odnosa u njenoj brzopotezno proizvedenoj političkoj eliti čiji opšti kvalitet ozbiljno ugrožava mogući optimizam. Važno je da se iz pogleda na probleme i sredstva njihovog rešavanja isključe svaki neoromantički zanos i svaka megalomanija. Neophodni su krajnja trezvenost i racionalno prosuđivanje međunarodnog konteksta i svojih moći u njemu. Moramo se osvestiti o realnim granicama vlastite snage koju treba negovati kao uporište naših razvojnih interesa ali i našeg samopoštovanja i naše slobode. Optimalni nacinalni razvoj, ekonomski prosperitet i bolji život građana ne smeju se konfrontirati već, naprotiv, povezati sa odbranom integriteta i dostojanstva države. U tom povezivanju potrebna su i izuzetna praktičnost, ali i svest o jasnoj granici ispod koje se ne može i neće ići u prihvatanju zahteva velikih iz svetskog i evropskog okruženja. Takođe je potrebno da se ustanovi i jasna unutrašnja granica odbrane nacionalnih interesa od razne vrste unutrašnjih pritisaka, bilo da se pozivaju na ideologiju evropejstva ili neku drugu, ili da u domaćoj odori prikrivaju nečiji spoljni interes.

Kooperativnost umesto poslušnosti; dostojanstvo umesto inata i prkosa; trezvenost umesto romantizma; samopoštovanje umesto samoprezira; poštovanje svojih vrednosti bez arogancije prema vrednostima drugih; bez klanjanja ali sa učtivim naklonom; s pozivom na kulturu dijaloga umesto poziva na iskonsku snagu naroda - čini se da su to neki od onih zahteva koji nisu strani našim moćima da se održimo i izborimo za svoje mesto u vremenu koje dolazi.

Potrebno je dobro iščitavati i razumeti ulogu i pretenzije brojnošću velikih nacija i velikih država i shvatiti logiku njihovog ponašanja u kolu krupnih interesa.Treba učiti iz njihovog iskustva, ali i iskustva drugih tzv. malih naroda. Ponešto od toga valja primeniti i u načinima zastupanja i metodima borbe za interese vlastitog naroda i vlastite države.

Danas svi teže optimalizaciji principa korisnosti za sebe. U tom cilju racionalnost ih upućuje na umnožavanje veza i odnosa sa drugima bez suvišnih predrasuda i ograničenja. Postići maksimalnu korisnost i održati samopoštovanje za sebe jesu ono od čega polazi i većina drugih, i što ne bi bilo nekakav naš specifikum.

Izazovi savremenosti trebalo bi da vode ka uvažavanju policentrične stvarnosti i promenama u poretku svetske moći afirmacijom partnerstva koje smanjuje napetosti i nepotrebne konfrontacije, proširuje krug odgovornosti i tako povećava stabilnost. U skladu sa tim, pred Srbijom su i uključivanje u Evropsku Uniju i otvaranje za saradnju sa svima onima koji umnožavaju efekte njenog razvoja i doprinose povećanju njenih komparativnih prednosti.

Kakva će biti stvarna orijentacija Srbije u kolopletu sve ozbiljnije svetske krize i u kom pravcu će se tražiti planetarna rešenja, pored pritiska objektivnih okolnosti, uvek je i stvar izbora. Izbor, pak, nije samo rezultat saznanja i slobodne volje već i interesa koje presecaju odnosi snaga, odnosi moći. Tako i hod ka partnerstvu, kao osnovnom principu multipolarnog poretka koji prirodno izrasta iz policentrične strukture sveta, može biti otežan, čak, na neko vreme i suspendovan. Dubina krize koja je otpočela finansijskim slomom u SAD i zahvatila svet, koja, po svemu sudeći, nije samo ekonomska već i kriza kapitalizma kao sistema, nosi u sebi ne samo mogućnost racionalnih odgovora već i potencijal mnogih iracionalnosti. Takođe, i aktuelna kriza u Srbiji ne garantuje racionalni ishod koji bi bio najpovoljniji za njen oporavak, razvoj i njenu međunarodnu poziciju. Pored opštih obeležja zajedničkih i svima drugima, ova kriza odlikuje se nekim izuzetno značajnim specifičnostima: u pitanju je kriza države izložene ne samo spoljnom već, često, i unutrašnjem osporavanju. Na aktuelnoj političkoj sceni Srbije u toku je sudar dva pogleda na njenu međunarodnu poziciju. Zastupnici potpune integracije sa Zapadom, koja ponekad ide do podređivanja njenim vodećim silama,smatraju da samo iz ove integracije sledi i prihvatljiva međunarodna pozicija Srbije.U žestini zanosa takvim opredeljenjem, poneki među njima do krajnosti relativizuju važnost odnosa Srbije sa drugim zemljama iz drugih delova sveta, pripisujući odnosima sa pojedinima od njih velike opasnosti za Srbiju. U tome, po njima, naročite opasnosti nose odnosi i saradnja sa Rusijom.

Protagonisti shvatanja po kome je samostalnost srpske države ono istorijsko zaveštanje koje se po svojim vrednostima i svom konstitutivnom značaju za međunarodni položaj Srbije izdiže nad svim ostalim, relativizuju apsolut evropskih integracija tako što u proceduru pridruživanja Evropskoj Uniji uvode i odbranu dostojanstva države. U tom smislu, samostalnost isključuje potpuno pripadanje bilo kome u evropskom i svetskom spektru moći. Ovakvo viđenje međunarodne pozicije Srbije pridaje izuzetan značaj i odnosima sa Rusijom kao silom koja ima realnu moć da u situaciji Balkana uspostavi balans moći. Tu se, dakle, ne radi prvenstveno o odnosima bratstva i izlivima ljubavi, niti pak o Srbima kao „malim Rusima“, kako se to dosta često shvata u nekim krugovima na Zapadu, već o interesu da se bude samostalan i na toj osnovi kooperativan. Aktuelni sporovi i sukobi oko tzv. gasnog aranžmana sa Rusijom upravo to imaju kao svoju suštinu i kao političku pozadinu. No, pustićemo vremenu da iskaže svoje potencijale.

(Autor je potpredsednik Srpsko-američkog centra)