Kuda ide Srbija

Panta rei

PDF Štampa El. pošta
Ivana Mihić   
utorak, 06. oktobar 2009.

(Politika, 06.10.2009)

Imala sam nedavno čast da otvorim međunarodni sajam knjiga u Banjaluci. Tom prilikom dobila sam na poklon više knjiga. Pažnju su mi privukle tri knjige koje su govorile o istoriji Srbije. To su bila obnovljena izdanja starih knjiga puna dokumentarnih podataka o životu na ovim prostorima pre oko sto, dvesta pa i skoro trista godina. Evo nekoliko svedočenja o tom davnom vremenu:

,,Kad su Austrijanci zauzeli Beograd... 1717. godine... vođe oslobodilaca odmah su se uselile u najbolje i najveće turske kuće – generali Mersi, Firmon, Maruli, a najlepšu je uzeo glavnokomandujući princ Evgenije Savojski... Posle njega, u tu kuću uselio se novi upravitelj Srbije princ Aleksandar Virtemberški koji je posle tu kuću poklonio grofici De la Tur”. (Knjiga ,,Beograd pre 200 godina”)

,,Po ulicama i svuda po varoši mogao se videti veliki broj pasa lutalica koje niko nije dirao... i koji su se hranili otpacima... a katkad napadali ljude.” (Beograd 1718. godine)

,,Dešava se da neki uče i po petnaest godina, a kad ih pitate da prepričaju knjigu koju su upravo pročitali, spopadnu ih klete muke. Ako ih pitate za neku drugu knjigu, vele da nisu bili na času kad se o njoj učilo.” (Izveštaj jednog školskog inspektora 1728. godine)

„Kakvi je sada Beograd za siromaha čoveka? Što danas zaradi, sutra potroši... Jer je toliko kafana i kocke da se moraš stalno zaduživati... Ko god ima bilo kakvu sobu i bure ili bačvu, on toči piće propalom i bestidnom ološu i danju i noću, dok sebe ne obogati, a druge do kraja ne upropasti.” (Iz pisma jednog kalfe 1731. godine)

,,Nesigurnost, javna nasilja, grabež, pohare i ubistva bili su strašni.” (Zapis iz Beograda 1735. godine)

,,Molim Komandu grada da noćne stražare, iliti male birove, provere zašto dobošima objavljuju počinak i mir u varoši sve docnije i docnije, što nekakva mladež koristi da sve docnije noćom ide u štetni provod. Zna se kad je vreme za počinak i birovi bi svu mladež koja se posle objave doboša našla izvan roditeljskih kuća morali strogo pitati šta traže kog đavola na ulici i ko su i šta su.” (Molba Komandi grada jednog roditelja 1736. godine)

,,Dok se muškarci od 30 do 35 godina smatraju kao mladi i mladoženje najboljeg doba, dotle su žene tih godina smatrane kao ’prešle’, kao babe. Tako su neka Stoja, koje je imala 30 godina, i neka Stojka, koja je imala 40, zabeležene u zvaničnom popisu kao – babe. (Knjiga ,,Beograd pre 200 godina”)

,,Novi upravitelji Srbije živeli su neumereno bogato i toliko se zaduživali da je jedan od njih prodao nekom bogatašu svoju platu za šest godina unapred! Pored toga, primao je mito, prodavao uticajna radna mesta, otimao tuđu svojinu, privatnu i državnu...” (Knjiga ,,Beograd pre 200 godina”)

,,Sada se velike sile među sobom prepiru, ali čim se pomire srediće nas male.” (Garašaninovo pismo A. Oreškoviću 1866. godine)

,,Bombardovanje Beograda bilo je najflagrantnija zloupotreba sile.” (Garašaninova depeša Ristiću 1866. godine)

,,...Neki beogradski listovi, redovno ili periodično, primaju tajne subvencije od stranih vlada koje, na taj način, zastupaju svoje interese, afirmišu svoje pulene ili blate one za koje smatraju da su im neprijatelji...”

,,Nedavno je urednik lista ,,P...” nudio obavezu da, ukoliko mu se subvencije povećaju, piše i objavljuje sve što finansijer zatraži.”

,,... Što se nas tiče, redovno, preko dr R. dajemo subvenciju listu ,,V...”

,,... Inače, domaći političari imaju, takođe, ’svoje’ novine koje koriste u izbornim kampanjama, za održavanje na vlasti i obračune sa konkurencijom. Pri tom, pravdaće se da sličnih pojava ima i u evropskoj štampi navodeći primer londonskog ,,Tajmsa” koji je ustupio prostor finansijeru Stejntonu da oštro napadne srpskog namesnika Jovana Ristića (a pre toga je propao Stejntonov pokušaj da dobije posao na izgradnji srpske železnice).” (Izveštaji austrougarskog poslanika vladi u Beču 1873. godine)

,,Za onog ko je sa nama, učinićemo sve što možemo! Onaj ko je neutralan, ne može ništa očekivati od nas.” (Ministar Milojković na sastanku vlade 1874. godine)

Eto, tako je to bilo nekada. A danas?