Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Odoleti pritiscima „Kolektivnog Zapada“ i ostati veran svome kulturnom obrascu
Kuda ide Srbija

Odoleti pritiscima „Kolektivnog Zapada“ i ostati veran svome kulturnom obrascu

PDF Štampa El. pošta
Jovan B. Dušanić   
subota, 10. decembar 2022.

U okviru ciklusa predavanja „Srpski HH vek“ koji je organizovao Andrićev institut (Andrićgrad – Višegrad) održao sam (2019) predavanje „Ekonomski pogled na margine srpskog HH veka“. Tada sam se opredelio da napravim ekonomski osvrt na prvu i poslednju deceniju HH veka kada se Srbija suočava sa jakim političkim pritiscima i ekonomskim blokadama od strane tadašnjih moćnih zapadnih sila. Mada je u fokusu mojih razmatranja bila ekonomska problematika osvrnuo sam se da tadašnje svetskoistorijske promene i ponašanje Srbije u njima, a koje su imale veliki uticaj na ekonomski, ali i ukupan razvoj Srbije.1

Za ovaj pozivni naučni skup „Srbija i Republika Srpska u svetskoistorijskim promenama: kraj Novog svetskog poretka (1989-2022)?“ koji organizuje Andrićev institut pripremio sam prilog kojim sam želeo da pokažem da u ovim važnim istorijskim vremenima srpski narod nije imao samo epizodno ulogu, te da mora odoleti brutalnim pritiscima „kolektivnog Zapada“ i ostati veran srpskom kulturnom obrascu.2

*    *    *

Kako bi bolje shvatili sadašnjost u kojoj živimo i bolje predvideli šta treba činiti kako bi budućnost bila bolja neophodno je podseti se na istorijsko iskustvo našeg naroda. Istina, naši zapadni „prijatelji“ (i njihovi eksponenti u otadžbini) nas opominju da je u našem narodu jako naglašeno istorijsko sećanje i da Srbi raspolažu „viškom istorije“, te je potrebno da se manje bavimo istorijom (jer se iz nje malo šta može da nauči) i umesto toga rešavamo probleme sadašnjosti i okrećemo se budućnosti. Naši zapadni „prijatelji“ nas ubeđuju da to čine iz plemenitih pobuda i za naše dobro, znajući istovremeno, na osnovu sopstvenih osvajačkih iskustava, kako je teško kolonizovati narode koji imaju dugo i bogato istorijsko nasleđe i razvijenu nacionalnu svest (Kina, Rusija, Iran...).

Od početka HIH veka i stvaranja moderne Srbije agresivna politika zapadnih sila imala je različit intenzitet, razna sredstva delovanja, različite protagoniste, ali uvek isti opšti spoljnopolitički cilj, pri čemu je srbofobija (kao rukavac rusofobije, kako to smatra akademik Milorad Ekmečić) konstantno jedan od važnih elemenata u pokušajima potčinjavanja Srbije

Međutim, istorija je zaista važna učiteljica života koja omogućava da se prepoznaju i prate procesi dugog trajanja.3 Ispod brzog ritma dnevnih događaja odvijaju se spori procesi koji imaju svoje zakonitosti i ukoliko ih prepoznajemo, moći ćemo da shvatimo dublje uzroke onoga što nam se dešava ali i da predvidimo šta možemo da očekujemo, te šta treba činiti da budućnost bude povoljnija za nas i naše potomstvo. 

Od početka HIH veka i stvaranja moderne Srbije agresivna politika zapadnih sila imala je različit intenzitet, razna sredstva delovanja, različite protagoniste, ali uvek isti opšti spoljnopolitički cilj, pri čemu je srbofobija (kao rukavac rusofobije, kako to smatra akademik Milorad Ekmečić)4 konstantno jedan od važnih elemenata u pokušajima potčinjavanja Srbije. Istovremeno, kod srpskog naroda prisutna je stalna težnja ka slobodi i ujedinjenju i to je konstanta koja takođe ima različit intenzitet, raznovrsna sredstva delovanja, različite narodne predvodnike i doživljava povremene uspehe i poraze. Ova dva procesa dugog trajanja koji se odvijaju na, manje ili više, dramatičan način (što zavisi od mnoštva okolnosti, ali dobrim delom i od naše spremnosti i umešnosti da se borimo za naše ciljeve) direktno su suprotstavljena i imaju različite tekuće rezultate – nekada smo kao narod nacionalnom cilju bliže, a nekada dalje.

*    *    *

Padom Berlinskog zida (1989) nastupilo je vreme jednopolarnog sveta, kada su SAD na vrhunsku moći, Rusija (posle raspada SSSR-a i u vreme vladavine Borisa Jeljcina) „na kolenima“, a Kina pokušava da se tek podigne „sa kolena“. Čak i u tako teškim vremenim, mnogo težim od onih kojima sada prisustvujemo, kada je „kolektivni Zapad“ na čelu sa SAD „disciplinovao“ ceo svet naš narod je uspevao da ne „kloni duhom“ i bespogovorno izvršava njihove diktate, te brani svoje vitalne nacionalne interese.

I tada je „kolektivni Zapad“ imao izrazito neprijateljski stav prema srpskom narodu i ubrzo posle nove geopolitičke situacije dolazi do rasturanja zajedničke države (SFRJ) i srpski narod se našao podeljen u nekoliko novih država koje su u kratkom roku postale međunarodno priznate. U Bosni i Hercegovini (BiH) je izbio višegodišnji krvavi građanski rat (u kome su na početku Muslimani i Hrvati ratovali protiv Srba, a kasnije i Muslimani protiv Hrvata, ali i Muslimani između sebe – pristalice Alije Izetbegovića i Fikreta Abdića), a Srbija i Crna Gora ostaju zajedno i 27.04.1992. godine proglašena je zajednička država, Savezna republika Jugoslavija – SRJ.

Zbog građanskog rata u BiH Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) je (30.05.1992), rezolucijom 757, uveo sankcije našoj zemlji. 5 SRJ nije bila proglašena učesnikom u građanskom ratu ali je kažnjena zbog „nedovoljnog političkog uticaja na bosanske Srbe“.

Tada će DŽejms Bejker, američki državni sekretar, izjaviti da „ukoliko budu iscrpljena sva ekonomska sredstva za opamećivanje Srbije, može doći i do primene vojne sile“. Mada su sankcije po sveobuhvatnosti i oštrini bile najteže kaznene mere koje je SB UN do tada preduzeo protiv jedne zemlje, one nisu mogle da slome otpor našeg naroda, koji je branio svoje vitalne nacionalne interese. Zbog toga je usledila i direktna vojna agresija NATO snaga po srpskim vojnim i civilnim ciljevima u BiH (1995) i SRJ (1999). Uprkos tome, u tako nepovoljnim geopolitičkoj situaciju po naš narod stvorena je Republika Srpska borbom srpskog naroda, a kasnije i potvrđena Dejtonsko-pariskim međunarodnim mirovnim sporazumom6 kao jedan od dva entiteta od koje je sastavljena BiH.

U godinama posle potpisivanja ovog mirovnog sporazuma uslediće ogromni pritisci na SRJ od koje se traži da se dobrovoljno odrekne dela sopstvene teritorije (Kosova i Metohije – KiM). Pod pretnjom bombardovanja od strane NATO zemalja uslediće (februar 1999) pregovori u Rambujeu. Pred početak tih pregovora takvu pretnju je jasno izrekla Madlen Olbrajt, američki državni sekretar, rekavši: „Ako se postigne sporazum biće razmeštene i snage za njegovu primenu. Ako pregovori propadnu zbog toga što bi Srbija rekla ne, onda ćemo ih bombardovati, a ako Albanci odbiju da se saglase mi više nećemo moći da ih pomažemo i preseći ćemo im svaku pomoć koji dobijaju spolja.“ 7 Na pregovorima u Rambujeu SAD su imale presudnu (bolje reći, bespogovornu arbitrarnu) ulogu i predložen je takav sporazum koji naša zemlja nije mogla da prihvati i to će biti uvod u bombardovanje koje će ubrzo uslediti. Neposredan povod za NATO agresiju bila su dešavanja u Račku.8

Bez odobrenja SB UN. 24.03.1999. godine, NATO počinje sa bombardovanjem SRJ. Od zemalja članica NATO, Grčka je jedina odbila da učestvuje u agresiji na našu zemlju, a vazdušne prostore ustupile su ovoj moćnoj vojnoj alijansi i mnoge zemlje tadašnje nečlanice NATO pakta – sve zemlje bivše republike SFRJ, te Austrija, Albanija, Mađarska, Rumunija i Bugarska. Meta napada biće vojni ali i infrastrukturni, privredni i civilni objekti, mnoga naseljena mesta, pa i glavni grad – Beograd.9 NATO agresije na našu zemlju je trajala 78 dan (24 mart-10. jun). Za to vreme naša zemlja, posle iscrpljujućih ekonomskih sankcija tokom 1990-ih godina, uspeva da pruži neverovatan otpor NATO agresiji10 – najmoćnijoj vojnoj sili, predvođenoj SAD.

Na kraju će SB UN doneti (10.06.1999) rezoluciju 1244 SB UN11 kojom je odobreno međunarodno vojno i civilno prisustvo i teritorija KiM je smeštena pod privremenu upravu OUN (UNMIK), te je reafirmisan teritorijalni integritet SRJ (čija je priznata zemlja kontinuiteta Srbija). Mada je NATO agresija završena usvajanjem Rezolucije 1244 sankcije će biti ukinute tek posle odlaska Slobodana Miloševića sa vlasti posle petooktobarskog prevrata 2000. godine.12

Srpski narod je 1990-ih godina branio svoje pravo na slobodu, čast i dostojanstvo, kao što to činili i njegovi preci. Za to je platio veliku cenu, ali je izborio Republiku Srpsku (čime je izbegnuta sudbinu Srba u Hrvatskoj – kojih sada tamo skoro da i nema, a početkom HH veka činili su ¼ tamošnjeg stanovništva) i odbio ultimatum da dobrovoljno pristane na NATO okupaciju. 13 Stvaranje Republike Srpske i otpor NATO agresiji će ostati jedne od svetlijih stranica srpske istorije.

*    *    *

Pored toga, naš otpor NATO agresiji označiće i tačku preloma u međunarodnim odnosima – prelazak od jednopolarnog ka multipolarnom poretku, u kome ne postoje samo nama nenaklonjene moćne zemlje Zapada, kao što je to bilo 1990-ih. Agresijom na našu zemlju SAD su želele da pokažu da su jedina svetska sila koja može da čini što hoće na bilo kom delu zemaljske kugle, te da potencijalnim rivalima (pre svega, Rusiji i Kini) jasno stave do znanja gde im je mesto u novom svetskom poretku, da nemaju pravo na svoj glas u međunarodnim odnosima nego moraju da prihvati pravila koja određuju SAD.

Podsetimo se da je tokom avionskog leta u zvaničnu posetu SAD, premijera Rusije Jevgenija Primakova telefonom obavestio potpredsednik SAD Al Gor da počinje bombardovanje SR Jugoslavije. Pošto nisu uspela ubeđivanja Primakova da se od toga odustane, ruski premijer je nad Atlantikom odlučio da se njegov avion vrati za Moskvu. U Beogradu je NATO pred ponoć 07.05.1999. godine bombardovao Ambasadu NR Kine u kojoj su poginula tri kineska državljanina i više njih ranjeno.

Upravo je NATO agresija na našu zemlju otrežnujuće delovala na Rusiju i Kinu, te je njihovo vojno (pre svega, Rusije) i ekonomsko (pre svega, Kine) snaženje doprinelo stvaranju multipolarnog sveta. To sada često ističu i mnogi analitičari iz tih zemalja.14 Od tada prisustvujemo ubrzanju tektonskih geopolitičkih promena u svetu i sve očiglednijem premeštanju ekonomske, političke i vojne moći sa Zapada na Istok. Postalo je očigledno brzo sustizanje doskora svemoćnih SAD, pre svega od strane Kine (ekonomski) i Rusije (vojno), ali i pojava mnogih drugih zemalja koje beleže ubrzan razvoj (ostale zemlje BRIKS-a, ali i nekoliko drugih, pre svega Azijskih zemalja).

Pošto vreme ne radi za Zapad on je predvođen SAD odlučio da taj trend preokrene i uđe u proksi rat sa Rusijom u Ukrajini, da bi u slučaju povoljnog ishoda (instaliranjem Zapadu lojalne vlasti u Rusiji kojim bi došli u posed ogromnih resursa) na red došla i Kina (koju bi sada Zapad okružio i sa severa Rusijom, saveznicom SAD).

Treba naglasiti da je Rusija decenijama pokazivali bezpogovornu kooperativnost prema SAD (za vreme Gorbačova, Jeljcija i prvih godina vlasti Putina – dok nije završio, nasleđeni od Jeljcina, rat u Čečeniji, stabilizovao političku situaciju u zemlji i ojačao vojsku) i pokušavali da sa zemljama Zapada uspostave istinske partnerske odnose, ali je Rusiji stalno stavljano do znanja gde joj je mesto u međunarodnim odnosima i da mora prihvatati pravila koja određuje Zapad, odnosno SAD. Prvi znak „neposlušnosti“ Rusije, istina samo verbalni, biće govor V. V. Putina na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti 2007. godine.15

U obračunu Zapada sa Rusijom Srbija je izložena jakom pritisku da se odrekne neutralne pozicije u tom sukobu, priključi se „kolektivnom Zapadu“ i uvede sankcije Rusiji. Tako nas oni koji su kroz istoriju, po pravilu, bili protiv Srbije i njenih nacionalnih interesa pozivaju da im se pridružimo u njihovom sukobu sa zemljom koja je vekovima bila naš saveznik i zaštitnik

U obračunu Zapada sa Rusijom Srbija je izložena jakom pritisku da se odrekne neutralne pozicije u tom sukobu, priključi se „kolektivnom Zapadu“ i uvede sankcije Rusiji. Tako nas oni koji su kroz istoriju, po pravilu, bili protiv Srbije i njenih nacionalnih interesa pozivaju da im se pridružimo u njihovom sukobu sa zemljom koja je vekovima bila naš saveznik i zaštitnik. Ako pogledamo samo istoriju Balkana i Srbije u HIH veku videćemo da je Rusija (diplomatski, ekonomski i vojno) pomagala balkanske narode (Srbe, Grke, Bugare, Rumune) da se oslobode iz turskog ropstva, dok su u isto vreme moćne države Zapada bile na strani Turske.16 U HH veku u oba svetska rata zemlje Zapada su napale na našu zemlju i učinile ogromne zločine, a Rusija nam je bila saveznik.

Kada su u Prvom svetskom ratu, posle Albanske golgote ostaci srpske vojske stigli na morsku obalu, gde im je zbog iznemoglosti, bolesti i gladi pretila smrt, zapadni saveznici iz Antante su odbili da ih brodovima prebace na grčku teritoriju. Tada predsednik srpske vlade Nikola Pašić moli za pomoć ruskog cara. Istoga dana (18.01.1916) kada dobija ovu molbu, ruski car Nikolaj Drugi se telegramom obraća saveznicima (kralju Britanije DŽordžu Petom i predsedniku Francuske Rejmonu Poenkareu). Smisao obraćanja bio je: ukoliko srpska vojska hitno ne bude prebačena sa albanske obale na grčko ostrvo Krf, Rusija izlazi iz Antante i potpisaće separatni mir sa Nemačkom. Posle oštrog ultimatuma ruskog cara, saveznici iz albanskih lučkih gradova Drača i Valone evakuišu na grčko ostrvo Krf preživele – oko 160.000 srpskih vojnika i izbeglog naroda.

U Drugom svetskom ratu Beograd je bio brutalno bombardovan od „naših“ Anglo- Američkih saveznika 1944. godine na najveći pravoslavni praznik – Vaskrs. To bombardovanje je bilo isto tako razorno kao i ono koje je Nemačka izvršila 6.4.1941. godine, takođe na veliki pravoslavni praznik. Sa druge strane, poslednjih decenijama nam Rusija i Kina pomažu da ne izgubimo KiM i da opstane Republika Srpska, a „kolektivni Zapad“ čini sve suprotno.

*    *    *

U javnosti se pokušava zanemariti naše bogati istorijsko iskustvo, iz bliže i dalje prošlosti, i nametnuti narativ da se Srbija nalazi u izuzetno teškoj situaciji, te ne može odoleti pritiscima „kolektivnog Zapada“ i mora da prihvati njihov diktat, bespogovorno stane na njihovu stranu i odrekne se dobrih odnosa sa Rusijom i Kinom. Navode se kratkoročni ekonomski razlozi (koji se uz to i nekorektno interpretiraju) zbog kojih bi Srbija trebala da se odrekne tešnje saradnje sa Rusijom i Kinom i definitivno okrene „kolektivnom Zapadu“, pre svega, EU, a za uzvrat Srbiji se nudi ubrzani put ka članstvu u EU.

To je nova „pokretna meta” koja se nudi Srbiji, a za poslednjih više od dve decenije imali smo ih bezbroj koje su se smenjivale jedna za drugom (srušite Miloševića, isporučite državno i vojno rukovodstvo Srbije i Republike Srpske Hagu, izvršite reformu privrede, školstva i sudstva prema našim preporukama, dozvolite gej parade i potpomognite rad naših NVO, potpišite razne – Briselske, Vašingtonske i slične – sporazume sa Prištinom, pridružite nam se i uvedite sankcije Rusiji... i zauzvrat ćete ubrzati put u EU), a mi smo sve dalje i dalje od toga cilja. U isto vreme, jasno je da članstvo Srbije u EU nije realno (verovatno uopšte, a sigurno u narednoj deceniji), a ispitivanja javnog mnjenja u Srbiji pokazuju da je veći broj protivnika od pristalica članstva u EU (čak da ne postoje poseban preduslov – odricanje od KiM). Ali ono što je najvažnije: članstvo u EU nije ni u nacionalnom interesu Srbije.17

Sa najviših mesta u državi, a i od mnogih javnih ekonomskih i drugih „eksperata i analitičara“ svakodnevno slušamo da ukoliko ne pristanemo na diktat Zapada i ne „okrenemo leđa“ Rusiji i Kini da to ekonomski nećemo moći da izdržimo, pošto će uslediti ekonomska blokada, a Srbija 60% spoljnotrgovinske razmene ostvaruje sa EU. Pri tome, potpuno se prećutkuje naše bogato istorijsko iskustvo, vezano i za ekonomske blokada (koje su uvek dolazile od moćnih država sa Zapada) i kakav je bio srpski odgovor. Zaboravlja se da je Srbija „preživela“ mnogo težu ekonomsku blokadu, početkom

HH veka u vreme „carinskog rata“ sa tada moćnom Austrougarskom monarhijom, koja je bila na granicama Srbije sa tri strane. Odlukama Berlinskog kongresa Austrougarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu (u kojoj je većinu činio srpski narod), te da u Novopazarskom sandžaku postavi svoje garnizone i koristi vojne i trgovačke puteve. Tako je Srbija sada sa Austrougarskom graničila ne samo na severu nego i na zapadu (okupiravši Bosnu i Hercegovinu) i na jugu, odnosno jugozapadu (vojno zauzevši Novopazarski sandžak i ubacivši se tako kao klin između Srbije i Crne Gore).

Podsetimo se da Austrougarska u januaru 1906. godine zatvara granicu za bilo kakav uvoz iz Srbije koja je do tada 86% izvoza plasirala na tržište svoga moćnog suseda. Povod je bio stvaranje carinskog saveza između Srbije i Bugarskom iz 1905, koga se Srbija na zahtev Austrougarske nije htela da odrekne. Objavom carinskog rata Austrougarska je mislila da će u Srbiji, čija je privreda manje razvijena i u velikoj meri zavisna od izvoza na njenu teritoriju, doći do ekonomskog sloma i da će zbog toga morati pristati na njen diktat. Međutim, Srbija je dan po objavi zabrane izvoza u Austrougarsku neočekivano reagovala – zabranom uvoza austrougarskih proizvoda u Srbiju, koji je činio oko 60% srpskog uvoza.

U tim teškim vremenima srpski političari su svoje oštre međustranačke borbe potisnuli u drugi plan i uz masovnu podršku naroda (ali i simpatije velikog broja zemalja) vlast u Srbiji se odlučno suprostavlja austrougarskom diktatu i na prvo mesto stavlja nacionalni interes – borbu za ekonomsku nezavisnost od moćnog i neprijateljski nastrojenog suseda. Carinski rat omogućio je Srbiji da se oslobodi velike privredne zavisnosti od Austrougarske i izbori za ekonomski suverenitet, podigne svoj međunarodni ugled, a što je još važnije konsoliduje unutrašnje prilike u zemlji, učvrstio samopouzdanje naroda i spoznaju da predstoje „veliki istorijski poslovi“ (oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda) za koje se treba pripremiti. Tokom carinskog rata Srbija pronalazi nove spoljnotrgovinske partnere i iz godine u godinu povećava obim spoljne trgovine i sređuje ekonomske prilike u zemlji, te na kraju sa Austrougarskom potpisuje trgovinski ugovora (1910 koji stupio na snagu u januaru 1911. godine) koji je bio pravedniji i mnogo povoljniji za Srbiju.

Umesto ekonomskog sloma Srbija će iz Carinskog rata izaći privredno znatno ojačana. Vrednost spoljnotrgovinske razmene tokom carinskog rata stalno raste i sa 164,5 miliona dinara koliko je iznosila 1906. godine dostiže 240,8 miliona dinara u 1910. godini i svih tih godina Srbija ima pozitivan saldo – veći izvoz od uvoza.18 Decenijama do Carinskog rata Srbija je imala deficit državnih finansija, budžetski rashodi su bili veći od budžetskih prihoda. Tokom Carinskog rata eliminisan je deficit državnog budžeta i uravnotežene javne finansije. Ta ravnoteža je postojala tokom Balkanskih ratova (1912-1913) i u vreme stupanja u Prvi svetski rat.

Dinamičan rast spoljnotrgovinske razmene sa svoje strane doprinela je mnogo življoj i domaćoj trgovini i sve to je zahtevalo i širenje i izgradnju nove infrastrukture. Dok je u 25 godina koji su prethodili carinskom ratu (1880-1905) izgrađeno 608 km železničke pruge, u periodu od 1905. do 1912. je izgrađeno i pušteno u saobraćaj dodatnih 520 km. U periodu 1905-1911, vrednost srpske industrijske proizvodnje povećana je za sedam puta, zahvaljujući i državnom sistemu industrijskih povlastica kojima je podsticana ova grana privrede.19 Brzi razvoj industrije zahtevao je i zakonsko regulisanje radnih odnosa. Zakonom o radničkom zaštitnom zakonodavstvu (iz jula 1910. godine) prvi put je u Srbiji doneto i radno zakonadavstvo. Mada njime nisu bila regulisanja sva radna pitanja on je omogućio značajno sređivanje u ovoj oblasti.20

Ubrzo posle Carinskog rata će izbiti Balkanski ratovi (1912-1913) u kojima će Srbija u celosti osloboditi srpski narod koji se još nalazio u turskom ropstvu, a potom i Prvi svetski rat (1914-1918) posle koga će doći do ujedinjenja sa srpskim i ostalim južnoslovenskim narodima koji su bili u sastavu Austrougarske. Posle Prvog svetskog rata srpski narod je doživeo oslobođenje i ujedinjenje – nacionalni cilj koji je bio njegov viševekovni san kome je stremio i koji je na kraju ostvario. Istina izvršeno je oslobođenje srpskog naroda ali je njegovo ujedinjenje ostvareno u novoj južnoslovenskoj državi (Jugoslaviji).

Ostvarivanje viševekovnog nacionalnog cilja će da dovede i do prvih ozbiljnih disonanci u srpskom kulturnom obrascu. On biva u izvesnoj meri zanemarivan pošto se činilo da je oslobađenjem i ujedinjenjem srpskog naroda ispunjen nacionalni cilj, a posle Drugog svetskog rata dolaskom komunista na vlast srpski kulturni obrazac nije samo zanemarivan nego je i negiran. Međutim, on se održao i u vremenima ropstva i okupacije, pa je preživeo i disonance koje je u njega unelo jugoslovensko i komunističko iskustvo. Stvaranje Republike Srpske i otpor srpskog naroda NATO agresiji, u poslednjoj deceniji HH veka, jasno je pokazao, da je srpski kulturni obrazac, i pored disonanci, žilav i da i dalje postoji i da je duboko ukorenjen u velikoj većini srpskog naroda. Zbog toga možda i nije slučajno da su, posle raspada zajedničke države krajem HH veka, van granica srpskih država ostale teritorije na kojima je većinski živeo naš narod (Republika Srpska Krajina, Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac) i gde su jugoslovenstvo i komunizam imali dublje korene.

*    *    *

Na osnovu svega što sam do sada izložio, proizilazi očigledan zaključak da u prelomnim istorijskim promenama kojima prisustvujemo ne smemo podleći brutalnim pritiscima „kolektivnog Zapada“ i izneveriti sopstveni kulturni obrazac koji je naš narod formirao vekovima jer bi time izdali sami sebe i poništili moralni i svaki drugi kapital stečen ne samo u daljoj nego i u bližoj prošlosti.

Podleći brutalnim pritiscima „kolektivnog Zapada“ bilo bi još tragičniji zbog činjenice da poslednjih godina prisustvujemo tektonskim geopolitičkim promenama u svetu i premeštanju ekonomske, političke i vojne moći sa Zapada na Istok. Očigledno je da će novi svetski poredak biti kreiran i od novih moćnih sila sa Istoka koje će Srbiji biti naklonjenije (između ostalog i zbog našeg suprostavljanja hegemoniji Zapada kada je on bio na vrhuncu moći), a ne samo od Zapada koji je, po pravilu, uvek radio protiv srpskih nacionalnih interesa.

 

Kako pokazuju najnovija istraživanja javnog mnjenja (NSPM, maj 2022), ogromnavećina građana Srbije smatra da ne treba podleći brutalnim pritiscima „kolektivnog Zapada“. Za uvođenje sankcija Rusiji izjasnilo se 6,9%, za ulazak Srbije u NATO 5,4%, a za priznanje Kosova u zamenu za članstvo u EU 5,1%

Osim toga, po ovim pitanjima srpske vlasti imaju skoro jednodušnu podršku građana Srbije. Kako pokazuju najnovija istraživanja javnog mnjenja (NSPM, maj 2022), ogromnavećina građana Srbije smatra da ne treba podleći brutalnim pritiscima „kolektivnog Zapada“.21 Za uvođenje sankcija Rusiji izjasnilo se 6,9%, za ulazak Srbije u NATO 5,4%, a za priznanje Kosova u zamenu za članstvo u EU 5,1%..22 Podsetimo se da u Srbiji prema poslednjem popisu stanovništva živi 16,7% osoba koji nisu srpske nacionalnosti, iz čega proizilazi da je to nije samo stav srpskog naroda nego i ostalih građana Srbije.

Na kraju, posle svega do sada kazanog, uveren sam (kako je to govorio i akademik Mihailo Đurić) da će srpski narod ostati veran sebi, svom izvornom slobodarskom opredeljenju, te da će naći načina i smoći snage da odoli surovim pretnjama i pritiscima moćnika i silnika današnjeg obezdušenog i obezličenog sveta, da će uspeti da potvrdi svoje pravo na opstanak, da stvaralački prisvoji svoju veliku prošlost i obogati i osavremeni svoj nacionalni duh i karakter. To je, pre svega, i naš dug prema precima, te obaveza prema potomcima.

 


Sažetak

Padom Berlinskog zida (1989) nastupilo je vreme jednopolarnog sveta, kada je „kolektivni Zapad“ na čelu sa SAD „disciplinovao“ ceo svet i imao izrazito neprijateljski stav prema srpskom narodu. I u takvim okolnostima naš narod je uspevao da ne „kloni duhom“ i bespogovorno izvršava njihove diktate, te brani svoje vitalne nacionalne interese, kao što su to činili i njegovi preci. Za to je platio veliku cenu, ali je izborio Republiku Srpsku i nije prihvatio ultimatum da dobrovoljno pristane na NATO okupaciju cele zemlje. Stvaranje Republike Srpske i otpor NATO agresiji će ostati jedne od svetlijih stranica srpske istorije.

Pored toga, naš otpor NATO agresiji označiće i tačku preloma u međunarodnim odnosima – prelazak od jednopolarnog ka multipolarnom poretku. Upravo je NATO agresija na našu zemlju otrežnujuće delovala na Rusiju i Kinu, te je njihovo vojno (pre svega, Rusije) i ekonomsko (pre svega, Kine) snaženje doprinelo stvaranju multipolarnog sveta. Danas kada „kolektivni Zapad“ na čelu sa SAD vodi proksi rat protiv Rusije u Ukrajini ne smemo podleći brutalnim pritiscima „kolektivnog Zapada“ i izneveriti sopstveni kulturni obrazac koji je naš narod formirao vekovima jer bi time izdali sami sebe i poništili moralni i svaki drugi kapital stečen ne samo u daljoj nego i u nedavnoj prošlosti.

Bilo bi to još tragičniji zbog činjenice da poslednjih godina prisustvujemo tektonskim geopolitičkim promenama u svetu i premeštanju ekonomske, političke i vojne moći sa Zapada na Istok i brzog sustizanje doskora svemoćnih SAD, pre svega od strane Kine i Rusije, ali i pojava mnogih drugih zemalja koje beleže ubrzan razvoj. Očigledno je da će novi svetski poredak biti kreiran i od novih moćnih sila sa Istoka koje će Srbiji biti naklonjenije (između ostalog i zbog našeg suprostavljanja hegemoniji Zapada kada je on bio na vrhuncu moći), a ne samo od Zapada koji je, po pravilu, uvek radio protiv srpskih nacionalnih interesa.

 


 1 Ovo je prerađena i aktuelizovana verzija navedenog rada iz 2019. godine.

2 Kulturni obrazci naroda nastaju kao rezultat vekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka i predstavljaju urođene obrasce reagovanja na sve (ne)očekivane okolnosti. Oni se prenose sa pokolenja na pokolenja, premošćavajući epohe i ideologije. U procesu stvaranja kulturnih obrazaca naroda presudnu ulogu imaju veliki događaji iz prošlosti. U istoriji našeg naroda to su događanja oko srednjovekovne srpske država koja su oblikovalia naš nacionalni identitet i koga čine, pre svega: svetosavsko pravoslavlje, nemanjićka državnička tradicija i slobodarski kosovski zavet.

Uspostavljeni kulturni obrasci preživljavaju ropstva i okupacije. Kad se pojedincu, u teškim vremenima koja dođu, čini da je stanje u kome živi neizdržljivo i da je sve izgubljeno i bezishodno, taj pritisak se uz pomoć kulturnih obrazaca može transponovati u kulturni i simbolički smisao egzistencije i pretvoriti u tačku otpora sa uverenjem da treba opstati i održati duhovne i kulturne veze sa precima i tako dočekati (ako ne on, a onda njegovi potomci) bolja vremena.  

3 U tekstu „Misija naše narodne istorije“ (Politika, 11–14.4.1931) Stanoje L. Stanojević, istoričar i prvi srpski enciklopedista, redovni profesor Beogradskog univerziteta i član Srpske kraljevske akademije, piše da istorija ima „dužnost da upućuje i savetuje, da vraća na pravi put, da pruža primere i da daje uputstva, da sprečava zanemarivanje narodnog duha“ koji je „rezultat prirodnih osobina i sklonosti i njihovog razvitka u toku vekova, za koje su vreme od njega primljeni, pretopljeni i prilagođeni razni strani elementi, ali uvek u narodnom duhu i prema njegovim sklonostima.“

4 Akademik Milorad Ekmečić u tekstu Mi smo za Ameriku narod koji u sebi nosi opasan virus (Pečat, januar 2011) piše: „Mi smo za američku politiku ostali narod koji u sebi nosi opasan virus. Na sastanku sa Izetbegovićem, 30. avgusta 1994. godine, Tuđman je trebalo da ispuni američko uputstvo koje je Izetbegović, po povratku iz Vašingtona, nosio. Mora se stvarati savez Hrvata i muslimana, jer Amerika hoće da mi odradimo Srbe na zapadnom delu Balkana, ukoliko neki mirni sporazum sa Rusima ne bude moguć. Tuđman je bio obavešten da u američkoj politici polaze od toga da kad bi Srbi bili ruski saveznici, da bi se obnovio pokret otpora kao u vreme prošlog Svetskog rata. Za njih je partizanski pokret bio srpski nacionalni otpor, a ako bi se obnovio, onda ne bi bilo dovoljno sto hiljada američkih vojnika, nego pola miliona.

Srbija nikada ne može do kraja ispuniti američke i zapadne zahteve za promenama, jer su strateška polazišta u podlozi celog ponašanja još daleko i zavise od mogućeg rata sa Rusijom… Dave nas u malom zabranu, gde je strateški glavni protivnik Rusija. Rastakaju nas iznutra, da ne budemo u stanju da stojimo na svojim nogama... Veštačko srpsko javno mnjenje, stvarano od nevladinih organizacija, odgaja regionalne elite, koje bi trebalo da zamene nekadašnju jedinstvenu nacionalnu elitu.“

5 Sankcije SRJ su proširene i pooštrene 16.11.1992. godine (rezolucijom 787), a naročito rezolucijom 820 od 17.04.1993. godine. Posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma (1995) i provedenih izbora u BiH (1996) sankcije SB UN će biti (rezolucijom 1074) ukinute 02.10.1996. godine. Ukidanje sankcija bilo je uslovljeno obavezom da SRJ učini napredak oko Kosova, da sarađuje sa Haškim tribunalom i reši pitanje državnog nasleđa sa novim državama bivšim republikama SFRJ.

6 U materijalu „Dogovor komande NATO sa hrvatskim i muslimanskim liderima u Splitu oko izvođenja napadne operacije na Republiku Srpsku Krajinu u Republiku Srpsku“ kontraadmiral Boško Antić piše da „pod uticajem i podrškom tzv. međunarodne zajednice u Splitu je (22.7.1995) potpisana ’Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Vašingtona o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu sa naporima međunarodne zajednice’. U skladu sa sporazumima ofanzive Hrvatske vojske u BiH odvijale su se uz sadejstvo Armije Republike BiH i Hrvatskog vijeća odbrane, kao i NATO snaga posebno bombardovanja Srpske što je potpuno promenilo ravnotežu snaga u ratu na prostoru BiH dovodeći do ubrzanja mirovnih pregovora koji su rezultirali Dejtonskim mirovnim sporazumom. Sve operacije združenih snaga protiv Vojske Republike Srpske Krajine i Republike Srpske planirane su, oranizovane i realizavane u saradnji Hrvatske sa administracijom i oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država po načelima operacije FID (Foreign Internal Defence) – unutrašnja odbrana prijateljske zemlje. SAD su odobrile angažovanje ’privatne’ firmu MPRI za obučavanje Hrvatske vojske i shodno dogovoru obezbeđenja potrebnih uslova za efikasno ratovanje: obezbeđenje naoružanja, municije, obaveštajnih podataka sa bespilotnih letilica, opremu za komandovanje i vezu, snažnu psihološko-propagandnu podršku... Koodinisano delovanje MPRI i Administracije SAD bilo je najpre na prostoru Hrvatske, zatim u Bosni i Hercegovini.“

7 Trojka koja je bila glavni promoter i imala ključnu operativnu ulogu u NATO agresiji posle će u takozvanoj državi Kosovo imati unosne poslove (Olbrajtova u telekomunikaciji, Klark u rudarstvu i energetici, a Voker u putnoj infrastrukturi) i na njima zaraditi ogroman novac. Takva politika u SAD nije izuzetak, nego pravilo. Tako su potpredsednici SAD Dik Čejni i DŽo Bajden obezbedili unosne poslove za svoje firme ili članove porodice posle smene vlasti u Iraku (2003) i Ukrajini (2014).

8 Jedna od tačaka u optužnicama na suđenju srpskom državnom, vojnom i policijskom rukovodstvu pred Haškim tribunalom bio je takozvani zločin u Račku (gde je pisalo da su Albance „snage SRJ i Srbije otkrile, tukli su ih, a zatim odveli na obližnje brdo gde su ubijeni iz vatrenog oružja. Snage SRJ i Srbije ubile su ukupno oko 45 kosovskih Albanaca u Račku i njegovoj okolini.“), ali je u presudama ta tačka odbačena jer čak ni ovaj sud nije mogao da prihvati takvu verziju događaja u Račku koja će poslužiti kao povod za NATO agresiju.

Slično je bilo i u slučaju NATO bombardovanja položaja vojske Republike Srpske (29.08-14.09.1995) gde je kao povod poslužilo bombardovanje pijace Markala (28.08.1995) kada je poginulo 37 civila, a za koje su odmah, bez bilo kakvih dokaza, okrivljeni Srbi. Jasuši Akaši, tadašnji izaslanik generalnog sekretara UN za Balkan, lično je potvrdio da je u izveštaju nezavisne komisije iz tog perioda navedeno da „ne postoje jasni dokazi da su granate došle sa srpskih položaja“, a komandant ruskog mirotvoračkog bataljona u Sarajevu Andrej Demurenko, koji je učestvovao u istrazi, izjavio je da su Srbi „nepravedno bili optuženi samo da bi NATO imao povod za napad“.

9 Od 1941. godine biće to treće brutalno vojno razaranje naše prestonice od strane Zapada.

10 Za tih 2,5 meseci u proleće 1999. godine NATO je izvršio 261.000 avio poletanja, ispalivši 415.000 projektila ukupne mase od preko 22.000 tona, od kojih je šest tona uranijuma 235 (poređenja radi bomba bačena na Hirošimu imala je 35 kg uranijuma 235). Poginulo je preko 2.500 ljudi, među kojima su većina bili civili. Od NATO bombi poginuo je 249 vojnika, 22 policajca i 3 ruska dobrovoljca.

11 Kada je Savet bezbednosti UN doneo rezoluciju 1244, srpska vojska je napustila Kosovo i Metohiju. Tajms je (16.6.1999) pisao o iznenađenju NATO posmatrača kada su videli povlačenje velikog srpskog konvoja (prema britanskim izvorima njega je činilo 250 tenkova, 450 oklopnih vozila i 600 komada artiljerijskog naoružanja). Ispostaviće se da je ogromna vojna NATO mašinerija sa intenzivnim bojevim dejstvima na Kosovu i Metohiji za tih 78 dana uništila samo 7 (i slovima: sedam) tenkova i veliki broj maketa. Agencija Frans pres (2.7.1999) u reportaži sa terena opisuje jednu od tih maketa: „Izdaleka to izgleda kao tenk koji prelazi most u blizini Prištine. Ali izbliza to je put prekriven crnom plastikom na kome je podignut lažni kartonski most. Tenk je od drveta, platna i plastike“.

12 DŽon Noris, jedan od američkih pregovorača prilikom zaključivanja Vojno-tehničkog sporazuma i Rezolucije 1244 objaviće (2005) knjigu Putanja sudara: NATO, Rusija i Kosovo (Collision Course: NATO, Russia and Kosovo). Predgovor za ovu knjigu napisao je Strob Talbot (zamenik državnog sekretara SAD u periodu 1994-2001, i glavni pregovarač SAD za vreme NATO agresije) kod koga je DŽon Noris bio potparol za odnose sa javnošću. U predgovoru (NATO kao međunarodna zajednica) Talbot je otvoreno objasnio prave motive NATO agresije 1999. godine na našu zemlju. On doslovno piše kako je „jugoslovensko suprotstavljanje radikalnijim političkim i ekonomskim reformama, a ne teško stanje kosovskih Albanaca najbolje objašnjenje za NATO rat“.

13 Podsetimo se samo na jedan član (8 aneksa B) toga sporazuma: „Osoblje NATO-a, sa vozilima, brodovima, avionima i opremom, imaće pravo slobodnog i bezuslovnog kretanja po čitavoj teritoriji SR Jugoslavije, njenim vazdušnim prostorom i teritorijalnim vodama, imaće pravo na postavljanje kampova i kasarni, pravo na korišćenje svih područja ili usluga potrebnih za podršku, obučavanje ili operacije. Osoblje NATO-a će uživati imunitet od svakog oblika hapšenja, istrage i pritvaranja kome bi pristupili organi SR Jugoslavije, a greškom uhapšeni ili pritvoreni pripadnici NATO-a moraju odmah biti predati nadležnim telima NATO-a”.

14 Tako jedan od najvećih savremenih svetskih filozofa, Aleksandar Dugin, ističe: "Srbi su jedini narod u Evropi koji je ratovao protiv Zapadne imperije. Kada je zapadna talasokratija kao bura nadirala prema našim granicama, tada je na srpskom kopnu podignut štit i barjak slobode. U Srbiji su podignuti prvi bedemi Evroazije. Košare su Termopili Evroazije. Srbi su na sebe primili udarce koju su bili namenjeni nama. Naš dug prema Srbima je ogroman. Da se Srbi nisu suprotstavili Zapadu, umovi unutar Kremlja se ne bi probudili na vreme i Putinova Rusija bi zakasnila."

15 Vladimir V. Putin je tada, između ostalog, rekao i sledeće: „Šta je u stvari jednopolarni svet? Ako ga ne bismo ukrašavali on suštinski označava samo jedno: to je jedan centar vlasti, jedan centar snage, jedan centar donošenja odluka. I to naravno nema ništa zajedničko sa demokratijom. Uzgred, Rusiju, nas – stalno uče demokratiji. Ali oni koji nas uče, iz nekog razloga neće sami da uče. …Smatram da je jednopolarni model u savremenom svetu ne samo neprihvatljiv, već i nemoguć. I ne samo zbog toga što bi u savremenom svetu – upravo u savremenom svetu – pri individualnom vođstvu nedostajalo i vojnih i političkih i ekonomskih resursa. Ono što je još važnije – sam model je nefunkcionalan, pošto u njegovoj osnovi nema i ne može biti moralnih načela savremene civilizacije… Mi smo danas svedoci preterane i nezaustavljive primene sile u međunarodnim odnosima, vojne sile – sile koja baca svet u ambis neprestanih sukoba… Mi vidimo da se sve više zanemaruju osnovni principi međunarodnog prava. Još više od toga – pojedine norme, ako ne i ceo pravni sistem jedne države, pre svega, naravno Sjedinjenih Država prelazi svoje nacionalne granice u svim sferama. I u ekonomiji, i u politici, i u kulturnim i obrazovnim sferama nameće se drugim državama. Dakle, kome se to sviđa? Ko je srećan zbog toga?…Rusija je zemlja sa više od hiljadu godina istorije i praktično je uvek koristila privilegiju da sprovodi nezavisnu spoljnu politiku. Nećemo danas menjati ovu tradiciju. U isto vreme, veoma smo svesni koliko se svet promenio i realno procenjujemo svoje mogućnosti. I naravno, želimo da sarađujemo sa odgovornim i nezavisnim partnerima sa kojima možemo zajedno da radimo na stvaranju demokratskog svetskog poretka koji bi obezbedio sigurnost i prosperitet ne samo nekolicini odabranih, već svima.“

16 U HIH veku Srbija počinje sa postepenim oslobađanjem otadžbine (počevši od Šumadije) i odmah po oslobađanju iz turskog ropstva Srbija ima slobodne seljake dok, u isto vreme, širom Evrope (sa izuzetkom Francuske i još par zemalja) i dalje postoji kmetstvo. Minijaturna Srbija stešnjena između dva ogromna (Austrijskog i Otomanskog) carstva jedina ima slobodnog seljaka. Štaviše, u Turskoj će postojati legalno ropstvo do 1924. godine. Sretenjski ustav (jedan od tada najmodernijih evropskih ustava) iz 1835. godine (član 118) propisuje: „Kako rob stupi na Srbsku zemlju, ot onoga časa postaje slobodnim, ili ga ko doveo u Serbiju, ili sam u nju pobegao.“

U Srbiji Skupština postoji od 1804. godine koja već naredne (1805) godine donosi ustavni zakon o uređenju države (Vožd i Praviteljstvujušči sovjet), izbori se održavaju od 1825. (sa jednim od najširih biračkih prava u Evropi), ustav postoji od 1935, a višestranački sistem od 1869. godine. Srbi će u dve svoje države (u Srbiji i u Crnoj Gori) iz svojih redova izabrati vladare (u Srbiji Karađorđeviće i Obrenoviće, a u Crnoj Gori Petroviće), dok će ostalim narodima, koji se na Balkanu oslobađaju turskog ropstva za vladare postaviti strance iz dinastija Zapadne Evrope (u Rumuniji – iz pruske porodice Hoencolern-Sigmaringen, u Bugarskoj – iz nemačke dinastije Saks-Koburg-Gota, u Grčkoj – iz severnonemačke dinastije Oldenburg, a u Albaniji – nemačkog plemića Vilhelma od Vida).

U borbi sa ustavobraniteljima nezadovoljni Knez Miloš 1839. godine, a potom i Knez Mihailo (1942) su bili prisiljeni da napuste presto i skupština 01.09.1942. godine za kneza bira Aleksandra Karađorđevića – Karađorđeva sina. Nezadovoljna njegovom vladavinom Svetoandrejska skupština 10.12.1858. godine zahteva da Knez Aleksandar Karađorđevićpodnese ostavku i već sutradan odlučuje da na presto vrati Kneza Miloša Obrenovića.

17 Videti detaljnije: Srbija i EU, u knjizi: Jovan B. Dušanić, Ekonomsko troknjižje, knjiga druga, Beograd, 2020.

18 Istorija srpskog naroda, šesta knjiga – prvi tom, Beograd, 1983.

19 „U Srbiji su 1909. bila 42 povlašćena industrijska preduzeća, a među tražiocima povlastica nalazile su se krupne novčane ustanove i akcionarska društva, kao i imućni pojedinci.“ (Istorija srpskog naroda, šesta knjiga – prvi tom, Beograd, 1983)

20 Radno vreme je skraćeno sa 14 na 10 časova dnevno (a za trgovačke pomoćnike sa 18 na 12), uz mogućnost dodatna 2 prekovremena sata u slučaju potrebe. Zabranjen je noćni rad za žene i mlađe od 18 godina. Zakon su nedelja i praznični dani propisani kao neradni. Zarada radnicima morala je biti isplaćivana u novcu. Radnici su dobili pravo na obavezno osiguranje i udruživanja u cilju zaštite svojih prava. Zakonom su propisani i higijenski uslovi rada. 

21 Opšte raspoloženja naroda najbolje osećaju narodni pesnici i to znaju lepo da epski izraze, pa tako jedan od najboljih savremenih narodnih pesnika, Slavko Perošević, u pesmi „Pismo srpskom predsedniku“ kaže i sledeće:

Ti na vrhu, brda sjediš

I od mene vidiš dalje

Al’ kroz ovu moju pjesmu

Poruku ti narod šalje

 

22 Prezentujući podatke Đorđe Vukadinović je istakao da je ovo istraživanje pokazalo da Srbije nije baš tako podeljeno društvo kao što se pokušava predstaviti, pošto neki centri moći stvaraju konfuziju i trude se da pomute i relativizuje ove jasne stavove. Dodao je da to potvrđuju i druga istraživanja o sličnim temama gde su razlike u odnosu na ovo manje od dva procenta.

 


Literatura:

Grupa autora, „Istorija srpskog naroda“, šesta knjiga – prvi tom, Srpska književna zadruga, Beograd, 1983.

Istraživanje javnog mnjenja: EU, NATO, KiM, rat u Ukrajini i sankcije Rusiji

Jovan B. Dušanić, „Ekonomsko troknjižje“, knjiga druga, Filip Višnjić, Beograd, 2020. Milorad Ekmečić, „Mi smo za Ameriku narod koji u sebi nosi opasan virus“, Pečat, januar 2011.

Stanoje L. Stanojević, „Misija naše narodne istorije“, Politika, april 1931.

John Norris, „Collision Course: NATO, Russia and Kosovo“ (foreword by Strobe Talbott),

Westport: Praeger Publishers, 2005.

Dugin: Košare su Termopili Evroazije. Srbi su na sebe primili udarce koju su bili namenjeni nama

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner