Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Narod koji nestaje
Kuda ide Srbija

Narod koji nestaje

PDF Štampa El. pošta
Rade Jovićević   
četvrtak, 08. oktobar 2009.

Centralni i strateški značajan položaj Srpskih zemalja na Balkanskom poluostrvu, mnogo puta kroz istoriju – pa sve do danas, određivao je i određuje nimalo laku sudbinu naroda čija je „kuća na putu“ česta meta raznih osvajača, arena različitih kulturnih, verskih i geopolitičkih uticaja i aspiracija. Cena nacionalne slobode i identiteta, očuvanja svetosavske pravoslavne vere, vekovima je visoka: veliki ljudski gubici, migracije, nasilna etnička i verska asimilacija, međusobni sukobi, razaranje materijalnih i kulturnih dobara u ratovima...

Uprkos svim iskušenjima i stradanjima, srpski narod je kako tako uspevao da opstane, da iz pepela obnavlja, da zahvaljujući tradicionalno visokom nivou rađanja (nataliteta) u srpskoj porodici, biološki opstane, uprkos ogromnim demografskim gubicima. Ali, druga polovina HH veka, obeležena antisrpskom diktaturom J. B. Tita, ima za posledicu „pacifikaciju“ (rasrbljavanje, nacionalno onesvešćivanje) mnogih Srba. Ovaj proces bio je deo državne politike i sprovođen je u nekoliko procesa. Političkim odlukama pojedini regionalni varijetet (Crnogorci), etnička grupa (Makedonci) i konfesionalna zajednica (muslimani) proglašeni su za posebne narode. Deo Srba, naročito u većim urbanim i etnički mešovitim sredinama je izgubio nacionalni identitet „jugoslovenizacijom“, zvaničnom politikom „bratstva i jedinstva“, podlegavši ateističkom i anacionalnom politikom vladajuće partije.

Posledice vladavine Broza i njegovih naslednika (koji Srbijom vladaju i danas), kao i celokupnog jugoslovenskog eksperimenta po srpski narod više su nego tragične: okupacija etnički srpskih teritorija, oko pedeset hiljada poginulih i oko milion izbeglih i raseljenih, sveopšti moralni, društveni i ekonomski sunovrat, materijalna razaranja i radioaktivna kontaminacija kao posledica agresije NATO-a na Srbiju i Republiku Srpsku... Ono što najviše zabrinjava je činjenica da Srbi kao narod poslednjih nekoliko decenija imaju negativan prirodni priraštaj, sa negativnim trendovima svih demografskih pokazatelja: sve niži natalitet, visoka smrtnost, samim tim sve starije stanovništvo, sve manje sklopljenih i sve više razvedenih brakova, sve više nasilnih smrti (nesreće, ubistva, samoubistva), i iako u opadanju, još uvek veliki broj abortusa.

U poslednjoj deceniji HH veka svi negativni trendovi u kretanju stanovništva Srbije su poprimili razmere demografske katastrofe, kao i u drugim tranzicionim društvima. Priliv oko 700.000 izbeglica sa područja bivše Jugoslavije i okupirane teritorije Kosova i Metohije, privremeno je ublažio razmere demografske katastrofe u Srbiji, ali je etnički i državni prostor Srba znatno smanjen.

Prirodni priraštaj stanovništva Srbije u 2007. godini zabeležio je negativan rekord i iznosio -4,7‰ (4,7 stanovnika manje na 1000 stanovnika). U 2008. godini situacija je slična, prirodni priraštaj iznosi -4,6 ‰. Ovi podaci su poražavajući čak i u poređenju sa ratnom 1999. godinom kada je priraštaj iznosio -3,9‰ ili u poratnoj 2000. -4‰ .

 

Poređenja radi, u 1998-oj stanovništvo Srbije je smanjeno za 23 046 stanovnika, a u 2008. za 33 628 – oko 45% više u odnosu na 1998. Broj umrlih se povećao sa 99 376 u 1998, na 102 711 u 2008. godini. Broj živorođenih se smanjio sa 76330 u 1998, na 69 083 u 2008. Ukoliko prirodni priraštaj ostane na ovakvom nivou, a ne dođe do nekog većeg migracionog talasa prema Srbiji ili iz nje, 2050. godine stanovništvo Srbije (oko 7 350 000) će se smanjiti za oko 1 400 000 ili za 19%. Imajući u vidu da Srbija ima sve starije stanovništvo, prosečna starost stanovnika je 41 godinu, sa tendencijom povećanja, i da su trendovi mnogih demografskih pokazatelja negativni moguće je da se ova, iako „crna“ pretpostavka ispostavi kao optimistička. U 2008. godini pored Bujanovca, Preševa, Novog Pazara, Tutina i Sjenice, u kojima većinsko stanovništvo nije srpsko, svega dve opštine u Srbiji i sa srpskom većinom (Vranje i gradska opština Palilula u Nišu) imaju pozitivan prirodni priraštaj. Prirodni priraštaj Šiptarske i Bošnjačke-muslimanske manjine je pozitivan, ali sa tendencijom dugoročnog pada, čemu doprinosi i izuzetno negativna migraciona komponenta ovog stanovništva, tako da za sada ne postoji bojazan od nekakve „demografske najezde“ ovih etničkih grupa. Generalno gledajući, usled višedecenijske ekonomske i političke krize sve zemlje regiona karakteriše masovna emigracija, uglavnom mladog, reproduktivno i radno sposobnog stanovništva, što se odnosi i na Srbiju.  Još uvek ima sporadičnog doseljavanja Srba iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore u Srbiju, ali sa druge strane procenjuje se da se između 15 i 20 hiljada ljudi godišnje iseli iz Srbije, zbog ekonomske krize, nezaposlenosti i sveopšteg maćehinskog odnosa vlasti prema sopstvenom narodu. Eventualno ukidanje viza za zemlje Evropske unije taj proces bi znatno intenziviralo, kao na primer u Bugarskoj koja je posle ukidanja viza za države EU izgubila gotovo milion stanovnika.

Opšte beznađe, moralni sunovrat i socio-ekonomski problemi imaju za posledicu da se u Srbiji sklapa sve manje brakova, dok je sa druge strane broj razvoda u porastu. Broj razvedenih brakova na 1000 sklopljenih u 1998. godini iznosio je 175,5, a u prošloj godini 222,1. Uprkos konstantnom padu u za oko 100 mesečno, broj abortusa u Srbiji je i dalje veoma visok, tokom 2008. u državnim zdravstvenim ustanovama izvršeno je 19 000 abortusa, čemu treba dodati one izvršene u privatnim klinikama i one izvršene“na divlje”, za koje nema podataka.

Sumornu demografsku sliku Srbije oslikava i podatak da je broj nasilnih smrti (nesreće, ubistva, samoubistva) u porastu. Tokom 2008. godine 3692 lica su izgubila život nasilnom smrću. U proseku dnevno u nesrećama u Srbiji strada troje, a samoubistvo izvrši četvoro ljudi.

Izneseni podaci se odnose na stanovništvo Srbije ne računajući stanovništvo okupiranog Kosova i Metohije, za koje su podaci nedostupni. Poslednji legalan popis obavljen je 1971, suviše davno da bi se na osnovu njega vršile ozbiljne procene. Popis iz 1981. sproveli su šiptarski separatisti, koji su imali pokrajinsku vlast. Popis 1991. bojkotovali su Šiptari, a popis koji je 2004. obavio UNMIK bojkotovali su Srbi, kako bi sprečili legalizaciju etničkog čišćenja. Prema podacima srpskih porodilišta u Kosovskoj Mitrovici i Gračanici broj porođaja se može meriti sa mnogo većim sredinama u Srbiji, a naši sunarodnici na Kosmetu se neretko odlučuju za treće i četvrto dete, uprkos lošim ekonomskim i užasnim bezbednosnim okolnostima. 

Vreme za duhovnu, moralnu i biološku obnovu nas Srba ističe. Srbija i srpski narod se moraju odmah probuditi, dok nije kasno! U suprotnom ova zemlja će opusteti, i postati ko zna čija, a Srbi i Srbija ostati samo lekcija u tuđem udžbeniku istorije!