Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Hoće li se ujediniti srpski antiglobalisti?
Kuda ide Srbija

Hoće li se ujediniti srpski antiglobalisti?

PDF Štampa El. pošta
Jovan Gajić   
subota, 04. septembar 2010.

Ko je, maja 2007. godine mogao da pretpostavi da će Tomislav Nikolić, zbog čijeg su kratkog predsedavanja Narodnoj skupštini akcije na beogradskoj berzi „spontano“ počele da padaju, a kurs evra da raste posle samo tri godine postati rado viđen gost na prijemima u ambasadama zapadnih zemalja? I da će Gvido Vestervele, ministar spoljnih poslova Nemačke, od svih opozicionih lidera (uz neizbežnog Čedomira Jovanovića) izabrati baš njega, da mu prenese svoje stavove o Kosovu.

Ko je 5. oktobra mogao da poveruje da će Ivica Dačić, jedan od najagilnijih mladih socijalista, koji je među opozicionim simpatizerima imao nadimak „mali Sloba“ posle devet godina postati prvi potpredsednik „proevropski“ orijentisane vlade? I da će zbog zasluga za formiranje takve vlade poneti laskavu titulu – „najevroljanin“.

Konačno, ko je mogao da pretpostavi da će neki političari, koji su pre 5. oktobra bili opozicija tadašnjem režimu, posle osam godina otići sa vlasti uz optužbu da vode „Miloševićevu“ politiku i sprečavaju „ulazak Srbije u Evropu“?

Dešavanja na našoj političkoj sceni, naročito u poslednje vreme postala su, nema sumnje, pravi teatar apsurda u kojem je sve moguće i u kojem ne važe nikakva pravila, što glasače dovodi u veliku zabludu i apatiju.

Ona su istovremeno obesmislila i gotovo poništila sve dotadašnje „stare“ podele, poput onih na „levicu“ i „desnicu“, „republikance“ i „monarhiste“, „liberale“ i „tradionaliste“.. Jer, u čemu se to danas, osim u drugačijem odnosu prema bližoj i daljoj prošlosti, razlikuje, recimo politika SPS i SPO, partija koje su sve do kraja devedesetih bili ljuti politički protivnici? Šta se to suštinski razlikuje u programima Dinkićeve G17 plus i Ljajićevog SDP-a, zbog čega prve smatraju strankom „desnog“, a druge „levog“ centra? Na kraju, da li bismo, da nije različitih imena, iz novinskih izveštaja mogli da razlikujemo izjave funkcionera DS i SNS o mnogim važnim državnim pitanjima?

Sva ova dešavanja u velikoj su meri obesmislila i podele iz devedesetih, naročito onu na protivnike i simpatizere Miloševićevog režima. Svedoci smo da su mnogi iz vrha tadašnje vlasti (mada tog perioda diskretno pokušavaju da se odreknu) i danas na najvišim državnim položajima. Kao i da su mnogi koji su bili opozicija Miloševiću opozicija i aktuelnom rukovodstvu zemlje.

Da stvar bude još zanimljiva, Srbija, po ovom pitanju, izgleda nije nikakav izuzetak. I u državama u okruženju, naročito onim sa prostora bivše Jugoslavije, dešavaju se slične stvari. Nije li u Crnoj Gori već više od 20 godina na vlasti Milo Đukanović, koji je u međuvremenu prošao put od mladog funkcionera SK, preko Miloševićevog saradnika i jednog od tvoraca SRJ, do vatrenog evropejca i borca za suverenu Crnu Goru, crnogorski jezik i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Nisu li u Hrvatskoj na vlasti bivši vatreni HDZ-ovci, preobučeni u evropejce ( koji doduše i dalje, na malo sofisticiraniji način sprovode sličnu politiku). Nismo li, uostalom svedoci i da su u nekim zemljama bivšeg istočnog bloka na vlast došli ljudi sumljive prošlosti, da su i tamo odani činovnici komunističkih partija preko noći postali „reformatori“, „kontroverzni biznismeni“ borci protiv organizovanog kriminala, a liberalno nastrojeni intelektualci zapenušani „lustratori“ koji su se „pročuli“ po zabranama i proganjanju protivnika.

Ali, ako su poništili i u značajnoj meri obesmislili mnoge ranije, ovi procesi doveli su, čini se, do jedne nove podele. Naime, mnogi smatraju da je, umesto „starih“ (na levicu i desnicu, komuniste i antikomuniste...) danas mnogo aktuelnija podela na – globaliste i antiglobaliste. Ona je, posebno aktuelna u tzv. zemljama u tranziciji, uključujući Srbiju, ali je sve aktuelnija i u ostalim državama sveta i u velikoj meri određuje (ili će tek određivati) političke procese u njima.

Grubo gledano, to je podela na one (stranke, političare, organizacije, intelektuace, medije...) koji globalne procese stavljaju iznad nacionalnih i na one koji veruju da suverenitet potiče „odozdo“ i da samim tim svaka država (narod, građanin...) imaju pravo na svoj izbor i svoj put. „Globalisti“ su, dakle, uprošćeno gledano, svi koji veruju da je najveći interes „malih“ da po svaku cenu postanu deo „velikih“, tj. da se potčine interesima krupnog kapitala (stranog i domaćeg), postanu članovi NATO pakta i Evropske unije, prilagode se interesima SAD, kao najmoćnije države sveta... Antiglobalisti, opet, ne negiraju potrebu za integracijama, ali smatraju da je nacionalno iznad globalnog i da se u ove procese (političke, ekonomske, vojne, kulturne, duhovne...) treba uključiti samo u meri i na način koji odgovara državnim interesima.

Stiče se utisak da je i pored sve konfuzije ova podela sve aktuelnija i na našoj političkoj (ekonomskoj, kulturnoj, medijskoj...) sceni. Stoga se postavlja pitanje nije li pravi trenutak da se, bez obzira na različit odnos prema mnogim temama (bližoj i daljoj prošlosti, religiji, rešavanju nacionalnog pitanja...) „antiglobalisti“ u Srbiji – ujedine. Drugim rečima, da se dogovore oko minimuma zajedničkih (državnih i nacionalnih) interesa i da, zarad onoga što ih ujedinjuje, a to je kritički odnos prema sadašnjosti, prevaziđu podele iz prošlosti.

Naravno, malo je verovatno da bi takav jedan, nazovimo ga „pokret“, u sadašnjim okolnostima mogao uskoro da dođe na vlast. Ali bi, za početak, mogao da predstavlja jasnu i dobro definisanu alternativu postojećoj društvenoj realnosti i makar malo onespokoji sve koji danas suvereno gospodare našim životima. I ma koliko to možda neobično zvučalo, mogao bi da, umesto tzv. „samoizolacije“ oko novih principa, ako ne ujedini, ono bar navede na saradnju ostale „antiglobaliste“ iz našeg regiona.

Ljudi sa ovog prostora imaju različita verska i nacionalna osećanja, različite poglede na prošlost i načine rešavanja aktuelnih pitanja, ali i slične probleme sa kojima se susreću. Mladi Srbin iz Beograda i njegov vršnjak Hrvat iz Zagreba gotovo sigurno imaju dijametralno suprotne poglede na uzroke raspada Jugoslavije i rat u Hrvatskoj, ali imaju i nešto što ih zbližava. Dovoljno je pročitati komentare ispod video klipova na „Jutjubu“, pa videti da ljude sa ovih prostora muče slične muke – velike socijalne razlike, nezaposlenost, male plate, ekonomsko izrabljivanje, uzimanje kredita za stan koji se otplaćuju celog života... Što je najvažnije, svuda postoji duboko razočaranje u politiku, aktuelne društvene procese, nametanje novih dogmi i činjenica da našim sudbinama gospodari neko drugi. Nije li, onda uprkos svim razlikama, to solidna osnova za saradnju u budućnosti.

Čini li vam se ovo nerealnim? Da li je ujedinjenje „antiglobalista“ ili barem njihova čvršća saradnja moguća ili ne, pokazaće vreme, tek jedno je izgleda izvesno. Pred onima (stranke, pokreti, intelektualci...) u Srbiji koji bi se zbog svog delovanja i odnosa prema sadašnjosti mogli ubrojati u „antiglobaliste“ postoje, čini se, samo tri izbora. Ili da, s vremenom, postanu deo „globalističkog“ miljea, ili da (medijski, finansijski, politički...) budu potpuno marginalizovani i izolovani, ili da, uprkos svemu pokušaju da se ujedine i nešto promene. Koja je od ove tri opcije najbolja – zaključite sami.