Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Etnički procesi i nacionalne manjine u Srbiji po popisu 2011. godine
Kuda ide Srbija

Etnički procesi i nacionalne manjine u Srbiji po popisu 2011. godine

PDF Štampa El. pošta
Nada Raduški   
nedelja, 08. decembar 2013.

Sažetak: Teritorijalni razmeštaj stanovništva prema nacionalnosti značajan je aspekt demografskog razvitka uslovljen prvenstveno etnički diferenciranim prirodnim priraštajem i migracionim saldom, ali i brojnim drugim faktorima. Zbog specifične prostorne distribucije, etničke dominacije brojčano relevantnih nacionalnih manjina i izražene koncentracije u pograničnim delovima zemlje, pitanje njihovog statusa i teritorijalno-političkog organizovanja daje posebnu težinu i značaj manjinskom pitanju. U radu se analizira i nacionali sastav stanovništvo Srbije (bez Kosova i Metohije) prema najnovijem popisu iz 2011. godine*, sa posebnim osvrtom na kvantitativne i kvalitativne etnodemografske promene koje su se desile u poslednjem međupopisnom razdoblju (2002-2011). Dat je pregled po teritorijalnim celinama (Srbija-sever i Srbija-jug), regionima (Beogradski region, region Vojvodine, region Šumadije i Zapadne Srbije i region Južne i Istočne Srbije), a u okviru njih po oblastima i opštinama. Istaknut je značaj faktora koji determinišu i menjaju etničku sliku pojedinih područja, kao i populacionu dinamiku pripadnika nacionalnih manjina.

Ključne rečinacionalna pripadnost, prostorni razmeštaj, nacionalne manjine, etnička većina i manjina, opštine, popis, Srbija.     

Savremeni etnoprostorni razmeštaj stanovništva Srbije formirao se u dugom istorijskom periodu delovanjem mnogobrojnih činilaca koji su determinisali sveukupni društveno-istorijski, demografski, ekonomski, socijalni i kulturno-civilizacijski razvoj balkanskog geoprostora. Tokom burne istorije, zbog intenzivnih preseljavanja stanovništva menjao se etnički sastav i teritorijalni razmeštaj, ali je istovremeno tekao i proces formiranja pojedinih naroda i etničkih grupa. Tako, “počevši od kraja 14. veka pa kroz tursko vreme do naših dana, migracione struje ispremeštale su gotovo svo stanovništvo, pri čemu su se istovremeno odvijali i mnogi etnički i etnobiološki procesi koji su bitno izmenili etničku sliku balkanskih zemalja“ (Cvijić, 1966:76).

Srbija je zbog specifičnog geografskog položaja, istorijskog nasleđa, političkih okolnosti, demografskog razvitka i stalnih migracija stanovništva, višenacionalna i multikulturalna država u kojoj žive brojne nacionalne manjine izrazito diferencirane po brojnosti, prostornom razmeštaju, društvenoj kohezivnosti, političkoj organizovanosti, nacionalnoj emancipaciji, etničkim, demografskim i drugim osobenostima. To potvrđuje i poslednji popis koji je sproveden 2011. godine sa ciljem utvrđivanja broja i prostornog razmeštaja stanovništva, kao i etničkih, ekonomskih, obrazovnih, bračnih, migracionih, fertilitetnih i drugih socio-demografskih karakteristika, što sve čini  osnovu za donošenje mera populacione, migracione, manjinske, obrazovne i drugih brojnih politika i strategija, kao i za izradu projekcija stanovništva Srbije.[1]

NACIONALNE MANjINE U ETNIČKOM SASTAVU STANOVNIŠTVA SRBIJE

Popis stanovništva Srbije 2011. godine nesumnjivo predstavlja ogledalo društveno-političke klime u zemlji, sproveden je u uslovima geopolitičkih promena, ekonomske krize, politizacije i bojkota popisa od strane pripadnika albanske nacionalnosti, procesa uključivanja Srbije u evropske integracione tokove, kao i nerešenog pitanja Kosova i Metohije, što se sve značajno reflektovalo na etnodemografski razvitak zemlje i konačne popisne rezultate.  

Podaci o nacionalnoj pripadnosti stanovništva uvek su izazivali veliko interesovanje, ne samo naučne i političke, već i šire društvene javnosti. Prema poslednjem popisu u Srbiji (bez Kosova i Metohije) registrovano je ukupno 7,2 miliona stanovnika i u odnosu na prethodni popis (2002) broj stanovnika smanjen je za 311,1 hiljada usled negativnog prirodnog priraštaja, emigracija, kao i nepotpunog obuhvata stanovništva, odnosno bojkota albanske nacionalne manjine u tri opštine na jugu Srbije. Sa aspekta etniciteta, podaci pokazuju da je Srbija multietnička i multikonfesionalna država u kojoj pored Srba, žive mnogobrojne etničke zajednice različite u pogledu istorijskog, socio-kulturnog i demografskog razvitka, religije i  jezika. Srbi kao većinski narod broje 6,0 miliona (83,3%), zatim slede Mađari (253,9 hiljada ili 3,5%), Romi (147,6 hiljada ili 2,1%) i  Bošnjaci (145,3 hiljada ili 2,0%), dok ostale nacionalnosti participiraju sa ispod 1%, kao što su Hrvati (57,9 hiljada ili 0,8%), Slovaci (52,8 hiljada ili 0,7%), Crnogorci (38,5 hiljada ili 0,5%), Vlasi (35,3 hiljada ili 0,5%) i drugi. U "ostale nacionalnosti" svrstane su etničke zajednice sa manje od dve hiljade pripadnika (Egipćani, Aškalije, Česi, Jevreji i dr.) kojih ima ukupno 17, 6 hiljada (0,2%). Broj lica koja su iskoristila svoje Ustavom zagarantovano pravo i nisu želela da se nacionalno deklarišu iznosi čak 160,3 hiljada (2,2%). Takođe, značajan je i broj lica (30,7 hiljada ili 0,4%) koji se  izjasnio u smislu regionalne pripadnosti (na primer, Vojvođanin, Šumadinac, Valjevac, Beograđanin i slično) (tabela 1).

Etnička struktura stanovništva Srbije po velikim administrativno teritorijalnim celinama[2] pokazuje da je severna Srbija znatno heterogenija (2,8 miliona ili 77,8% su Srbi) od južne Srbije (3,2 miliona ili 88,8% čine Srbi). U okviru prve teritorijalne celine nalaze se, u etničkom smislu dva dijametralno suprotna regiona. Beogradski region je homogen jer Srbi broje 1,5 miliona (90,7 %), dok sve ostale nacionalnosti pojedinačno sa ispod 0,5% (osim Roma 1,7% i Crnogoraca 0,6%). Region Vojvodine je izrazito etnički šarolik, predstavlja pravi mozaik različitih naroda, religija, jezika i kultura, što potvrđuje i podatak da od ukupno 1,9 miliona stanovnika, Srbi čine dve trećine stanovništva (66,8%), dok čak deset nacionalnih manjina participira sa preko 0,5%. Mađari su po brojnosti najrelevantnija manjina u Vojvodini (13,0%), a zatim  Slovaci (2,6%), Hrvati (2,4%), Romi (2,2%), Rumuni (1,3%) i Crnogorci (1,2%), dok sve ostale etničke zajednice pojedinačno učestvuju sa manje od 1%. U Vojvodini je ubedljivo i najviše lica koja nisu želela da se nacionalno deklarišu (4,2%).

Sa druge strane, južna Srbija koja je nacionalno homogenija, obuhvata dva regiona različita u pogledu vrste i stepena razuđenosti etničke strukture. Naime, region Šumadije i Zapadne Srbije odlikuje bimodalna etnička struktura budući da Srbi (88,6%) zajedno sa Bošnjacima/Muslimanima (7,7%) čine čak 96,3 % ukupne populacije ovog regiona, dok ostali učestvuju sa marginalnim udelima. Region Južne i Istočne Srbije karakteriše razuđenija etnička struktura gde je pored Srba (89,1%) nastanjen veći broj nacionalnih manjina sa značajnijim udelima, kao što su Romi (3,7%), Vlasi (2,1%), Bugari (1,0%), Makedonci (0,2%) i drugi.

U proteklom periodu došlo je do promena u etničkoj strukturi Srbije,  teritorijalnoj distribuciji, gustini i koncentraciji stanovništva, prouzrokovanih  demografskim faktorima koji se manifestuju, pre svega, u diferenciranom razvoju pripadnika pojedinih etničkih zajednica kako u pogledu prirodnog obnavljanja, tako i po obimu i pravcima migracija. Međutim, u većoj ili manjoj meri delovali su i nedemografski faktori, kao što su pre svega promene prilikom deklarisanja o nacionalnoj  pripadnosti, [3] zatim različita metodološka rešenja prilikom popisa, buđenje nacionalne svesti kod pojedinih nacionalnosti, anacionalno izjašnjavanje kod drugih, mešoviti brakovi, asimilacioni i integracioni procesi, kao i neke vanredne ili specifične društveno-političke okolnosti. Kao rezultat pomenutih činilaca, ali prvenstveno etnički diferenciranog prirodnog priraštaja, tokom vremena pojedine nacionalnosti  povećavale su svoj broj i udeo, dok su druge imale stagnirajuće ili negativne trendove u populacionoj dinamici što je uticalo na promene u etničkoj  strukturi stanovništva.

U poslednjem međupopisnom razdoblju (2002-2011) došlo je do apsolutnog smanjenja broja pripadnika većinske nacionalnosti (sa 6,2 na 6,0 miliona, ili za 3,6%) usled negativnog prirodnog priraštaja koji je posledica većeg mortaliteta od nataliteta zbog stare starosne strukture (prosečna starost Srba iznosi 42,6 godina), dok je porast njihovog udela (sa 82,9% na 83,3%) posledica niže stope stope rasta kod ostalih nacionalnosti. Redosled tri brojčano najrelevantnije nacionalne manjine u Srbiji se promenio u odnosu na 2002. godinu ( Mađari, Bošnjaci, Romi ), pa su u 2011. godini posle Mađara i Roma, na trećem mestu Bošnjaci.

Važno je istaći da su u proteklom periodu za gotovo sve nacionalnosti karakteristični nepovoljni trendovi u populacionom razvitku koji su prouzrokovali opadanje njihovog broja i udela u ukupnoj populaciji Srbije, izuzev kod Roma, Bošnjaka, Muslimana i nekih brojčano manjih etničkih skupina (Goranci, Nemci, Rusi..) koje su zabeležile povećanje.

Romi su imali porast za preko jedne trećine (indeks rasta 136,4) jer ih odlikuju visoke stope nataliteta, a niske stope  mortaliteta zbog mlade starosne strukture (prosečna starost je 28,3 godine), pa je pozitivni priraštaj glavna komponenta njihovog povećanja. Međutim, stalne promene etničke pripadnosti prilikom izjašnjavanja imale su ključnu ulogu u demografskoj dinamici, a osnovni razlog za mimikrijske reakcije Roma treba tražiti u često  prisutnoj diskriminaciji prema njima, što je imalo za posledicu voljnu asimilaciju u većinsku ili neku drugu nacionalnost, gubljenje ili prikrivanje svog etničkog identiteta (Raduški, 2004).

Pored pripadnika romske nacionalne manjine i Bošnjaci su imali povećanje brojnosti (sa 136,1 hiljada na 145,3 hiljada ili sa 1,8% na 2,0%) što je rezultat niskog mortaliteta jer su mlada populacija (prosečna starost iznosi 33,5 godina) i relativno visokih stopa nataliteta. U proteklom periodu demografska dinamika i stabilnost pri nacionalnom opredeljivanju bila je slična i kod Muslimana, pa beleže apsolutni porast za 2,8 hiljada (sa 19,5 hiljada na 22,3 hiljada), dok je udeo ostao gotovo nepromenjen (0,3%).[4]

Istovremeno, sve ostale nacionalnosti, kao što je već istaknuto, beleže smanjenje, a ubedljivo najveće Jugosloveni jer je njihovo deklarisanje o nacionalnoj pripadnosti u velikoj meri uslovljeno aktuelnim trenutkom i mestom, društveno-političkim prilikama u vreme sprovođenja popisa. Jugosloveni nemaju posebno etničko poreklo, čine ih pretežno pripadnici srpske, ali i drugih nacionalnosti, lica iz mešovitih brakova,a zajednička odrednica im je identifikacija sa državom u kojoj žive.[5] Njihov broj se smanjio za  preko tri puta (sa 80,7 hiljada na 23,3 hiljada ili sa 1,1% na 0,3%), pri čemu su i u prethodnom međupopisnom razdoblju imali veliko smanjenje(za čak 70%).  

Posle Jugoslovena najveće smanjenje brojnosti imaju Crnogoraci prvenstveno usled promene etničke pripadnosti uzrokovane političkim razlozima, pa je njihov broj i udeo gotovo prepolovljen (sa 69,0 hiljada na 38,5 hiljada ili sa 0,9% na 0,5%, indeks rasta samo 55,8).

Hrvati su u periodu 2002-2011, imali smanjenje brojnosti za 18% usled negativnog priraštaja, intenzivnog procesa demografskog starenja (prosečna starost iznosi 51 godinu), kao i negativnog migracionog salda, pa je njihov broj i udeo opao (sa 70,6 hiljada na 57,9 hiljada odnosno sa 0,9% na 0,8%).

Populaciona dinamika Slovaka je stabilna sa blagim trendom opadanja (sa 59,0 hiljada na 52,8 hiljada i udela sa 0,8% na 0,7%) usled odmaklog procesa starenja stanovništva (prosečna starost je 44,3 godine) i negativnog prirodnog priraštaja, kao osnovne odlike demografskog razvoja.

Mađari, brojčano najveća nacionalna manjina u Srbiji, beleže apsolutno smanjenje za 39, 4 hiljada ili 13,4% (sa 293,3 hiljada na 253,9 hiljada), kao i udela (sa 3,9% na 3,5%). Razlozi su visok mortalitet, nizak natalitet  i posledično negativni priraštaj, kao i iseljavanje. Karakteriše ih odmakli proces demografskog starenja stanovništva (prosečna starost iznosi 45 godina).

Broj pripadnika bugarske nacionalne manjine se, takođe, u prethodnom razdoblju neprestano smanjivao (sa 20,5 hiljada na 18,5 hiljada, dok je udeo ostao nepromenjen) što se može objasniti negativni priraštajem, intenzivnim starenjem (prosečna starost iznosi čak preko 50 godina), padom nataliteta, etničkom mimikrijom (češćim izjašnjavanjem kao Jugosloveni), mešovitim brakovima i migracijama.

Vlasi su zabeležili nesumnjivo najveće promene u populacionom kretanju. Za razliku od prethodnog međupopisnog razdoblja (1991-2002), kada su zahvaljujući isključivo promeni nacionalne pripadnosti, odnosno deklrasanju za svoj etnos,  zabeležili povećanje za gotovo tri puta (sa 15 hiljada na čak 40 hiljada), u narednom periodu (2002-2011) na njihovu demografsku dinamiku nacionalno izjašnjavanje imalo je  manjeg značaja, a presudni su bili nepovoljni trendovi u prirodnom kretanju stanovništva. Visoke stope negativnog priraštaja usled intenzivnog prosesa demografskog starenja (Vlasi spadaju u najstarije populacije u Srbiji sa prosečnom starošću preko 50 godina) čini ključni faktor opadanja njihove brojnosti (sa 40,1 hiljada na 35,3 hiljada) i udela (sa 0,53% na 0,49%).[6]

Na kraju, treba spomenuti i značajno povećanje broja nedeklarisanih lica (za čak 53 hiljade), kao i onih koja su se izjasnili u smislu regionalne pripadnosti (za 19,3 hiljada) što je indikator aktuelnih prilika u zemlji i stavova građana prema nacionalnom opredeljivanju.                    

Generalno, može se reći da su izmene u nacionalnom sastavu stanovništva Srbije bile manje izražene nego u prethodnom međupopisnom periodu. Smanjen je broj stanovnika zbog dugogodišnjih negativnih tendencija u prirodnom obnavljanju stanovništva, intenziviranih emigracionih tokova, dok je trend etničke homogenizacije nastavljen, mada znatno manjeg intenziteta nego u periodu 1991-2002, kada je bio prouzrokovan ogromnim, prisilnim (izbeglice) i dobrovoljnim migracijama stanovništva (Raduški, 2006). Opravdano se pretpostavlja da promene u etničkoj strukturi nisu završene, kao ni procesi koji ih uslovljavaju, ali kakve će biti u budućnosti teško je predvideti, pre svega zbog otvorenih pitanja u vezi smera i obima unutrašnjih i spoljnih migracija, stabilnosti etničkog opredeljenja pojedinih nacionalnosti, ali i u zavisnosti od opšte društvene klime u zemlji. 

TERITORIJALNA KONCENTRACIJA I ETNIČKA DOMINACIJA NACIONALNIH MANjINA  PO OPŠTINAMA   

Prostorni razmeštaj nacionalnosti uslovljen je diferenciranim prirodnim priraštajem, etnički selektivnim migracijama, kao i ekonomskim, političkim, kulturnim i mnogim drugim faktorima. Osnovne trendove u teritorijalnoj distribuciji i koncentraciji pojedinih etničkih zajednica u Srbiji odlikuju određene regionalne specifičnosti, kao i izražena prostorno-demografska polarizacija. Promene u demografskom razvoju i teritorijalnom razmeštaju pojedinih nacionalnosti ispoljavaju se u izrazitoj koncentraciji i jačanju procesa nacionalne homogenizacije na određenim područjima, dok s druge strane, postoji visok stepen prostorne disperzivnosti karakterističan za druge etničke zajednice (Spasovski, 1994).

Pojedine regionalne celine odlikuje kompleksniji etnički sastav (oko većih regionalnih centara i većina gradskih naselja), dok se na drugim prostorima odvija proces etničke homogenizacije, posebno na području južne Srbije gde dominira albansko stanovništvo, zatim u jugozapadnom delu Srbije (Sandžak)[7] gde žive pripadnici bošnjačke i muslimanske nacionalnosti, u istočnoj Srbiji  gde su koncentrisani Bugari i Vlasi ili na severu Vojvodine gde su pretežno nastanjeni  Mađari i Slovaci. Dakle, jedno od bitnih obeležja Srbije je zajednička nastanjenost raznih etničkih zajednica na istom području, pa otuda u zavisnosti od teritorijalno-političkog okvira ili ugla posmatranja, moguće je da se svaka zajednica nađe u položaju većine, ali i manjine (Janjić, 1996).

Postoje jasne razlike u prostornoj distribuciji stanovništva, pa stvarni uvid u etničke procese i kompaktnost etničkih zajednica najbolje ilustruju podaci po oblastima i opštinama Srbije. Uporedo sa populacionim promenama odvijala se i različita prostorna pokretljivost pripadnika etničkih zajednica u Srbiji. Intenzitet i smerove etnoprostorne dinamike možemo sagledati na osnovu praćenja obuhvaćenosti prostora na kojem je neka nacionalna manjina ostvarivala apsolutnu ili relativnu etničku prevagu. Prema popisu iz 2011.godine, to su četiri nacionalnosti (Mađari, Bošnjaci, Bugari i Slovaci) koji imaju visoku teritorijalnu koncentraciju u pojedinim regionima, sa apsolutnom ili relativnom etničkom dominacijom u najmanje jednoj opštini. Tako, Mađari imaju prevagu u osam opština, Bošnjaci u tri opštine, Bugari i Slovaci čine većinu  u po dve opštine, dok su, kao što je poznato, Albanci u tri opštine na jugu Srbije bojkotovali poslednji popis (videti kartogram).[8] U analizu je uzeta i vlaška nacionalna manjina koja je pogranično nastanjena sa visokim stepenom teritorijalne kocentracije u istočnoj Srbiji (videti kartogram).

Karta: Opštine sa apsolutnom ili relativnom većinom, Srbija, 2011

Izvor: Republički zavod za statistiku, Beograd, 2012.

Mađari (253,9 hiljada ili 3,5%) su najveća nacionalna manjina u Srbiji. Koncentrisani su gotovo isključivo u Vojvodini jer od njihovog ukupnog broja čak 251,1 hiljada (98,9%) je nastanjeno u ovom regionu, dok samo mali procenat živi na drugim područjima Srbije gde je njihova koncentracija marginalna (posebno na jugu Srbije) i uglavnom vezana za gradska naselja. U ukupnom stanovništvu Vojvodine participiraju sa 13,0% i predstavljaju brojčano najrelevantniju manjinu ovog regiona. Geografski razmeštaj pripadnika mađarske manjine odlikuje trend izražene etničke homogenizacije sa visokim stepenom prostorne koncentrisanosti  u severnom delu pokrajine (Severnobanatska i Severnobačka oblast) gse se nalze i etnički većinske mađarske opštine. Prostorno-etničku kompaktnost Mađara potvrđuje podatak da samo u pomenute  dve oblasti je nastanjeno preko polovine (58%) ukupnog broja vojvođanskih Mađara. U ostalim oblastima Vojvodine njihov udeo se kreće od 1,2% (Sremska obalast) do 12,6% (Srednjobanatska oblast). Imaju etničku prevagu u osam opština, od čega apsolutnu većinu u pet (Kanjiža 85,1%, Senta 79,1%, Ada 75,0%, Bačka Topola 57,9%, Mali Iđoš 53,9%) i relativnu u tri opštine  (Čoka 49,7%, Bečej 46,3% i Subotica 35,7%). U tim opštinama živi više od polovine ukupnog broja Mađara sa prostora Vojvodine. Osnovno demografsko obeležje mađarske populacije je depopulacija, pad broja stanovnika za gotovo 40 hiljada (13,4%) što je rezultat negativnog priraštaja i emigracije, pa su u svim opštinama zabeležili smanjenje brojnosti, ali su zadržali etničku dominaciju u pomenutih osam opština. Međutim, u strukturi većinskih opština, komparacije radi, po prethodnom popisu imali su šest opština sa apsolutnom i dve opštine sa relativnom većinom (Subotica, Bečej), a još dve decenije ranije (1991.) sedam opština sa apsolutnom i jednu opštinu sa relativnom većinom (Subotica).

Bošnjaci[9] (145,3 hiljada ili 2,0%), su gotovo isključivo  nastanjeni u regionu Šumadije i Zapadne Srbije (142,8 hiljada). Od ukupno osam oblasti koje sačinjavaju ovaj region najheterogenija je Raška oblast u kojoj su Bošnjaci najzastupljenija manjina (105,5 hiljada i udelom od oko jedne trećine), a zatim Zlatiborska oblast ( 36,9 hiljada ili 12,9%), dok su u ostalim oblastima njihovi udeli zanemarljivi (0,01%). Etnoprostorni razmeštaj pokazuje da Bošnjaci imaju apsolutnu većinu u opštinama:  Tutin (28,0 hiljada ili 90,0%), Novi Pazar (77,4 hiljada ili 77,1%) i Sjenica (19,5 hiljada ili 73,9%). Samo u ove tri opštine živi 87,6% ukupnog broja Bošnjaka iz regiona Šumadije i Zapadne Srbije, ili 86% ukupnog broja Bošnjaka u  Srbiji, što jasno ilustruje stepen njihove koncentracije na ovom području. Promene u teritorijalnoj distribuciji stanovništva idu u pravcu jačanja procesa etničke homogenizacije. Tako, Novi Pazar, kao najrazvijeniji privredni i kulturni centar od ove tri opštine u periodu 2002-2011 beleži bitno povećanje Bošnjaka (sa 65,6 hiljada na 77,4 hiljada ili sa 76,3% na 77,1%). Istovremeno, Sjenica registruje blago opadanje (sa 20,5 hiljada na 19,5 hiljada) i stagniranje udela Bošnjaka (sa 73,3% na 73,9%), kao i Tutin (sa 28,3 hiljada na 28,0 hiljada), ali sa opadajućim udelom (sa 94,2% na 90,0%) zbog povećanja ukupnog broja stanovnika te opštine. U pomenutim  opštinama samo mali broj lica se u poslednjem popisu etnički deklarisao kao Musliman što pokazuje da je u najvećem stepenu prihvaćena bošnjačka nacionalna ideja. U ostalim opštinama udeo Bošnjaka je marginalan izuzev u Prijepolju (34,5%) gde je došlo do povećanja udela u odnosu na prethodni popis, zatim u Priboju (14,0%) i Novoj Varoši (4,7%) u kojima je došlo do blagog procentualnog smanjenja. U gradovima ka kojima gravitiraju migracione struje dolazi do mnogo bržih demografskih kretanja i promene etničkog sastava stanovništva, dok se u ruralnim sredinama etnička slika mnogo teže menja. U pogledu naseljenosti, Bošnjaci pretežno žive u gradskim naseljima (57%).        

Pripadnici bugarske nacionalne manjine (18,5 hiljada ili 0,3%) uglavnom su nastanjeni u pograničnim opštinama jugoistočne Srbije, prema Bugarskoj. Regionalni razmeštaj upućuje da je od  ukupnog broja Bugara u Srbiji, velika većina (83,6%) koncentrisana u regionu Južne i Istočne Srbije (15,5 hiljada ili 1%). U okviru ovog regiona u potpunosti su koncentrisani samo u dve oblasti, u Pirotskoj gde participiraju sa 7,1%, a zatim u Pčinjskoj gde imaju udeo od 4,6%, dok u ostalim oblastima ovog regiona imaju zanimarljive udele. Drugim rečima, samo u ove dve oblasti nastanjeno je 90% pripadnika bugarske nacionalnosti u kojima beleže visok stepen nacionalne homogenosti. U opštinama gde su etnički kompaktni i imaju većinu, a to su  Bosilegrad (5,8 hiljada ili 71,8%), i Dimitrovgrad (5,4 hiljada ili 53,5%) koncentrisano je gotovo tri četvrtine (72,6%) ukupnog broja Bugara ovog regiona, a preko 60% sa područja cele Srbije. Komparacije radi, po prošlom popisu u Dimitrovgradu su imali relativnu većinu (49,7%) (mada treba imati u vidu veliki broj neizjašnjenih lica u ovoj opštini), dok su u Bosilegradu imali apsolutnu prevagu (70,9%), kao i 2011. godine. Pripadnici bugarske nacionalnosti spadaju u vrlo stare populacije u Srbiji što objašnjava nisku stopu nataliteta i dugogodišnji negativni priraštaj, dok je uticaj promene identiteta, tj. etnički transfer u neku drugu nacionalnost (najčešće kao Jugosloven) u izvesnoj meri prisutan i negativno deluje na brojnost ove populacije.

Za razliku od pomenutih nacionalnih manjina Slovaci (52,8 hiljada ili 0,7%) nisu pogranično koncentrisana manjina u Srbiji, imaju etničku većinu u dve opštine Vojvodine, i sa političko-demografskog gledišta, kao i sa aspekta manjinske politike čine relevantnu etničku zajednicu. Podaci pokazuju da imaju najveću koncentraciju u   Vojvodini (95,4%), gde ih je registrovano 50,3 hiljada, odnosno 2,6% u ukupnoj vojvođanskoj populaciji, pa posle Mađara, predstavljaju brojčano najznačajniju manjinu. Glavnu zonu koncentracije čine Južnobačka oblast (24,7 hiljada ili 4,0%) i Južnobanatska oblast (13,8 hiljada ili 4,7%). Prostorna distribucija slovačke manjine ukazuje na visoku koncentraciju i prostornu polarizaciju, s obzirom da samo u dve oblasti (gde se nalaze i većinske opštine) živi preko tri četvrtine (76,4%) ukupnog broja Slovaka sa teritorije Vojvodine. Najmanje su zastupljeni u oblastima u kojima Mađari imaju etničku prevagu (Severnobačka i Severnobanatska oblast). Uprkos negativnim trendovima u demografskom razvitku, zadržali su etničku većinu u dve opštine: apsolutnu u Bačkom Petrovcu (8,8 hiljada ili 65,4%) i relativnu u Kovačici (10,6 hiljada ili 41,8%) u kojima je koncentrisano 38,5% ukupnog broja Slovaka sa područja Vojvodine. U ostalim opštinama imaju niske udele, odlikuje ih disperzivna naseljenost, izuzev u Baču gde imaju bitniji udeo (19,8%),znatna izmešanost sa ostalim nacionalnostima, a u pogledu tipa naseljenosti preko polovine živi u seoskim i mešovitim naseljima  (56%), a manje u gradskim (44%).   

Od ostalih nacionalnih manjina, sa aspekta prostornog razmeštaja, važno je spomenuti Vlahe (35,3 hiljada ili 0,5%) koje odlikuje visoka teritorijalna kompaktnost u severnoistočnoj Srbiji mada nemaju nemaju etničku prevagu ni u jednoj opštini. Vlasi su nacionalnost kod kojih je na populacioni razvitak presudno delovao subjektivni faktor, tj. promena nacionalne pripadnosti, odnosno (ne)izjašnjavanje za svoj etnos. Koncentrisani su gotovo isključivo u centralnoj Srbiji i mali procenat u Vojvodini. Glavna zona koncentracije im je region Južne i Istočne Srbije gde broje 32,9 hiljada, što čini 93% od njihovog ukupnog broja na teritoriji Republike Srbije. U okviru ovog regiona, Vlasi su posle Srba i Roma brojčano najznačajnija etnička zajednica sa udelom u ukupnom stanovništvu tog regiona od 2,1%. Od ukupno devet oblasti (okruga) koliko obuhvata ovaj region, najviše ih je nastanjeno u Borskoj oblasti (13,3 hiljada ili 10,7%) i Braničevskoj (13,2 hiljada ili 7,2%), gde se nalazi 80,6% ukupnog broja Vlaha jugoistočne Srbije. Takođe, relevantan broj i udeo imaju u Zaječarskoj oblasti (6,3 hiljada ili 5,2%) pa je zapravo u ova tri okruga koncentrisano preko 99% pripadnika vlaške nacionalne manjine. Posmatrano po opštinama, najveći broj ih živi u Boru (6701 ili 13,8%), zatim Petrovcu na Mlavi (4609 ili 14,7%), Kučevu (3927 ili 25,3%), zatim u Negotinu (3382 ili 9,1%), Boljevcu (3356 ili 25,8%), Žagubici (2811 ili 22,1%) i Majdanpeku (2442 ili 13,1%). U procentualnom smislu, najviše Vlaha, oko jedne četvrtine, živi u Boljevcu, zatim Kučevu i Žagubici. [10]

Demografski faktori, kao što su brojnost i prostorna kompaktnost, imaju veliki uticaj na položaj i prava nacionalnih manjina, ali oni ne bi trebalo da budu ni prednost ni prepreka za ostvarenje osnovnih manjinskih prava. S tim u vezi, nacionalno zakonodavstvo Srbije ne pravi razliku među manjinama u pogledu njihove brojnosti i priznata prava su dostupna svim pripadnicima manjina. U Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002.) reguliše se način ostvarenja individualnih i kolektivnih prava, odnosno svih prava koja su ustavom ili međunarodnim ugovorima i zakonima garantovana pripadnicima manjina. Tako je u  Ustavu Republike Srbije propisana je zaštita prava nacionalnih manjina radi ostvarenja njihove potpune ravnopravnosti, pri čemu je predviđena mogućnost preduzimanja odrđenih mera u cilju otklanjanja uslova bilo kakve neravnopravnosti.

Takođe, u oblasti zaštite manjina, pored niza zakona, važan je i Zakon o zabrani dikriminacije (2009.) u kome je ustanovljen, između ostalog, i sveobuhvatan sistem zaštite od dikriminacije pripadnika etničkih manjina. Zakonom o nacionalnim savetima nacionalnih manjina (2009.) uređeni su položaj manjinske samouprave, njihov izbor, nadležnosti, način finansiranja kulturne autonomije i drugo. Nacionalni saveti predstavljaju nacionalnu manjinu u oblasti službene upotrebe jezika, obrazovanja, informisanja i kulture, a pokreću i inicijativu za donošenje odgovarajućih mera u cilju regulisanja i poboljšanja položaja manjina (Gavrilović, Petrušić, 2011). Za ostvarenje manjinskih prava, ali i stabilnost svakog društva, bitna je, takođe, politička participacija i reprezentacija pripadnika nacionalnih manjina, što zavisi od više faktora, kao što su: izborni sistem, brojnost nacionalne manjine, da li su manjine teritorijalno koncentrisane ili ne, stepena integracije manjina u društveni i politički sistem, da li manjine imaju svoje političke stranke, u kojoj meri nacionalne manjine glasaju za većinske stranke i drugo (Orlović, 2011).

ZAKLjUČAK

Prostorna distribucija stanovništva Srbije pokazuje da je etnički prostor većinske nacije znatan i funkcionalno povezan, izrazito homogen, dok je visoka teritorijalna koncentracija brojčano relevantnih nacionalnih manjina na perifernim delovima zemlje. Reč je o manjinama koje imaju specifičan etnoprostorni raspored ili etničku većinu u pojedinim opštinama, zbog čega je manjinsko pitanje kompleksno i od velike važnosti za političku stabilnost i sveukupni razvoj države. Etnička kompaktnost i nacionalna homogenizacija manjina daje poseban značaj njihovom statusu i teritorijalno-političkom organizovanju. S obzirom da je Srbija multietnička i multikonfesionalna država, zaštita prava manjina i dobri interetnički odnosi, kao i lojalnost manjina državi u kojoj žive, neophodni su za mir, prosperitet i demokratski razvoj Srbije.

Stabilnost jednog društva zavisi od integrisanosti svih njenih građana, pri čemu integracija nacionalnih manjina ne znači asimilaciju, već podrazumeva kulturni pluralizam koji omogućava pripadnicima manjina da sačuvaju sopstvene etničke, verske i kulturne osobenosti, uz istovremeno punu i uspešnu integrisanost u društvenu zajednicu.Drugim rečima, to znači dobrovoljnost etničkih zajednica u prihvatanju zajedničkog i očuvanju posebnog. Može se zaključiti da je danas politika različitosti jedina alternativa politici asimilacije, dok će perspektive multikulturalizma, posebno u državama Balkana, zavisiti od kvaliteta međuetničkih odnosa, poštovanja ljudskih i manjinskih prava, etničke tolerancije, kao i od političke stabilnosti i strategije demokratskog i ekonomskog razvoja svake države.

LITERATURA

Bašić, G. (2002). Položaj Bošnjaka u Sandžaku, Beograd: Centar za antiratnu akciju.

Gavrilović, D., Petrušić, N.(2011). Međunacionalni odnosi i zaštita manjinskih prava u Srbiji. Migracijske i etničke teme,  27 (3), 419-441.

Janjić, D (1996). Sociološko-politikološki aspekti manjinske politike i zaštite

manjina u SR Jugoslaviji, u: V.Stanovčić (ur.), Položaj manjina u Saveznoj Republici Jugoslaviji,  (19), Beograd: SANU, 625-639.

Orlović, S. (2011). Političko predstavljanje nacionalnih manjina - Srbija u komparativnoj persepktivi. Migracijske i etničke teme,  27 (3), 393-419.

Raduški, N. (2004). Romska nacionalna manjina u Srbiji-demografske tendencije i problemi, Migracijske i etničke teme, 20 (4), 433-453.

Raduški, N. (2006). Etnička slika Srbije na početku 21.veka, Naše teme-Bela kuga,  Beograd: Službeni glasnik, 52-62..

Raduški, N. (2007). Nacionalne manjine u Centralnoj Srbiji - etničke promene i demografski razvoj, Beograd: Institut društvenih nauka.

Raduški, N (2010). Afirmacija nacionalnog identiteta na kraju XX veka, u V.Golubović (ur.), Očuvanje i zaštita kulturno-istorijskog nasleđa Srbije u inostranstvu Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu, 421-437.

Raduški, N. (2012). Međusobna determinisanost nacionalnog i jezičkog identiteta-demografski aspekt, Politička revija, (3), 171-190.

Republički zavod za statistiku. Nacionalna pripadnost, podaci po pštinama i gradovima,  Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011.,knj.1, 2012.

Republički zavod za statistiku. Nacionalna ili etnička pripadnost; Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 2002., knj.1, 2003.                        

Spasovski, M.(1994). Teritorijalni razmeštaj naroda i nacionalnih manjina u SR Jugoslaviji.  Jugoslovenski pregled, (1), 27-39.

Cvijić, J. (1987). Balkansko poluostrvo. Beograd: SANU.

Cvijić, J. (1966). Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika.

Nada Raduski, PhD

Institute for political studies

Belgrade

ETHNIC PROCESSESAND TERRITORIAL CONCENTRATION OF NATIONAL MINORITIES IN SERBIA - CENSUS 2011

Abstract

Spatial distribution of population according to nationality is an important aspect of demographic development conditioned primarily by ethnically differentiated natural growth and migrations, but also with the impact of numerous other factors. Due to specific territorial distribution and ethnic domination of relevant national minorities in border parts of the country, the question of their status and territorial-political organization gives special severity and significance to the minority question in Serbia. This paper analyzes of the population of Serbia (excluding Kosovo and Metohia) according to the 2011 census results, with special emphasis on the quantitative and qualitative ethno-demographic changes that have taken place in the last intercensal period (2002-2011). Data analysis of the ethnic composition of Serbia by territorial units (Serbia-North and Serbia-South), by regions (Belgrade region, Vojvodina region, Šumadija and West Serbia region, South and East Serbia region), and within them by areas and municipalities.

Key words: ethnicity, spatial distribution, national minorities, ethnic mayority and minority, municipalities, census,  Serbia.


 * Rad je deo projekta ”Demokratski i nacionalni kapaciteti političkih institucija Srbije u procesu međunarodnih integracija” finansiran od strane Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije (broj 179009).

[1] U Srbiji je u periodu posle Drugog svetskog rata do danas sprovedeno ukupno osam popisa stanovništva, prvi 1948. godine, zatim 1953, a od 1961.godine na svakih deset godina prema preporukama Ujedinjenih nacija radi međunarodne uporedivosti podataka. U skladu sa tim, prethodni popis planiran je za 2001.godinu, ali je zbog političkih okolnosti odložen za narednu godinu, da bi se sa popisom 2011. vratili na desetogodišnju dinamiku sprovođenja popisa (tj. svake prve godine nove dekade). Poslednji popis nije sproveden na teritoriji Kosova i Metohije (kao ni onaj 1991. i 2002.), dok je u opštinama Bujanovac i Preševo (delimično i u Medveđi) bojkotovan od pripadnika albanske nacionalnosti.

[2] Rezultati popisa iz 2011.godine iskazani su po prvi put u skladu sa Uredbom o nomenklaturi statističko teritorijalnih jedinica, prema adminitrativnoj podeli (od 1.jula 2011), na dve funkcionalno teritorijalne celine: Srbija-sever i Srbija-jug (za razliku od prethodnih popisa kada su u okviru Srbije navedene tri makroceline - centralna Srbija, Vojvodina i Kosovo i Metohija). U okviru prve nalazi se Beogradski region i region Vojvodine, dok druga celina obuhvata tri regiona: Šumadija i Zapadna Srbija, Južna i Istočna Srbija i region Kosova i Metohije (bez podataka). Svaki region obuhvata određeni broj oblasti (bivši okruzi) u okviru kojih su svrstane opštine.

[3] Na brojnost pripadnika određene nacionalne zajednice pored prirodnog priraštaja i migracionog salda utiču i promene u nacionalnom izjašnjavanju. Naime, po popisnoj metodologiji glavni kriterijum za određenje nacionalne pripadnosti jeste subjektivna izjava što znači da svako lice ima pravo (ustavom zagarantovano) slobodnog (ne)izjašnjavanja o svojoj nacionalnosti. Pri tome, nikakvi dokumenti nisu potrebni kao dokaz, ali se podrazumeva da se lično izjašnjavanje i objektivna pripadnost uglavnom podudaraju. Princip slobodnog deklarisanja omogućuje promenu nacionalnosti i to privremenu (usled političkih, socijalnih, psiholoških i drugih razloga) ili stalnu (usled asimilacionih procesa), što utiče na populacionu dinamiku svih etničkih zajednica, odnosno na konačne rezultate popisa (Raduški, 2012)

[4] Na populaciono kretanje neke  nacionalnosti utiču i promene u popisnoj metodologija. S tim u vezi,   Muslimani su u popisima najpre tretirani kao nacionalnoneopredeljni (1948. i 1953.), zatim Muslimanuetničkomsmislu (1961.), Musliman kao konstitutivni narod (1971,1981 i 1991.), da bi u popisu 2002.godine, imajući u vidu krupne geopolitičke promene, pored Muslimana bila uvedena i nova odrednica Bošnjak, iako je u suštini reč o istom etničkom korpusu. U poslednjem popisu (2011.) u konačnoj klasifikaciji nacionalnosti zadržana su oba modaliteta (Raduški, 2007).

[5] Važnih popisno-metodoloških promena bilo je i kod Jugoslovena. U početku su bili u najtešnjoj vezi sa Muslimanima (1953), zatim kao lica koja se nisu bliže nacionalno opredelila-Jugosloveni neopredeljeni (1961), kao posebna grupa-Jugosloveni obuhvatali su lica koja nisu želela da se nacionalno izjasne (1971, 1981), da bi u prethodna dva popisa (1991, 2002) imali status nacionalno opredeljenih lica, u klasifikaciji svrstani odmah iza tadašnjih konstitutivnih naroda (Srba i Crnogoraca). U popisnoj klasifikaciji iz 2011.godine prvo su navedeni Srbi, a zatim sve druge nacionalnosti (po azbučnom redu) uključujući i Jugoslovene. Svakako da je uvođenje ove kategorije imalo bitnog uticaja na promene u brojnosti drugih nacionalnosti (Raduški, 2007).

[6] Promena etničke pripadnosti, pojava u socioantropologiji nazvana “situacioni identitet”, imanentna je vlaškoj manjini i stalno prisutna (samo različitog smera) između dva popisa stanovništva. Hronološki posmatrano, prema prvom popisu posle Drugog svetskog rata (1948.), Vlasi su po broju i udelu u etničkoj strukturi centralne Srbije (93,4 hiljada ili 2,3%) bili na drugom mestu (odmah posle Srba). Naredni popis (1953) beleži opadanje (28,0 hiljada ili 0,6%), da bi 1961.godine registrovano drastično smanjenje (samo 1339 ili 0,03%). U razdoblju 1971-1981, Vlasi imaju porast (sa 14,6 hiljada na 25,3 hiljada, odnosno sa 0,3% na 0,5%), a po popisu 1991.godine, koji je održan u specifičnim društveno-političkim okolnostima prethodeći dezintegraciji države, ratu i stvaranju novih država na prostoru SFRJ, Vlasi ponovo gube ili menjaju svoju etnički identitet i beleže smanjenje (15,5 hiljada ili 0,3%) (Raduški, 2010)

[7] Oblast jugozapadne Srbije se nezvanično naziva Sandžak (ili Stara Raška). Termin „sandžak“ potiče od turske reči „sančak“(zastava), a označavao je upravno-teritorijalnu jedinicu unutar Osmanlijskog carstva. Iako ove jedinice ne postoje još od 16.veka, termin je ostao u upotrebi, široko rasprostranjen i označava područje specifično po svom geopolitičkom položaju, istorijskim i etnodemografskim karakteristikama. U geografskom smislu, Sandžak se sa severozapada graniči sa Bosnom, na jugoistoku sa Kosovom, a na jugu sa Albanijom. „Oblast Sandžaka, odnosno Raške, pripada centralno-balkanskom basenu koji obuhvata vrlo visoke zemlje u kojima su razvođe slivova Jadranskog, Egejskog i Crnog mora“ (Cvijić, 1987: 68). Osnovna odlika ovog područja jeste tradicionalna podvojenost stanovništva na dva dominantna etnosa - srpski i bošnjački.

[8] U okviru Republike Srbije (bez Kosova i Metohije), prema podacima prethodnog popisa, Albanci su gotovo potpuno koncentrisani na području Centralne Srbije (60,0 hiljada ili 97,3%), a u malom broju u Vojvodini (1,7 hiljada ili 2,7%). Teritorijalno posmatrano, 2002. godine imali su apsolutnu etničku prevagu u dve opštine: Preševo (31,1 hiljada ili 89,1%) i Bujanovac (23,7 hiljada ili 54,7%) i znatan udeo u opštini Medveđa (2,8 hiljada ili 26,2%). U navedenim opštinama živi čak 96,1% Albanaca sa područja Centralne Srbije, dok ih u ostalim opštinama odlikuje disperzivna naseljenost i vrlo niski udeli (oko 0,1%), što ukazuje na izrazit proces nacionalne homogenizacije na jugu Srbije.

[9] Na Bošnjačkom saboru održanom 1993.godine u Sarajevu postignuta je saglasnost o zajedničkom imenu naroda – Bošnjaci, koje od 1996. godine prihvataju sve sandžačke stranke i udruženja. U političkim dokumentima ističe se autohtonost Bošnjaka na prostorima Sandžaka sve do početka 20.veka, zatim da je odluka o ponovnoj upotrebi ovog imena doneta u skladu je sa odlukama Kongresa bošnjačkih intelektualaca i Skupštine BiH, kao i da je njihova matična država Bosna. Međutim, svest o Bosni i Hercegovini kao matici Bošnjaka ima svoje oponente kako u državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, tako i kod dela bošnjačkog stanovništva u Srbiji (Bašić, 2002).

[10] Inače, u pomenute tri opštine udeo Vlaha najviše je povećan u razdoblju 1991-2002, i to u Kučevu (sa 3,6% na 27,7%), Žagubici (sa 6,2% na 22,0%) i Boljevcu (sa 11,3% na 26,3%), dok su istovremeno udeli Srba smanjeni (npr. u Kučevu sa 93,6% na 66,9%). U etničkoj strukturi tih opština zabeleženi su znatniji udeli lica koja su se ranije izjašnjavali kao Srbi ili Jugoslovena, pa se opravdano pretpostavlja da su promenili svoju etničku pripadnost i deklarisali se kao pripadnici vlaškog naroda, odnosno vratili su se svom izvornom etničkom identitetu.