Kuda ide Srbija

Devedesete

PDF Štampa El. pošta
Đuro Bilbija   
sreda, 07. oktobar 2009.

Petooktobarski jakobinci, zanesenjaci i profiteri ne prestaju da tvrde da bi u Srbiji sve bilo i drukčije i bolje i evropejskije da se desio i Šesti oktobar. Ne usuđuju se da to trube baš potpuno otvoreno, ali ipak uporno «nabacuju» i mantraju: da bi Slobodan Milošević u tom slučaju bio uhapšen možda već 6. oktobra 2000. godine, da bi mu se u Hagu vrlo brzo pridružili i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, da bi Srbija uveliko bila (makar) kandidat za ulazak u EU, da bi Vojislav Koštunica ostao ikona samo Petog oktobra, a da bi neprikosnoveni lider Šestog bio Zoran Đinđić i da bi on, da su procesi krenuli svojim jedinim prirodnim postpetooktobarskim tokom, još bio i živ i na čelu Srbije...

A pri svoj kakofoniji glasova i šarolikosti pozicija i interesa unutar tabora, jakobinci šestooktobraši – i profiteri i neprofiteri – i dalje složno veruju i u svoje nerealizovano mesijanstvo i u svojevrsnu istorijsku predestinaciju i uporno pokušavaju da i svoje pristalice i Srbiju ubede da smo, promašivši njihovu viziju Šestog oktobra, promašili svoju bolju sudbinu i bolju budućnost. Povezuje ih i ubeđenost da je Šesti oktobar bio jednako važan kao i Peti i da ga je osujetio združeni front prikrivenih protivnika Petog oktobra koji je zbog toga ostao nedovršena, polovična demokratsko-modernizatorska revolucija.

Među šestooktobrašima dominantna struja su domaći demotrockisti u čijem poimanju je Šesti oktobar trebalo da bude interventna, direktna korekcija Petog oktobra, njegova dekoštunizacija i tek prva faza planirane liberalno-modernističke «permanentne revolucije». Njih nimalo ne zbunjuje ni to što je sam Zoran Đinđić neke jastrebe i slavuje Šestog oktobra još 2002. izbacio iz svoje petooktobarske Nojeve barke, što je isto spremao bar još dvojici ministara i što je on DS i svoju vladu dobro čuvao od šestooktobarskog fanatizma i radikalizma. Prepustivši žal za srpskom permanentnom revolucijom otporašima-marginalcima, delu nevladinog sektora pod kontrolom stranih vlada i bivšim bliskim saradnicima koji su od šestooktobraša formirali odvojenu političku partiju tobože najčistijih, jedinih pravih đinđićevaca čija «ekskluzivnost» je i u tome što prećutkuju i ne priznaju «kasnog Đinđića», najdirektnije dovodeći u pitanje njegov «kosovski testament».

U standardnim šestooktobarskim mantrama redovno se anatemiše kompromiserstvo i podeljenost dosovog vrha. Zato što je taj političko-izborni konglomerat navodno unapred bio spreman da fatalno potceni Devedesete i da ih amnestira, prigrlivši ekonomske strukture slobizma koje su bar od '98. grozničavo tražile mutantne forme za prilagođavanje i preživljavanje. U epohi Šestog oktobra, uvereni su čuvari njegove vatrice, nije bilo mesta ni Miškovićima ni Karićima, ni socijalistima ni radikalima. Ali, najsložniji su dok galame da su ostale vođe Petog oktobra najkrivlje što su previdele pupčanu vrpcu koja je povezivala Vojislava Koštunicu, Devedesete i metastazirajući recidivizam antimodernističke srpske tradicije. Što ni do atentata na Đinđića nisu shvatile da je Duh Devedesetih – još uoči samih «gibanja» - ušao u Koštunicu i u njemu dobio prikrivenog, ali kreativnog nastavljača, a Srbija – novog Miloševića.

Višeglasje među šestooktobrašima, kako je to i red među pravim revolucionarima, krajnje je ograničeno i najčešće nema nikakav principijelni značaj i podlogu, ali je činjenica da je orkestrirano besomučno bavljenje Koštuničinim «istočnim grehom» od samog početka i ispisivanje svojevrsne optužnice i protiv Đinđića. Znaju to mantraši, samo se prave nevešti i pokušavaju da zarade i na razapinjanju Koštunice i na svom račundžijskom beatizovanju Đinđića. Uprkos tome što i ovom drugom indirektno pripisuju da se poneo kao neodlučni legalista, da se i on uplašio Šestog oktobra i tako, možda i ne hoteći, širom otvorio vrata Koštunici, a preko njega i duhu Devedesetih i «starim strukturama i snagama». Svemu onome u ime čega se Peti oktobar uplašio Šestog, čime je izostanak Šestog oktobra tobože sputao i utaman potrošio potencijale Petog oktobra. Kao da je – pored Skupštine – trebalo paliti sve redom! Kao da je vlast «kriznih štabova» trebalo vremenski produžiti i institucionalizovati! Kao da je trebalo rušiti «do ledine» da bi novi, šestooktobarski čovek imao priliku da gradi «od ledine»!

Šestooktobraši su uvereni da je Srbiji Peti oktobar bio potreban samo zato da bi imala Šesti oktobar! Naravno, Šesti oktobar čiji bi oni bili žreci i barjaktari, vidljivi i nevidljivi politbiro i jarko osvetljene lučonoše, monopolski tumači i zaštitnici. I, koliko god da ih je svaki dan Đinđićeve vladavine udaljavao i od Đinđića i od vlasti - istorija im je, u neku ruku, dala šansu! Odmah posle mučkog ubistva prvog demokratskog premijera petooktobarske Srbije.

Malo je reći da su već prvi sati i dani posle martovskog atentata na ključne pozicije vratili šestooktobraše iz spoljnih i unutrašnjih poluegzila. U veliku politiku i na javnu scenu. I da su se neki od njih, čak, našli i u glavnim ulogama. Sa kromvelovskom odlučnošću da se prilika iskoristi i otklone i Đinđićeve greške i skretanja sa linije. I sa tvrdim uverenjem da Koštuničin postpetooktobarski termidor napokon ustupa mesto mesecima i godinama Šestog oktobra, da će se Demokratska stranka pokajnički vratiti na jedini put nade i prepoznati svoje prave vođe za budućnost, a da zavedeno vanredno stanje samo pomaže da se procesi ubrzaju i da se izgubljeno koliko-toliko nadoknadi.

Vodeći šestooktobraši, pogotovo oni tanji u poznavanju istorije, i posle proćerdane šanse odbijaju da shvate i poveruju: da je u Srbiji već bilo sve što su oni bili naumili, makar i u nekim drugim formama. Da je i slobizam, čiji je Peti oktobar bila Osma sednica CK SK Srbije, imao svoj Šesti oktobar sa «kriznim štabovima», masovnim smenama i lustracijama. U mesecima trajućim dirigovanim mitinzima i «događanjima naroda» sa žučnim i gromoglasnim, čas samodopadljivim, čas agresivnim «odjecima i reagovanjima» koja je koristio na sličan način kao stranci svoje „nevladine“ organizacije u Srbiji. Da je i slobizam osvajao firme i državne institucije i da je Milošević – koji je uspeo da ostvari njihov san, da spoji i istovremeno realizuje svoj Peti i Šesti oktobar – svog Koštunicu (Ivana Stambolića) uklonio još za trajanja svog Petog oktobra (Osme sednice). A da je to bila pobeda sa posledicama velikih poraza! A da to nije pomoglo ni njemu ni Srbiji!

Mada su ovakva poređenja krajnje uslovna, pomažu izoštravanju slike i istorijske perspektive s obzirom da Đinđić nije istinski ni pokušao (iako je jedno vreme bio istisnuo DSS iz skupštine) da napravi svoju Osmu sednicu a od Koštunice svog Stambolića. Zapravo, razumevanju glavnog: da je Osma sednica unutar DOS-a bila potrebna samo šestooktobrašima i da je se ne bi libili; da je Đinđić bio potpuno svestan da bi ona bila moguća samo pod uslovom da je prethodno organizovao svoj Šesti oktobar, makar tokom prve polovine 2001. godine, ali da se on, umesto toga, možda i baš zbog toga, realno sve više razilazio sa šestooktobrašima. Uprkos tome što je sa nekima od njih prethodno bio lično blizak.

Đinđić se, sa vremenom, sve više i sve odlučnije udaljavao i od same mogućnosti svoje Osme sednice. Sve je realnije prelazio na pozicije državotvornog nacionalnog lidera, što je njegovom Stamboliću u rivalskom smislu (Koštunici) omogućilo ne samo da opstane, nego i da postepeno učvršćuje svoje političke pozicije, pa i da ga naživi.

Fatamorgana marširajućeg Šestog oktobra nestala je sa ukidanjem vanrednog stanja. Jakobinci Petog oktobra ostali su u manjini i bez prave šanse da iznutra osvoje i DS i, pogotovo, Srbiju. Nije im pomoglo ni to što su pokušali da sam atentat – kao njegovu svojevrsnu naknadnu Osmu sednicu protiv svog oponentskog Stambolića (Đinđića) – pripišu Koštunici kao skrivenom inspiratoru. Čak ni to što su neki od njih u tome išli tako daleko da su tragični 12. mart 2003. proglasili za Koštuničinu Osamu sednicu spojenu sa novom Fruškom Gorom. Za pokušaj prevrata protiv ostataka Petog oktobra i same ideje i mogućnosti Šestog oktobra.

Bili su prinuđeni da odustanu od novih pokušaja preuzimanja DS i da – uz podršku i obilatu pomoć nekih ambasada – formiraju svoju političku partiju. Što je Srbiji obezbedilo tek nešto dodatne političke predvidljivosti i stabilnosti.

Svi petooktobraši, naročito oni na vlasti, sve do danas, složno ubeđuju Srbiju da bi, i u proevropskim reformama i u samom vladanju zemljom, bili mnogo uspešniji da nisu nasledili Devedesete, da se to breme nije pokazalo mnogo većim i težim nego što se i pretpostavljalo, a Duh Devedesetih - otpornim i na tamjan modernizacije i na zamahe reformskog mača. Kao da su Milošević i Devedesete – a ne oni – posle 2000-te povećali zaduženost zemlje sa nešto više od 10 milijardi dolara na 27 milijardi $! Kao da Duh Devedesetih i Koštunica mogu biti glavni krivci što jedva 52 odsto građana Srbije danas veruje da je demokratija najbolji mogući poredak ili što 71,6 odsto nema nimalo ili ima sasvim malo poverenja u vladu Srbije! Kao da bi ma kakvo isterivanje Duha Devedesetih promenilo činjenicu da Srbija ima brojniju vladu od Kine!

Ni šestooktobraši nisu protiv svaljivanja svega i svačega na „proklete i mračne Devedesete“. I oni pokazuju jaku sklonost da na Slobu-Sadama i Devedesete bace anatemu i za ono što je navelo ozbiljne sociologe, kojima se ne može pripisati nikakav slobizam, da već „zvone na uzbunu“ ukazujući da „nije došlo do napretka u pogledu političkog legitimiteta u odnosu na režim koji je u masovnoj pobuni nestao sa političke scene oktobra 2000. godine“. Ali, oni petooktobrašima iz vlasti, iz konkurentskih pobuda i kalkulacija, ne veruju do kraja. Dakako, pri tom ne propuštaju priliku da sebe preporučuju tvrdnjama tipa: mi bismo se sa „Miloševićevim nasleđem“ mnogo brže i mnogo radikalnije obračunali, ne bi nas u tome omeli ni Koštuničina mlitavost ni njegov kvazilegalizam, nas Evropa i NATO ne bi morali da čekaju, Srbiji je Šesti oktobar bio potreban i radi brzog i radikalnog raskida sa Devedesetim...

Povodom Devedesetih, još nije jasno ni to koliko će se još vlada na njih vaditi! Koliko će još izbornih kampanja proteći u znaku plašenja birača „povratkom u Devedesete“. To je neka vrsta postpetooktobarskog kolektivnog političkog tika. Iskušenje da se ide lažnom prečicom koje će narastati sa svakim pogoršavanjem unutrašnje situacije. Pa i stići do svog dvoipodecenijskog jubileja – ukoliko se ispostavi da je bivši nemački ambasador u Beogradu, Andreas Cobel, nenamerno odao važnu briselsku tajnu kad je rekao da će Srbija ući u EU tek posle 2025. godine.

Henri Kisindžer je u pravu: istorija je i „pamćenje država“, a tom pamćenju Srbije preko je potrebna i poštena istorija Devedesetih i slobizma. Nejasno je, međutim, ko će je, kada i kako, napisati. Istoriju koja će potražiti odgovor i na pitanje: koje su sve tuđe „devedesete“ (dvadesete, četrdesete, šezdesete, sedamdesete...) – u čemu i koliko – uticale na Devedesete? Koliko su mu vezivale ruke i zaklanjale horizont te „devedesete“ u Devedesetim? Koliki je bio Miloševićev realni manevarski prostor? Šta je sve, uprkos svim ulaznim „devedesetim“, mogao i morao drukčije?

U vreme raspada SFRJ, bio sam dopisnik Borbe i Večernjih novosti iz SSSR. Redovni nedeljni susret dopisnika sa tadašnjim ambasadorom u Moskvi, Milanom Verešom, došao je sutradan po ulasku „ograničenog kontigenta“ JNA u Sloveniju. Na tom sastanku, u prisustvu kolega iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva i Skoplja, izložio sam svoje uverenje: da Srbija nipošto nije smela učestvovati u toj istorijskoj ludosti, da je Srbija, naprotiv, trebalo da potajno pomaže slovenačko otcepljenje i da ne dozvoli da se ono vremenski poklopi sa izlaskom Hrvatske, da Srbija reagovanje na Kučanove namere i poteze nikako nije smela prepuštati „saveznim organima“ i da je Slobodan Milošević, ako ništa drugo nije bilo moguće, morao preko beogradske televizije saopštiti da Srbija ni u kakvom čuvanju slovenačkog dela državne granice bez Slovenaca u glavnoj ulozi neće učestvovati i, čak, javno pozvati sve oficire i vojnike Srbe da dobijenu naredbu ne izvrše.

Prethodno je Milošević, naravno, što sam istom prilikom i u nekoliko narednih dana i govorio u ambasadi, morao razjasniti sa ključnim i najumnijim ljudima Srbije i srpskog naroda: može li Jugoslavija opstati, sme li Srbija ne biti u glavnoj ulozi prilikom njenog novog raspadanja, koje će interese velikih sila Srbija u tome morati da uvaži i zadovolji, koje će pri tom srpske interese morati da žrtvuje?

Takvo razjašnjavanje svakako bi učinilo nesumnjivim: da „velika Jugoslavija“ ne može opstati, da je Srbi sami ne mogu spasiti, da bi se takva spasilačka uloga, i da je vojnički bila izgledna, ubrzo obrnula protiv Srbije i Srba jer je Berlin, London, Brisel, Beč, Vašington i Vatikan nipošto ne bi duže tolerisali. A i da u pravom srpskom interesu – čak i kad bi Beograd dobio garancije da se veliki neće mešati – nikako nije mogla da bude država koja se raspada čim geopolitički kine germansko-romanski deo Evrope.

Država sklona raspadanju mogla je da privremeno bude (i bila je) i u slovenačkom i u hrvatskom interesu, ali nikada nije bila u srpskom. Ni 1918. (kad je nastala). Ni 1939. (kad je srpska politička elita propustila priliku bar da, istovremeno sa Banovinom Hrvatskom, od srpskih etničkih teritorija stvori Banovinu Srbiju). Ni 1941. (kad je Jovan Dučić uzalud proročki molio da se svetski rat iskoristi za večiti razlaz i razgraničenje sa Hrvatima). Ni 1943. (kad su kapitulaciju Italije i Titov manevar iz Jajca potcenili i nesrećni Draža Mihailović i umni Slobodan Jovanović koji je sa čela londonske kraljevske vlade učestvovao u vaskrsavanju Jugoslavije). Ni 1945. (kad je Tito srpskom krvlju osvojio i vlast i Srbiju i oprao Hrvate za Jasenovac). Ni sedamdesetih (koje je Tito iskoristio da hrvatski secesionistički maspok umiri faktičkim komadanjem Srbije, po količini vlasti gotovo izjednačivši Novi Sad i Prištinu sa Beogradom)...

Milošević i njegova Srbija propustili su prvu veliku priliku sa Slovenijom. To propuštanje bilo je kasnije preskupo plaćano i pretvorilo se u propuštanje, nečinjenje i grešku koja je porodila niz drugih grešaka. Nisu bili uhvaćeni optimalni smer i visina istorijske note. Uludo je trošeno i strateško vreme. Nije bila obezbeđena podrška nikog od velikih. Nije bilo podmetanja svojih jedara njihovim vetrovima. Nisu im otežavane igre i kombinacije, a Britanija, Francuska i Nemačka ne samo da su prvi put u 20. veku bile zajedno, nego su se, udružene sa Amerikancima, uveliko bile upustile u zajedničko osvajanje planetarnog gospodstva za šta im je bio preko potreban NATO sa rubikonski proširenim, globalnim aspiracijama i teatrom dejstava i srpski poligon za eksperimentisanje i zastrašivanje drugih. Zato se dugo držanje Sarajeva u obruču pretvorilo u obruč i oko Republike Srpske i oko Srbije. Zato je Z4 – poput peska – prošao krajiškim Srbima kroz prste. Zato je Beograd u Crnoj Gori – iako je tamo već sa raspadom SFRJ bilo ponovo otvoreno srpsko pitanje – forsirao socijalizam i južnu filijalu svoje socijalističke partije.

Jugoslavija je najveća srpska „kriva Drina“ u koju su se tokom proteklih 90 godina ulivale sve naše „krive Drine“. Ona je, u dobroj, meri i same Devedesete unapred (u)činila „krivom Drinom“. Tako bi bilo i da Milošević nije optužen ni za najmanji zločin. Da nije napravio ni jedan jedini pogrešan korak i potez, ni jednu jedinu pogrešnu stratešku procenu, a napravio ih je premnogo. Od mnoštva naoko sitnih slabih i kontraproduktivnih poteza (nivoa ignorisanja američkog ambasadora Vorena Zimermana), preko nedopustivo velikog broja srednjih (karakteristično je koketiranje sa moskovskom opozicijom Borisu Jeljcinu), do uistinu krupnih omanjivanja i na svoju i na štetu Srbije (neshvatanje dubljih uzroka i dalekosežnih posledica pada Berlinskog zida, potcenjivanje Mila Đukanovića, izostanak kreativnog rešenja za status Kosmeta...).

Jugoslavija je greška koja je potrošila sve srpsko – od Karađorđa i Miloša naovamo. Greška koja je Srbe lišila države. Greška koja je gravitaciono polje i državotvornost Srbije učinila đubrivom za nove, tuđe države. Greška grešaka koja je fatalno preusmerila celu noviju srpsku istoriju. A Miloševića i njegove Devedesete osudila na svoju pretešku i pretamnu senku i na to da iz tuđih vatri vade tuđe kestenje, u vremenu u kojem jedva da bi im bilo dopušteno i da vade svoje.

Jugoslavija je lavirint u koji su i Milošević i Devedesete bili ubačeni istorijom. Dostignućima Nikole Pašića, Aleksandra Ujedinitelja i njegovog oca Petra Prvog Karađorđevića koja su uplašila pronicljivog vojvodu Živojina Mišića, ali nisu jednog Jovana Cvijića. Dostignućima bez kojih u Beogradu sigurno ne bi bilo Tita, dok bi 1944. poziv Crvenoj armiji za pomoć – ako bi ga uopšte i bilo – uputili Slobodan Jovanović i Draža Mihailović, u krajnjem slučaju – Sima Marković ili Filip Filipović. Dostignućima koja su učinila da neoprostiv srpski greh ne bude samo svaka Jugoslavija, nego i svaka Srbija koja ne pristaje da zauvek bude slaba i zavisna.

Obe velike Jugoslavije su bile lavirint u koji su Srbiju i Srbe uvodile generacije. Lavirint iz kojeg ih – pogotovo nakon ujedinjenja Nemačke i izlaska NATO iz svoje blokovske decenijske zone odgovornosti u funkciji širenja Pax Americana – nije mogla izvesti, niti smela izvoditi, samo jedna generacija kao jednu operaciju.

Istoričari će tek morati da dešifruju: da li je Milošević, pogotovo što je do svog državničkog i srpskog sazrevanja stizao u stalnim kašnjenjima i idući preko svojih i tuđih minskih polja, mogao bitno manje grešiti tamo gde su (po)grešili čak i Pašić i Jovanović? Moguće je da je on imao dovoljno i političkog i državničkog potencijala za 12 godina uspešnog rutinskog mirnodopskog vladanja. Ali, njemu je dopala i krvava demontaža jedne i pravljenje druge države. Našao se pred rebusom u čijem rešavanju bi ponajmanje grešaka napravio – čak i da se prethodno povodom Slovenije idealno postavio – jedino da je imao punu svest o tome koliko je, i zašto, malo manevarskog prostora imao Knez Pavle posle Anšlusa i okupacije Poljske.

Ali, šta bi se ipak dogodilo da je Milošević pomogao Kučanu, da li bi nešto bilo drukčije da je još javno pozvao oficire i vojnike Srbe da povodom Slovenije otkažu poslušnost Stjepanu Mesiću i generalu Veljku Kadijeviću? Da li bi imalo pomoglo pomoglo i njemu i Srbiji da nešto ranije – 8. maja 1989. – organizovao slobodne višepartijske izbore, na kojima bi sigurno ubedljivo pobedio?

Teško da bi išta bitno bilo drukčije i bolje po Srbe, ukoliko Milošević u nastavku ne bi na vreme pristao da bude kooperativan i poslušan u ulozi Milana Nedića kraja 20. veka. Od kojeg se jedino ne bi tražilo da vidljivo kleči na oba, već na jednom, na protektoratskom kolenu.

Vreme u kojem je Milošević vladao, nije za zemlje veličine i snage Srbije bilo vreme za prekrajanje istorije, za popravljanje grešaka prethodnih generacija i korekciju granica. Pogotovo ne za Srbiju, od koje je tek trebalo odvojiti Crnu goru i baciti je na kolena. I, ne samo zato što su ujedinjenje Nemačke, raspad Čehoslovačke i projektovana država Kosovo unapred isključivali promenu svih avnojevskih granica osim granica Srbije. Nije Bil Klinton pred sam početak bombardovanja, marta 1999. tek onako iskonstruisao: „Ne, Srbi nisu izazvali samo Prvi svetski rat, ne, bez njih ne bi bilo ni Holokausta“. Nije se predsedniku Turske Turgutu Ozalu, prilikom posete Zagrebu 1994. godine, omaklo: „Turski cilj je okruženje Srbije s juga, odozdo, dok će posao sa severa završiti Hrvati“.

Devedesete su bile godine kad su udruženi veliki sa Zapada – da bi lakše prodirali i vladali svetom – bili nameračili da pod svoje uzmu i sva unutrašnja pitanja malih. I u tome potpuno uspeli. Utoliko prostije i lakše što ni velika Rusija nije ni pokušala da pobegne od svojih sovjetskih granica, pa joj sa Jeljcinom u Kremlju nije ni na pamet padalo da sprečava nametanje Srbiji avnojevskih. Što su volja Amerike i „međunarodne zajednice“ bile skriveni orijentiri i za Moskvu u trenucima kada je 1993. bivši američki ambasador u Zagrebu, Piter Galbrajt, Darku Tanaskoviću spočitavao: «Vi treba da znate da ste vodili jedan rat protiv volje Amerike i međunarodne zajednice i da ste taj rat dobili. Ali, to je Pirova pobeda. Mi, za sada nemamo dovoljno interesa da se neposredno, na terenu, angažujemo radi menjanja ishoda ovoga rata, ali, znajte, ne samo Vi i vaša deca, već će i deca vaše dece gadno ispašati zbog toga što ste se suprotstavili našoj volji».

Srbija verovatno ne bi baš dobro prošla i da je Milošević bio najdemokratskiji, najperfektniji vladalac i makijavelista i najsrpskija ličnost od svih koji su njome ikada vladali. A vreme i događaji su pokazali – da nije bio.

Milošević nije znao da se taktički pokloni i pokori svom vizantijskom caru kao Stefan Nemanja, niti svom Bajazitu i Žigmundu kao Despot Stefan. Nije znao da traži potporu i krunu na Zapadu kao Stefan Prvovenčani, niti da, kao Nemanja, nudi vazalstvo trenutnom Barbarosi.

Kao što Pašić i njegovi Karađorđevići nisu shvatili da je jedinstvena srpska šansa za stvaranje nacionalne države u približno optimalnim etničkim granicama bila u njihovim rukama, tako ni Milošević nije shvatio da istorija velike prilike daje samo jednom. Jer, da je na vreme „ulovio“ da će opstanak i suverenitet malih i srednjih država u dogledno vreme najdirektnije zavisiti od njihovih PVO-mogućnosti da se suprotstave sofisticiranom distancionom ratovanju i bombardersko-raketnoj armadi NATO – morao je po svaku cenu, za onih nekoliko meseci nepostojanja embarga na prodaju oružja republikama bivše Jugoslavije koji je važio samo za Srbiju, kupiti što više S-300... Koliko god i čime god da je morao da ih plati!

Slobizam je svih Devedesetih, što je Srbija takođe papreno platila, funkcionisao kao da ne deluju i kao da samo za njega ne važe istorijski procesi dugog trajanja. Zato je u ovoj oceni Pitera Ustinova video tek zle reči jednog poznatog glumca i režisera: „Srbi sprečavaju razvoj današnjeg sveta. Srbi nisu dovoljno kažnjeni. Srpski slovenski nacisti i njihova Pravoslavna crkva zdušno su sarađivali da bi stvorili očišćenu Veliku Srbiju“. A iza ovakvih reči, bar kad su Srbi i Rusi u pitanju, stoji cela jedna istorijska vertikala. Polovinom 19. veka je francuski arhiepiskop Sibur - da bi objasnio sunarodnicima zbog čega treba da idu na Rusiju zajedno sa Austrijom, Engleskom i islamskom Turskom – bio više nego iskren, ukazavši im: „U Krimskom ratu hrišćanska (katolička) Francuska treba da stane na put ruskoj pravoslavnoj jeresi. Zato ovo nije politički, već sveti, religiozni rat. Razlog je svet i Bogu ugodan, a u tome je da se konačno istera i uguši Fotijeva jeres. To je pravi cilj ovog krstaškog pohoda“.

Slobizam je bio sklon i samouljuljkivanju i autoanesteziranju. Desetog avgusta 1995. Milošević je bio u Kremlju kod Jeljcina. Izašao je otuda veoma zadovoljan. Toliko da su njegovi najbliži saradnici, dok je on u rezidenciji koja mu je bila stavljena na raspolaganje još nešto u četiri oka objašnjavao tadašnjem ruskom ministru spoljnih poslova Andreju Kozirjevu, već trubili: pobedili smo, Rusija će najodlučnije zatražiti ukidanje sankcija, a ako zapadne zemlje to odbiju – ona će ih odmah objaviti da ih jednostrano ukida. Pokušao sam da njegovoj levoj i desnoj ruci ukažem da Jeljcin to nije ni rekao ni obećao, a i da jeste – da mu Beograd ne sme verovati jer je to prazna retorika za unutrašnju upotrebu.

Sporili smo se oko ovih Jeljcinovih reči: „Jugoslavija izvršava sve zahteve neophodne za ukidanje sankcija i zato svako dalje odugovlačenje sa njihovim ukidanjem može samo podstaći na jednostrane korake u tom pravcu“. Vodeći slobisti se nisu dali ubediti, a sam Milošević, koji je, došavši meni iza leđa, tiho prišao malom „debatnom klubu“, izgovorio je: „Ti nas, Đuro, izgleda, i dalje podjebavaš“. Imao je pri tom na umu komentar u „Borbi“ kojim sam bio stavio pod upitnik njegovu Osmu sednicu, odmah nakon njenog održavanja. Rekao sam mu da će tek istorija podvući crtu ispod Osme sednice i ponovio i njemu zbog čega se ne može verovati Jeljcinu. A već naredni meseci su, na žalost, na nesumnjiv način pokazali da Jeljcinova Rusija nije spremna da stane iza Srbije makar približno onako kako iza Hrvatske stoje Nemačka i Amerika i da od jednostranog ukidanja sankcija neće biti ništa.

Milošević je čak i u sudnici Haškog tribunala nastupao tako kao da je još živ britanski ministar spoljnih poslova i premijer Henri Palmerston i kao da je on reči koje slede izgovorio povodom globalne hegemonije SAD i delovanja NATO, a ne povodom namere carske Rusije da iskoristi to što je Turska bila „bolesnik na Bosforu“: „Pitanje je u ovome: može li jedna država na megdan izazivati celu zemaljsku kuglu, može li raspolagati Evropom kako joj padne na pamet, ili ta država treba da bude naučena da postoje granice za ambicije, da postoje granice za osvajanja“. Promašio je bezmalo vek i po, ali je njegova kritika «najnovijeg Rima», iz poznatog predoproštajnog govora, sve relevantnija.

Đinđić je pred smrt bio uveren da Amerika preuzima Titovu krilaticu: slaba Srbija – jaka Jugoslavija (čitaj:amerikanizovani region). Njegovim glasom je progovorio Peti oktobar. Šestooktobraši, međutim, povodom Devedesetih, Petog oktobra i današnje Srbije nastupaju – i u tome je takođe njihovo „lukavstvo uma“ – tako kao da je sa «najnovijim Rimom» sve u najboljem mogućem redu. Zato u devet postpetooktobarskih godina vide i proklinju samo ono što misle da mogu proglasiti za bagaž slobizma i Devedesetih. A u samim Devedesetim anatemišu sve što kako-tako mogu okvalifikovati kao Miloševićevo, antievropsko srpsko i pravoslavno. Pri tom, dakako, potpuno žmure pred svim što su velike sile natovarile i podmetnule Devedesetim, Srbiji i Srbima, pa i samom Miloševiću. Iz istih razloga, i pred svim što postmiloševićevsku demokratsku Srbiju iz Devedesetih danas sustiže voljom „međunarodne zajednice“. Kao da Račak nije dokazana antisrpska montaža. Kao da Britanac Majkl DŽekson, dok je bio komandant KFOR-a, nije nekažnjeno izgovorio: «Što manje Srba ostane, Kosovo će lakše biti osigurati».

Šestooktobraši se smišljeno drže tako kao da nije bio u pravu američki političar Fišer Ejms kad je tvrdio da narodi koji traže pokrovitelje redovno nađu – gospodare. Njih kao da uopšte ne interesuje što bi naše devedesete gospodari sveta učinili Devedesetim i da niko u njih nije uneo ništa tradicionalno srpsko i pravoslavno. Odbijaju da makar vide da su Vašington i Brisel – radi svojih planova i interesa koje su maskirali „interesima međunarodne zajednice“ – obezbedili da ono što su sami pravili i napravili od Devedesetih preživi i Peti oktobar i Miloševića. Da je njima i posle Petog oktobra bilo potrebno nešto što bi vezivalo ruke i demokratskoj Srbiji Zorana Đinđića. I, vezivalo je, tako i toliko da je osujetilo i njegov scenario za Kosovo i Metohiju.

Šestooktobrašima ništa ne znači ni to što „osmi putnik“ velikih sila ne samo da nije ostao u Devedesetim, nego je «preživeo» i atentat na Đinđića. Što sve do danas vezuje ruke i Borisu Tadiću i Vuku Jeremiću. Što se gospodari sveta, i povodom demokratske Srbije, evidentno drže De Golove maksime: rat protiv neprijatelja, mir – protiv prijatelja. Demonstrirajući svoju vekovnu naviku: mir čak i protiv onih koji traže naše pokroviteljstvo.

Peti oktobar bi se zbio u septembru 2000-te, kao mirna izborna promena vlasti, da Devedesete nisu zbog kasnog slobizma već posrtale pod sopstvenim teretom i da haški mač nije visio nad Miloševićevom glavom. Možda i osetno ranije da su Amerikanci prihvatili Miloševićevu blanko-ponudu Vorenu Kristoferu i Ričardu Holbruku da na kraju Dejtona izdiktiraju svoje uslove za kakve-takve partnerske SAD i «male Jugoslavije».

Devedesete su, pored svega ostalog, bile pokušaj pojednostavljivanja istorije i skraćivanja puteva i procesa, sa nedopustivo mnogo improvizacije i falširanja. Pogotovo povodom namera i interesa velikih. I utoliko: svojevrsna crna rupa koja će još godinama «zakrivljavati prostor» u svemu što Srbija bude pokušavala. Samo, anomalije Devedesetih ne bi bilo da  nije bilo anomalije zvane Jugoslavija i anomalija koje su nju proizvele. I samo prizivanje Šestog oktobra – radi novog pokušaja skraćivanja procesa i pojednostavljivanja istorije – u sistemu je spojenih posuda sa Devedesetim i svim još aktivnim anomalijama srpske istorije.

Sasvim je moguće da će protok vremena pokazati: da ni nuđenja Z4 ni Republike Srpske ne bi bilo da je Milošević Vašingtonu i Briselu pred kolaps SFRJ ponudio onaj blanko-papir iz Dejtona. Već sada je jasno da su svi njegovi i srpski dobici skupo plaćeni, a moguće je da je njima limitirao srpski manevarski prostor u budućnosti.

Nezavisno od svega, neće biti dobro ako šestooktobraši, na kraju, napišu i istoriju Devedesetih i Petog oktobra. Još gore će biti dogodi li se ovo što je portparol NATO DŽejmi Šej izgovorio marta 1999. godine: «Srbe treba spokojno bombardovati jer će sve brzo zaboraviti».