Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Debata o spoljnopolitičkoj strategiji Srbije
Kuda ide Srbija

Debata o spoljnopolitičkoj strategiji Srbije

PDF Štampa El. pošta
Filip Grbić   
sreda, 11. novembar 2009.

Na Kopaoniku je u organiziciji studenata Fakulteta političkih nauka Beogradskog Univerziteta od 29. oktobra do 1. novembra 2009. održan seminar u okviru projekta „Strategija spoljne politike Srbije“ koji je pokrenuo Evropski pokret u Srbiji. Zamisao organizatora ovog skupa je proistekla iz potrebe da započne serija stručnih rasprava o karakteru spoljne politike Srbije u cilju skretanja pažnje javnosti na neophodnost usvajanja zvanične Strategije srpske spoljne politike koja bi bila izraz konsenzusa o osnovnim spoljnopolitičkim ciljevima Srbije.  Radi boljeg razumevanja različitih, često suprotstavljenih pogleda na status i mogućnosti današnje spoljne politike Srbije, odlučeno je da se predstave tri zasebne spoljnopolitičke strategije, nastale kao rezultat rada tri akademska tima. Svakom od tri tima, koji su za potrebe naglašavanja težišta njihovih predloga spoljnopolitičkog delovanja, privremeno nazvani „Evroatlantski“, „Istočni“ i „Izbalansirani“ tim, dodeljeno je po dva sata za predstavljanje i odbranu vlastitih strategija. 

Najpre je predstavljen koncept „Evroatlantske perspektive“ koji je zastupao tim predvođen predsednikom Evropskog pokreta u Srbiji Živoradom Kovačevićem i Vladimirom Pavićevićem sa Fakulteta političkih nauka. Zanimljivo je da su sva tri tima pošla od manje ili više slične procene sadašnjeg stanja kako u pogledu ocene delovanja aktuelne srpske diplomatije, tako i u pogledu dijagnoze stanja u međunarodnim odnosima. Opšte je mišljenje da vlada konfuzija u srpskoj diplomatiji koja se rasipa na previše stubova i strateških partnera, i koja nije u stanju da odredi istinske i trajne prioritete u svom delovanju. Jedan od načina na koji organizator skupa vidi mogućnost izlaska iz takvog stanja jeste obnavljanje obaveze iznošenja ekspozea ministra spoljnih poslova Srbije pred Narodnom skupštinom Republike Srbije. Takođe, predstavnici sva tri tima smatraju da je Srbija u političkom smislu „prespavala“ 1989. godinu i pad Berlinskog zida koji je doneo tektonske poremećaje u odnosu snaga u svetu. Međutim, svaka sličnost među timovima se uglavnom sasvim izgubila kada se prešlo na diskusiju o uzrocima takvog stanja stvari, kao i o mogućnostima njegovog prevazilaženja.

Prema evroatlanstkom timu, ključni problemi za jasno definisanje spoljnopolitičkih prioriteta su, pre svega, nekompetencija šire javnosti ali i tradicionalno iskrivljena percepcija geopolitičkog položaja Srbije. Naime, oni smatraju da Srbija nije, niti treba da bude, „istok zapadu i zapad istoku“ i da je insistiranje na toj formuli uzrok velikih nesporazuma koji su Srbiju u njenoj istoriji skupo koštali. Evroatlantski tim se nedvosmisleno opredelio za napuštanje titoističkog nasleđa nesvrstavanja u spoljnoj politici u korist što je moguće bržeg pristupanja Srbije EU i NATO. Time bi se, po njima, nadoknadilo veliko kašnjenje Srbije u odnosu na globalna kretanja od 1989. godine naovamo. Međutim, iako smatraju da pitanje o načinu pristupanja Srbije NATO paktu trenutno nije „na dnevnom redu“, oni su tokom diskusije o svom predlogu strategije spoljne politike ipak sugerisali kako bi po tom pitanju prednost trebalo dati „ekspertskoj preporuci“ u odnosu na eventualno referendumsko izjašnjavanje.

Evroatlantski tim na sledeći način vidi raspored prioriteta spoljne politike Srbije: 1) integracija u EU, 2) punopravno članstvo u NATO, 3) poboljšanje i unapređivanje odnosa sa susedima, 4) razvijanje i produbljivanje odnosa sa velikim silama s posebnim akcentom na SAD, Rusiju i Kinu, 5) održavanje i poboljšanje tradicionalno dobrih odnosa sa svim ostalim zemljama. Najviše nedoumica među studentima i predstavnicima drugih timova je, sasvim očekivano, izazvao stav o priključenju Srbije NATO paktu. Ukoliko je, kao što Evroatlantski tim tvrdi, za Srbiju usled bezbednosnih rizika korisno da pristupi tom vojnom savezu, studenti su pitali od koje vrste pretnji NATO treba da zaštiti Srbiju, izrazivši zabrinutost da bi eventualno članstvo u tom vojnom savezu Srbiju moglo da dovede na listu zemalja kojima preti islamski terorizam. Evroatlantisti su insistirali da se o članstvu u NATO ne misli samo kao o prinudnom sredstvu za ostvarenje ovih ili onih političkih ciljeva već ujedno i kao o cilju po sebi, jer NATO je vojna organizacija zemalja, koje dele vrednosti demokratskog poretka, zaštite građanskih i manjinskih prava, tržišne ekonomije, vladavine prava. Međutim, u toku polemike na tu temu, jedan član evroatlantskog tima je podvukao da je upravo NATO pretnja od koje bismo mogli da se osiguramo članstvom u NATO jer će Srbija u dogledno vreme na svim svojim granicama biti okružena zemljama članicama NATO pakta. Od evroatlantskog tima je u toku diskusije traženo da se izjasni i o hipotetičkoj situaciji u kojoj bi se Srbija našla pred izborom između punopravnog članstva u EU i suvereniteta i teritorijalnog integriteta u kontekstu određivanja konačnog statusa Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija. Tom prilikom oni su obznanili svoj stav po kome evropske integracije Srbije kao prioritet stoje na prvom mestu među svim spoljnopolitičkim prioritetima, i da su u tom smislu važnije od drugih prioriteta, uključujući tu suverenitet i teritorijalni integritet Srbije. Pojašnjavajući svoj stav, oni su dodali da bi u toj situaciji započeli pregovore s Evropskom unijom o uslovima pod kojima bi Srbija eventualno priznala nezavisnost otcepljene pokrajine Kosovo i Metohija.

U nastavku seminara, predstavljen je koncept „Istočna perspektiva“ koji su pod vođstvom glavnog i odgovornog urednika časopisa Nova srpska politička misao mr Đorđa Vukadinovića i njegovog saradnika na ovom projektu, Dragomira Anđelkovića, zastupali studenti Pravnog i Filozofskog fakulteta. S obzirom da je ovaj tim svoje izlaganje započeo neposredno nakon izlaganja Evroatlantskog tima, značajan deo vremena oni su posvetili kritici prethodnog koncepta. Unutar „Istočnog tima“, takođe postoji saglasnost u oceni da Srbija u političkom smislu kasni, međutim, njeno kašnjenje se, iz ovog ugla, vidi kao kašnjenje u odnosu na mnogobrojne prilike da se unaprede odnosi sa zemljama BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina). Članovi ovog tima su uvereni da je sintagma „evroatlantske integracije“ veštački dizajnirana kako bi se uz široku podršku građana pristupanju EU, o kojoj svedoče ispitivanja javnog mnenja, prišila i preporuka o članstvu u NATO koja ne samo da nema podršku javnog mnenja Srbije već nije ni (formalni) uslov za ulazak u EU. Od svih argumenata koji je Evroatlantski tim izneo u korist pristupanja Srbije NATO, Istočni tim je priznao ubedljivost samo jednog: opkoljavanje Srbije od strane NATO predstavlja najveći bezbednosni rizik od koga se država može osigurati jedino procesom integracije u NATO. Argument o kome je reč, Vukadinović je nazvao „klasično mafijaškim“, jer podseća na situaciju u kojoj reketaš svome „klijentu“ nudi „zaštitu“ koja je, po pravilu, zaštita od njega samog.

Među principima koji u srpskoj spoljnoj politici moraju imati prvenstvo, Istočni tim je izdvojio sledećih pet: 1) očuvanje ustavnog i pravnog poretka, suverenosti i teritorijalnog integriteta Republike kao i života, dostojanstva i interesa njenih građana, 2) zastupanje interesa celokupnog srpskog naroda, bez obzira na to da li prebiva na teritoriji Republike Srbije, 3) podrška osnovnim principima međunarodnog prava i ispunjenje svih preuzetih međunarodnih i pravnih obaveza, 4) vojna neutralnost, prijateljstvo i partnerstvo sa svima, ali pre svega sa RF, EU i PN, 5) stabilan i prosperitetan Balkan kao preduslov za dobrobit i napredak svih naroda i država u regionu. Tokom diskusije o ovoj strategiji grupa studenata sa Fakulteta političkih nauka iz Podgorice napustila je seminar nazvavši teze o istorijskom srpskom poreklu Crne Gore, koje su bile pominjane u strategiji, „gomilom gluposti“. Pojedini studenti iz Makedonije su sumnjičeći Istočni tim da osporava nezavisnost BJR Makedonije. Bilo je i pitanja koja su se ticala statusa emocija u politici, naročito kad je reč o odnosima između Srbije i Rusije. Naglašavajući principijelni značaj stava o prioritetu nacionalnih interesa ispred bilo kog spoljašnjeg cilja ili članstva u bilo kojoj organizaciji, Istočni tim je skrenuo pažnju na to da se emocije u politici ne mogu naprosto ignorisati, već da se one u svakoj ozbiljnoj spoljnoj politici uvek uračunavaju kao bitan faktor racionalnih strategija za krojenje državne politike. Istočni tim je tokom trajanja diskusije imao brojne primedbe na pristrasnost moderatora ovog dela seminara, Bojana Dimitrijevića.

Poslednji termin za izlaganje pripao je timu koji zastupa koncept „Strategije balansa“, a koji su predvodili bivši ambasador Republike Srbije u Hrvatskoj, Milan Simurdić i njegovi asistenti na ovom projektu, dr Dragan Đukanović i mr Dragan Živojinović. Oni su pošli od procene da Srbija nikada nije imala konzistentnu spoljnu politiku i da pokušaj zaokruživanja srpskog nacionalnog prostora devedesetih godina prošlog veka nije bio realističan. Kontradiktorna spoljna politika Srbije se, po njima, ogleda i u tome što je evroatlantizam, jasno deklarisan u ekspozeu ministra spoljnih poslova Jugoslavije Gorana Svilanovića, iz oktobra 2001. godine, ubrzo zamenjen potragom za novim osloncima u spoljnoj politici, pre svega zbog procesa određivanja konačnog statusa srpske pokrajine Kosovo i Metohija. Polazni stav Izbalansiranog tima jeste stav po kome „spoljna politika mora biti uzrok unutrašnjeg blagostanja“ i u tom smislu oni insistiraju na značaju punopravnog članstva Srbije u EU. Pitanje bezbednosti kao i razlozi ekonomske prirode su naveli ovaj tim da postavi regionalnu saradnju na visoko drugo mesto svojih prioriteta. Srbija, po njima, mora istrajati u politici nekonfrontacije sa svojim „novim susedima“. Kad je reč o eventualnom članstvu Srbije u NATO savezu, oni smatraju da još nije vreme za odluku o tom pitanju i da je Srbiji za sada sasvim dovoljna multilateralna saradnja u okviru programa Partnerstvo za mir, OEBS i EU.

Dakle, raspored spoljnopolitičkih prioriteta zastupnici koncepta „Strategije balansa“ vide na sledeći način: 1) članstvo u EU, 2) uspostavljanje što intenzivnijih bilateralnih i multilateralnih odnosa između država Jugoistočne Evrope, 3) zaštita teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Srbije u kontekstu regulisanja statusa Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija, 4) zaštita prava pripadnika srpskog naroda u državama regije, kao i u dijaspori, 5) određivanje odnosa Republike Srbije prema postojećim vojnim savezima i integracijama u oblasti bezbednosti, 6) definisanje jasnog odnosa prema vodećim državama sveta (SAD, RF, NRK), 7) osnaženje bilateralnih odnosa sa vodećim državama pojedinih svetskih subregiona i efikasnije pozicioniranje Republike Srbije u radu međunarodnih organizacija i 8) jačanje ekonomske saradnje i učešća zemlje u globalnim i regionalnim finansijskim institucijama i organizacijama. Tokom diskusije o ovoj strategiji, zastupnici „Strategije balansa“ su više puta podvukli da živimo u „nestrateško doba“, da se multipolarni svet tek rađa i da se ne može sa sigurnošću predvideti kako će se odvijati uspostavljanje novih odnosa moći. Međutim, zastupnici ovog koncepta su „sigurni“ da od Srbije nikad neće biti traženo da prizna nezavisnost svoje južne pokrajine. Zbog toga je jedan od studenata Pravnog fakulteta pitao članove tima kako je moguće da, kako oni sami kažu, nisu sigurni, tj ne isključuju mogućnost da će „sutra SAD i RF potpisati sporazum o strateškom partnerstvu“, a da su isto vreme potpuno sigurni da se od Srbije od strane EU nikada neće tražiti da prizna nezavisnost Kosova. Čula su se i pitanja koja su od „Izbalansiranog tima“ tražila da se u odredi u odnosu na članstvo u NATO, kao i da u spoljnopolitičkom smislu oceni rad aktuelne Vlade Republike Srbije, na šta je odgovoreno da kod njih nema četiri stuba spoljne politike već samo tri (Brisel, Vašington, Moskva), a Kina je, po njima, previše daleko za uspostavljanje bezbednosne saradnje.

Radni deo seminara je okončan dvočasovnom panel diskusijom o sve tri strategije gde su se prethodne teze mogle čuti donekle jasnije formulisane. Sva tri tima su se saglasila da ovaj deo seminara moderira potpredsednica Evropskog pokreta Nataša Dragojlović, koja je ujedno bila moderator i prilikom izlaganja koncepta „Evroatlantska perspektiva“. Prvi je dobio reč mentor koncepta „Istočna perspektiva“, Đorđe Vukadinović, koji je naglasio da njegov tim, za razliku od druga dva, pledira za zaokret u krojenju međunarodnih odnosa koji bi, u krajnjoj liniji, bio realističan s obzirom na raspoloženje javnog mnenja u Srbiji. To bi, po njemu, značilo nastavak saradnje sa EU, odricanje od članstva u NATO i otvaranje prema Istoku (Rusija, Kina, Indija, Brazil, Nesvrstani). Mentor koncepta „Strategija balansa“ je u nastavku zaključio da se ne može voditi nezavisna spoljna politika u nedostatku resursa (novca), dok je mr Živorad Kovačević, kao mentor „Evroatlantske perspektive“, primetio da posle Svilanovićevog ekspozea 2001. godine više nije bilo nijednog ekspozea ministra spoljnih poslova. Kovačević je priznao da njegov tim nije dovoljno obradio problem Kosova i Metohije ali je, u isto vreme, izrazio svoje protivljenje prioritetu problema Kosova u spoljnoj politici Srbije. Među pitanjima studenata, najviše je bilo onih koja su bila upućena Vukadinoviću, a on se posebno zadržao na pitanju u vezi s povlasticama koje, navodno, ruski kapital uživa u Srbiji. On je s tim u vezi rekao da pozdravlja novonastalu brigu dela javnosti i medija o načinu investiranja u Srbiju, dodavši da žali što te brige nije bilo i pre, kada su izvršene brojne privatizacije (od Sartida, pa nadalje) koje su po opštoj oceni bile izrazito nepovoljne po naša preduzeća.

Na kraju, u ime svojih timova, studenti, učesnici seminara su se zahvalili organizatorima i naglasili da seminari ove vrste predstavljaju snažan doprinos razvoju demokratske političke kulture u Srbiji.