Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Ciljevi i realizam srpske politike
Kuda ide Srbija

Ciljevi i realizam srpske politike

PDF Štampa El. pošta
Đuro Kovačević   
utorak, 30. jun 2009.
1. O značaju vrednosti

Znana je istina da su interesi određujući za ciljeve politike i političkog delovanja. Međutim, oni retko kada nastupaju direktno već se, po pravilu, definišu preko vrednosti. Dakle, u promociji interesa uvek postoji i jedan vrednosni kod preko koga se interesi artikulišu da bi stekli ono značenje koje ih čini više ili manje prihvatljivim. Time  politika stiče one atribute kojima bi da se legitimiše kao delovanje na ostvarivanju opštih vrednosti, a ne nekih posebnih interesa.

U postavljanju ciljeva posebno je važan i izazov koji predstavlja stanje društva. To stanje, osnovni problemi i mogućnosti njihovog rešavanja, takođe utiče na izbor i rangiranje ciljeva i određuje meru njihove prihvatljivosti i ostvarljivosti tj. realističnosti.

U spoju interesa i izazova stvarnosti preko autoriteta vrednosti, artikuliše se svaka politika. Tom pravilu ne izbegava ni srpska politika.

Sledeći ovo polazište, mogli bismo ustvrditi da se u nekim bazičnim stvarima bez obzira na promene društvenog stanja, vrednosni kod srpskog društva nije promenio. Tako se može reći da su lična i nacionalna sloboda, pravda, nezavisnost, vlastita država, otvorenost prema svetu, dostojanstven i dobar život čoveka, da pomenemo samo neke, one konstante koje i danas u novim okolnostima definišu vrednosne koordinate srpskog društvenog prostora. Ove vrednosti presecaju ukupno stanje društva i uprkos pritiscima raznih okolnosti, unutrašnjih i spoljnih, ostaju vrednosni horizont i za ciljeve nacionalne i državne politike. Moguća sveopšta načelna saglasnost oko ovih vrednosti međutim, nije i dovoljna za konkretnu saglasnost oko stvarnih ciljeva politike. Razlike su, kao što se može videti, brojne i nisu zanemarljive. Tako npr. za jedne je vlastita nezavisna država apsolut dok je za druge nešto sasvim relativno i podređeno otvorenosti u sticanju novog identiteta kroz evropske integracije. Ili, za mnoge je dostojanstvo, pre svega, određeno stepenom nacionalne i lične slobode, dok je za ne mali broj drugih povezano sa materijalnim standardom u ime koga često treba smanjiti značaj slobode. Pritom, u prostoru ovih i drugih razlika postoji i čitav spektar nijansi. Dakle, i same vrednosti izložene su takvom pritisku i uticaju društvenog stanja i okolnosti koje dovode do često značajnih modifikacija u razumevanju njihove suštine i značaja. Otuda, valja propitati stanje i okolnosti kako bi se doprlo do neophodnog uvida u složenost i realnost vrednosnog kodiranja ciljeva i stvarne domete politike koja se njima legitimiše.

2. Stanje i okolnosti Srbije

Stanje u kojem se danas nalazi Srbija pod znakom je pada jedne strategije državotvornosti, one koja se izražavala u stvaranju i postojanju Jugoslavije i dovršila njenim razbijanjem i raspadom. To je državotvornost u kojoj je Srbija založila sebe kao državu i radi koje je izgubila svoj direktni međunarodno-pravni subjektivitet. Za ostvarenje i održanje ove državotvorne strategije srpski narod je dao besprimerne žrtve da bi na kraju, kakvog apsurda, bio optužen za njen pad. Za razliku od onih koji ovu državotvornu strategiju smeštaju na istorijsku stranputicu i smatraju pogrešnom, mislim da je ona, ne pominjući i neke više ciljeve, obezbeđivala bar to da gotovo svi Srbi budu obuhvaćeni istim državnopravnim aranžmanom. Gledano iz horizonta postojeće rasutosti srpskog naroda i njegove obezdržavljenosti na mnogim ključnim tačkama njegovog postojanja, čini se, ipak, da ono što se obezbeđivalo kroz Jugoslaviju nije bilo malo.

Padom ove strategije i posle izdvajanja Crne Gore u posebnu državu, Srbija se uputila ka obnovi svoje državnosti, više iznuđeno a manje po izboru. Međutim, nasilno narušavanje njene teritorijalne celovitosti izvršeno od strane NATO pakta i izdvajanje Kosova i Metohije iz državnog tela Srbije pod zaštitom SAD i njenih zapadnih saveznika, strategija, obnove i izgradnje posebne srpske državnosti suočila se sa ogromnim preprekama i teškim neizvesnostima. Nepriznavanje čina nasilne secesije i sukob sa SAD i drugim vodećim silama Zapada zbog odbrane državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta uzdigli su Srbiju do visine neporecivih principa međunarodne zajednice, ali i zakovali njen manevarski prostor vezivanjem svih drugih pitanja za osnovno pitanje: održanje Srbije kao države u njenim međunarodno priznatim granicama. Ovaj problem i sukobi povodom njega obeležavaju sadašnji trenutak Srbije.

Usmerenost na evropske integracije i perspektivu ulaska u Evropsku Uniju kao da sve više zapinje. Srbija je neuporedivo više nego svi drugi potencijalni kandidati izložena takvom rigorizumu koji ne retko prelazi u blaže ili oštrije forme ponižavanja. Šta više, tzv. harmonizacija sa evropskim standardima često dobija prizvuk diktata jednoj nesuverenoj zajednici. Diplomatski predstavnici pojedinih moćnih zemalja Zapada često se direktno mešaju u unutrašnji politički život Srbije, tako da ponekad izgleda kao da su oni stvarni upravljači srpskom državom. To se naročito videlo u poslednjim izborima i prilikom formiranja poslednje koalicione vlade. Prirodna orijentacija jedne evropske države i jednog evropskog naroda na članstvo u Evropskoj Uniji izložena je takvom spoljnom uslovljavanju, koje prelazi u svojevrsni sudski dokazni postupak, u vrhu koga je čuveni Haški Tribunal koji treba da utvrdi u kojoj meri Srbija ispunjava uslove da se pridruži zajednici evropskih naroda. Tako su se, čak i trećerazredni evropski političari arogantno nadneli i nad same pokušaje srpskog državništva.

Tranzicija od socijalizma u kapitalizam, od planske do tržišne privrede, iz nedemokratskog u demokratsko društvo, i nadalje traje. Uzevši veliki zalet u prvim postoktobarskim danima i izdignuvši privatizaciju do nivoa divinizaranog i nedodirljivog principa, ona se suočava sa oslabljenim srpskim privrednim resursima u vremenu napredujuće svetske krize koja, počevši kao finansijsko-ekonomska, sve više postaje univerzalna i celovita. U nevoljama su se našle i velike države, snažne nacije i moćne privrede. Kakve li tek nevolje slede malim narodima, izrazito zavisnim društvima i privredama. Šta tek njih čeka u vremenu pada uhodanog poretka globalizacije i radikalnog propitivanja i stvarnosne kritike neoliberalnog koncepta, koji je snevao o kraju istorije u ime beskraja moći nevidljive ruke tržišta. Neočekivano, na svim scenama obala Atlantika i Pacifika uzdigla se potreba za državom kao spasiocem od neviđene pošasti krize. Kako li se osećaju danas oni koji su državu proterali u ropotarnicu istorije i na doktrinarno neupitan način savetovali. Posebno malima, da ne treba da se troše na problemu države koja ionako postaje nevažna, naročito ulaskom u Evropsku Uniju. Posebno je Srbiji savetovano da se oslobodi opsesije državom i oslobodi za druge važnije stvari.

Gledano sa stanovišta napredovanja u stvaranju i raspodeli društvenog bogatstva, moglo bi se reći da i za Srbiju važi sve ono što važi u oceni dometa tranzicije u bivšim socijalističko-sovjetističkim zemljama. Broj siromašnih se povećao za nekoliko puta, a povećala se i koncentracija bogatstva u sve manjem broju ruka. U Srbiji kao i mnogim drugim zemljama u žrvnju tranzicije, povećala se zavisnost od spoljnih činilaca do te mere da je u mnogo čemu poprimila oblike svojevrsnog neokolonijalizma. Sve u svemu, očekivanja da je teži deo puta pređen susreću se sa sve jasnijim saznanjem da teži deo puta tek predstoji.

Posebno zabrinjava sve izrazitija kriza u funkcionisanju tzv. pravne države. Ni novi Ustav, kako se sve više pokazuje, ne može da spreči eroziju i pad autoriteta institucija sistema. Princip podele vlasti doveden je do paroksizma, a bazična institucija sistema parlamentarne demokratije optužena je za njegovo urušavanje. Svojevrsna funkcionalna feudalizacija sistema vlasti sve više ogoljeno nastupa u svoj svojoj uverljivoj ružnoći koja se ne može prekriti floskulama o modernizaciji, reformi i demokratiji. Nepromišljeno i nerešeno pitanje o decentralizaciji Srbije preti svojom patologizacijom u raznim formama teritorijalne feudalizacije i paradržavnog organizovanja.

Na pomolu je i nova državotvornost u jednom području srpskog naroda koja se obelodanila predlogom novog statutarnog oblikovanja autonomije Vojvodine, na šta ću se opširno vratiti u narednom odeljku. Težnja ka unutarstranačkom i koalicijskom miru u ovom slučaju preti ozbiljnim uznemirenjima i sukobima u državi povodom Srbije kao države. Ljudska i manjinska prava, kao bitna konstitucionalna prava u demokratskoj državi, tako u uslovima nereda u funkcijama države, mogla bi biti upregnuta u dodatnu argumentaciju za razgradnju države.

Izostavljajući mnogo pitanja koja karakterišu stanje i aktuelni trenutak Srbije, ipak jedno ne možemo izostaviti. To je pitanje o položaju i perspektivama srpskog naroda izvan Srbije i o uticaju tog pitanja na stanje u Srbiji. Bez pretenzija na posebnu ekspertizu, može se slobodno reći da se situacija srpskog naroda, retko kad teža, suočava sa retko kad slabijom i ranjivijom državom Srbijom. To je država, kao što smo već videli, sa izobiljem unutrašnjih problema, izložena takvim spoljnim uslovljavanjima koja je sprečavaju i onesposobljavaju da učini bilo koji ozbiljniji korak iz retoričke ravni podrške u stvarnu podršku srpskom narodu u zemljama bivše Jugoslavije.

I da ovo imenovanje stanja uokvirimo i posebnim staranjem međunarodnog faktora o zaštiti regionalnog okruženja od još uvek nepoćudne Srbije. Spoljno uređivanje Balkana ne računa na samostalnost njegovih unutrašnjih aktera. Ono zahteva kooperativnost na bazi njihove poslušnosti. Otuda i problemi sa Srbijom za koju je samostalnost u datim koordinatama sveopšte međuzavisnosti-konstitutivni princip njene državnosti. Takav habitus srpske države utemeljen u svesti i o očekivanjima njenih građana je ono što smeta spoljnim nastojanjima i onim unutrašnjim akterima koji bi da ovim spoljnim nastojanjima udovolje. Tu je, dakle, reč o problemu koji je strateško-istorijske prirode, a ne trenutan i prolazan.

3. Prioriteti nacionalne politike

Osnovno pitanje je odbrana i razvoj Srbije kao moderne evropske države. U poslednja dva veka srpske istorije ovo pitanje je bilo i ostalo konstanta. Tako gledano, istorijska vertikala srpskog državnog pitanja nije se promenila. Moglo bi se više govoriti o izvesnim modifikacijama izraženih u većoj ili manjoj zaoštrenosti ovog pitanja usled promene unutrašnjih i spoljnih okolnosti.

Istorijski put moderne srpske države u znaku je obnove i uspostavljanja srpskog društva kao evropskog društva. Oslobađanje od otomanske vlasti i ustanovljenje vlastite države značilo je i istovremeno izvlačenje iz azijskog civilizacijskog ključa. Ceo devetnaesti vek obeležen je težnjom i teškoćama u izgradnji Srbije kao evropske nacije i države. Formule modernizacije suočavale su se sa teškim otomanskim nasleđem, ekonomskom zaostalošću i tradicionalnim mentalnim sklopom koji je često i vlastitu državu doživljavao kao neku vrstu tuđe vlasti. Ipak, Srbija je uspela da se u samim počecima dvadesetog veka, u kontekstu ondašnjih balkanskih i evropskih prilika, na političkoj mapi sveta iskaže kao gotovo uzorna demokratska država u kojoj je većina građana videla prostor svojih perspektiva i iz koje nije bilo iseljavanja

Dvadeseti vek Srbije bio je put Srbije kroz Jugoslaviju. Pogrešan kao što neki misle, opravdan kao što mislim ja, to je put kojim su se ubrzali svi modernizacijski procesi i nasuprot ograničenjima vladajuće ideologije ostvario respektabilan ekonomski i kulturni razvoj. Mnogo toga stvorenog na tom putu podleže normalnom prevrednovanju i ne može se apsolvirati prostim odbacivanjem. Socijalizam nije bio lokalni izbor već jedna od univerzalnih formula u konkurenciji ideoloških i egzistencijalnih koncepata sveta. Tada se nije moglo znati ono što znamo danas, kao što i danas tek saznajemo ono o neoliberalnom konceptu univerzalizacije sveta što nismo znali juče kada je sa visina kraja istorije video sebe kao konačno rešenje. Pokazalo se da je smena pretenzija na konačno rešavanje stvari nešto normalno i da se ove pretenzije zakonito obnavljaju uprkos saznanjima da konačnih rešenja za svet nema u njegovim mukama pred neizvesnostima. Polazeći od toga, Jugoslavija kao izbor i socijalizam kao sistem bile su istorične formule u otvorenoj drami istorijskog puta Srbije.

Savremena svetska kriza, kojoj je teško ustanoviti početak a još teže kraj, mimo doktrinarnih očekivanja i u najreprezentativnijim slučajevima neoliberalne formule države, privrede i čarobne «nevidljive ruke» slobodnog tržišta izbacila je u prvi plan obnovu uloge države. Od države se očekuje spas od daljih posrnuća ekonomije i snaga za obnovu vitalnosti procesa ekonomske reprodukcije i razvoja u pojedinim nacijama i svetu globalizacije. Ako je to ono što je dobilo neočekivano veliki značaj u moćnim Sjedinjenim Američkim Državama i kod najmoćnijih članica Evropske Unije, kakav li tek značaj mora imati u malim narodima i ekstremno zavisnim ekonomijama. Gde je tu mesto Srbije? Dakle, kriza je pojačala ona stanovišta koja su pitanja Srbije kao države videla kao prvo među svim pitanjima. Zalagati se za to, međutim, ne znači težiti nekoj novoj formi etatizacije društvenog i ekonomskog života već znači zahtevati da se vidljiva ruka države ne može više kriti iza «nevidljive ruke» tržišta, kao i da se društvene moći oličene u političkoj vlasti i državi izvedu do onog nivoa odgovornosti koji se iskazuje u realnim odgovorima na izazove krize i mogućnostima njihovog prevladavanja. Znači savremena odbrana Srbije kao države nije samo pod pritiskom spolja posredovanog nasilnog otcepljenja Kosova i Metohije i nužne odbrane njenog suvereniteta i teritorijalnog inegriteta, sve više je i stvar objektivne nužde a ne samo opredeljenja.

Ovih dana možemo videti i obnovu značaja nacionalnih država članica Evropske Unije. Pokazuje se da u ujedinjavanju bez istorijskog presedana kakvo predstavlja Evropska Unija, itekako ima prostora za nezaobilaznu važnost i ulogu nacionalnih država. Vidljivo se demantuje stanovište drago idealizmu evropskih integracija kako država ulaskom u Evropsku Unije prestaje da bude važna i da granice među državama gube svaki značaj.

Iz svega izloženog sledi da rad na državi i rad naevropskim integracijama nisu u suprotnosti. To nisu dva procesa inkompatibilna jedan sa drugim niti se jednim od njih može subsumirati onaj drugi.

Nisu Srbija i Evropa alternativa jedna drugoj. To su sa stanovišta celovitog interesa srpskih građana dva lika jedne te iste suštine. Srbija je evropska država pa je utoliko i Evropa srpska. Zahtevi evropskih zvaničnika ili nekih unutrašnjih evroposlanika da Srbija smanji doživljaj države i da se oslobodi od odbrane svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ne mogu se pozivati na autoritet evropskih integracija. Mogu se samo oslanjati na «autoritet» u odnosima moći.

Srbija nikako ne bi mogla pristati da se radi priklanjanja autoritetu Evropske Unije oslobodi autoriteta vlastite države. Međutim, Srbija se kao država ne situira u nekom imaginarnom prostoru već u svom prirodnom evropskom prostoru.Ali status evropske države ona ne stiče tek ulaskom u evropske integracije, taj status je njen prirodni geografski i civilizacijsko-istorijski status. Znači, Srbija ne mora posebno dokazivati da je evropska zemlja. U pluralizmu identiteta u okviru evropskog civilizacijskog kruga sabranih oko neosporno zajedničkih vrednosti, identitet Srbije nesumnjivo je u bitnom smislu evropski.

Otuda je orijentacija Srbije na članstvo u Evropskoj Uniji istorijski utemeljeno opredeljenje koje nije naprosto samo stvar političkog izbora.. Baš zbog toga ovo opredeljenje ne može se prikloniti političkim i drugim ucenama, ma sa koje strane one dolazile. Ono naravno može biti uslovljavano pa tako i sprečavano kako iz struktura same Evropske Unije, što je danas slučaj, a može biti izloženo i unutrašnjim političkim sukobima i podelama u Srbiji, što je takodje slučaj. Ako se prihvati da je Evropska Unija na samom početku svog dugog istorijskog puta, onda se može prihvatiti i da orijentacija Srbije na članstvo u njoj ima svoju sigurnu istorijsku utemeljenost i budućnost bez obzira na sve aktualije i rigorozume kojima je Srbija izložena danas.

Kao i svako drugo opredeljenje i ovo treba osloboditi od nepotrebnih mistifikacija i bilo kakve glorifikacije. Nije opredeljenje Srbije da konačno nađe sopstvenu dušu, ono sledi, ipak, iz uverenja da će se njegovim ostvarenjem optimalizovati koristi za Srbiju, kako u pogledu razvoja tako i u pogledu boljeg života njenih građana. Dakle, i ovde se radi o normalnoj priči o šteti i koristi prilikom odlučivanja o izboru. Naravno, tome treba dodati da je reč o takvom izboru koji pored boljitka za telo vodi i računa o zahtevima duha. Drugim rečima, na tragu evropskog opredeljenja duh i telo neće dospeti u zavadu.

Da li odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije odlaže dnevni red za njen prijem u Uniju. Bez obzira na suprotne tvrdnje, zvaničnika i drugih, mogli bi se reći da odlaže uz obrazloženja koja nemaju veze sa odbranom države. Možemo li zamisliti situaciju u kojoj bi zahtevima odbrane udovoljili oni pod čijim je pokroviteljstvom izvršeno komadanje Srbije: teško. Možemo li zamisliti da će se Albanci odreći svog strateškog cilja objedinjavanja u albansku državu na Balkanu ukoliko ih na to ne bi prinudile dovoljno moćne i uverljive sile. To svakako nije moguće zamisliti. Šta u tom slučaju ostaje Srbiji? Ostaje joj da ne dozvoli da se problem Kosova savlada tako što će se savladati Srbija. Prateći nemoć onih koji su svojim delovanjem omogućili nasilno izdvajanje Kosova da na prihvatljiv način reše time nastali ćorsokak, Srbija treba strpljivo da radi na pripremi takve situacije u kojoj će njen pristanak na podelu Kosova biti izraz uvažavanja autoriteta i napora međunarodne zajednice na smanjenju broja neuralgičnih tačaka u svetu. Ovim bi se borba Srbije u odbrani svog suvereniteta završila ne tako glamuroznim ali svakako realnim uspehom.

Za Srbiju kao državu njena međunarodna pozicija ne završava se eventualnim ulaskom u Evropsku Uniju. Evropska Unija nije nešto što podrazumeva isključenje njenih članica iz međunarodnih odnosa. Svaka od njih u Uniju unosi i nastoji da je održi, čitavu paletu odnosa, tradicionalnih i novih,sa nizom zemalja iz raznih regiona sveta. Srbija kao mala zemlja koja drži do samostalnosti u svetu u kojem vladaju odnosi neravnopravnopravnosti i potčinjavanja, ima sve razloge za umnožavanje svojih veza i odnosa, kako sa velikima tako i sa njom ravnima. Bilo bi krajnje opasno isključivije vezivanje za bilo koga pojedinačno, pa bila u pitanju neka sila Zapada, Istoka ili sa neke druge strane sveta. Da bi održala koliko toliko samostalnost kao svoj konstitutivni državni princip, Srbiji je neophodna situacija balansa, kako u međunarodnim odnosima koji se nje neposrednije tiču tako i u njenim odnosima sa velikima. Dakle, uprkos neslaganju oko bitne stvari za Srbiju, dobri odnosi sa SAD, dobri odnosi sa Rusijom, Britanijom, Francuskom i Nemačkom, Kinom i Indijom, i tako redom. Naravno, i dobri odnosi u regionu i sa drugima sebi ravnima. Međutim, u svim ovim odnosima, ako ni zbog čega drugog onda zbog njihove uverljivosti neophodno je održati dostojanstvo jedne slobodne i časne evropske zemlje. U suočavanju sa izuzetno teškom situacijom valja povećati kapacitet mudrosti i kooperativnosti a isključiti svaki vid poniznosti. Poslušnost  treba dugovati principima koji brane dostojanstvo i slobodu čoveka i naroda, pravo i čast država.

Sveopšta svetska a ne samo ekonomska kriza čije se obale još teško sagledavaju, uveliko zahvata i nas kao i niz drugih zemalja koje predstavljaju slabije karike u lancu svetske ekonomije. To zahteva da se u procesu bitnih promena situacije umire unutrašnje strasti i žestoka strančarenja. Zahteva državništvo. Treba izbeći sva likovanja zbog nečijih reči, obećanja i zabluda. Jedino ne treba oprostiti prevare. Svi smo u istom vozilu koje posustaje. Valjalo bi razmisliti o spasu autoriteta institucija i povećanju kapaciteta poverenja u njih. Možda je trenutak za korake na proširenju koalicionog kapaciteta vlade, za koncentracionu ili vladu nacionalne sloge pa tako i nacionalnog spasa.

4. Država Srbija i autonomija Vojvodine

U vremenu sveukupne krize Srbije i izrazite krize srpske države zaoštrene nasilnom secesijom Kosova i Metohije, do pitanja prvog reda uzdiglo se ponovo i pitanje o autonomiji Vojvodine. Vladajuća partija, u nastojanju da održi koalicijsku harmoniju, uzburkanoj društvenoj i političkoj sceni Srbije pridodala je i predlog Statuta Vojvodine koji je izglasan u skupštini Vojvodine, kao novu vrlo moćnu polugu daljih podela i sukoba. Tako je, dajući primat koalicijskoj formuli za vlast u državi i nezasnovano pretpostavljajući da time vodi stabilnosti, dovela do novih nestabilnosti u državi. Umesto da predlogu Statuta prethodi rasprava o uređivanju Srbije kao države i povezano s tim i o pitanjima autonomije, politikom svršenog čina došlo se do svojevrsne blokovske artikulacije političkih podela – za i protiv autonomije. Na takav način, u sudbinskim vremenima za Srbiju neodgovornost vlasti i njena nesposobnost da racionalno procenjuje i odmerava težinu pojedinih pitanja, načine u njihovom postavljanju i procedure u njihovom rešavanju, dovodi do daljih blokada države i teških onesposobljavanja u njenom funkcionisanju. Tako legitimna rasprava i normalna sukobljavanja i sporenja o ovom i drugim važnim pitanjima usled izostajanja jedne prave demokratske procedure gube neophodnu normalnost i nepotrebno dobijaju vanrednu značajnost koja sa sobom nosi opasnosti od dugoročnog značaja.

Polazeći od toga da pitanje o autonomiji Vojvodine spada u red prvih pitanja o državi Srbiji, njegovo trezveno sagledavanje pod nalogom teških političkih prilika, ali oslobođeno od bilo čije političke žurbe da se uknjiži na njegov račun, bilo bi više nego potrebno. Saglasno tome, da bi se sagledali savremeni osnovi autonomije, potrebno je videti kakvi su istorijski osnovi autonomije Vojvodine, specifičnost razvoja te ideje i prakse i kakav je njen značaj u konstituciji Srbije kao države.

Ideja autonomije je izvorno ideja Srba u južnoj Ugarskoj koja je obeležila gotovo celokupno razdoblje devetnaestog veka, ne gubeći svoj značaj ni danas. Istorijski gledano, njoj prethode garantovana prava Srbima na crkvenu i versku autonomiju u tadašnjem austrijskom carstvu. Dakle, već u svom zametku ona se oslanjala na osvojeni nivo zaštite srpskog identiteta u ugarskom kraljevstvu kao sastavnom delu Habzburškog carstva. Treba reći da nisu svi Srbi bili obuhvaćeni koncepcijom autonomije. Veliki njihov deo živeo je u režimu tzv. Vojne krajine ustanovljene u drugoj polovini šesnaestog veka u cilju odbrane carstva od otomanskih nadiranja i osvajanja.

Revolucionarne 1848. godine ova ideja izvedena je do zahteva i potvrđenog prava Srba u južnoj Ugarskoj na autonomiju koja je dobila svoj institucionalni i teritorijalni vid izražen u uspostavljanju tzv. Vojvodstva Srpskog. Ovo pravo bilo je priznato od Bečkog dvora u cilju pridobijanja Srba za borbu protiv Košutove revolucije koja je pretila rušenjem carstva Habsburga.

Mađarska revolucija, kao istaknuti deo revolucionarne 1848. u Evropi, nije odstupala od ideje o suverenitetu naroda. Međutim, priznajući samo jedan narod na teritoriji Ugarske, ona je ugrozila prava svih drugih. Taj narod su bili Mađari. Otuda se nasuprot nadi koju su mogli razbuditi revolucionarni principi kod drugih naroda u Ugarskoj zaoštrila potreba za odbranom njihovog identiteta i njihovih prava. Među njima Srbi su iskazali visok stepen samosvesti i političke zrelosti i u odbrani svog identiteta istakli pravo na autonomiju. Znači, autonomija kao pravo na vojvodstvo izvedena je iz prava na zaštitu, institucionalnu i teritorijalnu, srpskog nacionalnog identiteta i prava Srba kao individua.

Već u samom začetku vojvodstvo kao dar dvora je tako teritorijalno utemeljeno kako bi Srbi u njemu postali manjina. Tako je i nova vojvodska vlast ustoličena u Temišvaru a ne u Novom Sadu. Porazom mađarske revolucije i stabilizacijom vlasti Habsburga prestala je da i formalno postoji ranije priznata a nikad istinski ostvarena autonomija. Austro-ugarskom nagodbom i preobražajem carstva Habsburga u Austro-ugarsku monarhiju Srbi su izgubili i formalne izglede da budu priznati kao politički entitet i u političkom smislu postali su deo mađarske nacije. Takav je bio njihov status sve do kraja postojanja Austro-Ugarske. Naravno, i dalje su se vodile političke borbe u ime prava na puni nacionalni i kulturni identitet, pa tako i oko prava na nekad priznatu autonomiju.Vremenom to pravo se uzdiglo do takvog stvarnog i simboličkog značaja kakav je već odavno odbrana „hrvatskog državnog prava“ imala kod Hrvata. Kod nekih u potonjoj Vojvodini takav značaj ono je zadržalo i kasnije kada su nestale okolnosti ugrožavanja i osporavanja etničkog i kulturo-istorijskog identiteta Srba.

Konstitucionalno pozicioniranje Vojvodine u Prvoj i Drugoj Jugoslaviji bilo je različito. U Prvoj, Novi Sad se 1929. godine uzdigao do sedišta Dunavske banovine kojoj je, primera radi, pripadalo i Smederevo. U Drugoj treba razlikovati dva perioda, period do Ustava iz 1974 godine i period posle njega. U prvom periodu, koji je bio u znaku de facto unitarne, pa potom federalne državne zajednice, položaj Vojvodine je bio tako određen kako bi se što više doprinelo balansu moći u odnosima, pre svega, tri federalne jedinice: Hrvatske, Slovenije i Srbije. Naravno, u tome je i položaj Kosova i Metohije takođe bio od izuzetne važnosti. Autonomije su izvedene kao vid zaštite prava nacionalnih manjina (narodnosti) i nekih istorijskih osobenosti ove dve regije. Međutim, važnu realnu potku imale su, pre svega, u težnji da se smanji snaga Srbije. Otuda su bile i ideološki podupirane i kao vid odbrane od srpskog nacionalizma i tzv. velikosrpske hegemonije. Da je to tako vidi se i po tome što istovetni razlozi u Hrvatskoj nisu doveli do autonomija. Naprotiv, Dalmacija je postala integralni deo Hrvatske a Srbi su dobili status konstitutivnog naroda. U slučaju Dalmacije, a moglo bi se govoriti i o Istri, prevladalo je stanovište da unutar hrvatskog nacionalnog korpusa ne može biti autonomija, a u slučaju Srba, navodno zbog njihovih ratnih zasluga, stupila je na scenu darovnica o većim pravima u odnosu na ona koja bi dobili autonomijom. To će se pokazati u svojoj punoj istini nekoliko decenija kasnije kada su sa političke karte Hrvatske izbrisani kao narod.

Konstitucionalizacijom pokrajina kao elemenata federalizma, Ustav iz 1974 godine je omogućio i legalizovao takav razvoj koji je doveo do faktički potpunog izmeštanja pokrajina iz Srbije i njihovog stvarnog statusa kao državnih entiteta. To je bilo potpuno očevidno kako u funkcionisanju Srbije kao federalne države tako i u načinu funkcionisanja jugoslovenske federacije.

Ovako postavljeno pravo na autonomiju s pozivom na nacionalne manjine i izvesne istorijske osobenosti određene teritorije koje je ishodovalo državnošću postalo je okosnica svih potonjih zahteva za autonomiju. U slučaju Kosova eskaliralo je do opravdanja i spolja podržanog prava na secesiju a u slučaju Vojvodine do prava na obnovu njenog federalnog statusa u okvirima Srbije, sa svim mogućnostima koje takav status nosi i može imati u određenim situacijama.

Kao što se vidi, ideja o autonomiji Vojvodine doživela je radikalnu promenu. To više nije ideja koja se može pozivati na zaštitu srpskog nacionalnog identiteta i njegovo institucionalno i teritorijalno obezbeđenje.

U razdoblju Druge Jugoslavije pravo na autonomiju legitimisalo se zaštitom nacionalnih manjina u Srbiji, uspešno doprinoseći slabljenju moći Srbije u odnosima sa drugim članicama federacije i smanjenju njenog uticaja na samu federaciju koja je bila poduprta monolitom ideologije vladajuće partije.

Nestankom Jugoslavije i posle nasilne secesije Kosova, autonomija se po prvi put sučeljava sa Srbijom kao suverenom državom koja u formalnom smislu nije više podređena nekom višem nivou državnog organizovanja. Danas se ona sve više postavlja kao zahtev povratka na rešenje iz Ustava iz 1974. godine. Uzdignuta tako do svojevrsnog vojvođanskog državnog prava, u ime autonomije se zahteva takvo preuređenje Srbije kao države koje podrazumeva njenu federalizaciju. U izvesnom smislu, to postaje svojevrsni pritisak na Srbiju da se transformiše u neku novu Jugoslaviju, što, naravno, nije moguće bez daljeg cepanja Srbije po starim ili novim linijama podele.

Imajući to u vidu, suočavamo se sa pitanjem o tome na šta može biti oslonjena prihvatljiva autonomija Vojvodine danas? Videli smo da se ne može izvoditi iz zaštite srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta u Srbiji. Postoje i izuzetne teškoće njenog izvođenja iz prava nacionalnih manjina u jednoj regiji u kojoj ogromnu većinu čine Srbi. Eventualna teritorijalizacija tog prava mogla bi voditi samo novim podelama unutar Vojvodine. Tako bi samo kompaktna teritorijalna grupisanost najvećeg dela Mađara kao dela nekad vladajućeg naroda mogla ishodovati nekim novim vidom teritorijalne autonomije unutar Vojvodine i Srbije. Dakle, sve su to ozbiljne prepreke rodoljubnom pregalaštvu radikalnih zastupnika autonomije, popularno prepoznatljivih kao autonomaši.

Da li, ipak, njen donekle osobeni istorijski identitet može biti osnov prava na autonomiju? Kao jedini preostali osnov iz korpusa tradicionalnih razloga za autonomiju, on bi mogao biti okosnica izvesnog vida autonomije ali nikako ne i uporište prava na federalnu državnost. Dakle, njegov kapacitet nije takav da bi mogao podupreti suštinske intencije predloga novog statuta Vojvodine poslatog na potvrdu Skupštini Srbije.

Pitanje o autonomiji je jedno od najbitnijih među pitanjima o uređivanju Srbije kao države. Kao takvo ono se ne odnosi apriori neprijateljski prema državi Srbiji. Time što suštinski čini upitnim centralizam kao dominantni princip u institucionalizaciji srpske države, ono bi moglo poslužiti za razumno otvaranje pitanja o decentralizaciji i postizanje neophodnog sklada između centralizacije i decentralizacije. Iako je sasvim izvesno da radikalni zastupnici autonomije teže nečem drugom, a ne autonomiji, autonomija Vojvodine u principu nosi mogućnost rehabilitacije vrednosti decentralizacije uprkos tome što postojeće iskustvo sa autonomijom pokazuje da se i u granicama autonomije neguje itekakav centralizam.

Izuzetno je važno danas da se brižljivo sagleda istorijsko iskustvo Srbije kao države i posebno njeno iskustvo sa autonomijama, kako bi se realno odmerile sve neophodne pretpostavke racionalnog konstituisanja srpske države kao stabilne političke zajednice u složenom društvu kao što je srpsko. Tim sledom valjalo bi dobro promisliti i sve ono što bi doprinelo povećanju prihvaćenosti Srbije kao države koja uspešno optimalizuje razvojne mogućnosti za sve i saglasno tome mogućnosti u udovoljavanju potrebama ljudi i ostvarivanju prava njenih građana. Dakle, reč je i o potrebi prevrednovanja političke tradicije kako bi se moglo odgovoriti savremenim izazovima.

Saglasno tome, nameće se potreba za prevrednovanjem principa centralizacije i centralizma. Neophodno je poći od toga da zalaganje za centralizam ne znači i jedino pravo opredeljenje za Srbiju kao državu. Centralizam je nužno nešto skromnije vrednovati. Potrebno je rehabilitovati vrednosti decentralizacije. Određene funkcije države svakako moraju biti centralizovane ali neke druge daju neuporedivo bolje rezultate ukoliko su decentralizovane. Naći pravu meru odnosa između centralizacije i decentralizacije bio bi zadatak prvog reda. U tom cilju, valjalo bi se okrenuti Ustavu Srbije i slobodno nadograđivati sve ono što nedostaje.

Pored kritike autonomije preko kritike «autonomaštva», potrebno je podvrći kritici i ona tradicionalna stanovišta koja u autonomiji vide nešto opasno za državu. Trebalo bi obezbediti takva pomeranja u pogledima na autonomiju kako bi se autonomija videla kao unutrašnja komponenta same države Srbije, a ne kao nešto čime se postiže udaljavanje od Srbije, a ostvaruje kao suprotstavljanje Srbiji kao državi. Posebno je to važno danas kada pojedini u Vojvodini za usporeni hod ka Evropskoj Uniji optužuju Srbiju smatrajući da bi Vojvodina sama neuporedivo brže mogla da stigne do Unije. Neophodno je zato da država Srbija preuzme inicijativu u podršci autonomiji Vojvodine u okvirima generalnog pristupa regionalizaciji Srbije.

Autonomiji je potrebno prići sa stanovišta njenih pozitivnih vrednosti i osloboditi je od bilo čijeg političkog kapitalisanja i manipulacije. Vojvođanstvu treba prići kao mogućem unutrašnjem potencijalu Srbije koji svojim istorijskim nasleđem u kombinaciji srpskog identiteta i vekovnog srednje-evropskog iskustva može koristiti razvoju Srbije. Takođe i «srbijanstvo» treba osloboditi od misije jedinog garanta srpske države i otvoriti se za sva prožimanja koja struje iz celokupnog srpskog nacionalnog korpusa. Nešto izraženiju profilaciju Srba srpskom srednjevekovnom državom i nemanjićkom tradicijom trebalo bi povezivati sa nešto snažnijom profilacijom onih Srba u Srbiji koji imaju neposrednije iskustvo sa vrednostima oslobađanja i stvaranja moderne države Srbije. Sve u svemu, neophodno je aktiviranje svih potencijala komplementarnosti nasuprot potenciranju minimalnih razlika proisteklih iz dugog prebivanja pojedinih delova srpskog naroda u različitim državnim i pravno-političkim aranžmanima. Jednostavno rečeno, potrebno je otvoriti dvosmerni saobraćaj u međusobnom razumevanju. Predrasude nisu isključivo osobina samo jedne strane u sporovima oko autonomije i izgradnje Srbije kao države.

Posebno je značajno da se iz aktuelne krize, pojačane namerama pojedinih svetskih moćnika i impulsima svetske krize, što pre izađe, iz takvih podela koje svojom žestinom ugrožavaju i minimum unutrašnje stabilnosti. Važno je da se u što kraćem periodu dođe do takve nacionalne strategije koja bi omogućavala da se pretnjama dalje destabilizacije Srbije odgovori neophodnim minimumom nacionalnog jedinstva, koje, nažalost, danas nedostaje. Ali ne samo to. Mora se zaustaviti neprihvatljivo ekonomsko propadanje i svako drugo pustošenje značajnih delova Srbije sa obe strane Save i Dunava.

Polazeći od toga, aktuelno je i dugoročno važno sve ono što vodi stabilnosti i modernosti razvoja Srbije i uspešnoj odbrani njenog državnog integriteta i suvereniteta. Kao izuzetno ugrožena država ona ipak ne bi smela da pribegne takvom rešavanju izazova situacije koje bi favorizovalo primamljive prečice i zavodljive obmane. Potrebne su i vrednosti centralizma i decentralizacije, pa stoga i pronalaženje prave i produktivne mere njihovog odnosa. Principi autonomije i regionalizacije moraju se povezati radi optimalizovanja ukupnih potencijala Srbije kao države. Važno je da realne pretpostavke budu oslonac u opredeljenjima i da ne mogu biti zamenjene bilo kojom vrstom izmaštanog idealiteta ili poništene zbog nekih vrednosti za koje se opredeljujemo.

I Evropa i država Srbija kao put u savremenosti nisu nešto virtuelno već se uspostavljaju i grade u stvarnosti. Ideali su neophodni ali ono što je merljivo valja meriti. Ekonomske interese treba učiniti transparentnim i ne prekrivati ih onim što im ne pripada. U pitanjima autonomije i regionalizma oni imaju izuzetan značaj. Kako ih harmonizovati u utakmici za razvoj Srbije i kako razvoj Srbije osloboditi za normalne potrebe čoveka i građanina, pitanje je pred kojim smo. A u ta pitanja spadaju i realno utemeljenje i autonomije Vojvodine i izgradnja Srbije kao države. U svemu tome pred nama su i svetsko iskustvo, njegove vrednosti i upozorenja. 

(Autor je potpredsednik i direktor Centra za nacionalnu strategiju u Beogradu)