Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Biti „ostrvo unutar EU okruženja“ zapravo je najpovoljnija opcija
Kuda ide Srbija

Biti „ostrvo unutar EU okruženja“ zapravo je najpovoljnija opcija

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
petak, 19. avgust 2011.

 

Tokom poslednje decenije, u srpskoj javnosti je stvorena jedna potpuno nenormalna situacija koja bi se mogla opisati formulom EU – ili smrt! Drugim rečima, stvara se utisak da, ako nema Evropske unije i srpskog članstva u njoj, Srbija propada, što je i činjenično besmisleno i psihološki štetno, jer se na taj način, na jednoj strani, samo podstiču nerealna očekivanja od Unije, a sa druge strane, sprečava rad na pronalaženju realnih alternativa u slučaju da se iz bilo kog razloga priča o EU izjalovi. Takvoj Evro-fami  najviše je, naravno, doprinela aktuelna vlast koja je od Unije, članstva i EU-kandidature napravila svojevrsni religijski kult, ali su doslovno sve vlade nakon 5. oktobra, uključujući i onu Koštuničinu, učestvovale u toj mazohističkoj raboti. Ali je poslednjih godina srpska medijska i politička euforija u vezi sa Unijom poprimila razmere prave histerije.  

U politici, kao i u životu, jedan nonsens za sobom povlači drugi, pa se tako na mantru o Evropi bez alternative posledično nadovezuje skandalozno licitiranje oko toga da li nam je važnije Kosovo ili članstvo u EU. Nepristojno je uopšte raspravljati o dilemi „Evropa ili Kosovo“. Zamislite da je neko u Hrvatskoj postavio pitanje Prevlaka ili EU! Jedna Prevlaka, ne Knin, ne Vukovar ili Krajina. Ne 15 odsto teritorije, ne istorijsko i simboličko središte države i naroda, što Kosovo jeste za Srbiju i Srbe, nego jedna obična gomila kamenja na ulasku u Boku Kotorsku! Naravno da niko u tamošnjoj javnosti ne bi dozvolio da se takve stvari dovode u pitanje, dok ovde predsednik nekako s mukom i sa velikim zakašnjenjem promuca da će, ako se baš bude tražilo da eksplicitno prizna Kosovo, Srbija ipak reći „ne“ Evropi – i još se onda mnogi nazovi-srpski mediji i politički akteri skandalizuju nad tom „oštorom“ i „radikalnom“ izjavom.

Čak i ako se uzme da EU jeste spoljnopolitički prioritet – mada je to, po mom mišljenju, stvar koju bi najhitnije trebalo preispitati – to se ni u kom slučaju ne može i ne sme porediti sa nečim što je stvar poštovanja Ustava, očuvanja nacionalnog dostojanstva i državnog suvereniteta. „Ali, zaboga, šta je alternativa?“ – čuje se povremeno od strane iskreno ili hinjeno zabrinutih evroljubaca.  Ima li života i budućnosti izvan EU i šta će s nama biti ako nam Unija pred nosom zalupi svoje rajske dveri? A odgovor je tu, jednostavan i upravo zato što je tako blizu slabo vidljiv očima zaslepljenim od EU-propagande. Alternativa Uniji jeste upravo ono čime nas njeni zagovornici najviše plaše, a to je da budemo, kako oni kažu, „ostrvo unutar EU okruženja“. To je zapravo daleko najpovoljnija opcija, jer bi takav položaj Srbiju učinio  vrlo privlačnom za ulaganja, a istovremeno je oslobodio stega i pritisaka kojima je sada izložena. Sa jedne strane, imali bismo „bezbedno okruženje“ (teško je poverovati da bi nas baš napali samo zato što ne želimo u njihovo članstvo), a istovremeno bismo i bili oslobođeni brojnih  administrativnih prepreka, glupih zakona, besmislenih normi i ograničenja koji važe u Uniji.

Da zaključimo. Za Srbiju je mnogo bolja pozicija da bude „privilegovani partner“, odnosno stabilan „prvi sused“ EU, nego neka daleka i beznačajna periferija, što joj neminovno sleduje kada, odnosno, ako jednog dana postane članica. Druga je stvar to što već sada zarad članstva u Uniji Srbija povlači poteze koji bi dugoročno mogli da je koštaju, kao što je loše ispregovaran SSP, koji bi u prvoj prilici trebalo revidirati, mada je to sada komplikovana stvar. Neki elementi tog sporazuma bi morali hitno da se preispitaju, počev od prodaje zemljišta strancima, pa do neograničenog otvaranja tržišta za robu iz Unije. Uostalom, tržište i jeste ono što EU u suštini ovde najviše zanima. Ako im se prepusti tržište, onda im je dato praktično sve što im treba, a da zauzvrat domaća privreda nije dobila ništa sem načelne mogućnosti za izvoz pod ravnopravnim uslovima u EU, što je prazna privilegija od koje devastirana srpska privreda ima malo koristi.

I da ne bude nesporazuma, nije ovde reč o zagovaranju nikakvog „sukoba sa Unijom“, već o činjenici da Srbija u ovom trenutku nema ni politički niti ekonomski interes da srlja u EU. Tačnije, da čeka pred vratima, pri čemu joj se neprekidno dodaju novi i novi uslovi. Najpre je to godinama bio Hag, a sada Hag više niko i ne pominje. Sada je centralni zahtev Kosovo, odnosno mirenje sa njegovom nezavisnošću, a sutra možemo da očekujemo da će to biti odustajanje od RS i srpskih interesa u Crnoj Gori, Sandžak ili Vojvodina. Postavljajući članstvo u EU kao apsolutni politički prioritet, Srbija prosto mami i one moćnije i one manje moćne članice 27-orice da nas naprestano uslovljavaju i ucenjuju, kao što se trenutno dešava i pre nego što smo krenuli tim „evropskim putem“.

Tek kada se oslobodimo mentalne i političke paukove mreže koju predstavlja floskula „Evropa bez alternative“, otkrićemo ne samo da politika bezostatne orijentisanosti na EU ima alternativu, nego i da, zapravo, kada se trezveno pogleda, ova i ovakva EU, za Srbiju danas uopšte nije nikakva alternativa. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner