Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Austrougarsko nasleđe – izgovor za autonomiju Vojvodine?
Kuda ide Srbija

Austrougarsko nasleđe – izgovor za autonomiju Vojvodine?

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
sreda, 11. februar 2009.

 Ako posmatramo današnje evropske države, u celini su se nalazile u sastavu Habzburške monarhije, pred njen raspad: Češka, Slovačka, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Austrija i Mađarska. Dok su nekadašnje oblasti Austro-Ugarske: Srem, Bačka, Banat, Transilvanija, Južni Tirol, Bukovina, Galicija – sada delovi država koje većim delom nisu bile pod žezlom Habzburga. Radi se o Italiji, Srbiji, Rumuniji, Poljskoj i Ukrajini.

Osvrnućemo se na to da li su činjenice da su njihove nekadašnje austrijske ili ugarske provincije imale drugačiju istorijsku sudbinu i samim tim pravno-administrativni sistem, odnosno da i sada imaju kulturne, religijske ili etničke specifičnosti, uticale na njihov status unutar država kojima pripadaju.

Transilvanija, Istočni Banat i Južna Bukovina

Sve u podnaslovu navedene nekadašnje habzburške zemlje, pripale su posle Prvog svetskog rata Rumuniji. U pogledu teritorijalnog opsega (57.000 km²), broja stanovnika i istorijske, odnosno etničke osobenosti, najznačajnija oblast je Transilvanija (ili Erdelj).

Prema predanju, kada su se Mađari krajem 9. veka naselili Panoniju, ustanovili su da u njihovom susedstvu, u Transilvaniji, živi njima srodan narod – Sekelji. Do 18. veka smatralo se da se radi o ugrofinskom plemenu, vrlo sličnom Mađarima, koje je u oblast Karpatskih planina dospelo sa Hunima. Po drugoj verziji koja je nastala u 18. veku, Sekelji su mađarsko pleme koje se tokom epohe seoba odvojilo od matičnog naroda. Kako god bilo, iako su dugo tretirani kao poseban narod, Sekelji su vremenom prihvatili mađarski identitet. Mada, i danas predstavljaju specifičnu etničku grupu unutar tog naroda.

Transilvanija je početkom 11. veka ušla u sastav mađarske države, ali je zadržala autonoman status. Uz Sekelje i druge Mađare, nastanjivali su je i Sasi (Nemci), kao i Vlasi (Rumuni). Pogotovo je široku samoupravu, ali i prestiž u čitavom regionu, Erdelj stekao tokom 15. veka, kada je oblašću upravljao znameniti velikaš Janoš Hunjadi (kod Srba poznat kao Sibinjanin Janko).

Pošto su Mađari strahovito poraženi u Mohačkoj bitci 1526. godine, veliki deo kraljevine dospeo je pod otomansku vlast. Međutim, za razliku od drugih osvojenih zemalja, Transilvanija je uspela da sačuva samoupravu. Štaviše, ona je postala mnogo šira nego ranije, tako da može da se govori o polunezavisnoj kneževini, tek vazalnim sponama povezanom sa Carigradom. Na geopolitičkoj vetrometini, ali i zgodnom položaju za trgovinu, ona je brzo ekonomski napredovala i u mnogo čemu ušla među najnaprednije zemlje tadašnje Evrope. Primera radi, među prvima je usvojila princip verske tolerancije (1568. godine).

Kada je Turska poražena u Velikom bečkom ratu (1683-1699), Karlovačkim mirom Transilanija je dospela pod vlast Habzburga. No, ponovo je zadržala autonomiju. Takav status imala je sve do nagodbe između Beča i mađarske elite, kojom je 1867. godine država Habzburga preuređena u dvojnu monarhiju. Tada je Erdelj postao integrali deo Kraljevine Ugarske.

Inače, tokom 19. veka izmenilo se i etnički sastav stanovništva te oblasti. Do tada su Mađari činili relativnu većinu, a tokom tog veka usled većeg nataliteta i doseljavanja, Rumuni postaju u apsolutnom pogledu većinski narod (55%). S obzirim na demografske tendencije, Sekelji se uglavnom nisu protivili ukidanju autonomije Transilvanije, dok Rumuni naravno jesu.

Na osnovu njihove želje da se ujedine sa maticom, u okolnostima kada je Rumunija bila među silama pobednicama u Prvom svetskom ratu, Transilvanija postaje 1918. godine njen deo. Tada su se uloge promenile. Mađari i Nemci su tražili autonomiju za Transilvaniju, ali je ona nije dobila. Ni vlast u Bukureštu, a ni većina erdeljskih Rumuna, nisu smatrali da je potrebno da region u kome predstavljaju većinu ima autonomiju u okviru njihove matične države.

Posle Drugog svetskog rata (tokom rata Rumunija je deo Erdelja morala da ustupi Mađarskoj), u skladu sa boljševičkim smernicama za rešavanje nacionalnog pitanja, situacija se donekle izmenila. Krajevi sa mađarskom većinom dobili su 1952. godine status autonomne pokrajine u sastavu Rumunije. Uz izvesne teritorijalne promene, autonomna pokrajina je postojala do 1968 godine. Tada je ona ukinuta, u kontekstu energičnog sprovođenja politike nacionalne samobitnosti, i odbacivanja kominternovskog nasleđa koje je smatrano štetnim za većinski narod, od strane novog rumunskog rukovodstva.

Što se ostatka Transilvanije tiče – bez obzira na činjenicu da je i tamo stanovništvo bilo etnički izmešano i sa kulturnim osobenostima u odnosu na stare rumunske zemlje (Vlašku i Moldaviju), ali i to da je nemali deo tamošnjih Rumuna imao verske specifičnosti u odnosu na većinu sunarodnika (u pitanju su rumunski unijati) – on nije imao poseban status.

Za razliku od Transilvanije, Banat i Bukovina – čiji delovi danas imaju isti status kao i ona u relativno centralizovanoj Rumuniji – nisu ni u prošlosti imali širu autonomiju, a kamoli elemente državnosti.

Bukovina je do 14. veka bila u sastavu ruskih kneževina, od tada pa do kraja 18 veka, pojedini njeni delovi nalazili su se unutar granica Poljske i Moldavije (koja je uglavnom imala status vazalne otomanske kneževine). Bukovina 1775. godine dospeva pod vlast Beča, i dobija status autonomne provincije. Što se stanovništva tiče, ono je sve do propasti Habzburške monarhije bilo još raznovrsnije nego u Transilvaniji (ni Ukrajinci, ni Rumuni nisu imali apsolutnu većinu, a veliki je bio udeo i Nemačkog, kao i Jevrejskog stanovništva).

Po završetku Prvog svetskog rata, južni deo Bukovine, koji je obuhvatao i neke oblasti u kojima su Ukrajinci činili većinu, pripao je Rumuniji. Sever nekadašnje provincije ušao je u sastav Poljske. Godine 1939. poljski deo Bukovine, nastanjen Ukrajincima (Malorusima), dospeva u sastav SSSR-a, a već sledeće godine i Rumunija je bila prisiljena da velikom susedu prepusti krajeve sa maloruskom većinom.

Banat se do 1552. godine nalazio pod mađarskom vlašću, a tada dospeva pod kontrolu Turaka. Unutar Otomanskog carstva ostaje do 1717. godine, kada postaje habzburški posed. Do tada je zapadni Banat etnički bio dominantno srpski, a istočni rumunski. No, tokom 18. veka u te krajeve se doseljavaju Nemci i drugi podanici Austrije.

U početku je Banat u celini bio uređen kao granična provincija pod jurisdikcijom vojnih vlasti, da bi do kraja 18. veka veliki deo oblati bio pripojen Ugarskoj. Banat, izuzev dela koji je bio deo Vojne Krajne, posle sloma Mađarske bune postao je deo provincije nazvane Vojvodstvo Srpsko i Tamiški Banat. Ona je likvidirana 1860. godine, a sve do sloma Austro-Ugarske Banat je bio pod vlašću Budimpešte (1873. ukinuta je i banatska vojna granica).

Posle neuspešnog pokušaja da se uz pomoć mađarskih vlasti uspostavi provizorna Banatska republika, i tako amortizuje želja Srba i Rumuna da se ujedine sa svojim maticama, Istočni Banat je ušao u sastav Rumunije, dok se Zapadni Banat ujedinio sa Srbijom.

Galicija, Zakarpatska Rusija i Severna Bukovina

Veći, jugoistočni deo Galicije, danas pripada Ukrajini. Manji, severozapadni deo, u sastavu je Poljske. Oblasti, do 1918. godine austrijske pokrajine Galicije, danas ne uživaju autonomiju ni u jednoj od navedenih zemalja.

Ukrajinski deo nekadašnjeg poseda Habzburga činilo je istorijsko jezgro Galicije. Ti krajevi su bili nekada deo jedinstvene Kijevske Rusije, da bi kasnije postali jedna od ruskih feudalnih kneževina (Galič). Ona je do 14. veka uspevala da odoli osvajačkim nasrtajima Poljske, Litvanije i Ugarske, a uz to je vodila i uporne pogranične ratove sa drugim ruskim zemljama. Već i tako oslabljena kneževina usled stalnih ratova, tokom 13. veka pretrpela je seriju razornih mongolskih pohoda. Tako je postala lak plen za Poljake.

Ruska Galicija ostala je u sastavu Poljske sve do 1772. godine, kada je tokom prve podele te zapadnoslovenske zemlje dospela pod vlast Beča. Posle treće podele Poljske (1795), novostvorenoj austrijskoj pokrajini sa preovlađujućim ukrajinskim stanovništvom, naknadno su pripojene i poljske etničke teritorije (Severozapadna Galicija).

Posle Prvog svetskog rata i poljsko-sovjetskog sukoba koji je usledio, Galicija se u celini našla u sastavu Poljske. Godine 1939., SSSR je anektirao oblati sa ukrajinskom (maloruskom) većinom i one su pripojene matičnoj republici tog istočnoslovenskog naroda.

Treba reći i da je tamošnje ukrajinsko stanovništvo specifično u odnosu na druge sunarodnike. Stvar je u tome da su brutalne, i to dugotrajne, aktivnosti poljskih vlasti, sistematski otpočete tokom 16. veka, postepeno dale rezultat. Pravoslavno stanovništvo regiona bilo je prisiljeno ili pridobijeno ustupcima (kada se radilo o plemstvu i sveštenstvu) da prihvati uniju sa Rimom (tj. da priznaju papu kao vrhovnog poglavara i da prihvate katoličku teologiju). S druge strane, konvertitima je dopušteno da zadrže pravoslavnu formu (pripadaju tzv. Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi).

Zakarpatska Rusija (ili, kako se danas zvanično zove, Zakarpatska Ukrajina) nekada je bila deo Velikomoravske države a potom Kijevske Rusije. Međutim, od početka 11. veka započinje prodor Mađara u tu oblast. Do kraja 13. veka ona se u celini našla unutar granica Kraljevine Ugarske.

Zakarpatska Rusija ostala je deo Mađarske sve do 1918. godine. Posle Prvog svetskog rata pripojena je novonastaloj Čehoslovačkoj. Unutar nje uživala je autonomiju, a 1927. godine postala je i jedna od četiri provincije te zemlje (uz Češku, Moravsku i Slovačku). Godine 1938., izdat od svojih zapadnih saveznika, Prag je bio prisiljen da uz neke druge delove zemlje, i južne krajeve Zakarpatske Rusije prepusti Mađarskoj. Ostatak pokrajine dobio je široku autonomiju.

No, ona nije bila dugog veka. Već naredne godine Mađarska je okupirala čitavu pokrajinu. Po završetku Drugog svetskog rata, Zakrapatska Rusija je konačno ujedinjena sa ostalim istočnoslovenskim zemljama tj. postala je deo tada sovjetske federalne jedinice – Ukrajine. Ni tada, a ni danas, nije imala specifičan status u odnosu na ostatak zemlje.

Stanovništvo Zakarpatske Rusije se u pogledu jezika (koji je u mnogome sličan Slovačkom) i specifične kulture (usled vekovnog mađarskog uticaja), dosta razlikuje od Ukrajinaca iz drugih oblati. U pitanju je, zvanično, etička grupa unutar ukrajinske nacije, poznata kao Rusini. Opet, deo Rusina sebe smatra posebnim narodom. Takav status im je i bio priznat u SFRJ, odnosno danas ga imaju u Srbiji. Njihova osobenost u odnosu na većinsko stanovništvo Ukrajine je i to što su unijati (a od onih u Galiciji tj. Zapadnoj Ukrajini znatno se razlikuju u pogledu jezika i običaja).

Severna Bukovina, o kojoj smo već govorili u kontekstu priče o nekadašnjoj austrijskoj provinciji čiji je ona bila deo, danas takođe ne uživa ikakvu autonomiju u sastavu Ukrajine. No, i tamošnje, prevashodno ukrajinsko stanovništvo, nema izrazitije jezičke a ni verske osobenosti, u odnosu na većinski deo nacije.

Južni Tirol i Trst

Južni Tirol, kao deo pokrajine Tirol, bio je jedan od starijih poseda kuće Habzburga. Došao je pod njihovu vlast još 1363. godine, i pod njom je ostao do kraja 1918., kada su ga zaposele italijanske trupe. Mirovnim ugovorom koji je usledio, oblast je i pripala Italiji.

Između dva svetska rata Južni Tirol nije uživao autonomiju, a nju je dobio 1947. godine, na osnovu dogovora između Italije i Austrije. No, tamošnja nemačka manjina nije bila zadovoljna njenim opsegom. Usledile su burne godine političkih natezanja, a 60-ih godina došlo je i do otvorenih sukoba. Ekstremna frakcija nemačkog separatističkog pokreta započela je sa terorističkim akcijama, a odnosi između Austrije, koja je podržavala pretenzije sunarodnika iza italijanske strane granice, i zvaničnog Rima, drastično su pogoršani.

Uz pomoć predstavnika OUN, spor je rešen 1971. godine. Južni Tirol, odnosno Trentino – Alto Adiđe, kako se zvanično regija zove, dobio je široku autonomiju u sastavu Italije (asimetričan status u odnosu na druge italijanske regije). S druge strane, Austrija se obavezala da se više neće mešati u unutrašnja pitanja Italije.

Tako su strasti nezadovoljne manjine umirene, ali problem nije rešen. Italijani, koji čine većinsko stanovništvo u južnom delu regije, nisu želeli da prihvate da većinsko nemačko stanovništvo ima prevlast u autonomnoj regiji sa značajnim kompetencijama. Otuda, ona je, uglavnom prema etničkim kriterijumima, podeljena na dve autonomne provincije.

Postepeno, one su preuzele gotovo sve nadležnosti regije. Usled toga, faktički je postojanje regije Trentino – Alto Adiđe obesmišljeno tj. ona predstavlja puku administrativnu formu.

Istorijska sudbina Trsta bila je slična kao i Tirola. Do 14. veka imao je široku autonomiju unutar nemačkog carstva, a 1382. godine dolazi pod čvršću kontrolu Habzburga. Doduše, dok je Tirol njima pripao u svojstvu miraza, Trst, ugrožen od strane moćnije Venecije, sam je priznao habzburšku vlast. Opet, do kraja postojanja njihove države, uživao je široku autonomiju.

Posle sloma Austro-Ugarske, Italija je zaposela grad na obali severnog Jadrana. Pošto je Rim smatrao (kao i značajan deo italijanskog stanovništva grada) da unutar matične države nema razloga da Trst zadrži poseban status, on je izjednačen sa drugim italijanskim gradovima.

U doba fašističke diktature, usled netolerantnog odnosa prema manjinama, drastično se izmenila etnička slika Trsta. Grad koji je ranije uz italijansku većinu, imao i znatnu slovenačku, nemačku, furlansku ali i srpsku, hrvatsku manjinu, postaje u roku od dve decenije dominantno italijanski. Iseljavanje i asimilacija manjina, uz doseljavanje Italijana iz drugih krajeva, učinili su svoje.

Karo rezultat neuspelih pokušaja komunističke Jugoslavije da pripoji Trst Sloveniji, privremeno je posle Drugog svetskog rata ipak uspostavljena tzv. Slobodna teritorija Trsta, sa širokom autonomijom. Međutim, pošto su razrešeni granični sporovi između Italije i Jugoslavije, grad je u punoj meri integrisan u italijanski administrativni sistem, i danas ne uživa bilo kakvu asimetričnu samoupravu.

Vojvodina

Do sredine 19. veka Vojvodina, za razliku od većine zemalja o kojima smo govorili, nije postojala ni kao pojam, niti su krajevi od kojih se danas sastoji činili jedinstvenu pokrajinu. Bili su, već u skladu sa time unutar granica koje države su se nalazili, u sastavu različitih upravnih oblasti nezavisne Ugarske, Turske, Habzburškog carstva, kako pod civilnom tako i vojnom upravom.

Kratkotrajno, nezavisna država, i to srpskog karaktera, na području današnje Vojvodine postojala je tokom prve polovine 16. veka. U doba opšteg rasula koje je u Ugarskoj nastalo posle poraza u Mohačkoj bici, jedan naš preduzimljivi i hrabri sunarodnik uspeo je da okupi srpske ratnike i seljake pod svojim barjakom, i da se proglasi za srpskog cara. Izgleda, da je „car“ Jovan Nenad čak imao i pretenzije da u drugoj fazi oslobodi od Turaka srpske zemlje južno od Save i Dunava. Nažalost, u sukobu sa Mađarima ubijen je, a srpska vojska se raspala.

Do drugog državotvornog pokreta vojvođanskih Srba došlo je sredinom 19. veka. U doba kada su se liberalno-nacionalne revolucije odvijale širom Evrope, kao protivteža mađarskim unitarističkim težnjama, došlo je do masovnog pokreta Srba u Bačkoj, Banatu, Baranji i Sremu. Njihov cilj je bio da bude uspostavljena srpska autonomna oblast unutar Habzburškog carstva. Ona je, doduše samoinicijativno i protiv volje Beča i Budimpešte, i proglašena na velikoj narodnoj skupštini održanoj 1. maja 1848. u Sremskim Karlovcima. Nazvana je Vojvodstvo Srbija.

Iako je bečki dvor u početku pokušavao da, između ostalog i na račun srpskih interesa, nađe kompromis sa Mađarima, konačno je morao da, i u sadejstvu sa srpskim snagama, energično istupi protiv separatističkih težnji Budimpešte. Pošto je, uz pomoć Rusa, Mađarska revolucija ugušena, Beč je naizgled ispunio srpske zahteve. Međutim, oni su umnogome obesmišljeni time što zvanično uspostavljena pokrajina nije uključivala mnoge srpske krajeve koji su ostali u sastavu Vojne granice, a priključen joj je Istočni Banat u kome su preovlađivali Rumuni.

Štaviše, Vojvodstvo Srbija i Temišvarski Banat, kojim je upravljao austrijski guverner a čiji službeni jezici su bili nemački i ilirski (srpski), ubrzo je i ukinuto (1860. godine). Sve do sloma države Habzburga, krajevi koji su ga činili nalazili su se u sastavu Ugarske, odnosno Srem je bio deo njene autonomne banovine Hrvatske i Slavonije.

Poraz Austro-Ugarske u Prvom svetskom ratu, doneo je značajne teritorijalne promene i na južnim rubovima Dvojne monarhije. Narodno veće u Novom Sadu proglasilo je krajem novembra 1918. godine ujedinjene Bačke, Banata (makar onog dela sa srpskom većinom) i Baranje sa Srbijom. Takođe, i predstavnici Srema doneli su odluku da se njihova oblast pripoji Srbiji.

Od 1929. godine pa do sloma Kraljevine Jugoslavije, krajevi današnje Vojvodine, zajedno sa Šumadijom, bili su deo Dunavske banovine. Njeno sedište nalazilo se u Novom Sadu. Tokom okupacije, Baranja je pripojena Mađarskoj, Srem ustaškoj Hrvatskoj, dok je Banat bio formalno u sastavu Nedićeve Srbije, a faktički pod neposrednom nemačkom upravom.

Posle okončanja Drugog svetskog rata, u sklopu komunističkog modela federalizacije Jugoslavije, Vojvodina je postala autonomna pokrajina u sastavu Srbije. Takvu odluku u julu 1945. godine donela je Skupština izaslanika naroda Vojvodine. U okolnostima kada su kičmu partizanskog pokreta u Vojvodini činili Srbi, a pošto su bili udaljeni od komunističkog vođstva tokom rata su imali relativnu samostalnost, teško je bilo prenebreći volju tamošnjeg našeg naroda da bude deo Republike Srbije. A u skladu sa doratnim komunističkim planovima, da kojim slučajem volja srpskog naroda i njegovog ratnog rukovodstva nije bila jasno izražena, Vojvodina je mogla da postane i republika.

U skladu sa procenom sovjetskog vođstva da treba oslabiti „južni bok“ tzv. imperijalističkog bloka, Kominterna je zauzela stav da Jugoslaviju treba razbiti. Takav program je, ne bez otpora, naturen i KPJ. Anijugoslovenska i antisrpska politika komunista kulminirala je na Četvrtom kongresu KPJ održanom 1928. godine u Drezdenu i Četvrtoj zemaljskoj konferenciji održanoj 1934. godine u Ljubljani. Jugoslavija je tada proglašena za veštačku versajsku tvorevinu, a jednom od navodno okupiranih pokrajina od strane Srbije, kojima je trebalo omogućiti da postanu radničko-seljačke republike, smatrana je i Vojvodina.

Nekadašnja radikalno antisrpska kominternovska politika donekle je ublažena posle završetka Drugog svetskog rata, s obzirom na potrebu komunističkog vrha da učvrsti svoju vlast, ali i već spomenutu dominantu ulogu Srba u Narodnooslobodilačkom pokretu. Uostalom, Srbi su jedino i mogli da budu izmanipulisani da prihvate po naš narod nepovoljan federalni model tako što su bili ubeđeni da administrativne granice i nisu bitne, jer je Jugoslavija „monolitna celina“.

No, tiha voda breg roni. Postepeno su uklanjani srpski komunisti koji su, iako ne naročito osetljivi kada se radi o nacionalnim interesima, ipak imali integritet. I nisu bili spremni da prihvate baš sve kada se radilo o asimetričnom odumiranju države, samo na srpskom području. Uporedo, uz pomoć sveprožimajućeg ideološkog aparata države, srpski narod je indoktriniran, a njegova nacionalna vitalnost otupljivana.

Posle čitavog niza vešto sprovedenih smena, verovatno i likvidacija, i dovođenja kadrova spremnih na sve radi zadovoljenja sopstvenih ambicija, režim Josipa Broza Tita je tokom prve polovine 70-ih, prvo u formi ustavnih amandmana a potom i ustava iz 1974., faktički izdvojio Vojvodinu i Kosovo iz sastava Srbije. Tek, da bi se prikrila suština, pokrajine su formalno ostale delovi Republike Srbije.

Većina vojvođanskih Srba takvim stanjem nije bila zadovoljna. Između ostalog i to nezadovoljstvo, u okolnostima kada su titoističke stega počele da pucaju, režim Slobodana Miloševića iskoristio je za konsolidovanje svog položaja. Autonomija Vojvodine 1989. godine znatno je umanjena.

S druge strane, dve godine pošto je Milošević izgubio vlast, bitne kompetencije, po nekim mišljenjima optimalne da bi se govorilo o autonomiji ali ne i o elementima državnosti, vraćene su organima Vojvodine. Sada se radi i na usvajanju novog Statua severne pokrajine Srbije, kojim se opseg njenih ovlašćenja drastično povećava, i to na način na koji bi dugoročno moglo biti ugroženo i jedinstvo Srbije.

Titoističko, a ne habzburško nasleđe

Transilvanija, koja je vekovima bila polunezavisna kneževina, ima značajnu Mađarsku i Nemačku manjinu, a tamošnje većinsko Rumunsko stanovništvo delom se u verskom pogledu razlikuje od sunarodnika u drugim krajevima zemlje, nema autonoman status. Nema ga ni rumunska Bukovina, koja je nekada bila austrijska provincija, kao ni Banat, koji doduše, u periodu vladavine Habzburga, uglavnom nije ni bio zaokružena administrativna celina.

Autonomiju ne uživaju ni nekadašnji austrijski posedi koji se danas nalaze u sastavu Ukrajine. A njihovo većinsko Ukrajinsko stanovništvo, za razliku od pravoslavnih sunarodnika u centralnim i istočnim delovima zemlje, ispoveda grkokatoličku veru. Uz to, stanovnici Zakarpatske Ukrajine (Rusije) uglavnom su pripadnici vrlo specifične ukrajinske etničke grupe (a neki od njih sebe smatraju i posebnim narodom). Radi se o Rusinima. Treba imati u vidu i da je Galicija, mada ne i Zakarpatska Rusija (koja je bila deo unitarne Ugarske), dva veka imala status posebne austrijske provincije.

S druge strane, Vojvodina – u kojoj su većinski Srbi, u verskom pogledu istovetni sa sunarodnicima u drugim srpskim zemljama, i koja izuzev tokom par decenija austrijske vlasti nije imala teritorijalni i administrativni subjektivitet (a i on je proizašao iz srpskih nacionalnih težnji) – ima relativno široku autonomiju u sastavu Republike Srbije. Navodno, tako je jer su vojvođanski Srbi u kulturnom pogledu, usled austrougarskog nasleđa, drugačiji od stanovnika ostatka Srbije, a pokrajina uz to ima i znatan udeo manjinskog stanovništva.

Takvi razlozi, videli smo, nisu bili relevantni za uspostavljanje autonomije nekadašnjih habzburških oblasti sa većinskim stanovništvom iste nacionalnosti kao što su i žitelji zemalja kojima su pripale posle sloma Dvojne monarhije, čak ni onda kada se te države u pogledu kulturne baštine dosta razlikuju od nekadašnje Austro-Ugarske (a to su balkanska Rumunija i „ruska“ Ukrajina). A kada se radi o Srbiji, tim pre je neobično da su spomenuti razlozi naknadno uzeti u obzir s obzirom da je Vojvodina, na neki način, naša Amerika. Radi se o oblasti u koju su se od kraja Drugog svetskog rata naseljavali Srbi iz raznih krajeva, pa i onih koji su dugo bili deo Turske (npr. Bosna i Hercegovina), odnosno o tome da srpski doseljenici koji nisu „vojvođanskog porekla“ čine značajan deo stanovništva.

Sve u svemu, bez želje da sada ulazimo u to kakav treba da bude opseg vojvođanske samouprave, neosnovano je tvrditi da je tzv. austrougarsko nasleđe vojvođanskih Srba – koje se ogleda u mentalitetu, pravnoj i političkoj kulturi, radnim navikama, običajima – ili prilična zastupljenost nacionalnih manjina, bilo od presudnog značaja za uspostavljanje i održavanje autonomnog statusa naše severne pokrajine. Od presudnog značaja bila je kominternovska politika prema srpskom narodu, koja je, većim ili manjim intenzitetom, u titoističkom vidu, vođena i u posleratnom periodu.

Naravno, kao što je put u pakao često popločan dobrim namerama, i put u raj može da bude popločan lošim. To što Vojvodina ima asimetričan status u odnosu na ostatak Srbije, ne mora da bude ništa loše. Ako se autonomija pametno definiše može uistinu da doprinese boljem ispoljavanju raznovrsnih potencijala koje Severna Srbija ima. Međutim, problem je kada se autonomija i dalje doživljava u titoističkom duhu. A tzv. autonomaši, iako govore o evropskim vrednostima i demokratiji, kao uzor imaju ustavna rešenja ponikla u totalitarnom sistemu, umesto da nastoje da se traga za funkcionalnim rešenjima u duhu savremene epohe. I, naravno, da se realno uzimaju sve konsekvence u obzir, kako se ne bi stvarali novi problemi.

O mogućim posledicama preteranog povećavanja autonomije Vojvodine, o kojima u žaru strasti mnogi ne vode računa, govori nam iskustvo Južnog Tirola. Pošto je nemačka manjina, podržana od strane Austrije, uspela da izdejstvuje vrlo veliku autonomiju za regiju, oblasti sa italijanskom većinom, faktički su se ocepili (postali su autonomna provincija unutar regije koja je preuzela gotovo sva njena ovlašćenja). Kada se olako otvori Pandorina kutija, podelama nema kraja!

Ko danas histerično govori o tome da je NIS vojvođanski, odnosno da samo Vojvodini pripadaju srpska nalazišta gasa i nafte, nek se seti da su ona pre svega u Banatu! Možda neko sutra zatraži da pare od banatskih energenata, budu samo u banatskom džepu! U slučaju da se nastavi sa insistiranjem na nekakvom vojvođanskom identitetu (što kada se postavi na sistemske osnove nema veze sa autonomijom već sa državnošću), a Skupština Vojvodine dobije nekakav „Gornji dom“ u kome bi udeo Srba bio ograničen na ispod 50% (uprkos tome što su dvotrećinska većina), zašto Srem, sa ogromnom srpskom većinom, ne bi zatražio autonomiju?

S druge strane, zašto bi Mađari bili zadovoljniji da su manjina u polunezavisnoj pokrajini u kojoj Srba i dalje ima skoro 70%, nego unutar Srbije u celini? Zašto u drugoj fazi ne bi zatražili svoju autonomnu oblast? Stoga, svakome kome je stalo do subjektiviteta Vojvodine, i mira u „kući“, kada definiše svoje zahteve u vezi sa budućim statusom naše severne pokrajine, neka razmisli o iskustvu Južnog Tirola! I neka olako ne priča o evropskom iskustvu sa autonomnim regijama, navodnom istorijskom pravu građana i građanki Vojvodine i austrougarskoj baštini, kao razlozima za poseban status Vojvodine!

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner