Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > U nenormalnoj zemlji, stvorio sam normalno delo
Kosovo i Metohija

U nenormalnoj zemlji, stvorio sam normalno delo

PDF Štampa El. pošta
Ismail Kadare   
utorak, 30. jun 2009.
Rekli ste da ćete se vratiti samo u demokratsku Albaniju. Albanska demokratija je ispunila Vaša očekivanja?1

Kada sam otišao, moja jedina briga je bila promena režima. I to je sada učinjeno. Nisam mislio na detalje, već samo na to da diktatura mora da padne. Sada vidim da ima mnogo stvari koje treba usmeriti.

Demokratija je komplikovanija nego što ste mislili?

Da, jer kada je nema, čovek samo misli da je postigne. Sada smo svi videli da je to samo početak priče.

Kažete da je intelektualac i kasnije predsednik Fanoli, bio prerani luksuz za Albaniju. Da li je takođe rano da vidimo Kadarea u politici? Može li da se ostane po strani kada u tvom gradu vode ima samo nekoliko sati na dan?

Ja sam pisac. Albanskom narodu je jako potrebna književnost. Ako traži političare, može da ih nađe na stotine u Tirani. Nije tako lako naći pisce. Zato mislim da je tužno pokušavati da pisci zamene političare. Male zemlje kao Albanija, imaju očajničku potrebu za sopstvenom kulturom. Dakle, kako dobro znam da stvaram kulturu, mislim da je to dovoljno. Ali, u malim zemljama, ljudi od intelektualaca očekuju nemoguće stvari i to je neka vrsta mistifikacije.

Vide u piscu takođe i moralnog lidera?

Moralni lider? Imaju moje knjige, neka ih čitaju. Neka ih koriste. Šta više mogu da uradim? Da sredim vojsku, da pravim puteve, zgrade? To nije moja profesija. To ne znam da radim. Literatura nije luksuz. To je nešto jako korisno. To ja hrana za duh, a ljudima je takođe potrebna i takva hrana.

Albanci danas ne mogu da kupe ni druge prozaičnije namirnice.

Za to ne znam rešenje. Ali apsolutno je potrebno da ljudi i dalje čitaju ili će doći do katastrofe. Mislim da u celom svetu postoji moralna kriza, jedna velika praznina. Došlo je od strašnih napada svetskog mediokritetstva na visoku kulturu. To govorim, jer to poznajem pošto živim u Parizu. Ako odeš u knjižare, tri četvrtine izloga je zauzeto tv voditeljima, top modelima, političarima i biznismenima, što ostavlja redukovan prostor za visoku kulturu.

Napisali ste da je albanska nacija rođena na Kosovu; Srbi kažu isto. Zar nije tačno da je više naroda rođeno u toj slavnoj bici?

Da, istina je. Ali problem je u tome čija je kuća. Kuća pripada onome ko u njoj stanuje. Sada, kako je Srbima odnedavno došlo da govore o istoriji, onda govorimo o čitavoj istoriji. Srbi su falsifikovali istoriju. A stvari su veoma jednostavne: Albanci su tu već hiljadama godina. Srbi su došli mnogo vekova kasnije. Ko je tu pre stanovao? Ta zemlja nije bila prazna. Prirodno, to je jedino mogla da bude ista populacija kao i ovde, jer Kosovo je prirodni geografski nastavak Albanije, to je ista zemlja. Kako može da se misli da je polovina te zemlje bila nastanjena, a druga polovina prazna. To je idiotski. S druge strane, bitka na Kosovu je bila borba svih naroda na Balkanu, to stoji u istorijskim knjigama, znamo čak i imena prinčeva i komandanata koju su u njoj učestvovali. Ali, Srbi su izbrisali sve ostale.

Zar isti argument ne upotrebljavaju Grci i zar deo Albanije nije nastanjen Grcima?

Na prvom mestu njihov broj je danas jako smanjen. Možete da idete na jug, da posetite sela i da vidite gde je grčko selo, a gde je albansko, jer Albanija nikada nije vodila politiku asimilacije, nikada nije pokušala da uništi etničku kompoziciju u ovoj zoni, to su etnički čista sela već vekovima. Da su to Albanci hteli, mogli su da nasele albansko stanovništvo. Dakle, svi znaju gde su grčka sela, prema unutrašnjosti, jer čak nisu ni na granici. Albanci bi mogli da kažu isto, setite se da je Ali Paša Tepedin (19. vek), vladao polovinom Grčke i polovinom Albanije, a bio je Albanac.

Naspram toga, Kosovo je ogroman region sa homogenom populacijom i ne može se porediti sa tim grčkim selima. Čak i tako, je se sasvim slažem da Grci treba da imaju sva prava koja garantuje Međunarodna karta, svoje škole, svoju kulturu, u svom maksimalnom izrazu. Grci kažu da su bili proganjani zbog vere, ali vera je bila zabranjena u celoj Albaniji, muslimani, katolici, pravoslavci i bila je to nesreća ne samo za Grke, već za sve Albance.

Naspram toga, u Grčkoj danas nema Albanaca...

Grčka je jednostavno pretvorila u Grke sve Albance ili ih je proterala. Ako odete u Grčku i pronjuškate malo, videćete albanske tragove na sve strane; nema ih sto hiljada, već ima oko dva miliona Albanaca. To ne kažem ja, to mi je rekao veliki grčki pisac Vasili Vasilikos koji živi u Parizu, jer inače u to ne bih verovao. Jednog dana sam mu rekao da u Grčkoj ima mnogo Albanaca, na šta me je zaustavio i pitao: Ismaile, šta misliš, koliko Grka albanskog porekla ima? Odgovorio sam: nekoliko stotina hiljada, a on me je prekinuo i rekao dva miliona, to je mnogo, ali nikada nije bilo nikakvih problema. Ali, manipulacija koja se danas čini sa tim grčkim selima na jugu, jako je tužna.

Mnogo poštujem grčku kulturu, niko ne može da kaže da sam anti grčki nastrojen, pisao sam o grčkoj kulturi sa istim poštovanjem kao i o svojoj, čak i više od toga. Moja knjiga Eshil je poznata i objavljena je u Grčkoj. Mislim da bi Grčka i Albanija trebalo da budu prirodni saveznici, to su dva najstarija naroda na Balkanu, i nema ni jednog razloga, osim političkih špekulacija, da imaju nesporazuma.

Zar Grčka nije bolesna od nacionalizma?

To se javilo odjednom, pre je bilo drugačije. Zašto je Grčka imala dobre odnose sa Albanijom za vreme komunističkog režima? Od kada je Albanija ušla u demokratiju, Grčka je počela da stvara probleme. Albanija je očekivala od Grčke razumevanje, sada smo iz iste evropske porodice. Zašto odjednom to neprijateljstvo? Mislim da je to nepošteno. Grčka bi trebalo da se raduje tome što je Albanija slobodna. Ali je suprotno, ne znam da li je to napad zavisti, kao onaj komšija kome smeta što ti ide dobro i što si kupio bolja kola, a u dobrim ste odnosima samo kada tebi ide loše.

U Ledenoj svadbi ste opisali brak između različitih balkanskih naroda, a rasplet nije baš optimistički. Zar ti narodi pre svadbe, ne bi trebalo da nauče da se tolerišu?

Da, tolerancija je zauvek, dok brak to ponekad nije.

Posetio sam planinu Rafš pošto sam pročitao Slomljeni april i ti ljudi koji tamo žive, jesu li bogatstvo Evrope ili njena sramota?

Bogatstvo je samo kad jedan drugačiji i neobičan život uđe u književnost, ta čudna sublimacija časti i smrti, ne samo folklorna, već kao ljudske vrednosti. Osnova tog starog kodeksa «Kanun» albanskih navika jeste da moral mora da bude iznad politika i državne uprave, iznad pravde, sudija i to je nešto jako iznad i to je dobro. Ali, ne verujem da ostatak Evrope to može da razume, čovečanstvo je otišlo jako daleko u svom zaboravu svakog morala.

Da li je to posebnost albanskih planina ili je opšte ponašanje evropskih naroda od pre sedam vekova, kada nastaje kanon Leke Dukađinija?

To je svetsko bogatstvo, to su stare balkanske navike. U mojoj knjizi Eshil, držim da dobro mogu da se objasne klasične grčke tragedije sa Kanonon navika, jer one su tada postojale i zbog istorijskih i geografskih razloga su jedino preživele duže vreme. Drame Eshila ili Agamemnona, objašnjavaju mehanizam osvete koji još živi u Albaniji, to je ista mašina koja isto funkcioniše.

Pisao sam o tom odnosu i bio bih jako srećan kada bi Grci bili sposobni da prihvate to objašnjenje za koje mislim da je novo. Dokazao sam da u klasičnim tragedijama postoji isto delovanje, koje, ako se u Grčkoj izgubilo, još uvek postoji u Albaniji, jer mora da je to bio kodeks opšteg ponašanja svih evropskih naroda. Nalazimo slične tragove u nekim izolovanim selima Španije, na Siciliji, Sardiniji, na Korziki; bio sam tamo pre nekoliko godina i bio sam primljen kao korzikanski pisac, tamo me jako čitaju, posebno Slomljeni april, koji je tamo kao nacionalna knjiga.

Enver Hodža je bio ljubomoran na Vašu literaturu i takođe je sebe smatrao velikim piscem. Kakva su Vaša sećanja na albanskog diktatora?

Video sam ga samo jednom u životu i bio je tipičan diktator bez principa. Njegov jedini princip je bio da ostane na vlasti. Nije bio ni komunista, ni fašista, bio je univerzalni diktator. Bio je jako inteligentan čovek, dakle, jako opasan. Imao je eklektičnu kulturu, zapadno obrazovanje i manire, što je sve prevarilo. Nije ličio na „istočne“ rukovodioce i to je navelo Zapad da prihvati ideju da se radi o nekom sa drugačijim stilom, što nije bila istina.

Kao pisac je bio prosečan i da budemo pošteni, znao je da piše situacije, ali to je jako malo za pisca. Znao je da sakupi utiske, da im da boju, interesantna su njegova sećanja iz mladosti u Francuskoj, njegovi susreti sa komunističkim vođama. Ali, njegove knjige nemaju vrednost zbog prejakog naboja politizacije. Bio sam već poznat pisac, a on je hteo da oda utisak da voli književnost, dobro ju je poznavao, imao je savršen ukus, smesta je znao šta ima vrednost, a šta ne. Bio je krajnje zavidan čovek i uvek je hteo da bude uz pisce, jer je znao da će jednog dana biti optužen zbog te zavisti.

Zato je radio ovako: u svom okruženju je pokrenuo progon pisaca da bi posle intervenisao i rekao da te stvari ne mogu da se rade, što će reći, da zadobije slavu braneći pisce. Znao je da stvori tu zabunu, da on brani književnost i pisce. Njegov odnos prema meni je uvek bio dvostruk, kao i prema svim drugim.

Tražio je izolovanost na bolestan način?

Znao je da će pasti ako se Albanija otvori. Znao je da se u komunističkim zemljama vođe povremeno menjaju, da su oni stari, posle Staljina, svi pali. To nije hteo nikako. Vodio je Albaniju ka potpunoj izolaciji iz ličnih razloga. Nije imao principa, ni komunističkih, ni ikakvih drugih. Zato ja uvek zameram Zapadu što ništa nije učinio. Zapad je lako mogao da prevari Hodžu i da spasi Albaniju. Bilo je dovoljno da uradi ono što je uradio sa Titom; Tito je bio više komunista od Hodže, jednako je bio diktator, počinio je iste zločine, ali Titu je sve oprošteno. Zapad je rekao. Tito je dobar tip, neka ga sa nama. Tito ih je pratio u toj igri, otvorio je malo jugoslovenske granice, izmenio bi tri stvari po ukusu Zapada i uspevao da ostane na vlasti. Hodža bi uradio isto. Mogao je da bude islamista, kapitalista ili pro-amerikanac. Mislim da je prekinuo sa sovjetskim blokom samo da bi ostao na vlasti.

Najveći pisci koje je dao Balkan su Andrić, Kazancakis i Kadare, dvojica prvih imaju Nobela, a Vi?

Iako ne mislim na to, svi oko mene misle na to, da sam kandidat, da ću dobiti (ili ne) tu nagradu i to već godinama. Bio sam kandidat mnogo puta, ne mogu da kažem da nisam mislio na to, ali mislim da se preteralo u toj brizi oko Nobela. To je velika nagrada, ali za pisca postoje važnije stvari. Ipak, moj slučaj je poseban. Mislim da bi jedna takva nagrada bila korisnija za moju zemlju nego za mene, jer moja karijera je već stvorena. U ovom trenutku, albanska kultura ima snažnu potrebu za samopotvrđivanjem. Čak bi imala veliku ulogu dok je Albanija bila diktatura. Ali, tada Albanija nikoga nije zanimala. U to vreme, dodeljene su neke zaista ne mnogo briljantne nagrade. Danas bi to bilo jedino zbog aktuelnih problema na Balkanu, zbog albanske kulture i albanskog jezika.

Ivo Andrić je bio Hrvat iz Bosne koji je završio kao Srbin i koji je u tom procesu napisao neke anti-albanske pamflete. Komunistička preverzija može da pogodi čak i velike pisce?

Ne može da se kaže da su krivi režimi ako pisci prave gluposti. U komunizmu neko može da bude zabranjen, da ima problema, ali u književnosti to nije oprostivo. Nikakav osrednji napis ne može da se opravda time da ga je režim učinio osrednjim. Ne kažem da je Andrić bio osrednji, već kažem da je to uradio svesno, zbog konformizma, da se dopadne i za mene je to neshvatljivo, jer postoji kontradiktornost sa njegovom literaturom koja je apsolutno fantastična.

Da li Vi žalite zbog nekog svog napisa iz vremena diktature?

Ne, nikako. Nikada mi nije bilo potrebno da uradim tako nešto. Moj slučaj je veoma jednostavan, rođen sam u diktaturi i čitavo moje delo je začeto ovde, prevedeno i preneto po čitavom svetu. Nemam dva paralelna dela. Ako je slobodan svet cenio te knjige, preveo ih i još ih objavljuje, to govori da je to jedno normalno delo, ne kažem ni veliko ni malo, već normalno. U jednoj nenormalnoj zemlji, stvorio sam normalno delo. Mislim da je to prilično za jednog pisca, da bude sposoban da se ne zarazi komunizmom. Danas je taj režim pao, a moje knjige su i dalje tu.

Da, koristio sam neodređene formule «ljubaznosti» u nekim govorima, na nekoj uvodnoj stranici i to nisam izmenio u svojim knjigama. Jer, u komunističkom društvu, svi su ih identifikovali kao gotove fraze ljubaznosti, kao kada vi poželite dobar dan prijatelju ili kada napišete: „Poštovani prijatelju“ –  nekome koga uopšte ne cenite. Nikada nisam bio advokat Albanije i režima u inostranstvu. Dao sam stotine inervjua u inostranstvu dok je Albanija bila komunistička. Nikada nećete naći ni jednu rečenicu u kojoj kažem da je u Albaniji bilo sve u redu. Govorio sam o albanskoj kulturi. I kada je dolazilo najdelikatnije pitanje, «da li se osećate slobodnim», odgovarao sam: pojam slobode kod nas je sasvim drugačiji od vašeg. Mislim da je to bilo sasvim jasno: priznati da je sloboda u tvojoj zemlji nešto drugačije. Svi su shvatali da ne mogu da govorim, znali su da se u Albaniji ne ide u zatvor, već pred streljački stroj.

S druge strane, bio sam najpoznatiji pisac zemlje i svojevremeno, polovina mojih dela je bila zabranjena. Ljudi su to znali, tražili su moje knjige, držali su u kući zabranjene knjige Kadarea... Na primer, Palata snova je bila objavljena, prodata, a onda zabranjena. Tako čak i onaj čitalac koji nije shvatio šta sam tu rekao, čim je saznao da je knjiga zabranjena, ponovo ju je čitao da vidi čega tu ima. Znali su da se ne dopadam vlastima, ali da su primorane da me prihvate. To je bilo subverzivno.

Rat na Balkanu je bio kao spremljeni scenario. Mislite li da je Milošević jedini glumac u njemu?

Scenario je bio spremljen odavno, od Miloševića i srpske vojne klase, verovatno uz pomoć krugova iz Moskve. I nije bio sakriven, ali svetu je bilo svejedno, to nije hteo da vidi.

Demokratska tradicija Balkana je kratka. Hoćemo li videti Balkan podeljen između Zapada i Vizantije?

To je neka moda koja se javila u Grčkoj, neka vrsta privlačnosti da se ide prema Istoku umesto ka Zapadu, ali ne mislim da je to stvarna želja grčkog naroda, već je to plod špekulacija između partija. Sa nacionalnim problemom možete da prevarite bilo koga, najlakše je učiniti da se rodi nacionalni iredentizam u bilo kojoj zemlji. To se događa u Rusiji. Svi su mislili da je Žirinovski ludak, idiot, ali ponekad najblesavije stvari pobede. Iracionalne stvari su najužasnije, a iracionalno u ogromnim proporcijama je jako opasno. Možete dobro da se osećate danas, a da za dva dana padnete u zamku.

Jako dobro poznajem balkanske narode, to su narodi sa strašnom unutrašnjom energijom. Mislim da je zahvaljujući toj energiji Otomanska imperija imala toliko uspeha. Jako dobro je koristila tu energiju, tu balkansku ludost. Balkanci su ljudi velike inteligencije, veoma sposobni, ali na nesreću sposobni su kako za dobro, tako i za loše. Problem je u tome kako tu negativnu energiju pretvoriti u pozitivnu. Nikada ne treba napustiti Balkance, potrebno ih je podvrći međunarodnoj arbitraži, jako daleko su od istine. Ovde svako brani svoju istinu ne isključivi način, a drugi je druga planeta sa drugom istinom: nema nikakve logike u balkanskom mentalitetu, nikakvog približavanja realnosti.

Vidite, Albanci kažu da u Albaniji Grka ima 60 hiljada, a Grci da ih ima 400 hiljada. Čak ni oko broja nisu sposobni da se dogovore, brojevi mogu da se utvrde, dovoljno je dva dana za to. Čak ni evidentne stvari nisu sposobni da prihvate. Dakle, neophodan je neko treći, koji dođe i kaže: ti ovde, ti tamo i vaša prava su ova i ova.

Ali zaista je tužno šta je Zapad uradio sa pravom: u početku sam mislio da se radi o nekoj vrsti potcenjivanja Balkana. Razgovarao sam sa francuskim oficirima i oni su mi rekli: nećemo slati našu decu da ginu za balkanske narode, zbog svađe pastira. A vidite dokle smo stigli. Da je Zapad bio energičniji od početka, sve bi se mnogo pre završilo. Tako se zlo stimulisalo do katastrofalnog ekstrema.

Najviše me je iznenadio stav Rusa, kako su se bez okolišenja stavili na stranu zločina. Kada bi Rusija zaista shvatila istinu, mislim da bi mogla da igra izuzetnu ulogu; i to je obavezna da razume, jer, u protivnom, čitav svet će je potceniti. Rusi se osećaju uvređenim, jer im niko ne traži savete. Ali, sa moralne tačke gledišta, mislim da je Rusija još uvek kriva pred čovečanstvom, zbog svog surovog komunizma koji je toliko nesreća raširio po svetu. Rusija mora barem da pokaže neko osećanje krivice, neko kajanje, a ne da bude ponosna. Naspram toga, opet je počela da pokazuje zube. To ne može da se toleriše i treba reći: vidite, naneli ste previše zla i sada ćete neko vreme biti mirni ili bar, pomozite da se Srbi smire.

Da bi napala Bosnu, Srbija je govorila o opasnosti od islamskog fundamentalizma. Grci kažu isto za Albaniju. Verujete li u to, jer potičete iz muslimanske porodice?

Islamska opasnost je u Albaniji ravna nuli. Ne znam da li neke islamske zemlje koriste albansko siromaštvo i daju neku pomoć porodicama kako bi išle u džamije. Albanija je zemlja koja je skoro dve hiljade godina bila hrišćanska i Islam je nešto tek od nedavno; i veoma je tolerantan. Ovde niko nikada nije mislio na veru onog drugog kada je trebalo sklopiti brak. Kultura i svest su uvek bili katolički. Ja sam musliman, ali nikada nisam bio u džamiji i niko koga poznajem za to nije imao interesa, jer kultura je bila na drugom mestu. Čak i muslimani, iako su bili većina, išli su u crkve jer su bile lepše, pevanje, sveće. Zato se Enver Hodža toliko borio protiv hrišćana, jer Vatikan je inkarnacija Evrope.

Albanci postaju pravoslavci da bi našli posao u Grčkoj, Turci postaju muslimani da bi napredovali. Da li je to posebnost Albanije ili nedostatak orijentacije?

Čak je u istoj porodici bilo normalno da jedan brat bude katolik, a drugi musliman, ako je hteo da bude državni službenik ili da uđe u politiku. Dakle, ako prihvatim da u mojoj kući zajednički živi više vera, to znači da to nije tragedija. Albanija je uvek bila granica između Vizantije i Rima, italijanska obala je na 70 km, a onda je bila granica između Hrišćanstva i Otomanske imperije. Sa tolikim promenama, Albanci su naučili da religiju shvataju manje ozbiljno, da je vide normalnije; to je bio samo još jedan detalj u životu.

Otkuda onda ta razlika u islamizaciji Albanaca na Kosovu?

Na Kosovu se radilo o tome da se ima drugačija vera od Srba. Koristili su religiju da se zaštite od slovenskog okeana. Da se razlikuju; mislim da su uradili dobro, jer Slovena je bilo jako mnogo. Kosovari katolici su ostali, kako su bili različiti, ali Kosovari pravoslavci, svi su promenili veru kako ne bi imali istu kao i Srbi. Pravoslavci su u Albaniji preostali, ali na Kosovu, zauvek je završeno sa pravoslavnom verom.

Razgovarao Ramiro Viljapadierna; preveo Branislav Đorđević

1. Intervju je objavljen prošle nedelje u listu ABC, povodom dodele Ismailu Kadareu najveće španske nagrade za književnost „Princ od Asturije“. To je bio jedini intervju u španskoj štampi, što je potpuno neuobičajeno, jer se radi o godišnjoj nagradi koja se u Španiji smatra nekom vrstom Nobelove nagrade i dodeljuje se u više oblasti društvenog delovanja. Razlog za ovako slabo interesovanje treba potražiti u izjavi jednog od članova ovogodišnjeg žirija, pisca Fernanda Sanćes Draga, koji je za medije odmah po glasanju rekao sledeće: „Nagrada 'Princ od Asturije' sebi može da dozvoli i neku ekstravaganciju i ovo sada je takav slučaj. Nagradili smo pisca o kome nemam bitnih saznanja i čini mi se da je tako i sa ostalim svetom. Zato sam ostao neutralan, a to su učinili još neki članovi žirija. Nagradili smo najvećeg albanskog pisca i ne znam da li imaju još nekog drugog“. Inače, u užem krugu kandidata su bili i Milan Kundera i Jan Mek Evan. (Prim. prev.)