Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Srpska medijska barikada
Kosovo i Metohija

Srpska medijska barikada

PDF Štampa El. pošta
Adis Ajalev   
sreda, 09. novembar 2011.

Narod u Srbiji je oduvek bio, jeste i biće na velikim iskušenjima.

Iz petnih žila upinjali su se spolja, sa svih strana, da nam objasne da „još samo“ treba da se odreknemo Kosova i Metohije i konačno se okrenemo svetloj budućnosti. Da se odreknemo svojih starih, naših običaja i starootačke vere, a prihvatimo neke nove, bolje i svetije.

Decenijama nas ubeđuju da je „to“ gotovo, da je „ta“ stvar svršena, i da se „tamo“ ne treba vraćati.

Pričaju nam o nekakvoj realnosti na terenu, da treba gledati dalje, i ne vraćati se u prošlost.

Pa šta na svetu imaš bez svog ognjišta, svojih korena, svete zemlje, vere, kulture i istorije?

Radilo se na nama. Silni su nas „na to“ lovci pohodili, silne „ne to“ novce trošili, a mi i dalje pevali o Gazimestanu i vitezovima slavnim, Gračanici i pećkim kandilima.

Narod je oduvek znao kako da se sabere i postavi kada su protiv Srbije radile belosvetske ale i vrane. Ali zbunjen je sada, sada kada su „to“ iznutra počeli da rade Brankovići, vladine, paravladine, nevladine i medijske organizacije za sprečavanje slobodoumlja u Srbiji.

Postalo je očigledno da su sva strana ulaganja u bogaćenje Srbije osiromašenim uranijumom manje delotvorna od ulaganja u represivni aparat vlasti za kontrolu protoka misli i informacija.

Na ovom zadatku, od najveće važnosti su upodobljeni mediji. Njihova uloga je kreiranje javnog mnjenja, uz pomoć posebnih alata: šmrkova i vodenih topova za ispiranje mozga.

Mnogo je ulagano, i u medije i u vlast, i „ne to“ ulozi su došli na naplatu...

Otud i ne treba da nas čudi što mnoge informacije koje nam stižu sa Kosova i Metohije dobijamo od nekakvog savetnika za medije Vlade Srbije. Iz naziva njegovog zanimanja deluje da iz Vlade savetuje medijima šta da rade, a Vladu savetuje šta ti mediji rade. Smatram stoga da bi bilo na dobrobit svima da savetnika za medije jednom zasvagda zamenimo savetnikom za istinu.

Kad smo već kod medija, jadni li su mediji u našoj Srbiji, kad se iz petnih žila upinju da saznaju o čemu razmišljaju pregovarači u mutnim igrama Vlade Srbije i samoproklamovane Vlade Kosova. Borko, Edita? Po vremenu utrošenom na čitanje misli jednog, odnosno druge se mediji u Srbiji izgleda i dele na „patriotske“ odnosno „evropejske“. Kakva šarena laža!

Niko od medija u Srbiji ne sme iskreno široj javnosti da prikaže stvaran život Srba na barikadama na severu Kosova i Metohije; još manje Srba na jugu Kosova i Metohije, po getoima, iz milošte nazvanim još i „enklavama“. Čita li neko njihove misli, pita li ih ko šta?

Boris Malagurski, autor višestruko nagrađivanog dokumentarnog filma „Težina lanaca“, drznuo se da projekciju svog dokumentarnog filma održi 29. oktobra 2011. među svojim sunarodnicima, Srbima na barikadama na Jarinju. Skup je osmišljen kao jedan vid moralne i humanitarne pomoći srpskom narodu koji neprekidno, tri meseca, dežura na barikadama štiteći ono što mu pripada.

Putem svoje internet prezentacije pozvao je 23. oktobra sve zainteresovane ljude da mu se priključe.

Naglašeno je da skup nije stranački, i da se izbegava svaki vid isticanja stranačke pripadnosti.

I pored plemenite ideje, na putu ka barikadama isprečili su mu se najveći srpski mediji, koji nijednom rečju nisu propratili pripremu i početak samog skupa.

Vest o organizaciji širila se isključivo od usta do usta, bez medijske podrške u Srbiji. Jedini mediji koji su obezbedili potpunu pokrivenost skupa bili su Internet glasila: "Fejsbuk reporter", "Vaseljenska TV" i "Vidovdan".

Uz svoj skromni doseg, Internet glasila su ipak obezbedila da iz različitih delova Srbije, 29.oktobra ujutru, put barikada pođu ljudi sa šest autobusa i jednim minibusom i susretnu na barikadama u Jarinju.

Bio sam među malobrojnim srećnicima koji su uspeli da vest na vreme saznaju i pođu put svoje braće.

Sa raznih strana smo na barikade stigli uveče, dočekani sa mešavinom oduševljenja i neverice.

Postojala je opravdana bojazan da nas posle Raške neće pustiti dalje. I to, ne KFOR, pa čak ni Šiptari, već naša, srpska policija. Čujemo da ne bi bilo prvi put da naša braća iz policije ne propuste mirnu povorku koja nosi pomoć Srbima na barikadama. Spasi nas, Bože, ovakvih nedela!

Nakon dobrodošlice usledili su dirljivi trenuci upoznavanja sa odvažnim meštanima. Podeljena je i i skromna pomoć u vidu osnovnih namirnica. Hladno je, i topla odeća i obuća će našoj braći biti itekako potrebni u predstojećem zimskom periodu.

Naložena je logorska vatra, i meštani svima sipaju topli čaj koji dobro greje ruke.

Na surovoj kosovskoj vetrometini lede se ruke bez rukavica, ali duša gori.

Mrak je. Ipak, ovaj mrak ima drugačiju specifičnu gustinu od meni znanog beogradskog mraka. Težak je i nepredvidiv, ali je u ovom mraku narod sabran i pribran... Narod sabran oko ove vatre ovde je na zajedničkom zadatku, na barikadama na kućnom pragu, okupljen oko svog ognjišta.

U ovom mraku i vlast je sa narodom, i iz naroda.

Po tome se i vidi da se ovaj kosovski mrak svetlošću vekovnog ognjišta može ugasiti.

To je plamen koji svako od nas treba da nosi sa sobom i širi ga po čitavoj Srbiji.

Tišinu i mrak barikada remete pucketanje vatre i projekcija filma. Raspoloženje je izvanredno, i svi su se od uzbuđenja stopili u jedno. I bodljikava žica deluje mekše kad nas ima više.

Svi osećamo težinu lanaca koje gledamo na platnu. Imamo i smernice, i zajednički cilj da ih se oslobodimo. Nakon prikazivanja filma i meštani i pristigli narod puni su pozitivnih utisaka.

Prkosno, kao i uvek, zagrljena braća pevaju: „Srbadija kliče cela: - Ne damo te, Kosovo. To je naše uvek bilo, od starih nam ostalo!“. Nakon ovih nekoliko časova zajedničkog druženja, jedan deo okupljenih ljudi, puna srca, kreće nazad svojim toplim domovima. Okreću se nazad sa željom da se što pre vrate sa drugima, koji će dostaviti pomoć u vidu namirnica, tople odeće i obuće.

Ali i da ponovo stisnu ruku svojoj sestri, svome bratu, koji nas čuvaju na braniku Srbije.

Nemali deo nas je ostao sa svojom braćom, da im bar na jednu noć pomognemo u redovnim dužnostima, i tamo sklopio prijateljstva koja ostaju za ceo život.

Ovaj skup ostaje da nas kao svetionik opomene, ali i da osvetli put idejama koje svojom dobrotom zaslužuju mnogo veću pažnju u ovom medijskom mraku. Nadajmo se da će i Srbiji uskoro svanuti, da će svetionik ostati tu da nas seti na neka mračna vremena. U tom cilju čuvajmo plamen ovog ognjišta.

U ime saputnika koji su na vreme saznali za odlazak, i dobili priliku da daju svoj skromni prilog narodu na barikadama, zahvalnost dugujemo izuzetnom čoveku, gospodinu Borisu Malagurskom.

Njegov čin je potakao ljude da, prema svojim mogućnostima, olakšaju sunarodnicima tešku situaciju u kojoj se nalaze. Priprema budućih odlazaka i slanja pomoći narodu na barikadama će se, s Božjom pomoći, nastaviti i dalje, uz podršku udruženja žena sa Kosova i Metohije ( Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli ) i ostalih zainteresovanih dobrotvora.

Zapitajte se koliko bi nas bilo da je ovaj divni skup imao, makar i simboličnu, medijsku pažnju.

Zamislite se i zašto do toga ipak nije došlo...

Zvuči krajnje nerazumno, mada ne i neverovatno, da se neko u Srbiji uplašio organizovane podrške Srba iz centralne Srbije svojoj braći i sestrama sa Kosova i Metohije.

Biće da njihov strah ipak potiče i od „ne to“ ulagača. Onih istih ulagača koji u prethodne dve decenije tako hrabro, daljinskim upravljačem, ulagaše u nas, našu vlast i „slobodne“ medije.