Kosovo i Metohija

Sazrevanje

PDF Štampa El. pošta
Škljezen Malići   
četvrtak, 19. jun 2008.

Priština, 16. jun - Još jedan “istorijski” dan dodat je nizu dana koji su obeležili dug i prevrtljiv period nezavisnosti Kosova. Ali, on ne ć e biti proslavljen euforično, iako je upravo taj dan, 15. jun 2008. godine, onaj trenutak kada će država Kosovo sazreti, kada ce ući u punoletstvo, kada sama treba da se brine o upravljanju nemladom državom u svetu.

Za razliku od euforije od 17. februara koja se smatrala opravdanom, 15. jun se događa u okolnostima sličnim onima od juna 2007. godine, kada je u Savetu bezbednosti Rusija blokirala nezavisnost Kosova na osnovu Ahtisarijevog plana. Ista blokada Rusije ponovo je sprečila da stupanje na snagu Ustava Kosova dobije i pečat OUN, što bi omogućilo afirmaciju i brži razvoj Kosova.

Ambasade velikih zapadnih sila preporučile su da se 15. jun ne slavi onako kako to Kosovci znaju da slave, već da se pripremi dostojanstvena i, istovremeno, skromna ceremonija.

U svakom slučaju, ja lično veoma cenim ovaj datum, jer je i formalno, u sedištu OUN, prihvaćena nužnost odlaska UNMIK-a sa Kosova, ali uz kompromisnu formulaciju da će ostati sa ograničenom ulogom i na određeni rok, dok ne budu obezbeđeni uslovi za potpuno povlačenje.
OUN je u neku ruku i bez ostatka priznao činjenicu da će od ponedeljka, 16. juna, Kosovom upravljati njegova vlada i institucije, proistekle iz slobodnog glasa, ali da će ostati na Kosovu sa rekonfigurisanim mandatom administratora srpskih enklava, tamo gde se Civilna evropska misija i EULEX još uvek ne osećaju spokojno i ne žele da uđu tamo bez prethodnog sporazuma sa Beogradom. A , sporazum sa Beogradom, ne može da bude postignut, sve dok još uvek nije završen proces formiranja vlade, koji i dalje kasni, a možda i neće biti završen sada, već će se ići na ponavljanje izbora, koji bi se možda i pokazali kao uspešni.

Ali, logika procesa na Kosovu, još od prošle godine, jeste da ne treba prihvatiti rusku blokadu i razne srpske opstrukcije. Realizacija Ahtisarijevog plana treba da se izvede u celosti, što se tiče institucija Kosova i ovlašćenih međunarodnih faktora, koji su priznali nezavisnost Kosova.

To se dogodilo i prošle nedelje, i juče, kada su institucije Kosova stavile pečat na sve obaveze, a time je UNMIK postao nemoguća misija koja treba sama da nestane, s obzirom da ne funkcioniše instanca, koja ju je poslala na Kosovo.

Uslovljen i oročen ostanak UNMIK-a ne treba mnogo da nas brine, iako nije i bez opasnosti, jer je ubačen u strategiju Srbije da iščupa, ako ne u celosti, onda makar severni deo Kosova.

Kosovu je sada preostala samo još jedna velika nezavršena obaveza, a to je realizacija decentralizacije i u praksi. Konceptualno, to je obavljeno, ali ne može da se oživotvori sve dok je većina onih, u čiju se korist ostvaruje ovaj projekat, protiv okvira decentralizacije, a to je Republika Kosovo. U tom pogledu, ukoliko Beograd i Srbi sa Kosova ostanu uporni, ne može da bude rešenja i potpune realizacije Ahtisarijevog plana, što će, po svemu sudeći, otvoriti i pitanje ponovnog razmatranja obaveznosti institucija Kosova – da nekog na silu uvuku u sistem decentralizovane vlasti.

Većina građana Kosova, ovde mislim pre svega na veliku albansku većinu, veoma je dobro shvatila zašto treba da se dogodi decentralizacija i zašto je potrebno da se favorizuje srpska manjina na Kosovu.

To je ceh koji treba platiti za nezavisnost, u uslovima kada ona nije stečena samo sopstvenim snagama, već uz pomoć sveta. A taj svet, sa svojim snagama, NATO-om i drugim političkim misijama, nije tu samo da bi zadovoljio težnje Albanaca, već je njegov primarni interes mir i dugoročna bezbednost u regionu, a polazeći od toga, formulisan je kompromisni projekat, čiji je glavni protagonista Finac Ahtisari, koji dolazi iz zemlje koja je, kada je postala nezavisna, morala da napravi još bolnije kompromise, dajući autonomiju i veoma visoka prava švedskoj manjini u Finskoj, ali koja je danas najpozitivniji primer odnosa većine i manjine u državi sa naprednom demokratijom.

Ukoliko se bude sledio napredni model obezbeđivanja dodatnih prava za srpsku manjinu na Kosovu, to ni teoretski nije pogrešan put, pa neće biti pogrešan ni u praksi. Ali, ipak, verujem da faktori koji su u igri, ne samo Albanci, imaju i granicu strpljenja.

U debatama koje su u poslednje vreme vođene povodom državotvornosti i formiranja nacije, kao da se razrađuje pragmatični aspekt samog procesa, tako da se, ili idealizuje teoretski model i ideja formiranja čisto građanske države, gde se nacionalne vrednosti smatraju prevaziđenim ili štetnim romantizmom, ili se ovaj proces, naprotiv, posmatra kao kolosalna obmana, gde nam se, u ime jednakosti svakog pojedinca i građanina, servira projekat koji faktički realizuje podelu Kosova duž etničkih granica.

Lično sam intervenisao u pogledu stavova Arbena DŽaferija i kritike tih stavova koje je izneo Haljilj Matoši, ali ovom prilikom ne želim više da se udubljujem u to. Želim da dotaknem samo jednu stvar, a to je: da je Kosovo postalo nezavisno, ne zahvaljujući idejama koje je Matoši sam otkrio u poslednje vreme, već zahvaljujući onim romantičarima i nacionalistima koji su se angažovali na rešavanju albanskog pitanja, koji su još uvek živi i moćni faktor u ovoj realnosti, čak i kada podržavaju pragmatična rešenja.

Ali ni o EU ne bi trebalo pothranjivati iluziju da je ona u svakom pogledu šampion demokratije i jednakosti. Poslednje glasanje Irske protiv Lisabonskog sporazuma, udarac je za sve države koje teže integraciji u EU.

Ono što realno treba da nas zabrine u najnovijoj fazi odlaganja ovih procesa je kakva će država postati Kosovo. Da li smo svi mi zreli da se suočimo sa izazovima funkcionalnosti ove države, sa pretnjama političkih i ekonomskih krugova kao i tajnih službi, koje nisu daleko od toga da su slične svojim posestrimama, mafijaškim strukturama u drugim zemljama u tranziciji.

Komplikacije i netransparentnost povodom teškog incidenta koji se dogodio prošle nedelje u kući premijera, pri čemu još uvek nisu razjašnjeni ni najelementarniji podaci - da li je bila krađa, individualni napad, zavera itd. - predstavljaju upozorenje da je Republika Kosovo, iako formalno sazrela, u mnogim aspektima još uvek adolescent i može da potpadne pod razne loše uticaje...

(Express)